Grantovi - drugi dio

 

2.

Kao što je očekivala, umjesto na podršku i ohrabrenje, Liza je u roditeljskom domu naišla na osudu i poniženje. Odlučila je da ništa ne taji i sve odmah da kaže, što je i učinila odmah za večerom, poslije čega nastupi neugodan muk, u kom su se najprije čule samo kašike kako udaraju po tanjiru, a onda ni to. Mama Marta ustala je prva i zamolivši Džonatana da joj pomogne odnijela šerpu u kuhinju, kako bi njen suprug Pavel mogao neometano popričati sa kćerkom i objasniti joj da je pogriješila. 

Pavel je to razumio, ali nije znao šta da kaže ni kako da počne, tako da je jeo polako, kao da uživa, pokušavajući da smisli nešto što neće zvučati grubo, a biće efikasno. Liza je za to vrijeme čekala i mislila se kako je pogriješila što nije našla vlastiti stan prije nego će doći, jer iz te mukle tišine bilo je jasno kao dan da su roditelji s njom veoma nezadovoljni, te da će u kući, dokle god se ne makne, vladati mučna atmosfera.

Pavel je na kraju otpočeo sa tim kako je kušnja nešto sasvim normalno u životu, te kako pred njom čovjek ponekad mora i ustuknuti, ali nikada od nje ne smije sasvim pobjeći, niti je takvo nešto moguće. Liza se iste sekunde skamenila, jer bez obzira što je znala da neće biti podržana, ipak je u skrivenom kutku srca sačuvala tračak nade u ishod bolji od očekivanog, koji je sada planuo i učinio da joj se u očima pojave suze, ali samo malo, nedovoljno da bi potekle. 

Poslije je mirno saslušala očevo izlaganje, razmišljajući o tome kako je ostario i kako mu tu i tamo glas zadrhti kako nikad prije nije čula. Žao joj je to bilo, a nije trebalo biti, jer vibracije u Pavelovom glasu nisu dolazile od napora, već od teatralnosti za koju je lično mislio kako pristoji kad je riječ o vjerskim stvarima. Kad je Pavel završio, Liza je samo kratko rekla da od njenog povratka u Ameriku i Napervil nema ništa, nakon čega je rekla i kako joj od njih treba smještaj samo dok ne pronađe stan. Pavel je na to zašutio, i više sa Lizom nije ni progovorio, ali zato Marta nije uvlačila jezika, a riječi ako je i birala, gledala je da izabere najgore, najstrašnije, misleći da će s njima natjerati Lizu da se vrati gdje joj je i mjesto, mužu u Ameriku. 

To je na kraju dovelo do toga da Liza odustane od ideje povratka u Bardejov i potraži stan u Bratislavi. Imala je tamo prijateljicu iz srednje škole Dijanu koja je igrom slučaja izdavala stan na spratu kuće u kojoj je i sama živjela. Liza je shvatila to kao znak, a i činilo se da će Džoniju biti lakše uklopiti se u velikom gradu, nego u malom Bardejovu. 

Bila je to lijepa kuća, sa lijepim i prostranim dvorištem, u naselju mirnom i tihom, koja se Lizi na prvu učinila kao utočište. Dijana je prije pet godina ostala udovica, a imala je dva sina, Jakova i Marka, od dvanaest i deset godina, koji su znali engleski i pričali ga radije nego slovački. Tako je Džonatan stekao fine dječake za nove drugove, a i Liza je naišla na srodnu dušu, na ženu koja je razumije i ne osuđuje. 

Vrlo brzo ove dvije porodice počele su živjeti kao jedna. Bili su posljednji dani avgusta i dječaci su po čitav dan trčali oko kuće, dok su njih dvije provodile dane u zajedničkom obavljanju svakodnevnih poslova, a uveče su svi skupa odlazili do grada, u šetnju i na sladoled, ponekad i u kino ili pozorište, pa je sve skupa opet ličilo na normalan život. 

