subota, 8. srpnja 2023.

Slomljena ruka i ljepote u vezi s tim

Biće bolje


Bol od slomljenih i rastavljenih kostiju je najjači fizički bol koji sam do sada upoznao. Ono što ga odvaja od drugih bolova jesu osjećaji vrtoglavice i mučnine, kao i znoj koji probija od glave do pete. Po tome možete znati unaprijed da vam treba rendgenski snimak, pa ne gubiti vrijeme na "nije mi ništa" i drugo što neki ranjenici, u dirljivom pokušaju ublažavanja surove stvarnosti, izgovaraju u prve momente nakon nesreće. 

Iskustvo prošle povrede pomoglo mi je da se sa drugom ponesem ozbiljnije,  bolje, pa na kraju krajeva i dostojanstvenije, što nije nevažno u stradanjima. 

Onaj prvi put, iako sam vidio da mi je muka, da šaka otiče i da bih se mogao onesvijestiti, ipak nisam mogao da se ne nadam kako stvar nije toliko ozbiljna. Sada sam odmah znao da jeste, i čim sam pao rekao sam prijateljima s kojima sam bio da moram u hitnu jer sam slomio ruku. To je, uostalom, bilo očigledno, ta je ruka izgledala neobično, tamo gdje bi trebao biti špic sada je bila rupa.

Na putu do hitne prale su me grozne misli. U jednu ruku strah šta će biti s rukom, u drugu svijest da će mi svi pametovati, u treću griža savjesti zbog onih kojima treba moja pomoć, a  

iznad svega toga - bol u ruci, koja kako žigne, tako preznoji. 

Ne pamtim kad sam se tako preznojio, sauna ne može izvući toliko, da sam skupljao sada bih najmanje imao svoj vlastiti Schweppes tonic water od litar i po. Sad kad je sve prošlo ne mogu reći da mi je žao tog preznojavanja, neka sam vidio da i to može, da iza čovjeka može ostati lokva i bez da se upiša. 

Stvari su počele da se okreću na bolje kada sam stigao u hitnu. Prvi snimak pokazao je katastrofu, ali ne iz svijeta lomova i napuknuća, nego iz za cijeli nivo slabijeg svijeta iščašenja. Sretna je to vijest, za pustiti suzu radosnicu, kad na vjeru da si slomio sve čuješ da nisi slomio ništa. 

Bog blagoslovio Viljema Rendgena, ako se tako uopšte čovjek zove, njega treba naslikati u kakvoj moćnoj crkvi, bez oreola, a sa zrakama iz očiju iz kojih snop otkriva da su u svetaca zlatne kosti. Da ne bi njega, pitanje je da li bih mogao vidjeti taj nekome strašan, a meni utješan snimak, na kom jedna kraj druge stoje čašica i kugla, oboje čitavi, bez ijedne naprsline. 

Od sestre koja je slikala naučio sam tada novu riječ. Prije sam znao za fraktura kao lom i ruptura kao napuknuće, a sada sam čuo i fisura, što će biti sasvim male pukotine, prema sestrinom tumačenju. U tom spasonosnom trenutku riječ fisura učinila mi se tako ljupka da sam je gotovo poželio na sebi, ono kao ako već mora nešto i od toga biti, neka bude fisura. 

Tu mi je već postalo tako dobro da sam počeo primjećivati kako su tehničari obično rječitiji od doktora, skloniji pokazivanju emocija i davanju prognoza, koje su malo i smiješne jer je to jedna mješavina narodnog i stručnog govora, stvari čije su prirode raspar pa smiješno. 

Doktor je kratko prokomentarisao da izgleda kao da sam imao sreće i upitao hoću li u Vojnu ili na Koševo. Prošli put sam se liječio u Vojnoj, gdje su me par puta izvarali da valja, rekli mi da dođem do pola jedanaest, ja u pola deset, tamo obavijest: "knjižice se primaju do 9". Izabrao sam Vojnu opet, jer računam da njihov stil zamajavanja bolje poznajem i da me ovaj put neće moći izraditi tako lako. A i bliža je, jeftiniji taksi. 

Da sam dobro odabrao vidio sam po dolasku pred bolnicu, jer osjetio sam se kao kod kuće. Bez ikakvog gledanja i propitivanja pošao sam na ulaz da rješavam stvar, i minutu poslije čekao doktora u čekaonici.

Nisam bio siguran da je doktorica koja me primila prva bila ista kao i ona od prije osam mjeseci, ista je boja kose ali je ona otprije nosila masku, pa sam za svaki slučaj stao podalje prije nego ću joj pokazati ruku, jer ako jeste ista, njen je pregled jako bolan, a suvišan, ono što ona gleda pipajući grubo rendgen očita bezbolno. 

Za bolove mi nisu mogli dati ništa jer sam pio pivu i to je bio još jedan momenat straha, posebno kada me tehničar odveo u drugu prostoriju, gdje sam ga pitao da mi ipak da nešto za bolove, na šta mi je odgovorio: "Ne smijem, boga mi… Namještanje na suho i to ti je to." 

Tu sam na trenutak opet osjetio vrtoglavicu, ali samo za trenutak, jer u sljedećem sam izazvao sebe da izdržim sve što dolazi bez glasa, pa je to probudilo ratnika u meni. 

Samo namještanje izgledalo je ovako. Najprije smo tu bili samo tehničar i ja, koji me pitao odakle sam, pa kad je čuo krenuo pričati o svojim poznanicima sa Alipašina, ispitujući mene znam li ih. Utom dođoše doktor i još jedan tehničar, pozdraviše se i priđoše. 

Doktor reče da pružim prste kako bi nešto vidio i uze me za ruku nježno, a sa ništa manjom nježnošću tehničar mi spusti ruku na rame i reče: "Ma ok je ovo…"

"A znaš li Ivanu sa Alipašina, plavu, u medicinsku išla, možebit i da je tvoje godište…", nastavljao je tehničar pričalica prilazeći mi i gledajući me pravo u oči. 

Shvatio sam da je sve to trik i prije nego su me ščepali sva trojica, za šaku, rame i posred ruke. Zatvorio sam oči i stisnuo usta iz sve snage, odlučan da ne vrisnem. 

Držao sam odlično nekih pet-šest sekundi, za vrijeme kojih čuh krckanje i pucanje, a sreća da za štim nije ni trebalo više, jer da jeste morao bih vrisnuti. I ovako zamalo da vrisnem, i to kad mi je tehničar savio već naštimanu ruku, ali nisam jer me to nije posebno zabolio, a i vidio sam da mi je lakat ponovo na špic, da se digla ona strašna rupa. Toliko mi je to drago bilo vidjeti da sam plakao od sreće. Tehničar stavi gips i učini da odahnem - najgore je prošlo. 

Još me čekao posljednji izazov, koji izađe iz usta dr. Tehničara: "Moguće da su se sada pojavile frakture. Idi gore slikaj pa se vrati", rekao je, a mladi doktor samo klikmnu glavom. 

Sjetio sam se fisura, a zatim i Jakova koji je u borbi s Bogomanđelom iščašio kuk, i pošao da se slikam. 

Nakon obavljenog snimanja vratio sam se i saznao još jednu sretnu vijest: nema ni fisura. 

Nema komentara:

Objavi komentar

SARAJEVO XVII STOLJEĆA ILI NAJNAPREDNIJI GRAD OSMANSKE EVROPE - PRVI DIO

Veduta Sarajeva XVII stoljeće, nepoznati autor privatna kolekcija N. V. Glavića 1. Krajem sedamnaestog vijeka Sarajevo je predst...

Linkovi na postove