MADE IN ČERNOBIL

 

Rođen sam u jako siromašnoj obitelji. Otac i mati bili su ljudi pošteni i vrijedni, ali u poslovima za koje je teško dobiti novaca. Ona je bila brejkdenserka, on skejter, oboje začetnici i jedini sljedbenici svojih kultura u našem malom gradu.

Otac je često znao reći da nas je skejt kao porodicu ipak donekle spasio bijede, jer da nije onomad pao na gelender na jaja, sve su prilike da bi bilo još djece, pa samim tim bi i bijeda bila veća. Mati je na to odgovarala da od nas svakako i nema veće bijede,   možda i u čitavom SSSR-u, a u Černobilu definitivno, pa samim tim bi i moja potencijalna braća i sestre uživale u istim blagodatima kao i ja. 

Mati je bila pametnija od oca. Sam joj je to priznavao, ali ja sam svejedno bio na njegovoj strani. Nije mi bilo ugodno zamisliti da ono pola klikera što imam, a što se još uvijek može zavrtiti, ako ništa na leđima kao majka, moram sada prepoloviti, pa šta imam od toga? Krišku klikera, kao da je lubenica, koju by the way do tih godina još uvijek nisam bio probao. 

Da, bili smo najsiromašnija, ali isto tako i najsretnija černobilska porodica. Uveče smo izlazili na Lenjinov trg, na čijim bi suprotnim krajevima otac i mati izvodili svoje tačke, sa uredno ostavljenim šeširima ispred sebe. Naravno, oni nisu imali mobitele, ali to ne zato što su bijeda, nego što nije to te 1986. još ni postojalo. Ja sam im bio kao neki telegraf, koji sam s kraja na kraj trga prelazio jureći na svom malom skejtu  kako bih prenosio poruke. 

Volio sam to raditi, jer te su poruke bile prepune duha, izrečene od strane zadovoljnih ljudi, kojima ni žute kopjejke u šeširu ili stare banknote, čije su impozantne cifre samo stariji način izražavanja kopjejki, nisu mogle pokvariti raspoloženje. Uostalom, brašno je tada bilo prokleto jeftino, pa se moglo i na veresiju, a žara, radič, maslačak, vrapci, golubovi, miševi, etc, to je sve bilo besplatno. 

Iako smo živjeli takoreći u krugu nuklearne elektrane, ipak nam je ovozemaljski život proticao uz samo malo kradene struje, toliko koliko je može biti kroz jednu jedinu, najtanju i najjeftiniju žicu, na koju su nekako bile nakalemljene dvije utičnice, jedna za video, druga za televiziju. 

Na njima su otac i mati gledali kasete, otac skejt filmove, mati takmičenja u brejkdensu. Meni su puštali da gledam to isto, samo u formi crtanih filmova. Kada bi nam nestalo struje, što je bilo svakodnevno, tada bi čitali knjige uz otvorena vratanca peći, jer svijeće su trebale ocu za skejt. Meni je to čitanje knjiga bilo draže od gledanja kaseta jer je bilo nekako prisnije uz taj mali izvor svjetlosti. Tri knjige jedna do druge i iznad njih tri plamena lica slika je koju ću pamtiti dok sam živ. 

Otac je uz to i pisao jednu knjigu, za koju je govorio da će nas zauvijek osloboditi siromaštva. Mati je prema tome bila skeptična, govorila je kako bi to voljela više nego išta, ali isto tako i da misli kako Sovjetski savez nije država u kojoj nešto što nosi naslov "Teorija skejta" može postati bestseler.  I mati je pisala, ali pjesme, koje su odbijali po časopisima jer su im bile preduge i zato jer su bile socijalnog karaktera. 

S obzirom da su bili jedini primjerci svojih vrsta u gradu, roditelji moji su se družili sa istomišljenicima putem pisama. Zahvaljujući tim ljudima nikada nisu oskudijevali u opremi, koju su im ž ponekad slali u tolikoj količini da smo otac i ja dio prodavali na pijaci, od čega smo kupovali drva. Iz nekog razloga jeste me bilo stid prodavati na pijaci, ali kada bi se vratili u našu malu potleušicu, dočekala bi nas jednaka toplota zimi kao, tako da smo sjedili razgaćeni kao kakva surferska familija iz Australije.

Da, zvuči nevjerovatno, ali je istinito, da su moji roditelji, uprkos ništavnoj platežnoj moći, bili ljudi koji su u Sovjetskom savezu prvi imali štošta, a što će drugi nabaviti tek kasnije, neki i uz deset i više godina zaostatka. Može to nekome zazvučati oholo, no za ljubav istini to kažem - dok su drugi po Rusiji zapinjali na skejtovima marke Volga, moj je ćaća gonio Santa Cruz dasku na Independent osovinama i Bones tokovima. I mati moja, isto tako, nije imala za hljeba, a hodala u Adidas trenerci s tri linije, gornji dio crveni, donji teget plavi, imala i obratno, a na nogama, to se znalo, bijele Superstarke.

Baš one večeri zbog koje se danas za Černobil zna na čitavom svijetu, slušali smo demo tape od  dvojice tada nadolazećih, a danas slavnih afroamerikanaca, poznatih po imenu Eric B. & Rakim. Stvarka se zvala Paid in full i unijela je osjećaj bogatstva u naš skromni dom, a tada se desila i jedna smiješna scena, kada je mati rekla: "E ovo sad niste vidjeli ranije!" i zavrtila se na podu kao jaje, iz kog je zatim prešla u klasičan helikopter, čija superstar elisa pogodi oca preko obraza i uha do iza glave, tako da su mu s glave odletili i naočale, i kačket, i marama svezana ispod kačketa. 

Baš u trenutku kada je Rakim dovršio strofu sa  riječima "Hit the studio, 'cause I'm paid in full", u sobu, ili u kuću jer je to dvoje kod nas bilo isto, uletila je velika svjetlost, kao neki blic od trideset sekundi, kroz koji sam u neka doba čuo oca gdje kaže: "Ne mogu ti sada objašnjavati, molim te samo ponavljaj za mnom! Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje…"

Subota radna

 

Danas mi je radna subota. Očekujem da će popodne biti dosta posla, pa sad pijem jednu mirnu kafu. Pravi trenutak za napisati post. 