Malo po malo, stare prijateljice su jedna drugoj ispričale svoje usude i tako otkrile nove sličnosti u vlastitim sudbinama, koje će ih zbližiti još više. Obje su bile ljepotice koje su se udale za dosta starije, uspješne i bogate muškarce, i kasnije doživjele da im se kao muževi preobraze iz potpuno podložnih u potpuno nezainteresirane. Dijana se udala za čuvenog advokata Sergeja Tričku, kod kog je kao mlada pravnica došla odraditi pripravnički. Bio je stariji od Dijane devetnaest godina, ali je i dalje bio jako zgodan, još uvijek je aktivno igrao vaterpolo, a kako je u to vrijeme bio i slučaj "Havel", koji je učinio da se o Tričku počne pričati kao o prvom advokatu Slovačke, nije bilo teško zaljubiti se u takvog dasu. Udala se za njega poslije godinu dana, kada je i sama stekla status pravnice, ali je vrlo brzo odustala od advokatske karijere, koja je nikada nije ni privlačila, da bi se ozbiljnije pozabavila slikarstvom, svojom prvom ljubavi, što će je držati do Jakovljevog rođenja.

Da se nesretno udala to je Dijana otkrila rano, još u prvom mjesecu braka, kada se slučajno vratila kući i zatekla Sergeja na djelu, u preljubi sa Sofijom, kućnom pomoćnicom. Iako su im se tom prilikom pogledi sreli i zadržali na trenutak, Dijana se napravila da ništa nije vidjela, a Sergej to prihvatio, ali je od tada postao prema njoj drukčiji, nekako hladniji i službeniji, kakav će ostati do kraja. Sad se kajala što se nije odmah razvela, što je pristala na tu igru i nastavila glumiti ulogu supruge poznatog advokata, ali ne previše, jer što jeste jeste sve te godine živjela je lagodno. 

Ipak, kada su joj javili za Sergejevu pogibiju - poginuo je jureći s nekom kurvom na motoru - osjetila je nekakvo posebno olakšanje i kasnije na sprovodu nije mogla plakati, te se morala suzdržavati da se ne nasmije slušajući ljude koji za nju govore da je u potpunom šoku. 

Kada je Liza ispričala svoju priču, u kojoj je nesreća imala oblik financijske propasti, Dijana je ostala u uvjerenju da je bolje prošla i žalila je iskreno Lizu, što je na kraju za dvadeset i tri godine veze izvukla tako malo, pišljivih trideset hiljada dolara. Govorila je Lizi da treba zatražiti razvod službenim putem i uzeti mu sve što joj po zakonu pripada, od alimentacije pa na dalje. 

Lizi se takav govor nije svidio, ali je razumjela Dijaninu ogorčenost pa joj nije proturječila. Ona o Elijahu Grantu kao čovjeku nije imala ružno mišljenje, smatrala ga je izuzetno vrijednim i poštenim, i da su bili samo njih dvoje ne bi ga napustila, ali je morala zbog Džonatana. 

To što je u posljednje dvije godine postao šutljiv i povučen nije dokazilo od puberteta, kako je Elijah Grant tumačio u svojoj nezainteresiranosti, već od vršnjačkog nasilja, kom je Džoni bio izložen svakodnevno otkako je krenuo u javnu školu. 

Liza je to otkrila slučajno, našavši u Džonatanovoj sobi, sakrivenu u dnu ormara, jednu malu svesku u kojoj je opisao svoje patnje. Kada ga je o tome pitala uplašio se kao miš i rekao kako ništa od toga nije istina, kako je sve izmislio iz razloga što mu se nova škola ne sviđa, što je Elijah odmah prihvatio zdravo za gotovo i otišao u svoju sobu.  Tad je počela razmišljati o odlasku, na šta će se i odlučiti poslije Grantovog odbijanja da proda fabriku. 

Te stvari nije rekla Dijani držeći da su previše mučne. Bila joj je jako zahvalna na svemu, ponajviše na tome što je odgojila tako divnu djecu, koja su prihvatila njenog Džonija kao brata i vratila mu osmijeh na lice, a i njoj s njim. Dijana je učinila još i više kada je okrenula par brojeva i učinila najprije da Džoni bude upisan u američku školu po duplo manjoj cijeni školarine, a zatim i da se Liza zaposli na sudu kao zapisničarka. 

