SEDAMNAESTI ČETVRTOG

Lijep je dan danas, sunce sija kroz oblake. 

Razmišljam koju muziku da platim, spotify ili yt music?

Započeću ovaj dan sa skejtom, iako me sve boli.

Danas opet letkarenje, ali mora danas biti i dramaturgija. 

Novi početak ću ispisati i nalijepiti preko sadašnjeg.

To što sada osjećam, to je strah od teksta.

Bojim se da mi se isti nikako neće dopasti i da ću ga htjeti uništiti.

Idem zato voziti skejt s mišlju na svoje likove. 

To su moja djeca. 

Tako govore ljudi koji nemaju djece.

Ja imam svog Sergejčića i zato moram biti dobar pisac - želim njega odijevati u skejtersko ruho i učiti ga da skejta. 

Bogme ćemo i danas malo nas dva, ima da mi momak moj stojećke vozi.

***

Lijepo je s treningom početi dan, kafa je pičkin dim za to.

Sat vremena guranja i eto me gdje bih se najradije gurao cijeli dan. 

Danas opet letkarenje i to me čini sretnim. 

Ja ne mogu draga da ti dam imetak, 

Al’ poneki letak, ili možda metak…

***

Pregledao sam ponovo početak - nije zapravo trebalo ono dotezanje od juče, malkice samo, a sve je inače kako treba: imam suptilnost koju sam želio, nit budućnosti koja na početku bljesne samo na trenutak i potom nestane, dok ne dođe vrijeme da se javi. 

Osjećam se sada jako moćno. Istina je da ponekad plačem i mislim kako neću još dugo živjeti, a zato što će me satrati ovaj tempo života, ali istina je da zbog istih stvari češće osjećam suprotno - da to što sam sam nije otežavajuća, već olakšavajuća okolnost, prednost koja mi je kroz godine dozvolila da tako puno na sebi radim da sad stvarno znam svašta i kadar sam sve uporedo raditi. 

Idem zato sada da letkarim. Puno mi je lakše kad znam da je drama dobro. Sad će mi lijepo sjesti letkarenje, jer ono mi neće dati da se uzoholim što sam pisac i po.

Još jedan znak da stvarno to jesam je i što se ne bojim dijeliti letke, što uživam u tome bez obzira što se na drugoj strani ponovo pripremam za ozbiljnu umjetničku slavu. 

Ja slavu i volim i želim, ipak ne toliko da bih zbog nje glumio slavne, ako mi je suđena, onda samo zato što sam takav kakav sam, a to je moćan u slabotinji. 

Ljudi bi od mene trebali učiti, ja sam za mnoge izmislio uživanje u životu, primjera radi - ljudi jedu grah, pričaju o ratu i onda kad prdne prepadne se kao da je granata pukla, dok ja kad jedem grah, pričam o tome kako je u davna vremena najbolji grah bio u Svrzinoj kući, gdje ga je kuhala hanumica s balonima - stariji svijet priča da je njena tajna bila u tome što je grah najprije čuvala između tih svojih balona, da se dobro potpari, pa tek onda u vodu.

***

Nekada, u staro doba, za vrijeme Titine države, sandučari su bili grubi i prljavi ljudi. 

Bio je to njihov način da se nose s poslom, ali kako grubih ljudi nikada nije nedostajlo ni po zgradama, to je ova stara vrsta sandučara bila tek polovično efikasna, jer njihove su podjele često bile prekinute raznim sukobima, koji je bio zagarantovan ukoliko se u istom haustoru sretnu dva sandučara.

Krajnja konsekvence svega toga bila je antimarketing - normalni ljudi čitali su te  flajere da bi upamtili gdje ne smiju kupiti nikada ništa, jer kada bi oni išta željeli od ljudi kao što su ti oldskul sandučari, tada ne bi bili normalni.

***

Grubi maniri Titinih sandučara, jedna neuljudnost kakva se u naše bolje vrijeme teško dade i zamisliti, dovela je sandučarstvo, čije je drugo ime letkarenje, na rub izumiranja. 

Iza rata, da ne bi NGO sektora i njegovih često apsurdnih potrošačkih potreba, nema sumnje da bi stvarno i umrlo, a ovako je preživjelo, ali kao neka mrlja na duši društva, o kojoj ama baš niko nije imao ništa pohvalno za reći, tako da ljudi o njoj radije nisu ni govorili.

Trebalo je da se pojavi posebni lik, kom se iz ove perspektive slobodno može pripisati titula čarobnjaka, jer samo ona opravdava ono što će se sa sandučarstvom/letkarenjem, dogoditi  preko noći - da se uskrisi takoreći do u najdostojanstvenije zanimanje Bosne, pred kojim se podjednako skidaju kako šeširi, tako i kubaste mitre i u prebijelo platno umotane ahmedije.

Ime njegovo naizgled ne odaje ništa posebno: Boris Glavić.

Ovaj mladi čovjek, koji je morao puno trenirati i paziti šta jede da zadrži epitet mladosti još malo, otpočeo je svoju poslovnu karijeru kao pisac, zbog čega je između tolikih studija izabrao baš onaj za koji većina ljudi nije ni čula - komparativna književnost. 

Trudeći se na književnom planu jednu punu deceniju nakon magistrata, tada još uvijek pisac Glavić sastavio je posljednju rečenicu svoga zaključnog djela “O književnosti”, čiji je podnaslov uvod u glavićarstvo proizići direktno iz te rezimentne rečenice: “Naposlijetku se osjećam kao da sam deset godina pješačio kroz pustinju, odvojenu od ovoga svijeta sa po jednim mostom i ćuprijom; na prvom ga popuših, na drugoj me jebaše.”

No, premda kao stručnjak potpuno propao, ipak je Glavić kao čovjek imao neke koristi od studiranja Filozofskog fakulteta, jer njegova propast nije bila, kao kod normalnih ljudi, kukavna i jadna, nego na svoj način čak i lijepa, tiha i mirna, više filozofska nego emotivna, kadar da istinski zabavi ako ništa. 

Jednoga dana - a bilo je to onda kad je Glavićeva spisateljska propast već bila u punom jeku svoje završne faze - ukazao se na vratima jedne male i sasvim neugledne kancelarije, iznad kojih se uz puno truda moglo pročitati: “Udruženje sandučara/letkista Sarajevo.”

Predsjednik udruženja, gospodin Ahlaksuz, mislio je otprve da se s njime tjera šega, ali nakon što je povukao i najnekulturnije poznate mu poteze, pa vidio da taj vanaerijski uljudan čovjek i dalje ne posustaje sa zahtjevom da bude primljen u radni odnos, slegnuo je ramenima i upisao ga.

S tim je faktički započela najsjajnija epizoda u historiji sandučarenja, ona koja je dovela do toga da u današnjem Sarajevu, kad pitaju djecu šta će biti kad porastu, ista odgovaraju sa: “Sandučar!”

***

Bio sam inspirisan za onu priču, ali sam morao raditi ankete, a sad hoću malo provozati skejt, tako da je ostavljam nedovršenom. 

Volim pisati takve priče, ali njih ne čita doslovno niko, a meni to smeta, ja hoću da bar neko pročita i ne ostane ravnodušan.

To je zato što su velika većina ljudi na ovome svijetu zapravo debili, lišeni mogućnosti ozbiljnog književnog užitka, za koji ipak treba dosta pameti.

Poslije ću pisati dramu. 

Nisam pametan što hoću skejtati, ali nema veze, idem makar probati. 

Mislim da sam se umorio malo više sada.