Jutros sam čitao o izbjeglištvu jedne veoma bogate porodice tokom Drugog svjetskog rata. Iako se pisac potrudio da nam živopisno predoči duševne probleme svojih likova, nisam mogao da ne primijetim kako se u tom jadu lako kupuju kuće, namještaj i umjetnine, kako se putuje po morima i odsjeda po hotelima prve klase, a sve to uz bogat društveni život po kafeima, pozorištima i umjetničkim galerijama, gdje se crne misli raspredaju uz bijelu kafu.

Iako znam da imetak ne može zaštititi čovjeka u potpunosti od duševne bijede, iako su duševno najbjedniji ljudi koje sam u životu sreo bili materijalno natprosječno situirani, opet ne mogu da se otmem nekakvom osjećaju nepravde, ne zato što bogataško izbjeglištvo najviše nalikuje uživanju u životu, već što i ljudi koji nisu tako bogati nemaju priliku da se sklone iz ratnih područja dok vojske ne utvrde koja je jača. 

***

Otkako smo otvorili outlet u skejt šop su počeli dolaziti novi ljudi. Bilo mi je to drago ispočetka, sada već malo manje, otkako sam upoznao žene koje zloupotrebljavaju svoja mušterijska prava na način da rašire po sto pantalona i na kraju ne kupe nijedne, umjesto toga poseru se na svake, gospodže autletašice. 

Da ne bude kako se samo žalim među njima ima i onih kojima je zadovoljstvo pokazivati robu i zajedno s njima komentarisati kako im stoji. To su šarmantne ženske, sa istim porivima kao nešarmantne, samo što su one duhovite umjesto bahate. Za njih bih razvio i savio sve pantalone ovog svijeta. 

Još jedna vrsta mušterija koje su mi drage jesu skejt djeca. Njihovo ushićenje oko novih stvari, ona vika i zvijezde u očima, ima li od toga išta ljepše? Danas mi je bio jedan takav, kupio Skate Sarajevo dasku. To su definitivno najbolje daske na bh. tržištu, što govori iskusni daskolomac, koji u proteklih godinu nema koju nije dasku slomio, od jeftinog Mini Loga do skupocjenog Bakera. 

Uvjeren sam da trebam navratiti ljude na samo jednu kupovinu Skate Sarajevo daske, a poslije će je tražiti i sami. 

***

Mislim da sam ove sedmice previše radio, sa današnjom osmicom nakucao sam šezdeset radnih sati u proteklih šest dana. Para će biti, to nije sporno, ali ne bih volio da se ovakve sedmice ponavljaju češće, jer iscrpi me to toliko da se mislim - jebo pare, jebo te ovakav život.  

Iako su mi misli sada okraćale kao tek pokošena trava, ipak ne mogu prestati razmišljati. Razmišljam o tome kako se moram bolje organizovati i više trošiti pare na pomoć u onome što mi samom ne ide od ruke. 

Prije svega mislim na kućne poslove. Nije da ja to ne znam i ne radim, ali pravo budi rečeno moglo bi i bolje. I učestalije.

Na pameti mi je da potražim u komšiluku nekoga da mi pegla veš. Ma koliko se trudio, moje peglanje nikad ne ispadne sasvim ravno kao kod drugih. Meni ne smeta, ali trebalo bi mi zbog posla, ljepše bi bilo. 

Drugi izlaz iz ove situacije bi bio prelazak na većinski poliestersku garderobu, koja se manje gužva i bolja je i za skejt, to i količinski manja pranja u mašini, kako bi se sve moglo dobro   rastegnuti na štrikove, poslije čega se nema šta peglati. 

Potrebno mi je da se opustim. 

Dobar sešn

 

Poslije napornog radnog dana čovjeka ništa ne opusti tako dobro kao jedan ili dva sata skejtanja. U zavisnosti od raspoloženja, skejtati se može u rasponu od polako i mekano do brzo i žestoko. 

Što se mene tiče, volim oba stila. Volim kad poklopim kakav moćan flip u sporini, a sa druge strane kikflip u velikoj brzini, to je nešto što zaslužuje latinsko ime i upis u službene medicinske knjige. Spori stil skejta je bolji kad je skejter umoran, a brzi kad je ljut. 

Večerašnji sešn započeo je kao spori. Otkako sam iskusio gipsove po rukama čini mi se da sam se malo opametio. Ne dopuštam više da me savlada uzbuđenje što počinje najzabavniji dio dana i ne krećem odmah iz sve snage. Puštam samog sebe da se polako zagrijavam, najprije se malo provozam, okrenem skejt koji put na podu, pa tek onda krećem sa skokovima. 

Sam skok na skejtu zove se "oli" (eng. ollie), pa ga tako zovu svi skejteri svijeta. Pošto nema sumnje da će skejt kultura u idućih nekoliko godina dosta narasti, posebno kad se izgrade profesionalni skejt parkovi, nije na odmet naučiti o skejtu ponešto već sada. Oli je najbolji početak tog naprednijeg, kulturnijeg i boljeg skejterskog znanja. 

Moj oli umije biti dobar, ponekad odem s njim dosta visoko i osjetim na trenutak da letim, ali to nije tako uvijek i zato ga još uvijek treniram svoj, preskačem kutije i gajbe. Večeras nisam uspio zbaviti nijedno od to dvoje, ali sinoć sam preskakao kutiju od banana, pa nisam imao problema da je zamišljam. 

Primijetio sam da me takva, vidljiva a nepostojeća, čini neustrašivim, pa nisam bacao samo oli, nego i vanentije. Vanejti, to je okret od pola kruga u zraku, a ima ih osam vrsta, od kojih sa četiri baratam dovoljno dobro da se usuđujem ići s njima i preko prepreka. 

Navanejtisao sam se da valja, nešto mi se radili baš oni, a ispostavilo se da nisam pogriješio što sam slijedio osjećaj, jer palo ih je nekoliko tako dobrih da sam se osjetio. Posebno jedan helfkeb, koji je otišao tako visoko i tako odmjereno da sam se pri doskoku osjetio kao da sam pao s neba.

Da je samo taj jedan takav helfkeb bio, bila bi to dobra noć, ali tek tu sam se raspucao što se kaže. Moć tog helfkeba bila je u tome što sam dobio veliko samopouzdanje, neophodno za uvezivanje linija od po četiri-pet trikova, što jeste moj sadašnji stil vožnje. 