Sve se to zbilo u roku sedam dana, pa Liza nije imala ni vremena za  razmišljanje, jer morala je djelovati. Prvo što je radila na poslu bilo je suđenje nekom ubici koji je plakao sve vrijeme suđenja i ponavljao da nije kriv, i na kraju podivljao i počeo vikati kako će pobiti cijelu sudnicu. Kući je došla blijeda kao krpa, i tek kad je Dijana ponudila konjakom, kad je popila dva, osjetila olakšanje, a poslije petog i lakoću. 

Dijana je bila ozbiljnija cugerka, ali s otmjenom mjerom, tako da se to ne može primijetiti. Dan je započinjala češkom Beherovkom, za šta je tvrdila da je izuzetno zdravo i stoput efikasnije kao sredstvo buđenja od kafe. Uz ručak je pila čašu-dvije vina, točeći po gutljajčić i djeci, a uveče konjak ili viski, održavajući se tako preko cijelog dana u prijatnom raspoloženju. 

Liza nije željela biti neko ko te stvari radi po danu, ali je uveče počela rado piti poneko žestoko piće, koje joj je najefikasnije otklanjalo napetost pokupljenu na poslu. Ako bi popila koju više, Dijana bi znala okrenuti priču i pričati kako se mudro udala i kako se nije previše ni napatila, desetak godina, ali zato sada ima kuću, ima vikendicu, ima stan, ima dva poslovna prostora na lokacijama koje neće prestati biti atraktivne dok je Bratislave, a imala je i Ferarija, žutog F50 kabrioleta, kog je prodala za milion eura, od čega je polovinu donirala za obnovu Katedrale, kada su dječaci pokupili nekakav virus od kog su imali temperaturu 38 čitavu sedmicu. Liza se smijala njezinim nastupima, što je Dijani služilo kao podsticaj da cirkuza još više, i Liza se penjala na sprat u odličnom raspoloženju, lišena tuge i brige što je u dušu uvlači slušanje jadnih i groznih djela. 

Jednog petka je i Liza popila više i podstaknuta Dijaninim pričama stala da se prisjeća Grantovog bogatstva kada ga je tek upoznala, o tome kako je imao auta, plovila, letjelice i nekretnine, a u kući, u plakaru u spavaćoj sobi, kofer pun novčanica. Dijanu je jako interesovalo da dozna šta je sa svim tim stvarima i parama bilo, pa kad je doznala da je skoro sve otišlo na održavanje fabrike osuđene na propast, jako se iznervirala i zatim učinila nešto tako čudnovato da je Liza ostala u šoku - prišla joj je sasvim blizu i rekla: "Sirotice moja malena, Bogu hvala da si na mene naišla, jer sad si u sigurnim rukama.", nakon čega je poljubila ravno u usta, dugo, sočno i sa jezikom. 

Liza je poslije toga otišla kući, gdje dugo nije mogla zaspati razmišljajući o Dijaninom potezu, za koji nije bila sigurna dopada li joj se ili ne.

Grantovi

 Grantovi

1.

Otkako su se u posao uključili Kinezi  Grantova fabrika bila je osuđena na propast. Već godine 2007. bio je primoran prepoloviti proizvodnju, što je još uvijek iznosilo respektabilnih milion dasaka godišnje, ali vremenom se smanjivalo sve više i za deset godina gotovo sasvim presahlo. Još neke dvije godine Elijah Grant se patio kao fabrikant, čemu je konačno u kraj stala pandemija virusa korona. Na prvu je Grant mislio da će ga ona spasiti, na snagu da će stupiti zabrana uvoza kineske robe, a kad je vidio da od toga nema ništa zamrzio je Kineze više nego ikad i oglasio prodaju fabrike. 

Ispočetka je bilo dosta zainteresovanih, uglavnom samo za prostor, ali kako se Grant zainatio da proda sve u kompletu, do prodaje nije došlo. Jedini koji se ponudio da kupi sve bio je neki Čen, Kinez iz Bostona, kom Grant nije želio popustiti centa, tako da je na kraju i on odustao. 

Poslije toga otišla je i Liza, supruga gospodina Granta, odvodeći sa sobom i njihovog jedanaestogodišnjeg sina DŽ onatana. Sita propasti i svega otišla je na drugi kraj svijeta, u Evropu, u Slovačku iz koje je i došla. 

