TRINAESTI ČETVRTOG

Ima ljudi nesigurnih, koji se iz tog razloga dogovaraju zauzimajući velike vremenske dionice, uz napomenu mogućnosti da i ne bude od dogovora ništa.

Koliko poznajem te ljude, oni nikada nemaju sigurnih poslova, a baš to me njima povremeno i privuče, jer se čovjek misli da su oni ti kojima treba posao mali, na dnevnicu, kog i kod mene povremeno ima - puno radim, pa kad nisam nesretan stvori se višak novca koji nije zgoreg upotrijebiti malo i na kućnu pomoć.

Jutros sam trebao imati takvu pomoć, ali pomoćnica je rekla doći između osam i deset ujutru, uz mogućnost da to bude i ranije i kasnije, zbog čega sam i ja odlučio spavati slobodno. 

Ona je onda uranila i probudila me, a ja sam joj otvorio na interfon i otišao da se umijem, pa dok sam se umio pomoćnica u haustoru se izgubila - jer ima i ljudi za koje natpisi ne znače ništa, koji žele biti navođeni na telefon sve vrijeme pomoću arhitekture - pa je u tome i šmugnula, poslavši nekoliko patetičnih poruka. 

Eto to je današnje Sarajevo, ispražnjeno od ozbiljnih radnih ljudi i popunjeno sa neradnicima od svake ruke, što oko lakta nose vlastiti jezik namotan u kolut kao laso, kojim vitlaju poput kauboja čim dobiju neki posao.

I šta ti taj jezik priča? On priča o razlozima zbog kojih posao nije mogao biti odrađen, uz neizbježne i višestruko ponavljane zakletve da su oni sve svoje uradili, iz čega poslodavac treba sam zaključiti da bi morao platiti, bez obzira što posao nije odrađen. 

Ja za takve ljude nemam više nimalo vremena. Ne volim ih gledati, ne volim ih slušati, ne volim za njihove egzistencije ni znati, izuzev možda kao dramski pisac, jer na sceni se od takvih materijala daju praviti čuda - kao i od svakog ko je izabrao da se svijetom kreće muteći vodu oko sebe. 

Tu su baš golemi raskoraci između onog što se misli, govori i radi, a to i jeste istinski komično.

Neću ni ja pospremati stan danas, ne previše, jer moram i na planinu, a onda bih i skejt provozao po danu. 

Na planini bih mogao raditi malo na drami i tako steći osjećaj da ću uskoro imati love dovoljno da platim za kućnu pomoć, ako treba, svake hefte. 

***

Gledam svoje virtuelne prijatelje kako na socijalnim mrežama poštuju pisce - oni kaže njihove slike, kao i slike njihovih knjiga, dajući im na taj način pažnju koje za mene više nema, ne otkako sam na (a)socijalnim mrežama postao primarno skejter, te se oslobodio za govorenje o onome što stvarno mislim o pojavama naše književne scene.

Mogao bih učiniti ovaj post vrlo čitanim da napišem prava imena, ali kako mene ipak zanimaju prvenstveno pojave, neću to učiniti.

Uglavnom, ovaj pisac je dosta popularan, toliko da sam misli kako je zvijezda, pa se tako i nosi, pomno birajući one koje će udostojiti svoje, moram tako reći, odvratne pažnje, na koju može pristati samo neko ko nije baš častoljubiv, jer to je pažnja čovjeka oholog i prepotentnog, koji u isto vrijeme odiše i jednim golemim jadom u koji je uronjen, a to je truli zadah alkoholizma, koji je već uznapredovao toliko da dotični upadljivo nema higijenu - mnogi kod nas misle da je to boem, zbog čega se i Tomi Zdravkoviću, pjesniku balkanske patologije i užasa, pripisuje ta titula.

Ovaj pisac nije bez talenta - mada nije ni neki veletalent, malen mu je instrument i uvijek svira tako slično da se doima kao isto, ali je veliki neradnik i zato plaća siromaštvom, koje ga onda opet oholi jer ne voli niko biti primijećen kao fukara, posebno ne umjetnici čiji je sam život dokaz tome. 