Večeras su pale neke furiozne linije, zbog kojih se sešn protegao na sat vremena duže nego što je planirano. Šta ćeš kad krene, teško je tada stati. Najviše me se dojmila linija u kojoj sam izveo moćan flip preko nepostojeće kutije, zatim jedan još moćniji 360 flip, na šarafe naravno, a sve sam zaključio dugačkim kruked grajndom, s kojim bih se zabio u ljubavni par da se nisam pop out.  Za trenutak sam se osjećao kao car svijeta, pa nisam mogao izdržati da ne probam još i hardflip, koji sam promašio, ali nema to veze. 

Bio je to dobar sešn, koji mi je omogućio da se poslije puno najedem i lako zaspim. 

Jedino mi žao što nisam više knjige pročitao, što me savladalo san poslije samo par strana, ali ne može sve da se stigne. 

Dobijena bitka, izgubljen rat

 

Sa radom Ćamila Sijarića upoznao sam se kao srednjoškolac. Učili smo pripovijetku "Bunar", od koje mi se zauvijek urezalo u pamćenje: "...i nad njom cvijet, bijel." 

Bio sam premlad da bih mogao ispravno protumačiti taj znak, pa mi je do ponovnog otkrića pisca Sijarića trebalo petnaest godina. 

To se dogodilo dok sam radio u opštinskom centru kulture. Jednog dana pozvali su me iz opštine da dođem vidjeti neke knjige. Nakon što su me proveli kroz nebrojene prostorije, najzad se nađosmo u jednoj koja je služila kao ostava. Tu su bila dva velika ormara, ispunjena knjigama tako da se ne daju šale izvlačiti. Knjiga je bilo i u paketima oko tih ormara. Sve su bile u mint stanju. 

U ormaru nisam vidio ništa posebno zanimljivo, to su većinom bila djela nepoznatih autora, sa nezgrapnim i ponekad ludim naslovima, koji u Bosni često idu sa tvrdim koricama od prve. 

U paketima je situacija bila nešto bolja. U jednom od njih odnekud su zalutale starije knjige, odakle se moglo izabrati petnaestak prigodnih za centar kulture. Obradovalo me jako kad sam ugledao "Sarajevski nekrologij" Alije Nametka, ali ljubičasta naslovnica, knjiga duplo deblja od svoje puno poznatije istoimene nasljednice, koja je osiromašena izašla u okviru izdavačkog poduhvata magazina "Dani". Ko god da stoji iza tog osiromašenja smiješan je čovjek, jer te se stvari ne čitaju zbog imena i prezimena, nego zbog Nametkovog stila; ko istinski voli pisanje ne može da se na zadivi majstoru. 

Nešto od "Dana" se tu ipak zadesilo, a to je pun paket Ćamilove zbirke priča "Drvo kraj Akova". To mi se nekako dopalo najviše, jer imao sam ih toliko da sam ih mogao dijeliti, a i sjetio sam se odmah - i nad njom cvijet, bijel - pa mi i to bilo milo.

Dok sam nosio lovinu u centar, putem sam uzeo da vidim šta poklanjam, a toliko nisam imao pojma o toj knjizi da sam zbog nečeg mislio da je to neki roman. 

Odmah od naslova prve priče, koji je meni veoma smiješan čak i sada - "Ram-Bulja", vidio sam da je to neki posebni pisac, ali ni slutio nisam da će me toliko oduševiti. Ime mu je smiješno, Ram-Bulja, kako nije, ali karakter mu je tako plemenit i divan da poslije prvog čitanja odmah mora drugo. Kako ono bi: "Beg se sruši s konja na kaldrmu, kao guja jeknu. Ne što ga zabolje, već što njegov sluga tako učini s njim."

U toj knjizi sve priče su odlične, a ja ističem sada još "Sablju", koja je neki vid hipnoze od priče, nešto što nikad prije nisam vidio. Od Marka Vešovića sam čuo da je Ćamilu neki kritičar zamjerio dužinu "Sablje", a Ćamil mu na to rekao: "Ali njoj se hoće da je duga." Slijepi kritičar to sigurno nije mogao skontati, da ga je Ćamil s tim odgovorom prefikario popola kao sabljom. 

Danas je Ćamil Sijarić pisac  jednog od najboljih romana ikad što sam pročitao, a to su "Bihorci". Za mene je ta knjiga veoma aktuelna, to što u njoj čitamo da se zbiva na dalekom selu, sve se to sada dešava kod nas u gradu, pa nije zgoreg saznati pobliže. Može to čovjeka na svoj način utješiti, a i približiti mu seljačku filozofiju kao nešto što možda jeste nakaradno, ali isto tako i kadro kroz život voditi i činiti da se u njemu opstaje, što jeste za poštovanje, pa i za divljenje kada se sagleda u cjelini. Svi likovi iz Bihoraca sada u meni žive kao svi ljudi ikad s kojim sam se lijepo družio makar i na tren.

Još sam Ćamilovih knjiga pročitao, čitao sam Lastavice, Snahu i momke, Rašku zemlju, uhvatio sam i nešto poezije, bio sam na izložbi, tražio sam od srodnika Ćamilovo pero ili šešir (nema, otišlo za izložbu), a čuo sam i glas omiljenog pisca sa radija, koji priča onako kako piše: poetično i sadržajno u isti mah. Milina čuti. Još Ćamil nikada nije odustao od svog izvornog govora, kako i priliči ličnostima od formata i ljudima koji su istinska slava i dika svoje rodne grude. 

Nekad početkom ove godine do mene je stigla još jedna Ćamilova knjiga, naslova "Mojkovačka bitka". Našao sam je na nekoj pijaci i obradovao se kada sam vidio da ima četiristo strana, jer kad je pisac miljenik, tad su knjige bolje što su deblje (u pravom životu sada bi se sigurno javio neki internet skroladžija, da pripomene što je vidio na filmu, kako su svinje debele, a knjige da su opširne).

Tako je i djelovalo od samog početka, kad djevojka po imenu Umka, muslimanka, pobjegne kako bi pošla za učitelja Radiča, pravoslavca. Sam Ćamilov stil, kao i obično, poezija, istinska duhovnost višeg reda, nešto što se čita polako i po više puta, ne zato što je teško za razumjeti, nego što je nezamjenjiv merak propuštati kroz moždane vijuge rečenice tako lijepe, što bude osjećanja posve drukčija od onih što ih budi jezik svakodnevnice. 

