Jedan san

Oko ponoći počela me hvatati sumnja da sam se precijenio i da neću uspjeti. Polovinu puta sam već prešao, pa nije bilo smisla da se vraćam. Morao sam nastaviti. 

Ići po tom nezgodnom terenu nije bilo lako ni danju. Svako malo na stazi je bila ili rupa, ili korijen, dok je gore sve vrijeme valjalo razmicati teško i gusto granje.

Osjećao sam kako me snaga napušta, ali sam se borio iz petnih žila. Moj odlazak nije bio ispraćen slavno, nije nikako, a to je bio znak da me selo više ne smatra svojim i da sam otišao zauvijek. 

Nisam mogao dopustiti sebi da se slomim, ali se to i tako dogodi kad prođoh kroz šumu i izbih na malu čistinu, gdje je počinjao uspon. Jedan pogled uz strmu planinu isisao je iz mene posljednje ostatke snage, tako da sam se samo srušio. Uspio sam još samo da se nekako prevrnem na leđa, poslije čega nisam mogao više mrdati, samo mi suze krenuše teći. 

Bilo mi je žao, bio sam se kajao do beskraja, a iznad svega toga bio ljut na svoje, što me nisu prihvatili takvog kakav jesam, što su me umjesto toga maltretirali dok me nisu otjerali. Selo je bilo bogato, moglo je prehraniti stotinu ovakvih kao ja bez da osjeti, ali ono je htjelo još bogatstva, pa smo mu mi, koji nismo opsjednuti sticanjem, bili višak ili još preciznije šteta, jer smo jeli i odjeću nosili. 

Sada mi je bilo jasno da nisam trebao otići, bar ne tako naprasno i neobazrivo, ali kada sam tog jutra ušao u štalu gdje mi je bio atelje i vidio sliku na kojoj radim namazanu balegom, nešto u meni je puklo i samo sam otišao. U glavi sam već jako dugo imao san - otići u grad, među ljude koji slikarstvo vole, a dalje će se sve razvijati samo, pa će doći i taj dan kad će u selo stići novine, a u novinama moja slika. 

Bijedne su to stvari, ali htio sam da izazovem selu i zavist i žal, i vidjeti kako se dignuti nosevi pretvaraju u spuštene repove, da bih onda mogao ispasti velikodušan, reći nešto u stilu: "Da vi niste prema meni bili tako oštri, tada se ni ja ne bih odvažio u grad poći, pa ništa ni od slave, ni od para." 

I pare bi podijelio, prepolovio bih snop od prodanih slika i polovinu razdijelio bogatim, no svejedno jadnim seljacima, u potpunosti lišenim smisla za odbijanje darova. 

Drugu polovinu bih ostavio da napravim kuću, najljepšu u selu, ali malu i prizemnu, da bi se seljaci sa svojim nezgrapnim i devedeset posto mrtvim trokatnicama mogli i dalje osjećati većim, a opet i biti sretni što u selu živi umjetnička zvijezda, s koje zvjezdana prašina pada i na one koji su joj u blizini. 

Tada bih već gledao i da se oženim, što prije nisam želio radi manjka poštovanja. Ženu bih našao slikarku, koja voli pejzažno slikarstvo kao ja, pa dok su drugi u polju na radu, mi bi sa štafelajima osvajali proplanke i slikali seljake, i na kraju od toga napravili izložbu u njujorškom Metropolitanu, pa bi tako čitav svijet doznao za idilično bosansko selo Pizdiće. 

Razmišljajući o toj svojoj ženi, o svadbi gdje bi umjesto gusli gudile violine, a umjesto rakije tekao šampanjac, zapao sam u dubok san, gdje sam zatim svadbu i usnio. Glavno je već bilo završeno, pa smo mlada i ja, obučeni u naopake boje jer smo ipak naopaki ljudi, pošli da legnemo, a gdje ćemo leći, to je išao da nam pokaže seoski starješina Rudonja, kog sam u snu prvi put vidio da nema ljute obrve ispod kojih gleda tupi pogled. 

Rudonja nas povede jednom stazicom, kroz šumarak na čijem je kraju bila livada, a na kraju livade dvorac, isti onaj što sam ga jedne prilike naslikao iznad sela, pa Rudonja uništio sliku jer "sluti bijedu i priziva  nesreću". 

Sad Rudonja nije bio takav, sad je on tu bio kao neki kastelan, sretan što je u prilici da pokaže raskoš svoje uprave. 

I bila je, stvarno je bila velika raskoš u dvorcu, sve sami skupoća i sjaj, plemeniti metal i dragi kamen, a od drveta sama valovita javorovina, ona što ide za violine. 

Sa velikim srebrnim ključem oko vrata Rudonja nas je vodio iz odaje u odaju, pri čemu se nije moglo reći koja je ljepša, jer svaka je bila na svoj način posebna. 

Ipak, kad prođosmo sve te odaje, nađosmo se ispred mog stvarnog kućerka, ispred stare puknute potleušice sa malko uleglim krovom, koji me u snu zastidi pred ženom toliko da sam rekao: "Nije ovo moja kuća, Rudo. Zašto si nas tu doveo?"

Međutim, Rudo više nije bio raspoloženi kastelan, već obični Rudonja, poput medvjeda mrki seoski starješina, koji sem uvredljivog ne poznaje drugog jezika. 

"Jok eto moja je", u svom će stilu Rudonja, "samo si ti tolika bijeda da možeš stanovati u ovakvom jadu, a vidjećemo kako će mlada. A i to mlada... Bogami, ima ti ona finih godina, vidi joj se po rogu da ih je pofino nanizala…"

Moja sirota žena me na to pogledala širom otvorenih očiju i usta, a šta je dalje bilo srećom nisam doznao, jer u tom trenutku se probudih i vidjeh da ležim u svojoj sobi, te da alarm zvoni kako bih ustao i otišao na posao.