Ćurak paše Latasa

Omer-paša Latas

Poznato je, uglavnom preko Andrićevog nedovršenog romana, da je Omer-paša Latas puno vodio računa o odijelu i izgledu uopšteno. Sam njegov ulazak Sarajevo bio je spektakl koji se u narodu pamtio puno duže od onoga što je Latas tu počinio kao državnik, a detalj sa dijamantskim mjesecom i zvijezdom na fesu prepričavao se idućih sto godina u čitavoj Bosni.

Što jeste jeste, grad nikada prije nije vidio tako picnuta i dotjerana čovjeka. Za Latasom su došla jedna puna teretna kola odjeće i kozmetike, i cio buljuk kozmetičara, koji su udruženim snagama radili na  besprijekornosti pašinog izgleda.

Ono što Andrić nije zapisao, a što su svi tada primijetili jeste Omer-pašina opsjednutost tkaninama. Zloupotrebljavajući vlastitu čast, upropastio je Omer-paša nekoliko čaršijskih trgovaca platnom, a druge natjerao da pređu na prodaju seljačkog grubog sukna, inače bi ovaj izvanredni metražni sladokusac i njih doveo do dna. 

Jedan od onih koje je upropastio bio je i tada čuveni sarajevski krojač Ibrica, koji je za godinu dana sašio za Omer-pašu pedeset i pet punih odijela, za šta ne dobi ni akče. Iza Ibrice krojača ostala je sveska u kojoj pored imena O. P. Latas stoji basnoslovna cifra od 18 646 lira i pedeset para. 

Dijamantski ukras na fesu nije bio jedina modna novost koju je Latas kao pojava donio sa sobom u Bosnu. Iz njegovih sanduka, iz kojih su mirisale ruže i sandalovina, izlazile su najneobičnije moguće halje, od kojih se nije znalo koja je uzbudljivija. Mnogo šta pronosao je Omer-paša po Sarajevu prvi, od farmerki od pravog džinsa, preko košulje po kojoj je neko izveo ebru u duginim bojama, do kožnog tregeršlusa u šorc varijanti, austrijskih lederhozni.

Osim u odijelu, Omer-paša Latas je pomjerio i granicu muške kozmetike u BiH, postavši prvi čovjek u historiji koji će u Sarajevu i Bosni pronosati ten Barbikinog Kena, čega na ovom svijetu ne može biti bez pincete, pudera i kreona, stvari kojih u Bosni tada još ni žene nisu imale, a kamoli muškarci. 

Ipak, stvar koja je privukla najviše pažnje, odmah iza dijamantskog fesa naravno, bio je jedan raznobojni ćurak, dobavljen iz daleke Indije i sašiven od rainbow vjeverice.

Kada su prvi put vidjeli Omer-pašu u tome na čaršiji, na šta je dodao i svoj znameniti fes, sejmeni su imali pune ruke posla da održe primamljenu svjetinu na distanci. 

Kad je poslije toga u haremu Begove džamije, gdje je sunce već izgrijalo, Omer-paša rekao nešto kratko na turskom, na šta mu dvojica slugu začas skidoše rukave, svud oko harema je došlo do silnog komešanja, jer vijest o šarenom ćurku koji kad hoće postane jeleče brzo se širila i narod je u galopu pohrlio da vidi, čiji je epilog troje nasmrt izgaženih građana; stapendo je bio. 

Zbog te nesreće Omer-paša nije više oblačio šareni ćurak, ne zato što bi mu bilo žao naroda, već što se plašio da bi sultan mogao za to čuti, a on sam nema takvog ćurka. Zvuči bezazleno, ali može i da ne bude, jer i gizda ima svoja pravila, od kojih je jedno da najbolja pripada sultanu. Vratio je tada ćurak u ormar i više ga nije dirao, misleći o tome kako su ljudi u Bosni grdno zaostali i kako je pitanje da li je sultan na dobitku ili na gubitku što će je zadržati. 

Jednog dana ćurak je ukraden. Drski lopov usudio se ući duboko u Omer-pašine odaje i dići mu iz njih najbolju, najoriginalniju stvar koju ima. Koštala je ona Omer-pašu kao Svetog Petra kajgana, i prije nego će na Bosnu poći dugo se dvoumio da li da je ponese, ali je na kraju ipak ponio i eto pokajao se.

Toliko je bio ljut na lopova da je odmah dao objesiti sve sluge koje su bili na dužnost u vrijeme krađe, nakon čega je raspisao nagradu na deset, pa za tri dana povećao na dvadeset hiljada lira, za uhvaćenog počinioca ili informaciju koja će do njega dovesti.

