Život mi je dostigao puni intenzitet i sve više ličim, za nekog sa strane, na muhu bez glave, ali ja znam da se tako krećem baš zato jer me vodi glava, a kroz život što se odmotava bez pitanja.
Logično je da u takvom životu čovjek mora biti anksiozan, svaki dan to mora iskušavati, jer da toga nema čovjek bi činio manje i u konačnici živio slabije.
Isti taj život, koji nas čini tako anksioznima, ako se samo malo bolje pogleda nudi i cijelo izobilje pomoći protiv te anksioznosti, koju ću sada definirati kao osjećaj da smo sami u situaciji koju naizgled ne možemo proći sami.
Tako definirana, anksioznost pokazuje svoje pravo lice: to je, zapravo, pičkaluk; pičke kad plaču ima tu ljepote, ko se ikad privio uz uplakan obraz zna da je to domovina dubokih i dirljivih osjećanja; mi, muški, ipak to ne bi trebali raditi, mi bi trebali šutiti i šutiti, i kad je najteže opet šutiti, tad pogotovo.
U meni se rađa komedija, ona raste u mojoj utrobi kao troje djece odjednom. Već imam tonu replika, iz kojih vidim svoju djecu iznutra, a što je najvažnije od svega da bi moja komedija mogla biti pametna, da ne bi bila debilna.
Zato ne trebam još pisati replike, nego možda najprije prozu, sa dijalozima potpunim tako da je to poslije lako dramatizirati.
***
Jako je bitna stvar da me pisanje komedije ne zaustavi u kretanju. Zato moram pripaziti da malo provozam skejt i na suncu, da bacim koji trik i tako razdrmam krv i zajedno s njom duh.
Treba mi duboka koncentracija da bih najbolje rasporedio ovaj ozbiljni i veoma sadržajni dijalog.
***
Radio sam test za novi dodatni posao, kopirajter na engleskom jeziku.
Nisam uspio proći test, svoj sam život posvetio jeziku bosanskom, koji zato vrši snažan uticaj na moj engleski.
Nije mi to krivo, a najviše što sam vidio kako to izgleda u firmama modernim i kompjuterskim - nema jebavanja sa ljudima, imaju samo zadaci i bodovi.
Kada bih uložio vrijeme u čitanje i pisanje na engleskom, siguran sam da bih brzo dostigao potrebni nivo znanja i zatim bih mogao i raditi taj posao.
Neka stoji i to u glavi, u pozadini, a sad dajmo sve od sebe da zaradimo nešto i na književnom bosanskom.
***
Nemam ni danas prilike za književni rad, ali možda je budem imao poslije, a sve i da ne bude ne želim se oko toga sekirati.
Kaparu sam odbio i to je bio tako pametan potez da mi je odmah skočilo samopouzdanje uopšteno.
Ja sam pisac pravi, a to na prvom mjestu znači - tu sam da bih nešto rekao, a da to ima i stila.
***
Neka mi i ovog ovdje:
VRIJEDNI ČOVJEK
To je bio prizor
da ga snimi televizor:
Čovjek neki, malo prosjed,
na smetlištu dere trosjed.
Kao u žirafi bijesni lav
u trosjedu on je sav.
Al' i trosjed stari iz zgrade
ponešto o odbrani znade:
vrijedni čovjek na nj' stade,
nesta trosjed, čovjek pade...
Onda je u priču ušao i Bog -
za tačan info odi mi na blog!
***
Ne može čovjek olako naći vrijeme za dramsko stvaralaštvo, ne kad ima dva posla i dva psa, jer služiti svemu tome znači biti zauzet od jutra do mraka, kući doći na vrijeme za spavanje jer sutra me čeka isti takav dan.
Šta mogu ja tu? Mogu pisati svoju malu prozu i podsjećati sebe da NISAM dramski pisac, da NE IDEM u pozorište, da OKREĆEM GLAVU kad vidim plakat za “Mirnu Bosnu”, najzad da ću za jedan tako neizvjestan posao morati uzeti dane odmora, a pri tome nikakve sigurnosti nema da će mi trud biti nagrađen.
Dakle, treba se relaksirati u vezi s tim, te usmjeriti pažnju na dugoročnija rješenja, na neki stalni spisateljski angažman, a za ljude koji nisu glumci, koji su kompjuteraši.
***
Skoro je pola dva ujutru, a ja se tek vraćam kući sa posljednje neodložne obaveze.
Sada bih trebao napraviti večeru, tako da po svemu sudeći nema meni u krevet još sat, pa je to onda manje od šest sati sna, prije nego otpočne novi radni dan.
Ujutru će mi se vjerovatno činiti da sam bezveze bio malodušan i da mogu ja to sve stići i uraditi, ali pokušaću i tada da se sjetim svog realnog stanja, u kom je mir jedino ponekad u skejt šopu, gdje opet nije zgodno baviti se književnim stvaralaštvom jer svaki čas možeš biti prekinut, ako ne sa mušterijama, onda sa ljudima koji tu dolaze da bleje.
A i mene moje dramski stvaralaštvo obuzima tako intenzivno da nije okej ni prema radnji..
Može se pisati, nije da ne može, ali evo ovako, a dramsko stvaralaštvo je ozbiljna zajebancija.
***
Mrzim svoj život, duša mi plače za obećanih pet hiljada, a po svemu sudeći od svega će biti samo neprospavane noći bez zapisanog retka.
Nema komentara:
Objavi komentar