Oni koji su za to znali osuđivali su Lizu, kojoj su zatim pripisivali i glavninu uzroka Grantove propasti. Ona je bila Grantova druga, dvadeset godina mlađa žena, a ljudima je to bilo sasvim dovoljno kao dokaz da jeste ona u najvećoj mjeri kriva što je čovjeku propao posao, što nije bila ni najmanja istina. U svoje dvadeset i tri godine veze sa Elijahom Grantom Liza nije donijela ni najmanju, najbezazleniju odluku u vezi sa fabrikom, niti joj je kad naumpalo da se tim bavi. Jedan jedini put kad se umiješala i rekla da fabriku treba prodati ili promijeniti da proizvodi šta drugo, a ne kupovati joj novi proizvodni pogon, bila je sto posto u pravu, ali Grant je nije poslušao. 

To nije bio jedini Grantov katastrofalni poslovni potez. Godine 2010, kad je proizvodnja već uveliko bila u silaznoj putanji, nabavio je toliku zalihu materijala da je morao iznajmiti dodatno skladište kako bi ga smjestio. To će se zatim pretvoriti u četverogodišnji najam, na čijem će kraju osvanuti propali materijal, furnir izašao iz klase potrebne da se grade skateboardi. Godine 2015, u pokušaju da izvrši optimizaciju troškova, prešao je na jeftinije mašinsko ulje, što će kroz tri mjeseca dovesti do kvara teškog 440 000 $, kada je faktički pukla presa popola, rascijepila se cijelom širinom. Kada mu je agent osiguranja objasnio da zbog upotrebe neadekvatnog ulja sam mora snositi troškove popravke, mirni i staloženi Elijah Grant, inače uredan platiša osiguravajućih kuća tokom više od tri decenije, nasrnuo je na agenta i u naguravanju mu iščašio rame i  pocijepao košulju, što će u konačnici uvećati cijenu nesreće za dodatnih 48 000 $. 

Liza u Slovačku definitivno nije odnijela milione, kako se pričalo po komšiluku. Grant je slušao te priče od komšija koje su dolazile kobajagi da ga tješe i zapravo da ispijaju ono što je ostalo od Grantove nekoć bogate kolekcije viskija, slušao a nije ih poricao, ne zato što bi mu bol bio tako velik da bi ga bolila briga poricati izmišljene pričice nebitnih ljudi, već zato što mu je, sad kad ih više nema, prijalo slušati priče o sebi kao čovjeku koji je imao milione. Ta prijatnost je na kraju uvijek završavala sjetom, usljed koje bi se svijetle plave oči Elijaha Granta znale napuniti suzama, zbog čega su ljudi još više mrzili Lizu, a njega sažaljevali, misleći da to on plače za njom i djetetom, a on je zapravo plakao za samim sobom, za vremenima kad ga niko nije zvao drugačije osim gospodin Grant. 

Sad su mu već svi govorili Eli, baš kao da je jedan od njih. To Grantu nije smetalo, ali je primijećivao. Nije više bilo gospodina Granta, ne za priprostu svjetinu koja gospodstvo mjeri sjajem odijela. Znao je on da svi oni, kad odu, pričaju o njemu baš to, kako je propao, ali je mislio da tačno tako i treba biti, jer na kraju krajeva ti ljudi tu propast i gledaju: iako on o tome nikad ništa ne govori, niti oni ikada pitaju, nemoguće je da ne primjećuju kako iz kuće polako nestaju stvari.

 Oni to zapravo nisu primijećivali jer je Grant najprije stao prodavati slike, kojih je bila puna kuća. U vrijeme najvećeg blagostanja, kad je fabrika dostigla brojku od dva miliona daski godišnje, Elijah Grant je počeo kupovati umjetnine i uskoro se u tome pronašao toliko da ih je pokupovao svu silu. To su većinom bila djela osrednjih umjetnika, slike koje su vremenom potpuno devalvirale, ali našla se u tom izobilju i ponešto vrijedno, nekoliko aktova Oskara Kokoške i nekoliko originalnih postera Tuluz-Lotreka prije svega. 

Dvije Kokoškine slike donijele su mu osamdeset hiljada i to je bio novac od kog je Grant trenutno živio. Za Lotrekove postere galerista Atkins dao je procjenu da bi zajedno mogli izaći između sto pedeset i dvjesto hilljada dolara. Osim toga bilo je i drugih stvari za prodati, neka odjeća, gitare, dva Lizina sata, pa na kraju krajeva i sama kuća, i to je ono što je Granta držalo sigurnim u uvjerenju da će istrajati do kraja, iako sam pravo nije znao reći - do kraja čega? 

