Grantovi - drugi dio

 

2.

Kao što je očekivala, umjesto na podršku i ohrabrenje, Liza je u roditeljskom domu naišla na osudu i poniženje. Odlučila je da ništa ne taji i sve odmah da kaže, što je i učinila odmah za večerom, poslije čega nastupi neugodan muk, u kom su se najprije čule samo kašike kako udaraju po tanjiru, a onda ni to. Mama Marta ustala je prva i zamolivši Džonatana da joj pomogne odnijela šerpu u kuhinju, kako bi njen suprug Pavel mogao neometano popričati sa kćerkom i objasniti joj da je pogriješila. 

Pavel je to razumio, ali nije znao šta da kaže ni kako da počne, tako da je jeo polako, kao da uživa, pokušavajući da smisli nešto što neće zvučati grubo, a biće efikasno. Liza je za to vrijeme čekala i mislila se kako je pogriješila što nije našla vlastiti stan prije nego će doći, jer iz te mukle tišine bilo je jasno kao dan da su roditelji s njom veoma nezadovoljni, te da će u kući, dokle god se ne makne, vladati mučna atmosfera.

Pavel je na kraju otpočeo sa tim kako je kušnja nešto sasvim normalno u životu, te kako pred njom čovjek ponekad mora i ustuknuti, ali nikada od nje ne smije sasvim pobjeći, niti je takvo nešto moguće. Liza se iste sekunde skamenila, jer bez obzira što je znala da neće biti podržana, ipak je u skrivenom kutku srca sačuvala tračak nade u ishod bolji od očekivanog, koji je sada planuo i učinio da joj se u očima pojave suze, ali samo malo, nedovoljno da bi potekle. 

Poslije je mirno saslušala očevo izlaganje, razmišljajući o tome kako je ostario i kako mu tu i tamo glas zadrhti kako nikad prije nije čula. Žao joj je to bilo, a nije trebalo biti, jer vibracije u Pavelovom glasu nisu dolazile od napora, već od teatralnosti za koju je lično mislio kako pristoji kad je riječ o vjerskim stvarima. Kad je Pavel završio, Liza je samo kratko rekla da od njenog povratka u Ameriku i Napervil nema ništa, nakon čega je rekla i kako joj od njih treba smještaj samo dok ne pronađe stan. Pavel je na to zašutio, i više sa Lizom nije ni progovorio, ali zato Marta nije uvlačila jezika, a riječi ako je i birala, gledala je da izabere najgore, najstrašnije, misleći da će s njima natjerati Lizu da se vrati gdje joj je i mjesto, mužu u Ameriku. 

To je na kraju dovelo do toga da Liza odustane od ideje povratka u Bardejov i potraži stan u Bratislavi. Imala je tamo prijateljicu iz srednje škole Dijanu koja je igrom slučaja izdavala stan na spratu kuće u kojoj je i sama živjela. Liza je shvatila to kao znak, a i činilo se da će Džoniju biti lakše uklopiti se u velikom gradu, nego u malom Bardejovu. 

Bila je to lijepa kuća, sa lijepim i prostranim dvorištem, u naselju mirnom i tihom, koja se Lizi na prvu učinila kao utočište. Dijana je prije pet godina ostala udovica, a imala je dva sina, Jakova i Marka, od dvanaest i deset godina, koji su znali engleski i pričali ga radije nego slovački. Tako je Džonatan stekao fine dječake za nove drugove, a i Liza je naišla na srodnu dušu, na ženu koja je razumije i ne osuđuje. 

Vrlo brzo ove dvije porodice počele su živjeti kao jedna. Bili su posljednji dani avgusta i dječaci su po čitav dan trčali oko kuće, dok su njih dvije provodile dane u zajedničkom obavljanju svakodnevnih poslova, a uveče su svi skupa odlazili do grada, u šetnju i na sladoled, ponekad i u kino ili pozorište, pa je sve skupa opet ličilo na normalan život. 