Cuger koji bježi od stvarnosti, a para nema, u položaju je da se ulizuje ljudima kako bi ih ovi častili, što oni i rade, jer ljudima se sa druge strane mili misliti o sebi kao o nekom čija su raja pisci - to posebno vole malograđani koji za knjigom ne posežu nikad, ali misle da se to ne vidi ako udese dotjeran izgled; mislim da neću pogriješiti ako kažem da je u Bosni ta bolest tako daleko otišla da većina ljudi što ih po ulici srećemo više ni ne zna da je suština gospodstva u držanju i ponašanju, misle da je u izgledu.

Želim zapisati zato jednu bitnu razliku između mene i tog pisca - i mene su čašćavali nekoć kao njega, izvodili me po ručkovima i večerama, po pijankama i drogirankama, darujući mi uz to razne stvari, ali sam se ja u neka doba počeo od toga tako snažno stiditi - nisam se osjećao kao muškarac - da sam morao početi odbijati takve pozive, pri čemu mi nije bio problem i govoriti veoma grubo, pred onima koji se ne daju odbiti normalno, a zbog čega sam u konačnici “izbačen” iz svakog "književnog" kružoka.

Izbačen pod navodnicima, jer uistinu nikada nisam bio član nijednog, uistinu sam uvijek bio samo Boris Lalić, pisac koji ima šta da kaže i boli ga briga ako ti to nećeš da znaš, on svejedno govori, govori i govori - i piše da mu ne ode sve u vjetar.

A jesam uz to sve i ljubomoran na druge pisce, ipak ne toliko da bih odustao od vlastitih misli i ideja. 

Ne zato što sam ohol, nego što sam proučavao književnost i puno i dugo, od čega mi se pojavila vjera da joj bolje poznajem suštinu od mnogih. 

Zato i vjerujem da ću na kraju ipak trijumfovati. 

Možda već i sa ovom novom komedijom, za koju se nadam da će postati moja nova zastava, a to je zastava tzv. vašarskog pisca. 

To je isto bio i Lesage, pisac odličnih komedija i jednog od najboljih pikarskih romana ikad, a to je “Gil Blas”. 

Gil Blas je skoro pa sasvim nepoznat u našoj široj javnosti, ali ja ga znam dobro - moj život liči na njegov, posebno u dijelovima u kojima Gil Blas ulazi u pozorište. 

Zbog toga sumnjam da sam od iste japije kao Lesage, čije djelo saobraća sa svijetom sve do danas, dok je cijela sveska potrebna da se popišu tada čuveni, a danas sasvim zaboravljeni pozorišni djelatnici, članovi profesionalnih trupa.

***

U onom trenutku kad ne može više raditi, ili možda bolje reći kad ne može više zarađivati ili besplatno činiti za druge ono što inače košta, neki prije a neki poslije, ali svaki čovjek biva tada odbačen. 

Ljudi koji nikada nisu iskusili odbačenost, bilo s jedne, bilo s druge strane, izuzetno su rijetki - rekao bih samo oni koji nisu imali tu sreću da požive dovoljno dugo kako bi im se razvio autentični karakter, te oni kojima se isti nije mogao razviti usljed božjih ograničenja.

Svi drugi - a vladar doslovno svaki ikad o kom sam čitao - moraju da se nose s tim neugodnim osjećanjem, koje kod nepažljivih lako pređe i u stanje permanentnosti, zbog čega onda postanu izrazito naporni i kao takvi podesni da ih ljudi nastave odbacivati i dalje. 

Čest slučaj kod tih ljudi, kod onih koji se osjećaju odbačeno od svih, jeste da kod upoznavanja novih ljudi nastupaju sa maksimalističkim zahtjevima, baš kao da su im ovi nešto dužni: odbačeni ili odbačena se zanose da su poslovice neka aman mudrost i istina, pa se vode s tim da su već izgubili na mostu, te da slijedi dio u kom dobijaju na ćupriji.

Kasnije, kad nemilosrdni život pokaže da je itekako moguće izgubiti najprije na mostu, potom i na ćupriji, nastaje velika dreka, od koje ljudi bježe još i više, pa ko ni tada ne shvati da se izazivanjem neugodnosti ne postiže puno na ovom svijetu, da za to prije dobiješ kaznu nego nagradu, taj je baš najebao. 