No, taj naizgled glavni tok ubrzo biva prekinut, jer to uopšte nije glavni tok, niti je ovo knjiga o zabranjenoj ljubavi; "Mojkovačka bitka" je u neku ruku priča o Prvom svjetskom ratu, može se to reći, samo što je ispričana iz vojničke perspektive, nije kao historija. 

Iako je to moj dragi pisac, a knjiga posve u njegovom stilu, moram priznati da me jako napatila, pa da nije izašla iz Ćamilovog pera, sve su prilike da bi bila ostavljena i prije stote strane. Čitao sam je osam mjeseci, išla je sa mnom nema gdje nije, a posljednjih pedesetak strana dočitao sam nedavno na moru. Bio je dobar osjećaj pročitati posljednju rečenicu, pravo pravcato stizanje na cilj poslije duga i zamorna puta. 

Problem između ove knjige i mene leži u temi. Biće da sam se zasitio rata toliko da mi ni Ćamil ne može pričati o njemu bez da me brzo smori. Zasitio se valjda, trideset godina slušam te priče, pa dosadilo. Bilo je tu zanimljivosti, bilo je i dobrih dramskih scena, ali sve u svemu dominira ratna atmosfera, pa ne može to balkanski čovjek dugo i sa velikim zanimanjem čitati. 

Lako je zamišljati Hatku gdje viri Hadžiju kako se kupa, lako Ram-Bulju kako krošeom nokautira konja, a teško je zamisliti - amidža amidžića, dezertera, odvodi na strijeljanje, pa ustrijeli sebe. Ćamil je velemajstor dočaravanja, prizori su to… Ne daje to  pozitivno nadahnuće. 

Neke stvari su bile veoma zanimljive. Ranije o Mojkovačkoj bitki nisam znao ništa, toliko mi je to daleko da ne smijem ni napisati na šta je mene najprije asocirala sama riječ Mojkovac. 

Crnogorci su pobijedili uprkos brojčanoj i svakoj drugoj nadmoćnosti neprijatelja, dokazali da ima istine u onoj kako boj ne bije svijetlo oružje, no srce u junaka. Srčanost pravednih Crnogoraca bila je toliko veća od Austrijske da su im stavili izvan igre prednost u naoružanju, tako što su jurišali na njih prsa u prsa kao da je datum bitke 400 godina stariji. Piše Ćamil da je, osim te srčanosti, presudno bilo i to što su Crnogorci imali starije puške, duže i sa dužim bajonetima, a u tekstu nepotpisanog autora, koji slavi - ah, srpsku istoriju! - da crnske i gorske puške nisu imale bajoneta nikako. 

Jest, kurčevima ih iznabadali Crnogorci, pa možeš misliti koji je to gnjev bio, kad tupi kurac siječe kao bajonet? Podsjetio me je Ćamil na Viktora Igoa sa ovom knjigom, kad se opisuju mnoštva leševa. 

Najveće iznenađenje ipak stiže na kraju: taman Radič svršio vojnu, izašao iz nje čitav, i ti misliš da ćeš ga za nagradu oženiti, ali umjesto toga - umrla mu Umka! Banica, carica, golubica Umka, što nije za poljskih radova, već da biser niže, uvenula od ratnog čekanja. Žao mi bilo Radiča, Umke još i više, ali ostao sam zadivljen pred ozbiljnošću i snagom Ćamilove poruke, šta je to rat.

Još da kažem i da su Crnogorci zalud pobjedili na Mojkovcu, jer nedugo poslije su kapitulirali. 

U međuvremenu sam zbavio i "Konak", počeću s njim kad završim knjigu što je čitam trenutno, pa vidjećemo gdje će se završiti ova moja Ćamilijada. Do jednog plemenitog cilja dovela me već odavno: proširila me duhovno, načinivši da osjećam Bihor i Pešter kao svoje, ja koji nikad tamo nisam ni bio. 

A što se tiče nesretne balkanske historije, tu se opet utičem Ćamilu i njegovoj rečenici o vladama: "Nijedna nije toliko loša da sunce pod njom ne bi sijalo i gora listala." 

 

Četništvo na SFF

 

Propust koji se desio na Sarajevo Film Festivalu, koji je na minutu i po prikazao četništvo u pozitivnom svjetlu, događaj je o kom se ovih dana najviše po gradu priča. 

Jedna od mnoštva odvratnih osobina nacionalizma jeste da izaziva strahovitu brbljavost. Da li je to zato što za govorancije u vezi sa nacionalizmom nije potrebno biti pametan, već samo srčan, ili možda zato što su nacionalisti svjesni da im je priča šuplja, pa kvantitetom nadomještaju kvalitet, to ne mogu da znam, ali ono što čitav život gledam i slušam jeste kako se u nacionalizmu od malo pravi puno i od puno beskrajno. 

Ono što mi je u tome oduvijek posebno smetalo jeste što se toj priči kod nas nerijetko okreću i obični ljudi, koji jadni valjda misle da će ih neko po tome primijetiti i nagraditi, a ne vide da od toga imaju samo štetu. Drugo je kad političari to rade, jer njima je nacionalizam profesija i nešto što se da pretvoriti u gotov novac, što ima nekog smisla iako je i to jadno.

Kako to obično biva kod skandala sa nacionalističkim propustima, ljudi se tu podijele u dva tabora, pa jedni napadaju dok drugi brane, a sve skupa potone u zaborav kroz nekoliko dana, gdje nacionalizam zatim čeka novu priliku da se uzdigne poput talasa i zapljusne društvo. 

U ovom slučaju, koliko sam uspio opaziti, filmski radnici su ti koji se brane, kao i oni kojima SFF znači poslovno, a napadaju svi ostali, ili da budem precizniji - svi koje SFF, kao najveća kulturna manifestacija u zemlji, malo i vrijeđa sa svojim veličinom i sjajem. 

Koliko sam uspio shvatiti, negdje je prikazan trejler od devedeset sekundi u kom se četnici predstavljaju kao nešto pozitivno. Iz toga možemo zaključiti jednu stvar u vezi sa SFF-om, a to je da se radi o manifestaciji koja ili nema ljude zadužene za pregled sadržaja prije emitovanja na festivalu, ili ima neke koji to rade, ali nisu za taj posao. 

U oba slučaja radi se o propustu kog nije teško ispraviti, vjerujem da će se u budućnosti o tome više povesti računa, pa s te strane možda i nije loše da se sve dogodilo ovako, preko male greške, bolje tako nego preko neke velike, iz koje bi se objektivno moglo misliti o ovom događaju kao o sabotaži. 