Od kako je Liza otišla, povukao je odluku o prodaji fabrike i počeo u nju ići svakodnevno kao nekad, samo sada autobusom umjesto autom, kog nije želio voziti jer je mislio na to kako DŽonatanu valja ostaviti još nešto osim fabrike, nešto zbog čega on, Grant, sada ne bi smio trošiti više od hiljadu i po dolara mjesečno ukoliko želi da to nešto bude pristojno. 

U fabrici je sjedio u svom ofisu, u direktorskoj fotelji gdje je sate i sate provodio u sjećanju na bolja vremena i razmišljanjima o povratku na velika vrata, odlazeći tako daleko da je zamišljao kako je između SAD-a i Kine počeo rat, pa izašla zabrana uvoza svega što nosi oznaku made in China. Uz te i takve misli Elijah Grant mogao je živjeti, i zato mu se, svaki put kada bi ga iznenada zgrabila kakva crna misao, činilo kao da umire, kao da će ovog trenutka umrijeti od srčanog udara, ili možda bolje reći od fizičkog puknuća srca jer tako je Grant zamišljao.srčani.

Ponekad bi izlazio u obilazak pogona, koji je i dalje bio besprijekoran, zbog čega bi mu došla ljutnja na one koji su se, kada je htio da proda, javljali da kupe bez mašina. Došla bi mu tada želja da kupi furnir i stavi je u pogon samo da bi radila, da bi je opet mogao slušati po čitav dan kako šišti i lupa, ne moraju se daske ni prodavati. Odlazio je proklinjući svoje bivše klijente, velike skejt kompanije koje su prešle na kinesku proizvodnju, i kući dolazio umoran kao da je radio, da dočekuje oduvijek nemile, ali sada ipak drage goste, koji mu svojim prisustvom pomažu da ne misli na ono na šta ne može da ne misli kad je sam. 

To su, naravno, bili Liza i Džonatan. Način na koji je Liza otišla bio mu je potpuno nejasan, niti je ikako mogao da ga poveže sa mirnom i krotkom Lizinom prirodom. 

Sjećanje na dan kad se vratio s posla i zatekao kuću pospremljenu i praznu, a malo poslije toga na stolu u dnevnom boravku i Lizino oproštajno pismo, ispunjavalo ga je jezom od koje bi se osjetio uplašenim poput malog djeteta koje se izgubilo. Žao mu je bilo što ga je zapalio iste večeri, što ga je samo jednom prije toga pročitao. Sad nije mogao više tačno da se sjeti riječi, samo to da pismo govori o Džonatanovoj budućnosti, da je spomenuto njegovo odbijanje da proda fabriku gospodinu Čenu, i ono što ga je najviše zabolilo, rečenicu u kojoj ga se otvoreno naziva lošim mužem i nikakvim ocem. 

Te su ga istinite riječi pekle gore nego da mu je rekla kakvu odvratnu laž, da je kurvar, kockar, šta bilo drugo, samo ne to što je Elijah Grant uistinu postao, dok je glumio kapetana broda koji tone, ne prestajući ni kad je brod već sasvim potonuo. 

Jako joj je zamjerao uvrede, vadeći iz gomile sjećanja trenutke zajedničke sreće, nad kojima se zatim pitao jesu li i sa Lizine strane bili stvarni, ili tek maestralno odglumljeni? U misli bi mu se vraćale riječi njegove prve žene Viktorije, da je Liza obična harpija sakrivena iza anđeoskog lica, te da će imati kada da se kaje što je oženio. Sada mu je prijalo vjerovati da ima u tome istine, jednako kao što mu je prijalo šutiti na priče da ga je Liza prevarila i pokrala - to je na neki način povećavalo Grantovo nesretno  dostojanstvo, ili je bar on osjećao da ga povećava, da ga više čini dobrim čovjekom čija sudbina mora biti strašna jer svijet na kom živi nije predviđen da na njemu uspijevaju dobri.