Moj savjet drugim ljudima - ali samo onim koji su častoljubivi kao ja - jeste da se sami uklanjaju na prve znake odbacivanja, a bez obzira jesu li oni ti koji odbacuju ili su odbačeni. 

Ko to napravi, čuva svoje dostojanstvo, jer odbacivanju svakom prethodi demonizacija odbačenog, smišljanje što gore slike tog čovjeka, a što može biti veoma opasno - iz toga se lako rodi i nasilje, pa ko je pametan gledaće da izbjegne te epizode potpuno.

Što se mene tiče, odbačenost sam upoznao dobro, obje strane te medalje puno su puta visile o mom vratu, a koliko ću ih do kraja života još skupiti, zna Bog. 

Ponekad, ili možda tačno svakog vikenda, bude mi to krivo: na ovome svijetu ne postoji osoba s kojom mogu uživo porazgovarati o onome što me istinski zanima.

No, u drugu ruku, postao sam tačno ono što sam želio, a to je pravi pisac, što slobodno piše svaki dan i zato svaki dan ima i pjesmu, i roman, i dramu. 

Evo pjesme od danas:

Sa skejta sinoć malo sam se slupo, 

pa mi usne došle 

k'o da sam ih pumpo.

To da vidi voli ona -

s interneta nepoznata kona.

Pune usne, to vole svi -

zato na usta padni i ti. 

Rado bih ti mila dao s njima pusu,

al' ne mogu da izdržim 

kol'ko boli kusur.

***

Idem sada malo na kafu i na skejt, jer treba i toga u životu, ne može se samo ni raditi. 

Možda na kafi stavim dvije replike u dramu, a možda je i samo zraknem, pa ostavim još mozgu na volju i nevolju, jer pisanje drame ima sličnosti sa igrom šaha, samim tim i sa Wu Tang borbom mačevima: “...you must think first, before you move.”

I skejt je takav, i sve što ja volim, jer ja, valjda, fakat nisam čovjek glup.

Momak je malo lud, to je ta varijanta.

***

Skejt je veoma opasan sport, ali ne zbog povreda kako misli narod, nego po tome što te lako uvuče u se da izgubiš pojam o vremenu, prostoru i svemu. 

Meni se večeras iskreno nije vozilo, zraknuo sam dramicu na kafici, koja me pozdravila srdačno kao moj mali Bicek-Cicek, jedva čekajući da zaigra baš sa mnom. 

Kišica je krenula, i ja sam morao posegnuti za teškim prinudnim riječima, za plašenjem sebe da će mi se smekšati tijelo i da naposlijetku, poslije serije brodoloma i potopa, neću više biti u stanju ni da ga drkam, a drkanje jest zadnja linija odbrane u jebenom životu - sve dok je to moguće čovjek ima čemu da se nada i za šta da živi.

Tim smiješnim riječima - baš poslije skejta drkanje je zadnja stvar na pameti  - natjerao sam se na pokret i uskoro završio na spotu, gdje sam onda u okvirima jednog školskog časa počinio toliko toga da sam se jedva uspio odgovoriti da ne idem još i na Jezero da se spustim.

***

Tako mi dobro ide drama da se sada tripujem kako ću se pretvoriti u dramsku manufakturu, pisca vašarskih komedija od kojih ne valja očekivati puno u smislu pouke, ali zabavno mora biti. 

Balzak je bio veliki fantast. Možda sam i ja?

Sve i ako nisam, govoriću sebi da jesam.

-Gospodine Lalić, u podnaslovu vaše nove drame stoji bratstvo i glavićstvo; šta to treba da znači?

-To je najkraći opis te komedije. Bratstvo se odnosi na to da su likovi braća, a glavićstvo na činjenicu da su to lica čiji ekonomski background ne izaziva ničiju zavist. 

-Nije li to ujedno i kritika društva, misli se onog od trideset pet godina i više, kad je narod bio neslobodan da zavodi vjerski moral?

-Glavićstvo nije nikakva kritika, nego konstatacija. Glavić, kao riječ potpuno neutralna, podesna je da ujedini razjedinjeni narod Bosne, kog su strane sile pomoću naših domaćih bitangi razvele u tri veoma plitka i mutna potočića, koji što brže fura više govana nosi. Glavićstvo je ono što mi u Bosni živimo i krajnje je vrijeme…

-Ok, sad je dosta!