S tim u vezi moram pohvaliti i puk bosanskohercegovački i sarajevski, kamo sreće da je tako revan i oko ozbiljnijih stvari, naprimjer u borbi protiv stvarnog nasilja, koje je u zadnjih desetak dana već dva puta eskaliralo do monstruoznosti, ali nije izazvalo toliko reakcija. Voli narod da se gura među filmadžije, pa makar i kritikujući,  dio je to naše društvene infantilnosti. 

Možda ću sad ispasti malo bezobrazan, ali nekako sam primijetio da su malograđani, skupina najveća brojem, posebno pohotni na te stvari, jer to je privid dovoljno velik da za trenutak začepi rupčagu u malograđanskoj duši i pruži iluziju životnog uspjeha, a najbolje od svega što ostanu klipovi i fotke, koji se poslije još dugo mogu koristiti kao materijali za građenje slike o sebi na društvenim

mmrežama. 

Za kraj još moram reći kako niko nije primijetio da čitava ova situacija, pogledana čistim umom, nosi u sebi i jednu priličnu dozu komičnog: imati u imenu festivala riječ "Sarajevo" i ovakav propust načiniti, bogme je to autogolčina kakva se rijetko viđa na ovim prostorima. Ako neko hoće da joj se do kraja nasmije, neka se samo prisjeti svih onih epiteta koje esefeflije sami sebi daju kad hoće objasniti javnosti koliko su oni učinili i još čine za grad. Meni to baš smiješno, otmjena sarajevska gospoda sa četničkim trejlerom u rukavu. 

P. S. - Ne da mi se sada ubacivati u tekst, ali zaboravih istaći još jednu pozitivnu stranu ovog skandala, a to je što se iz njega vidi da mi u Sarajevu ipak nismo toliko bolesni od nacionalizma kao neki drugi, dok nam se ovakvi propusti dešavaju. Žao mi je i dalje onih koji misle da će se mamuzanjem tog mrtvog konja pomjeriti s mrtve tačke. 

Osvrt na stravičan zločin u Gradačcu

 

Vijest da je neki čovjek u Gradačcu poludio, pa ranio troje i ubio četvero ljudi, uključujući sebe, zatekla me u časovima kad bi čovjek trebao da se suzdržava od takvih vijesti, to jest u časovima godišnjeg odmora. 

Smatrao sam da imam obavezu suzdržati se od detaljnijeg upoznavanja sa još jednim stravičnim slučajem, bar dok traje odmor, ali to nije bilo moguće, jer o njemu se već pričalo i na plaži. Zainteresovao sam se i protiv svoje volje, i otišao u potragu za internetom da saznam više.

Vijest da je poludjeli pojedinac napao pomoću vatrenog oružja sve redom nije mi velika novost. Čuo sam je u životu toliko puta da sam svrstao takve stvari među redovne pojave na svijetu, tako nepredvidive da je protiv njih, ko se plaši, najefikasnije moliti se Bogu.  

Ono što me zabrinulo puno više od suštine same vijesti jesu dva detalja, prvi da je ubica emitovao svoja nedjela preko Instagrama, a drugi da žrtva nije dobila na vrijeme zatraženu sudsku zaštitu protiv ubice. U ta dva detalja uočavam dva velika problema, protiv kojih valja poduzeti hitne korake kako bi se bh. društvo, kakvo je da je, upravilo na bolji i ispravniji put. 

Jedan su sadržaji na društvenim mrežama, koji su sada već sasvim dozreli za neku vrstu cenzure. To na prvu zvuči možda diktatorski grubo, ali ne mora biti ako se granice cenzure postave humanistički. Sloboda govora jeste vrlina, koja se, kao i sve druge vrline, pretjeranošću može obesmisliti i izokrenuti u smjeru vlastitog poništenja. U Bosni se to dogodilo ima već i godina, pri čemu je situacija posebno kritična na društvenim mrežama, gdje su glavne zvijezde ljudi koje je nemoguće precizno imenovati i ostati učtiv. Ograničiti njihove sadržaje na društvenim mrežama bilo bi dobro djelo kako prema čitavom društvu, tako i prema njima samima, jer ti ljudi nerijetko propadaju usljed beskorisnog skrolanja, gdje tonu u bunaru tantalovske usamljenosti, u kom je sjajno društvo uvijek na dohvat ruke, ali  čovjek sve vrijeme ostaje sam. 

Da bi ovaj potez uspio, uporedo bi društvu valjalo obezbijediti neku alternativu, a meni se čini da je u tom smislu najkorisnije za sve propagirati sportove i kućne radinosti. Omogućiti ljudima da se nečim bave bez velikih materijalnih ulaganja i napraviti im poslije u tome takmičenja, to uvijek pali, kod odraslih jednako kao kod djece. 

Druga grozomorna pojedinost jeste ova sa sudom. Kako čovjek da okarakteriše sudinicu koja je napravila tako golem propust, kako državu u kojoj se sudije ne pridržavaju zakonskih odredbi? Da je samo postupila kao ona za koju se izdaje ta bi žena možda ispala i heroina, a ovako je ispala samo još jedan krivi pravednik, došlo joj pravosuđe kao Bosni sloboda govora. 

U malom istraživanju slučaja naišao sam i na bizarnu informaciju da je ubica bio u vezi sa nekom policajkom, koja je navodno kumovala zločinu na način da je odala mjesto na kom se žrtva skriva. Smrdi ta vijest na još jednu stvar koju za dobrobit svih valja cenzurisati, a to je novinarski senzacionalizam, ali u ovom napetom trenutku ta informacija baca neku sumnju i na nesavjesno postupanje suda, jer i taj ljubavni trougao, između pravosuđa, policije i kriminala, je nešto što je kod nas već viđeno i zna se da je daleko od nemogućeg.

Kako u sud dovesti časne, poštene i pametne ljude, to neka bude zadatak za prvog istinskog državnika Bosne i Hercegovine, koji će se u budućnosti sigurno pojaviti, svugdje se pojavi prije ili poslije. 

