Grantovi

 Grantovi

1.

Otkako su se u posao uključili Kinezi  Grantova fabrika bila je osuđena na propast. Već godine 2007. bio je primoran prepoloviti proizvodnju, što je još uvijek iznosilo respektabilnih milion dasaka godišnje, ali vremenom se smanjivalo sve više i za deset godina gotovo sasvim presahlo. Još neke dvije godine Elijah Grant se patio kao fabrikant, čemu je konačno u kraj stala pandemija virusa korona. Na prvu je Grant mislio da će ga ona spasiti, na snagu da će stupiti zabrana uvoza kineske robe, a kad je vidio da od toga nema ništa zamrzio je Kineze više nego ikad i oglasio prodaju fabrike. 

Ispočetka je bilo dosta zainteresovanih, uglavnom samo za prostor, ali kako se Grant zainatio da proda sve u kompletu, do prodaje nije došlo. Jedini koji se ponudio da kupi sve bio je neki Čen, Kinez iz Bostona, kom Grant nije želio popustiti centa, tako da je na kraju i on odustao. 

Poslije toga otišla je i Liza, supruga gospodina Granta, odvodeći sa sobom i njihovog jedanaestogodišnjeg sina DŽ onatana. Sita propasti i svega otišla je na drugi kraj svijeta, u Evropu, u Slovačku iz koje je i došla. 

Oni koji su za to znali osuđivali su Lizu, kojoj su zatim pripisivali i glavninu uzroka Grantove propasti. Ona je bila Grantova druga, dvadeset godina mlađa žena, a ljudima je to bilo sasvim dovoljno kao dokaz da jeste ona u najvećoj mjeri kriva što je čovjeku propao posao, što nije bila ni najmanja istina. U svoje dvadeset i tri godine veze sa Elijahom Grantom Liza nije donijela ni najmanju, najbezazleniju odluku u vezi sa fabrikom, niti joj je kad naumpalo da se tim bavi. Jedan jedini put kad se umiješala i rekla da fabriku treba prodati ili promijeniti da proizvodi šta drugo, a ne kupovati joj novi proizvodni pogon, bila je sto posto u pravu, ali Grant je nije poslušao. 

To nije bio jedini Grantov katastrofalni poslovni potez. Godine 2010, kad je proizvodnja već uveliko bila u silaznoj putanji, nabavio je toliku zalihu materijala da je morao iznajmiti dodatno skladište kako bi ga smjestio. To će se zatim pretvoriti u četverogodišnji najam, na čijem će kraju osvanuti propali materijal, furnir izašao iz klase potrebne da se grade skateboardi. Godine 2015, u pokušaju da izvrši optimizaciju troškova, prešao je na jeftinije mašinsko ulje, što će kroz tri mjeseca dovesti do kvara teškog 440 000 $, kada je faktički pukla presa popola, rascijepila se cijelom širinom. Kada mu je agent osiguranja objasnio da zbog upotrebe neadekvatnog ulja sam mora snositi troškove popravke, mirni i staloženi Elijah Grant, inače uredan platiša osiguravajućih kuća tokom više od tri decenije, nasrnuo je na agenta i u naguravanju mu iščašio rame i  pocijepao košulju, što će u konačnici uvećati cijenu nesreće za dodatnih 48 000 $. 

Liza u Slovačku definitivno nije odnijela milione, kako se pričalo po komšiluku. Grant je slušao te priče od komšija koje su dolazile kobajagi da ga tješe i zapravo da ispijaju ono što je ostalo od Grantove nekoć bogate kolekcije viskija, slušao a nije ih poricao, ne zato što bi mu bol bio tako velik da bi ga bolila briga poricati izmišljene pričice nebitnih ljudi, već zato što mu je, sad kad ih više nema, prijalo slušati priče o sebi kao čovjeku koji je imao milione. Ta prijatnost je na kraju uvijek završavala sjetom, usljed koje bi se svijetle plave oči Elijaha Granta znale napuniti suzama, zbog čega su ljudi još više mrzili Lizu, a njega sažaljevali, misleći da to on plače za njom i djetetom, a on je zapravo plakao za samim sobom, za vremenima kad ga niko nije zvao drugačije osim gospodin Grant. 

Sad su mu već svi govorili Eli, baš kao da je jedan od njih. To Grantu nije smetalo, ali je primijećivao. Nije više bilo gospodina Granta, ne za priprostu svjetinu koja gospodstvo mjeri sjajem odijela. Znao je on da svi oni, kad odu, pričaju o njemu baš to, kako je propao, ali je mislio da tačno tako i treba biti, jer na kraju krajeva ti ljudi tu propast i gledaju: iako on o tome nikad ništa ne govori, niti oni ikada pitaju, nemoguće je da ne primjećuju kako iz kuće polako nestaju stvari.

 Oni to zapravo nisu primijećivali jer je Grant najprije stao prodavati slike, kojih je bila puna kuća. U vrijeme najvećeg blagostanja, kad je fabrika dostigla brojku od dva miliona daski godišnje, Elijah Grant je počeo kupovati umjetnine i uskoro se u tome pronašao toliko da ih je pokupovao svu silu. To su većinom bila djela osrednjih umjetnika, slike koje su vremenom potpuno devalvirale, ali našla se u tom izobilju i ponešto vrijedno, nekoliko aktova Oskara Kokoške i nekoliko originalnih postera Tuluz-Lotreka prije svega. 

