Nakon Mojkovca nije nas ostalo puno. Sem komandanta Radiča, tu su bili još Ivaniš, Mojsija, Rafailo i ja. Svi ostali bili su mrtvi ili nestali. Nas petorica smo prošli bez ogrebotine, ali smo isto tako ostali bez išta. U takvim uslovima nismo se mogli kretati, pa smo pronašli jednu zemunicu, najveću koja je bila, gdje smo čekali da neko dođe po nas.
Prvih nekoliko dana jeli smo svoju i hranu pronađenu po džepovima i torbama ubijenih vojnika. Onda je toga nestalo, pa smo se dali u lov. Nije bio uspješan, preplašene ratnim dejstvima životinje su se razbježale, nije bilo ni ptice. Nekoliko dana smo pokušavali, ali nismo ništa ni vidjeli, a ne ulovili.
Komandir Radič dugo je razmišljao prije nego će izdati naredbu, Ivanišu i meni, da odemo na bojno polje i donesemo jednog mlađeg neprijateljskog vojnika, da nije premršav i da je stradao od bajoneta, a ne od metka ili gelera.
Ivaniš i ja nismo razgovarali dok smo išli obaviti zadatak, sva je priča stala u dvije riječi: "Ovoga?" - "Može." Biće da je Ivaniš mislio isto što i ja, pa mu nije bilo do priče.
Kada smo ga donijeli ispred zemunice nas je čekao Mojsija. Ruke je držao za leđima i bio od nešta ljut. Rekao nam je da nosimo vojnika iza zemunice i da se poslije toga gubimo. Ivaniš je pitao: "Ima li šta da se jede?" - "Biće", odgovori Mojsija.
Kada smo se vratili u zemunicu zatekli smo Rafaila kako leži i Radiča kako čita. Nikada prije nam nije pričao o onome što čita, a ovaj put jeste. Bila je to knjiga o nekom moreplovcu koji je pošao na put oko svijeta sa pogrešno ucrtanom kartom, pa na kraju ipak našao put.
Uznemirila me ta priča, pomislio sam da je komandiru na pameti pokret. Nisam htio ići nigdje, nismo imali pojma gdje smo, nisam htio da se smrznem na ćoravom putu. Ivaniš i Rafailo očito nisu imali takvih misli, oni su Radiča pomno slušali i još dodatno zapitkivali, oduševljavajući se za ono što je meni bilo strašno, kad ovaj luta i traži put.
Priču prekide dolazak Mojsije. U rukama je nosio neprijateljski šljem, pun blijedih crvenih šnicli. Bilo je jasno kao dan odakle mu, ali svi smo ostali mirni, baš kao da je Mojsija izašao iz neke kuhinje, a ne spolja.
Svi smo znali šta se desilo, sporazumjeli smo se i bez riječi da o tome ne govorimo. Jedini koji je nešto rekao bio je Mojsija, koji opsova ćesarevinu i zatraži biber. Bibera i soli smo imali dosta, skoro svaki austrijski vojnik imao ih je uza se.
"Jeste li znali da je biber nekada bio jako skup?", pitao je Radič.
"A kad nije?", uzvratio mu je siromašni Rafailo, ali komandir pređe preko pitanja kao da se nije ni desilo i otpoče priču: "Prije četiristo godina kila bibera u Evropi vrijedila je koliko i kila srebra…"
Bio je to nastavak priče o odvažnom i spretnom morepolovcu, koji je svoja velika postignuća napravio ne za ljubav naučnih otkrića, već kao neko ko se borio da priskrbi Španiji monopol nad veoma unosnim tržištem začina. Ovog puta sam se uključio u slušanje, kako bih izbjegao da obraćam pažnju na Mojsiju koji priprema meso.
Osim nepoznatog moreuza, odvažni moreplovac otkrio je još jednu danas opštepoznatu stvar, koja i sada nosi ime što joj je on dao: el Pacifico, Tihi okean. Tako mu je dao ime jer na tom okeanu nema zvuka.
Tokom prelaska Tihog posada je bila pogođena strahovitom glađu. Na starim drvenim jedrenjacima - jer sve se to događalo u prvoj polovini šesnaestog vijeka - trebala su tri duga mjeseca da se preplovi toliko prostranstvo, za vrijeme koje im je ponestalo svega, tako da su se na meniju znale naći stvari kao što su pilota ili tvrda uštavljena koža za oblaganje, dok se za ulovljenog štakora plaćalo zlatnim dukatom, na oduševljenje kupca koji zatim ne bi mogao dočekati gadnu pečenku ni da se čestito ispeče, već bi je progutao onako polu-živu.