Od takvih misli, koje su ga najčeće spopadale u krevetu, bježao je u svijet mašte, gdje je zatim pronalazio nova, revolucionarna otkrića u gradnji skateboarda i onda se na njihovim krilima vraćao u sami vrh proizvodnje, metući Kineze kao prašinu.

Ponekad bi mislio i na Džonatana, kog je zapravo jako slabo poznavao jer je s njim provodio jako malo vremena, a i tada misleći na druge stvari. Naumpalo bi mu kako ga Liza sigurno ne bi ostavila, samo da njega nije rodila, pa nije znao šta da o tome misli, voli li on to dijete zapravo ili ne voli? Testirao se tako što je zamišljao da se Liza vratila, a Džonatana ostavila roditeljima. Nije mu to izgledalo kao nesretan rasplet. NASTAVLJA SE!

Familija De Kivara

 

Kada su u maju godine 1463. Osmanlije ponovo krenule u vojna osvajanja Bosne kralj Stjepan Tomašević poslao je svog rizničara Đula Cicvaru da prenese najveće vrijednosti riznice u Rim. Prema procjenama historičara Cicvara je odnio tri i pet tona čistog zlata, u polugama i dukatima, a tu su zatim bili još drago kamenje,  biser i nekoliko umjetničkih slika. Pouzdano se zna da je Cicvara u Rim ponio i jednu jedinu sliku kralja Tvrta I Kotromanića, poznatu i pod imenom “Kupač”, djelo nepoznatog majstora. Ova slika se posljednji put spominje 1673. u dnevniku fra Angela, koji zapisuje na datum 16. 2. da fra Benicio čuva u plakaru pod ključem slike koje prikazuju ljude potpuno nage, među kojima i sliku bosanskog kralja Tvrtka, a od tada joj se gubi svaki trag. 

Našavši se u situaciji da kralja više nema, Đul Cicvara je promijenio ime u Đulio Kivara i nastavio živjeti s kraljevim parama u Rimu. Ovaj okretni, sposobni i ambiciozni čovjek, kom je tada moglo biti ne više od trideset godina, osiniva prvu pivaru u Italiji u novembru 1464, iduće godine staklaru, a 1466. podiže ogromni tkalački razboj nedaleko od Rima, u kom posao pronalazi tri hiljade ljudi. Pored toga, Kivara se bavi i izdavanjem hipotekarnih kredita, što će mu za života priskrbiti vlasništvo nad četrdeset i pet kuća u Rimu i četrnaest imanja u okolini, a moglo je biti i četrdeset i šest kuća i petnaest imanja, ali je Kivara odustao od potraživanja taj jedan put iz razloga što je posredstvom te osobe javno proglašen za viteza i plemića i preimenovan u Đulio de Kivara. 

1505. na čelo familije De Kivara staje Đulov sin Antonio, pod čijom upravom će biti kupljeni mlinovi na Tibru, prekookeanska flota u Đenovi, kao i dvorac Aragon u Milanu, koji će postati novo sjedište familije. Antonio de Kivara istakao se u ratu sa njemačkim pustahijom Hansom Ružnim, čije su trupe 1527. u nekoliko navrata napadale Milano, sve dok Antonio nije skupio vojsku od dvije hiljade ljudi i donio u Milano Hansovu glavu, za šta je nagrađen Petrovim ordenom i proglašen grofom od Zabrije. 

Antonio de Kivara imao je četvero djece, dvije kćerke i dva sina, od kojih će se sve četvero istaći velikim poslovnim sposobnostima i učiniti familiju De Kivara najmoćnijom u Evropi. Najstarija kćerka Marija, koja će se udati za njemačkog princa Oldenburga, osnovala je s njim veliku trgovinu drvetom i brodogradilište. Sin Mauro, učenik čuvenog ljekara Paskija, otvorio je prvu fabriku lijekova u Bergamu, iz koje će izaći najpoznatija i najtraženija droga svog vremena, popularni žuti prah. Druga kćerka Katarina, koja se nije udavala, podigla je na Siciliji velike plantaže narandže  koje su i danas u funkciji, a u Veneciji osnovala prekookeansku flotu, koja dva puta godišnje putuje u Indiju i dovlači od tamo skupocjene začine, opskrbljujući pola Evrope. Najmlađi sin Horacije, učenik bankarske škole Lorenca Valderana, vratio se u Rim 1544. i osnovao Banco di Roma, Rimsku banku, revolucionarnu po tome što je nudila bankarske usluge svima, od onih koji ulažu bakrenjake do onih koji polažu zlatnike. Do 1550. banka je imala sto hiljada klijenata u Italiji, a već 1560, kada su se otvorile filijale širom zemlje, taj se broj udesetostrostručio, čineći Rimsku banku najmoćnijom novčarskom institucijom Evrope. 