Dvije Kokoškine slike donijele su mu osamdeset hiljada i to je bio novac od kog je Grant trenutno živio. Za Lotrekove postere galerista Atkins dao je procjenu da bi zajedno mogli izaći između sto pedeset i dvjesto hilljada dolara. Osim toga bilo je i drugih stvari za prodati, neka odjeća, gitare, dva Lizina sata, pa na kraju krajeva i sama kuća, i to je ono što je Granta držalo sigurnim u uvjerenju da će istrajati do kraja, iako sam pravo nije znao reći - do kraja čega? 

Od kako je Liza otišla, povukao je odluku o prodaji fabrike i počeo u nju ići svakodnevno kao nekad, samo sada autobusom umjesto autom, kog nije želio voziti jer je mislio na to kako DŽonatanu valja ostaviti još nešto osim fabrike, nešto zbog čega on, Grant, sada ne bi smio trošiti više od hiljadu i po dolara mjesečno ukoliko želi da to nešto bude pristojno. 

U fabrici je sjedio u svom ofisu, u direktorskoj fotelji gdje je sate i sate provodio u sjećanju na bolja vremena i razmišljanjima o povratku na velika vrata, odlazeći tako daleko da je zamišljao kako je između SAD-a i Kine počeo rat, pa izašla zabrana uvoza svega što nosi oznaku made in China. Uz te i takve misli Elijah Grant mogao je živjeti, i zato mu se, svaki put kada bi ga iznenada zgrabila kakva crna misao, činilo kao da umire, kao da će ovog trenutka umrijeti od srčanog udara, ili možda bolje reći od fizičkog puknuća srca jer tako je Grant zamišljao.srčani.

Ponekad bi izlazio u obilazak pogona, koji je i dalje bio besprijekoran, zbog čega bi mu došla ljutnja na one koji su se, kada je htio da proda, javljali da kupe bez mašina. Došla bi mu tada želja da kupi furnir i stavi je u pogon samo da bi radila, da bi je opet mogao slušati po čitav dan kako šišti i lupa, ne moraju se daske ni prodavati. Odlazio je proklinjući svoje bivše klijente, velike skejt kompanije koje su prešle na kinesku proizvodnju, i kući dolazio umoran kao da je radio, da dočekuje oduvijek nemile, ali sada ipak drage goste, koji mu svojim prisustvom pomažu da ne misli na ono na šta ne može da ne misli kad je sam. 

To su, naravno, bili Liza i Džonatan. Način na koji je Liza otišla bio mu je potpuno nejasan, niti je ikako mogao da ga poveže sa mirnom i krotkom Lizinom prirodom. 

Sjećanje na dan kad se vratio s posla i zatekao kuću pospremljenu i praznu, a malo poslije toga na stolu u dnevnom boravku i Lizino oproštajno pismo, ispunjavalo ga je jezom od koje bi se osjetio uplašenim poput malog djeteta koje se izgubilo. Žao mu je bilo što ga je zapalio iste večeri, što ga je samo jednom prije toga pročitao. Sad nije mogao više tačno da se sjeti riječi, samo to da pismo govori o Džonatanovoj budućnosti, da je spomenuto njegovo odbijanje da proda fabriku gospodinu Čenu, i ono što ga je najviše zabolilo, rečenicu u kojoj ga se otvoreno naziva lošim mužem i nikakvim ocem. 

Te su ga istinite riječi pekle gore nego da mu je rekla kakvu odvratnu laž, da je kurvar, kockar, šta bilo drugo, samo ne to što je Elijah Grant uistinu postao, dok je glumio kapetana broda koji tone, ne prestajući ni kad je brod već sasvim potonuo. 

Jako joj je zamjerao uvrede, vadeći iz gomile sjećanja trenutke zajedničke sreće, nad kojima se zatim pitao jesu li i sa Lizine strane bili stvarni, ili tek maestralno odglumljeni? U misli bi mu se vraćale riječi njegove prve žene Viktorije, da je Liza obična harpija sakrivena iza anđeoskog lica, te da će imati kada da se kaje što je oženio. Sada mu je prijalo vjerovati da ima u tome istine, jednako kao što mu je prijalo šutiti na priče da ga je Liza prevarila i pokrala - to je na neki način povećavalo Grantovo nesretno  dostojanstvo, ili je bar on osjećao da ga povećava, da ga više čini dobrim čovjekom čija sudbina mora biti strašna jer svijet na kom živi nije predviđen da na njemu uspijevaju dobri.

Od takvih misli, koje su ga najčeće spopadale u krevetu, bježao je u svijet mašte, gdje je zatim pronalazio nova, revolucionarna otkrića u gradnji skateboarda i onda se na njihovim krilima vraćao u sami vrh proizvodnje, metući Kineze kao prašinu.

Ponekad bi mislio i na Džonatana, kog je zapravo jako slabo poznavao jer je s njim provodio jako malo vremena, a i tada misleći na druge stvari. Naumpalo bi mu kako ga Liza sigurno ne bi ostavila, samo da njega nije rodila, pa nije znao šta da o tome misli, voli li on to dijete zapravo ili ne voli? Testirao se tako što je zamišljao da se Liza vratila, a Džonatana ostavila roditeljima. Nije mu to izgledalo kao nesretan rasplet. NASTAVLJA SE!