Dok je Radič tako pričao, zemunicom stade da se širi miris pečenog mesa, od čega za ozbiljno gladnog čovjeka teško da postoji išta ljepše. Više ga nismo mogli pažljivo slušati, a i njemu samom nije više bilo zgodno puno pričati, jer i njemu su usta bila poplavljena pljuvačkom kao nama.
Da li zato što je bilo mlado, ili zbog nečega drugog, to je meso imalo ukus teletine, pa smo ga tako i zvali. Oba teleća buta otišla su taj dan, četiri puta Mojsija je izlazio iz zemunice sa praznim i vratio se s punim šljemom. Tom se prilikom i nahladio, tako da smo mu navečer skuhali okrepljujuću supu od koljenice.
Mislio sam da zbog svega toga neću moći zaspati, što zatim nije bio slučaj, nakon što sam i ja pojeo tanjir supe pao sam u dubok san. I sladak, jer usnio sam ono čega je moja mladost bila najviše željna, a to je teferidž.
Na tom teferidžu bili smo svi skupa, oni i mi, a sve se odigravalo na onoj istoj poljani na Mojkovcu, gdje smo se prije nekoliko dana, ispalivši najprije sve metke, na kraju još poboli bajonetima.
Sada smo svi zajedno sjedili na meraji i čekali trenutak kad će iza planine proviriti prva zraka sunca, jer to je bio ugovoreni znak za početak teferidža.
Nikada niti jedan teferidž nije upamtio da je na njemu bilo toliko muzike. Ćesarova vojska, iskupljena između sto naroda sa sto strana, nema koji nije imala instrument, i to nije ni da je samo jedan koji ga ima, nego njih pet-šest, a gitaru njih hiljadu.
Sa druge strane mi, Balkanci, sa guslama, frulama, talambasima, zurlama, čegrtaljkama, pa kad je zraka najzad provirila i to sve zajedno gruhnulo, tako sam se trznuo da sam pao sa kreveta i probudio se.
Kasnije mi je bilo žao što nisam duže spavao i sanjao, jer htio sam, životom sam to htio pa makar i samo u snu, da vidim kako se cijela ta vojska zajedno, i njihova i naša, ponovo uhvatila između sebe, ali ovaj put u kolo, što je jedini pravi put čovječanstva, svi drugi su uistinu putevi jada i bijede.
"Dobro jutro", reče sa smiješkom komandir Radič, "taman si na doručak."
Pogledao sam prema peći i vidio Mojsiju sa bijelom keceljom - to sigurno nije skinuo sa nekog našeg - kako zvižduće dok pazi da mu ne pokipi ono što kuha. Iza peći još su spavali Ivaniš i Rafailo, pa je sve skupa ličilo na neko sretno domaćinstvo u nedeljno jutro, kad djeca još spavaju dok mama pravi doručak.
Ustao sam i pristupio stolu, pa zbunjen od sreće što sam ponovo u sceni za koju sam mislio da neću biti više nikad, pružih komandiru Radiču ruku kao da smo se sreli na ulici.
On je bio takav čovjek da se nije tome smijao, umjesto toga srdačno se sa mnom rukovao i upitao me kako sam spavao. "Dobro, odlično…", rekoh i ušutih, pomislivši da bi se Mojsija sigurno razgraktao ako bih ispričao san.
Utom Mojsija dođe i spusti pred Radiča tanjir na kom su bili jaja i kobaja. Jaja su bila mala, Radič reče: "Jaja japanske prepelice jako su zdrava." Kobaja je bila mašala, za nju reče: "Švabama valja skinuti kapu ako ništa što su izmislili bratwurst." Nacionalno osviješteni Mojsija ga je na to ispravio: "Ovo je sremska, nije švapska, učitelju."
Odlučio sam preskočiti doručak taj dan, umjesto toga izašao sam ispred zemunice kao da se nadišem zraka, a zapravo da ne gledam taj za moj ukus odveć prezačinjeni kanibalizam.
Stajao sam ispred i razmišljao - nisu li komandir Radič i Mojsija sišli s uma i uistinu uplovili u neku drugu realnost? Ako jesu, onda je to sve još jedna priča koja će ostati upamćena kao nešto što je za da se ne kaže nikom nikad. Ako nisu, e tada… Tada je to njihova stvar.
Iza mene su ostala otvorena vrata zemunice. Čuo se kroz njih škripav zvuk kao kad se razvuče pokvašena unutrašnja guma od bicikla, za čim uslijedi pucanj koji odjeknu kao šamarčina.
"Pregrizi, Mojsija, ne vuci", čuo se miran glas Radičev.
"Pregrizi kurac!", ljutito odbrusi Mojsija.
Nema komentara:
Objavi komentar