Još jedna prirodna, a ne baš najčasnija i najpoštenija pojava kod ovakvih slučajeva, jeste njihovo politiziranje. Slušajući vijest na HRT-u u kojoj se više puta spomenula riječ femicid, stekao sam dojam da je iz čitave tragedije nezgrapno izdvojen samo jedan element, pa ispalo nepristojno prema ostalim žrtvama, i škakljivo pomalo, jer ko tako uzima ostavlja dojam kako treba žrtve ne da bi im služio, već da one posluže njemu. Krajnje je vrijeme da se i o tome počne malo voditi računa, da se kod društvenih tragedija ne ističu ove finansirane društvene podjele, jer bojim se da u kritičnim trenucima kao što je ovaj takve stvari samo povećavaju razdor u društvu. 

Pošto sve ovo gore napisano mogu u vodu baciti, jer to su stvari pred kojima su ljudi poput mene apsolutno nemoćni, najbolje sam ostavio za kraj, a to je ono što mislim da svako od nas može uraditi induvidualno, kako bi nam društvo svima postalo malo lakše i malo ljepše. 

Neko će reći da je to za ovaj trenutak neozbiljno, ali ja mislim da su takve stvari sto puta korisnije od svega što pišu "ozbiljni" komentatori, posebno za obične ljude kao što sam i sam. To su čuveni Jesenjinovi stihovi iz pjesme "Crni čovek", koje navodim kao primjer uzoritog vladanja u svim situacijama, a posebno teškim:

U oluji, u buri,

Kraj nedaća svih,

Uz teške gubitke

I uz tugu kletu

Biti nasmejan, prirodan, tih,

Najveća je umetnost na svetu.“

 

Iskušenje ribara Jure

Dok se spremao za izlazak, Jure je mislio o tome kako bi volio da je postao nešto drugo, a ne ribar. Bilo mu je više dojadilo, zasitio se mora toliko da je sam pogled na pučinu bio dovoljan da mu pokvari raspoloženje. Nekadašnja nada, da će se upornost isplatiti, iščezla je s godinama u potpunosti, ostavljajući nepokolebljivo uvjerenje da je ribolov zlopaćenje u svakom pogledu. 

Smotao je mrežu i ubacio je u auto, starog Renola četvorku. Iz kuće izađe Lucija, supruga mu, te povika da kupi kruh i kilu soli kad se bude vraćao. Jure joj ne odgovori ništa, samo se namršti i pomisli kako ga so grize čitav život, a on je na to mora još kupovati, i jesti. 

Spuštajući se prema obali proučavao je nebo. Iza Korčule se nešto dešavalo i Jure je pokušavao utvrditi u kom se smjeru dešavanje kreće.

Jedna stvar bi mogla biti dobra, a to je što bi u slučaju nevremena mogao otići kući bez da to izazove svađu. Lucija se jeste plašila oskudice, ali ni u pola koliko oluje, pa bi bila sretna vidjeti ga na vratima dok dole more huči i bjesni. 

Dok je prebacivao stvari u čamac kroz glavu su mu prolazile šuplje ribarske priče, najčešće o ulovu koji donosi bogatstvo. Razmišljao je o štetnosti tih priča, kako zavode mlade i uništavaju im budućnost, čineći im da su povrh svega gordi što su propalice. I sam je bio žrtva tih priča, kojim su mu krenuli puniti glavu od djetinjstva, o jastozima koji hodaju u nesagledivoj koloni oko Korčule i divljim tunama od pola tone što same ulaze u mreže sirotih, ali časnih ribara, čineći da od njih preko noći postanu bogati kočari. Ko bi pod tim pričama htio u školu, gdje su bijeda i dosada? Odmah poslije osnovne odlučio je da je škole dosta i da je vrijeme za ozbiljan ribarski život. 

"Kako ide, Jure?", čuo je poznat glas iza leđa dok je odvezivao čamac. 

Jure se ne okrenu odmah jer dobro je poznavao taj hrapavi glas, koji je prije dvadesetak godina, kad nije bio tako promukao, bio jedan od najzaslužnijih da Jure zarad ribarenja napusti školu. 

Tek poslije desetak sekundi, kad završi šta je počeo, okrenu se polako i ugleda krupna i prljava starca, zarasla u neurednu sijedu bradu i sa nečim ludim u očima. Stajao je i u rukama držao neki mali, dječiji štap za pecanje, s kojim je posljednjih pet-šest godina  zabacivao s molova i uživljavao se da izvlači krupnu ribu. Juri to nije bilo zabavno ni kad je tek počelo, jer on je u tome vidio nešto što bi i njega moglo zadesiti. 

"Bok Roko", reče Jure kratko i odmah se vrati svom poslu. 

Znao je šta Roko hoće pa nije htio da ga gleda, da im se pogledi sretnu i da ga Roko preduhitri sa svojim vječnim pitanjem za milostinju.

"Tribaš pomoć? Da krenem s tobom?", ponudi se Roko u pokušaju da privuče pažnju. Jure se gotovo nasmija na to prosjačko lukavstvo. Malo zasta, ali ne reče ništa, izazivajući Roka da se pravi i dalje.

"Jutros su se koče vratile prazne. Krupna riba je po dnu, moglo bi biti da zatriba još jedan par ruku", reče i nasmiješi se prekrstivši ruke, da pokaže kako su mu podlaktice još uvijek velike i jake. 

To za Juru ipak nije značilo ništa, ne otkako su te velike i snažne ruke, za koje se jedan jedini put zeznuo da ih povede, uspjele cijelom dužinom pocijepati punu mrežu, tako da do luke nije ostala ni ribica. 

Umjesto toga šutke skoči na čamac i otvori suncobran, pa dohvati veslo i odgurnu se njime od mol, sve to nekako užurbano kao da bježi, a Roka ne htjede ni da pogleda, smatrajući da nema šta s njim pričati, a pogotovo podsjećati ga na razloge zbog kojih ga više nikada nigdje neće povesti. Gledajući ga kako se udaljava polako,  Roko ispali: "Da nemaš možda euro za kavu?!" 

Jure ga je čuo jasno, ali stavi ruku na uho kao da hoće reći kako ne čuje ništa. "Euro! Jedan euro za kavu!!!", grmio je Roko tako da su se prema njemu okrenuli i ljudi udaljeni po sto metara, ali Jure samo slegnu ramenima i okrenu mu leđa, pomislivši u sebi kako se rijetko koje zlo obrušilo na Hrvatsku tako potpuno kao uvođenje eura; doslovce sve je poskupilo, čak i prosjaci, koji sada umjesto kune hoće euro. 

