1.
Poslije godinu dana dolazak u Pariz činio se kao velika greška. Došao sam tu radi uspjeha i slave, a dobio bijedu i jad. Razmišljao sam o tome dok sam se spremao za sastanak sa Barbarosom.
U ćošku, na madracu na podu, spavao je Karl. Bio mi je dužan pet eura. Glad me navela na razmišljanje - orobiti usnulog Karla ili riskirati sa idejom da ću doručkovati kod Barbarose? Sastanak je zakazan u devet i činilo se kao da bi to mogao biti sastanak-doručak.
Odlučio sam se za prvo. Karl je ležao na leđima, sa glavom zabačenom preko ruba, potpuno odjeven. Iz njega je bazdio alkohol, hrabrio me da ne budem nježan, jačina smrada svjedočila je da je još uvijek mrtav pijan.
Izvadio sam mu novčanik, ali nisam imao sreće: osamdeset centi. Provjerio sam džepove i našao još pet centi, poslije čega mi je došlo da ga šutnem. Još sinoć sam ga gledao kako broji pare, sto dvadeset eura u apoenima od po deset. To me je navelo da mu pretražim i ormar, ali unutra me dočekao takav strahoviti nered od prnja, skula i knjiga da sam odustao.
Sa osamdeset i pet centi u Parizu se ne može puno. U pekari preko puta kroasani su bili devedeset centi, ali stara pekarka nije dala ni centa pardona. Vidio sam je kroz izlog kako kroz osmijeh cvrkuće pred bogatim gospodinom i razmišljao kako je na kraju sve u tome: koliko para, toliko muzike.
Sačekao sam bogatog gospodina na izlazu i rekao mu sa osamdeset pet centi na dlanu: "Gospodine, hoćete li biti tako dobri da mi donirate pet centi u svrhu kupovine kroasana?" Čovjek je bio raspoložen i dao mi dva eura.
Pekarka je izašla da mi kaže kako ne mogu tu stajati, ali prekinuo sam je sa riječima: "Dva kroasana." Ušutila je i sa visine mi odbrusila da se kroasani kupuju za pultom. Poslužila me bez riječi. Da joj vratim, dao sam joj dva eura i rekao: "Uredu je." Nije rekla mersi. Na izlazu iz pekare okrenuo sam se i rekao: "Gospođo, odakle sam ja ne postoji pekarka koja ne bi siromahu prešla preko i pola marke, a vi cigančite za cent. Kako to objašnjavate?" Odgovorila mi je da joj se obraćam na francuskom ako hoću da me razumije, tonom koji je raskrinkavao da me razumjela odlično. Izašao sam kao pobjednik.
Do Barbarose sam išao pješke. Mogao sam se švercati dvije stanice u metrou, ali kroasani su me oraspoložili, a i dan je bio lijep, htio sam prošetati, udahnuti svježeg vazduha poslije spavanja u zagađenom.
Putem sam gledao zgrade i ljude. Zgrade su bile lijepe, obasjane jutarnjim suncem dobijale su pozlaćene ivice i poprimale dozu bajkovitog. Da bajka nije u skladu sa stvarnošću otkrivala su ljudska lica, među kojima je bilo svakakvih, samo ne i nasmijanih. Jedini koji se smijao bio je momak sa jelovnikom u rukama, koji je sa ulaza u restoran mamio goste, ali i on samo donjom polovinom lica, gornja mu je bila sumorna. Prepao sam se da i meni ne bude isto, da mi Pariz ne sjedne na dušu tako da joj istisne svu boju i ostavi sivilo nalik na pepeo.
U torbi sam nosio dva rukopisa, svaki put kad idem kod Barbarose sam ih nosio jer čovjek je imao izdavačku kuću. Znao sam da me ne zove zbog toga, nikada ničim nije pokazao da ima želje vidjeti moje roman i dramu, ali u dubini duše i dalje sam se nadao. S njim me upoznao Karl, koji je sarađivao kao prevodilac za njemački u "Kometi", Barbarosinoj izdavačkoj kući. Fino se pri tome nalagao da je moj roman nešto najduhovitije što je pročitao u životu, s čime me možda i ukopao, naveo Barbarosu da gleda na mene kao na momka podesnog za svakakve poslove - posljednji put kad je zvao krečio sam mu ured.
U Paskalovu ulicu stigao sam dvadeset minuta prije termina, pa sam otišao u park da izgubim još malo vremena. Tamo sam vidio dvojicu klošara kako se svađaju, jednog starijeg sa vojnim ordenjem i drugog mlađeg sa tetovažama po licu. Ulična kurva, za koju se vidjelo da je nekoć bila zgodna i lijepa, prišla je i predložila mi da je vodim na ručak. Odgovorio sam joj da još nije vrijeme ručku, ali ona je rekla da to ne mora ni biti pravi ručak, malo putera i kroasan će biti sasvim dovoljno. Stavio sam ruku u džep i izvadio preostalu siću, koju joj pokazah na ispruženom dlanu. Okrenula se i počela zvati otmjenog gospodina u prolazu, ali taj je nije udostojio ni riječi.
Knjižara "Kometa" u Paskalovoj ulici je bila na svom mjestu već preko sto godina. Otvorio je Barbarosin deda Ežen, zajedno sa istoimenom izdavačkom kućom, za koju su kroz historiju izdavala neka od danas klasičnih imena svjetske književnosti. To je moglo biti rješenje mojih problema, nagrada za muku što sam je pretrpio živeći kao pisac u tako velikom i skupom gradu, kada bi mi "Kometa" objavila knjigu. Imao sam roman i pjesme, pa neka Barbarosa sam izabere, a mene ako pita onda svakako roman.
U knjižari me dočekao poslovođa Anton, s kojim sam bio u zavadi odranije - optužio me da sam uništio jedan skupi strip tako što sam ga listao masnim prstima. Nisam to uradio i kada je Anton rekao da ga moram kupiti, rekao sam da ću to učiniti rado ako mi on da pare, sedamdeset pet eura. Nije mi oprostio što se Barbarosa, kog su dozvali zbog hitne situacije u radnji, izvikao na njega umjesto na mene.
Sada se pravio da me ne prepoznaje, ali kada sam rekao da imam sastanak začudio se i odlučio provjeriti to telefonom. Barbarosa mi je rekao za njega da je glup k'o ćuskija i da je zato dobar poslovođa, uživa u tome da bude strog.
Kad sam ušao kod Barbarose zatekao sam ga kako leži na kauču i čita novine. Izgledao je tako moćno da sam od nekakvog poštovanja zastao kraj vrata, a onda se sjetio kako se pekarka ulizivala bogatašu i požurio da mu priđem. Mirno je dočitao članak prije nego obrati na mene pažnju.
"Imam jedan posao za tebe", reče bez ustručavanja. Nije mi se to tako dopalo, nije me ponudio ni da sjednem, ali svijest da iduće sedmice dolazi kirija natjerala me da se primim uloge momka za sve šutke. "Slušam", rekao sam, i Barbarosa je prešao na stvar.
Nema komentara:
Objavi komentar