Horacije de Kivara bio je glavni finansijer evropskog vojnog pohoda protiv Osmanlija 1566, koji će potrajati u idućih devet godina bez naročitog uspjeha, a baš to će dovesti do toga da se familija De Kivara dodatno učvrsti na vrhu, stičući posjede i titule širom starog kontinenta. 

Tako iz pisma Marije od Oldenburga, upućenog bratu Horaciju u aprilu 1577. doznajemo da je grad Rostok, u kom je njihovo brodogradilište, prešao čitav u privatni posjed Oldenburgovih, a iz pisma Horacija de Kivare, upućenog bratu Mauru u septembru iste godine, da je progurao zakon po kom je žuti prah sastavni dio opreme kraljeve vojske, što će dovesti do gradnje još jedne, duplo veće fabrike žutog praha u Veroni. 

Djelimični pad porodice De Kivara započeo je sa godinom 1590, kada je na Rimsku banku naslijedio Horacijev sin Đulio II. Ovaj bonvivan koji nikada ništa ozbiljno nije radio upao je u ruke prevaranta Otmara Kliningera, koji se predstavlja tajnim povjerenikom vladarske kuće Habsburg i uskoro, obećavajući mu titulu kralja, osvaja Đulija II toliko da ga sa lakoćom navraća na krajnje nepromišljene poteze u idućih jedanaest godina, koji će u krajnjoj konsekvenci donijeti propast i gašenje Rimske banke 1600. godine, kad se generalnom revizijom otkrilo da su tri četvrtine kapitala nestale. Istraga je u ovom predmetu pronašla veliki broj darovnica i ugovora o djelu na ime Otmara Kliningera, od kojih je definitivno najluđa bila darovnica povodom Kliningerovog četrdesetog rođendana, 15. 12. 1599. Đulio drugi darovao mu je deset miliona zlatnih guldena. Sam Đulio drugi ispričao je kasnije da mu je Klininger rejao kako je kralj voljan prodati krunu za dvadeset miliona guldena i kako traži kaparu od deset. 

Klininger će zbog toga 1601. biti uhapšen i osuđen na smrtnu kaznu, ali kapital odlazi u nepovrat, što se u velikoj mjeri zatim odrazilo i na ostale porodične poslove, naslonjene na Rimsku banku. 

Prilikom obeštećenja mnogobrojnih klijenata porodica je izgubila dosta imovine, ali i dokončala katastrofu na način poslije kog niko nije mogao s pravom reći da ga je banka pokrala. 

Na ruševinama Rimske banke  1603. osnovana je nova banka, imena Fortuna, za čijeg je upravitelja postavljen Domeniko, vanbračni sin Katarine de Kivara, bankar sa trideset godina iskustva. Sposobni Domeniko, koji će na mjestu generalnog direktora ostati do 1616, uduplao je kapital Fortuna banke i što je još važnije ostavio je u pravim rukama: pored troje svoje djece banku ostavlja mladom Beniciju, unuku njegovog ujaka Maura, o čijoj darovitosti bruji čitav Milano. 

Benicio de Kivara, koji će na čelnoj poziciji Fortuna banke biti u idućih pola stoljeća,  tvorac je prve linije mikrokredita u Evropi, izuma kom se danas pripisuje uloga glavnog uzroka naglog razvoja najprije talijanske, a onda i evropske poljoprivrede u XVII vijeku. Otvarajući filijale širom kontinenta, čak i u Osmanskom carstvu, Benicio je sticao  klijente u velikom broju i na kraju dotjerao dotle da je svaki četvrti stanovnik Evrope bio dužnik Fortuna banke, koja je kapitalom bila devet puta jača od Rimske banke u njenom najjačem trenutku. Prilikom tog poduhvata desilo se i to da prvi put poslije dvjesto godina jedan Cicvara dođe u Bosnu, jer Benicio je otvaranje filijale dogovarao sa samim vezirom, u Travniku. Tom prilikom nastala je anegdota koju poneki stariji Travničanin i sad ispriča - saslušavši Beniciovo izlaganje o koristima mikrokredita u pogledu društvenog razvoja, vezir je odgovorio: "Mili moj, najveći dio toga što si rekao nisam ni razumio, ali razumio sam glavno - došao si da varaš i kradeš. E pa kad je tako, dođi da te poljubim slatki brate! Dobrodošao u klub!" Otvorene su četiri tri filijale, Šamac, Travnik, Sarajevo i Mostar, od kojih je najduže opstala ona u Mostaru, gdje je radila u kontinuitetu dugom dvjesto trideset devet godina, do 1880.