Utaknuvši vesla u držače zaveslao je punom snagom i kroz pet minuta našao se na pučini. 

Za vrijeme veslanja mislio je kako treba dići cijenu ribi. Digao je već, ali treba još, jer i drugi su to uradili. Sada su u Hrvatskoj drugi gosti, sve je više Talijana, Nijemaca i Francuza, a oni budu sretni ako za dobar komad ribe daju pedeset eura, ne osjećaju se prevareno kao Slaveni. Treba se fokusirati na njih, a u što širem luku zaobilaziti domaće kupce, uopšteno Slavene, a posebno gazde lokalnih konoba i restorana, među kojima ga nema da nije pljačkaš i lopina. 

Bacio je mreže s obje strane čamca i još jedan jaki sportski štap sa pramca, pred kojim se kratko pomoli Bogu za dobar ulov, što je činio još samo formalno, jer je tako naučio. 

Prošli mjesec je neki Čeh, diletant sa pecaljkom sa kioska, uhvatio sipu od sedamnaest kila i prodao je za 1 500 €. To je navelo cijelo mjesto da ribari uz obalu, jer prema priči koja je krenula, ta uhvaćena bila je među manjim, u jatu od sigurno pedeset komada. I Jure je pokušavao petnaestak dana, obilazio molove sa lampom i ostima, ali je konačno odustao jer u tih petnaest dana nije ulovio doslovno ništa. 

Ti ulovi, kao što je ulovio taj Čeh, tako su rijetki da se jedino i mogu dogoditi slučajno. Tako je Jure o tome mislio, odakle je zaključivao da o krupnoj ribi ne treba ni razmišljati. Njegovo je da baca udice i mreže, a šta će one izvući, to je Gospodin ostavio za sebe da određuje, što se opet samo tako kaže, jer nikakvog Gospodina tu nema, već samo praznina i... Nauka. Nešto što je njemu nedostupno i nerazumljivo, zbog čega je primoran, da bi imao ikakve predstave o onome što ga okružuje, zamišljati te neprirodne slike snažnih i mudrih staraca, koji povrh svega govore kao, kad ne upravljaju svijetom, rade na kakvoj pijaci. 

Da nije tako, mislio je, onda bi do sada i on imao bar jedan od tih kapitalnih ulova, o kojima se kasnije dugo priča i koji slobodnim ribarima mogu otvoriti vrata u moćna ribarska preduzeća, gdje se riba lovi pomoću nauke i gdje su dobri ulovi stvar svakodnevnice. 

Te ga misli ozlojediše jer nađe da je tako nefer. Oni koji imaju para za instrumente, oni imaju i ribu, a svi drugi se bore za njihove ostatke, kojih nikada ne može biti dovoljno za sve. 

Ranijih godina, kada bi ga obuzele ovakve misli, Jure bi ih otresao lako, jer tad još uvijek nije poznavao moderno ribarstvo i njegove mogućnosti, samo vjeru da Bog odlučuje kome će čega koliko dati, pa kakva god da ti je oprema. 

Kasnije je promijenio to mišljenje, najprije u to da Bog svima daje istu priliku, pa ko kako iskoristi, a još kasnije da je Bog kao i ljudi, koji će od siromaha rado oteti da bi dao bogatašu i dodvorio mu se. 

Prije nekoliko dana, za vrijeme beskrajnog dokoličarenja na pučini, Izračunao je da je do sada protraćio oko 45 000 sati života na čekanje u čamcu. Bila je to do krajnosti poražavajuća misao, jer da ih je uložio, recimo, u branje jabuka u Italiji, što je objektivno mogao, sada bi imao apartmane, konobu ili nešto treće što pravi pare, a ne bi se zlopatio u kućerku pod pločom, u kom se suština življenja svodi na to kako sastaviti kraj s krajem.  

Zurio je u nebo iznad Korčule i vidio da nevrijeme velikom brzinom odlazi na drugu stranu, daleko od njega. Bi mu krivo što to vidi jer to je značilo da će u čamcu, najvjerovatnije, ostati do večeri, a bez bog zna kakvog razloga, možda i bez ikakvog. Podsjeti ga to na stare i sada još samo uvredljive stihove:

U ribara mokre gaće,

Za večeru ne zna šta će

Isprovociran, krenuo je da se brani protiv pjesmice i da govori sebi kako mu se nikad u životu nije dogodilo da nema ništa za večeru. 

S novcem je kuburio oduvijek, otkako zna za sebe nikad ga nije imao dovoljno, ali u zamrzivaču i ostavi je uvijek bilo nešto fino, i njegova mala kućica bila je poznata po tome što se iz nje često širio miris kao iz finih restorana. 

Ranije, dok se još nije bio oženio, bio je zadovoljan sa svojim životom. Bilo je to sada već davno, kad je Jure bio mlad, mišićav i preplanuo, kad se bavio podvodnim ribolovom I lovinu svaki dan roštiljao na plaži, misleći da ga ljudi potajno gledaju i dive mu se, a kad se na to dodaju još i bajni snovi, pomiješani sa osjećajima skorih ostvarenja, šta više mlad čovjek može da poželi?

Onda je upoznao Luciju, zaljubio se i oženio, pa nije puno prošlo, a Jure je na svijet gledao novim očima, u kojima je nekadašnje samopouzdanje bilo zamijenjeno brigom i sumnjom. Tada je on još uvijek bio pun odlučne borbenosti, ali bez nekadašnje oštrine u pogledu, koja se nepovratno izgubila  usljed svijesti da je u finansijskom smislu jedno biti slobodni mladić, a skroz drugo oženjeni čovjek. 

Sreća u toj nesreći, mislio je sada, bila je ta što nisu imali djece, no pitanje je trenutka kada će i tome doći kraj. Biće da je i Lucija zaključila isto što i on, da bolje nukad neće ni biti, samo što na nju to nije uticalo kao na njega. Više ni ne krije da hoće bebu, šalje mu slike dječijih soba i cipelica svaki dan, uz obavezni emotikon sa srcima u očima. 

Ona ne razmišlja o tome da bi dječju sobu najprije trebalo dovršiti, jer trenutno od nje imaju samo goli zidovi, a posebno ne razmišlja o tome koliko te stvari koštaju i šta to za njih dvoje znači. Umjesto toga ponavlja kako imaju hrane za desetero i kako djeca imaju svoju posebnu sreću, neotuđivu jer je to nešto od Boga direktno, nad čim bdiju sveci i anđeli. 