Premda to s tim nije imalo veze, ispostavilo se da je ovaj Omer-pašin potez ispao i vojna strategija, jer imao je znatnog uticaja na slabljenje pobunjeničke bosanske vojske, što se tih dana skupljala u Tuzli, sa romantičnom nadom u nezavisnost i autonomiju; ista se u velikoj mjeri osula jer su vojnici masovno dezertirali kako bi pošli u Sarajevo tražiti ćurak vrjedniji od svakih autonomije i nezavisnosti. 

S njima u paketu došlo je još i mnoštvo slabo hranjene i slabo odjevene fukare, zbog čega je na čaršiji u neka doba došlo do spontanog nudističkog buma, ako možemo nazvati nudizmom kad je čovjek go od nužde, a ne od volje. 

Ipak, ma koliko masovna, potraga je bila uzaludna. Prođoše i tri mjeseca, za vrijeme koje prevrnuše u Sarajevu svaki kamen i obrnuše svaki crijep, ali džaba, od ćurka ni traga ni glasa. Noćno kretanje po gradu bilo je gotovo sasvim onemogućeno izvan utvrđenih trasa, jer sav okolni teren postao je džombast, od hiljada onih koji su po njemu kopali, s čime nisu prestali ni kada je Omer-paša, ljut jer je i sam postao žrtva džombastog terena, dao da se objese trojica kopača. Mogao je jednostavno povući nagradu i tako bez sile rastjerati te ljudske krtice, ali kad je muško oblaporno na haljine, tada nema te žene na svijetu koja bi mu  mogla parirati u nezasitosti garderobom i asesoarom. 

Neki mudri ljudi pokušali su riješiti problem tako što su krađu prišili čuvenom hajduku Bećiru Toski, za kog nije bilo nevjerovatno da je to uradio, jer kako su veziri i kadije plijenili Bosnu, tako je Toska plijenio kadije i vezire, i sa njima još i begove, age, sveštenstvo od svake konfesije, i koga god hoće, zbog čega je na spomen njegova imena siroto drhtalo jednako kao bogato.

Ta bi priča mogla postići svoj cilj, Sarajlije su poznate kao ljudi koji se boje samo onog čega nema, da se samo nije umiješao Omer-paša, koji se zainati da ne ode iz Bosne dok se ne vrati ćurak, a kako mu se u toj nedođiji ipak nije ostajalo duže nego se mora, to on podiže nagradu na pedeset hiljada lira, za onoga ko mu dopremi njegov ćurak u roku od sedam dana.

To je već bila cifra tako golema da su joj magnetne sile stale privlačiti desperadose iz svih krajeva carstva, koji bi sasvim sigurno ostavili pustoš dostojnu skakavaca (prema nekim piscima na Sarajevo je išlo ne manje od petsto hiljada ljudi), da ih samo u putu nisu zatekle vijesti da je ćurak pronađen (istina), pronalazač ubijen (laž), a Omer-paša već da je prešao Lim i uhvatio se druma koji vodi direktno u Stambol (laž). 

Pogođena tom informacijom, golema internacionalna rijeka ljudi raspala se na stotine manjih tokova, koji zaokrenuše odmah da se vraćaju, jer nije tu nikome bilo do Bosne, samo do basnoslovne nagrade.

Rainbow vjeverica

Misterij ukradenog ćurka dobio je na kraju najbanalnije razrješenje: nije ni bio ukraden, sve je vrijeme visio u ormaru u Omer-pašinom kabinetu na Atmejdanu. 

Rasijan usljed mnogobrojnih zadataka koje je morao izvršiti kako bi "zaveo red" u zemlji, Omer-paša je i zaboravio da je raznobojni ćurak obukao još jednom, onda kad je u pola noći primio vijest da mu je iz Grčke stigla vračara, da ga čeka u kabinetu na Atmejdanu. 

Onako izasna Omer-paša nije ni gledao za šta grabi, i kako je gatara mračnu svoju rabotu provodila pod svjetlošću samo jedne svijeće, nije to mogao vidjeti ni kad je već stigao na Atmejdan i ćurak skinuo, samo ga je mahinalno objesio u ormar i sjeo zapovijedivši: "Gataj!"

U trenutku kada je, poslije tolikih mjeseci obeshrabrujuće potrage, ćurak najzad ugledao, Omer-paša se osjeti kao magarac, ali samo za trenutak, jer u sljedećem se dosjetio da sada sam sebi može isplatiti basnoslovnu nagradu, zbog čega zapisa u dnevnik: "Svako zlo za neko dobro." 

Nekoliko dana kasnije karavana Omer-paše Latasa krenula je natrag u Stambol. 

U narodu bosanskohercegovačkom kao uspomena na ovaj događaj ostao je izraz raznobojni ćurko kurko, kao metafora prazno obećanje. U Sarajevu se i sad može ponekad čuti među najstarijim stanovnicima, obično u vrijeme kad su penzije.