Bankarski uspjeh Benicia de Kivare omogućio je njegovoj porodici, koja je u međuvremenu brojem porasla na stotinjak osoba, da se razgrana po Evropi i u skoro svakom mogućem biznisu preuzme vodeću ulogu. Naprimjer, prema jednom proračunu iz 1689. vlasnik polovine svih goveda u Evropi jeste Mateo de Kivara, a njegov brat Sandro oko 60% svih ovaca; popis rimskih zgrada iz 1696. otkriva nam šokantan podatak da ih je 28,4 % u vlasništvu Lorenca de Kivare; opšti registar brodova Evrope za godinu 1701. pokazuje da je svaki treći evropski brod, bez obzira na zastavu pod kojom plovi, vlasništvo Đovanija de Kivare; i tako dalje, dugo bi se moglo nabrajati. 

U prvoj polovini osamnaestog stoljeća porodica De Kivara živi i raste prilično bezbrižno, da bi u drugoj polovici prešla u ofanzivu, kada je 1752. kupila pravo da gradi cestu od Rima do Roterdama, a zatim i jednu koja bi išla na jednu stranu od Rima do Lisabona, na drugu do Moskve. 

Ideja da se uđe u taj poduhvat potekla je od Marija de Kivare, mladog inženjera koji je izračunao da se takva cesta može sagraditi za pet i otplatiti za deset godina, nakon čega bi se pretvorila u novu De kivara zlatnu koku. Čelni ljudi familije, okupljeni u upravnom odboru banke Fortuna, dočekao je prijedlog sa oduševljenjem i izglasao gq većinom od jedanaest na prema jedan. 

Protiv je bio samo rođak Eduardo, ekonomista koji nije vjerovao u Marijeve proračune i pri tome bio sasvim u pravu - izgradnja moćne panevropske autostrade pretvoriće se u veliki kamen spoticanja porodice De Kivara. 

Stvari su se ispočetka razvijale odlično. Šaljući dobošare sve do Kavkaza Mario je uspio skupiti internacionalnu radnu armiju od milion  ljudi, koja je na prvu djelovala kao sposobna ispuniti zacrtani petogodišnji plan.

Da stvari ipak neće teći glatko pokazalo se na terenu, gdje se javljaju razni nepredviđeni problemi, od nestabilnog tla, preko bježanja ljudi, do raznih administrativnih i pravnih problema, koji su svaki čas kočili i poskupljivali izgradnju. Za prvih pet godina samo jedna dionica puštena je u promet, Firenca - Bolonja, koja je sama odnijela osminu proračuna, a još spadala u jeftinije dionice. Za to doba, godinu 1760, bila je to najbolja cesta Evrope, sa po dvije trake u dva smjera, međusobno odvojena drvoredom palmi, koja je onda zbog visoke cijene cestarine uglavnom zjapila prazna.

Da je tada obustavljen, projekat se ne bi značajnije odrazio na finansije banke Fortuna, ali kako je dosta toga bilo započeto, "samo što nije završeno" prema riječima Marija de Kivare, odluka je donesena da se gradnja nastavi, ali da se u nju aktivnije uključe i drugi članovi familije, koji su svi osnovali građevinske kompanije. 

To će za posljedicu imati nezapamćen izljev kapitala iz banke Fortuna, koji jeste ubrzao cestogradnju, ali opet ne toliko - za deset godina stigla je ona od Rima do Milana sa jedne i od Roterdama do Antverpena sa druge strane. 

NASTAVLJA SE, MOŽDA!