Hrane oni imaju u izobilju, to je istina, ali da je dijete bogdom samo hrana, da uz hranu nisu još i pelene, kolica, lijekovi, dodaci, hiljadu stvari koje se sve najprije moraju kupiti, pa tek tada sveci i anđeli mogu činiti svoje, prije ne. 

Trebao mu je novi posao, nešto unosnije i stabilnije, u tome je bio ključ čitave zagonetke. Prodati opremu, dati čamac sa svim za hiljadu eura, za osamsto ako treba i pozdraviti se sa ribarstvom zauvijek, a zaposliti se… 

Nije mogao da skonta gdje. U životu je bio samo ribar i nijedan posao mu se nije činio kao nešto u čemu bi se snašao. Možda prodavač na pijaci, ali to opet nije neko zanimanje ni kada prodaješ za sebe, a kakvo onda može biti ako je za drugog?

Situacija se doimala bezizlaznom. Poslovi koji su mu se činili kao realno dostupni bili su tako slabo plaćeni da nisu predstavljali izlaz, već tek produženje agonije. U Dubrovniku se tražio odžačar i to mu se učinilo kao prilika, ali kad je bacio na papir put do Dubrovnika i oduzeo ga od obećane plate, ispala je samo još jedna mizerna ponuda. Tako i za sve drugo, nema računice kako god da izračunaš.

S nekom već ugašenom, a sveobuhvatnom tugom pomisli kako bi sve došlo na svoje mjesto samo kada bi ga sa ribom malo bolje krenulo, kad mu mreže ne bi bile tako često prazne, ili pune bezvrijednog sitniša i gada. 

To ga navede da provjeri mreže. Nije ih morao izvlačiti do kraja, izvježbane ribarske ruke znale su i sa malim povlačenjem da su te mreže prazne. Pogleda i štap na pramcu i  nađe ga mirnog. Pogleda i u nebo, pa nađe i njega mirnog, sa samo jednim galebom što je kružio na velikoj visini.

Seoba galebova u unutrašnjost bio je najpouzdaniji znak da je u moru nestašica sitne ribe. Sjeti se Rokove rečenice, da je sitna riba nestala s površine jer je krupna po dnu i pomisli: "Kakva glupost!" Krupna riba juri sitnu, pa ako sitna pred njom i bježi, povlači za sobom i krupnu. Ne treba biti pretjerano pametan da se to shvati. 

Onda odluči da ipak još malo spusti jednu od mreža, ali ne zbog onoga što o tome misli ludi Roko, već onako, iz čiste znatiželje. Jedna neka ostane gdje jeste, a druga neka ide po dnu, pa da kasnije može uporediti rezultat. Jure je inače bio pobornik ideje da se najbolja riba hvata na dubinama od pet do petnaest metara, jer to je pojas kroz koji prolazi sve što u moru pliva, ali s obzirom da i tako vjeruje kako danas neće uloviti ništa, neka idu tako u dva nivoa. 

Promjena sa mrežama napravi blagotvorno djelovanje na Jurinu dušu.  Iz kese uze još malo starog hljeba i baci ga u vodu, da privuče ribice koje će privući ribe, poslije čega osjeti ono zadovoljstvo čovjeka koji zna da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. 

Sada je mogao malo i leći, prištediti snagu za eventualnu borbu, koja mu se nije više činila potpuno nevjerovatna. 

Kako leže, tako ga poput munje ošinu sjećanje na razgovor sa Ivanom od prije pet dana. Rekao mu je da prestane već jednom glumiti Mobi Dika i pođe s njim prijeko u Italiju, u jabuke. Ivano je inače bio Lucijin rođak i čovjek koji im je finansijski pomagao, odakle je crpio pravo na zapovjedan ton poziva, kom povaretinja Jure nije imao obraza reći ne. 

Rekao je umjesto toga da će se javiti sigurno, samo dok vidi sa Lucijom, kojoj onda nije to ni spomenuo. 

Sada je gledao u nebo i razmišljao kako ponovo, uprkos tome što je to potrebnije nego ikad, neće otići da ih bere, i kako će se zbog toga ponovo gorko kajati, čim dođe zima i more se uzburka. 

Ako na to sve Lucija još bude trudna, tada će to biti tako prosvjetljujuće da će postati kao Dante, čovjek koji nije morao umrijeti da bi vlastitim očima gledao pakao. 

Pitao se šta bi Lucija rekla da joj kaže, da li bi kao ranije ostala izričito protiv, uz psovanje lopova Ivana, ili bi sada promijenila priču? Odnekud je mislio da bi promijenila i to mu je padalo veoma teško, jer njemu se nije išlo ne zbog teškog branja, nego što bi morao ostaviti Luciju i kuću. 

Pitao se neće li ga Lucija u neka doba napustiti, dići sidro i nestati, kao što je to Roku učinila njegova Mira? Dijete da, uzmimo, dobiju, pa Lucija, koja nikad ništa ne može znati unaprijed, vidi i na vlastitoj koži osjeti šta je to za sirotinju, tada bi u njoj možda proradio instinkt za preživljavanje, koji bi joj morao nalagati da bježi od izvora primanja tako slabog kao što je njegov. 

Misao da će mu se ta nerealna misao stvarno dogoditi baci ga u duboko crnilo, gdje mu u pamet dođe ludi Roko, kom niko ne želi reći ni "barba", skrasi se kraj njega kao neko ko ga razumije i suosjeća, učinivši mu da se trzne kao da je ružno sanjao. 

Osvrnuvši se oko sebe ugleda pusto more, a u tom trenu pažnju obrati i na njegov uspavljujući šum. Sjeti se da je zapravo jako umoran i da noć prije nije spavao jer je sa Lucijom do sedam ujutru igrao Playstation, prekucavali Ligu šampiona sa Hajdukom. 

Sjetivši se finala, u kom su na penale izbacili velikog Reala iz Madrida, Jure pođe tonuti u san, i potonu brže nego što izleti čudovište što iz prikrajka uma da ga razbudi, i on samo u daljini ču: "...poskupilo sve i još će da poskupi…" 

Uporedo sa usnulim Jurom, koji je u snu stao da se namješta što udobnije, u mrežu što je spustio na dno ulazili su jastozi od pola metra dužine, čitava kolona, slažući se jedan preko drugog tako da ne mogu maći.