Malo po malo, stare prijateljice su jedna drugoj ispričale svoje usude i tako otkrile nove sličnosti u vlastitim sudbinama, koje će ih zbližiti još više. Obje su bile ljepotice koje su se udale za dosta starije, uspješne i bogate muškarce, i kasnije doživjele da im se kao muževi preobraze iz potpuno podložnih u potpuno nezainteresirane. Dijana se udala za čuvenog advokata Sergeja Tričku, kod kog je kao mlada pravnica došla odraditi pripravnički. Bio je stariji od Dijane devetnaest godina, ali je i dalje bio jako zgodan, još uvijek je aktivno igrao vaterpolo, a kako je u to vrijeme bio i slučaj "Havel", koji je učinio da se o Tričku počne pričati kao o prvom advokatu Slovačke, nije bilo teško zaljubiti se u takvog dasu. Udala se za njega poslije godinu dana, kada je i sama stekla status pravnice, ali je vrlo brzo odustala od advokatske karijere, koja je nikada nije ni privlačila, da bi se ozbiljnije pozabavila slikarstvom, svojom prvom ljubavi, što će je držati do Jakovljevog rođenja.

Da se nesretno udala to je Dijana otkrila rano, još u prvom mjesecu braka, kada se slučajno vratila kući i zatekla Sergeja na djelu, u preljubi sa Sofijom, kućnom pomoćnicom. Iako su im se tom prilikom pogledi sreli i zadržali na trenutak, Dijana se napravila da ništa nije vidjela, a Sergej to prihvatio, ali je od tada postao prema njoj drukčiji, nekako hladniji i službeniji, kakav će ostati do kraja. Sad se kajala što se nije odmah razvela, što je pristala na tu igru i nastavila glumiti ulogu supruge poznatog advokata, ali ne previše, jer što jeste jeste sve te godine živjela je lagodno. 

Ipak, kada su joj javili za Sergejevu pogibiju - poginuo je jureći s nekom kurvom na motoru - osjetila je nekakvo posebno olakšanje i kasnije na sprovodu nije mogla plakati, te se morala suzdržavati da se ne nasmije slušajući ljude koji za nju govore da je u potpunom šoku. 

Kada je Liza ispričala svoju priču, u kojoj je nesreća imala oblik financijske propasti, Dijana je ostala u uvjerenju da je bolje prošla i žalila je iskreno Lizu, što je na kraju za dvadeset i tri godine veze izvukla tako malo, pišljivih trideset hiljada dolara. Govorila je Lizi da treba zatražiti razvod službenim putem i uzeti mu sve što joj po zakonu pripada, od alimentacije pa na dalje. 

Lizi se takav govor nije svidio, ali je razumjela Dijaninu ogorčenost pa joj nije proturječila. Ona o Elijahu Grantu kao čovjeku nije imala ružno mišljenje, smatrala ga je izuzetno vrijednim i poštenim, i da su bili samo njih dvoje ne bi ga napustila, ali je morala zbog Džonatana. 

To što je u posljednje dvije godine postao šutljiv i povučen nije dokazilo od puberteta, kako je Elijah Grant tumačio u svojoj nezainteresiranosti, već od vršnjačkog nasilja, kom je Džoni bio izložen svakodnevno otkako je krenuo u javnu školu. 

Liza je to otkrila slučajno, našavši u Džonatanovoj sobi, sakrivenu u dnu ormara, jednu malu svesku u kojoj je opisao svoje patnje. Kada ga je o tome pitala uplašio se kao miš i rekao kako ništa od toga nije istina, kako je sve izmislio iz razloga što mu se nova škola ne sviđa, što je Elijah odmah prihvatio zdravo za gotovo i otišao u svoju sobu.  Tad je počela razmišljati o odlasku, na šta će se i odlučiti poslije Grantovog odbijanja da proda fabriku. 

Te stvari nije rekla Dijani držeći da su previše mučne. Bila joj je jako zahvalna na svemu, ponajviše na tome što je odgojila tako divnu djecu, koja su prihvatila njenog Džonija kao brata i vratila mu osmijeh na lice, a i njoj s njim. Dijana je učinila još i više kada je okrenula par brojeva i učinila najprije da Džoni bude upisan u američku školu po duplo manjoj cijeni školarine, a zatim i da se Liza zaposli na sudu kao zapisničarka. 

Sve se to zbilo u roku sedam dana, pa Liza nije imala ni vremena za  razmišljanje, jer morala je djelovati. Prvo što je radila na poslu bilo je suđenje nekom ubici koji je plakao sve vrijeme suđenja i ponavljao da nije kriv, i na kraju podivljao i počeo vikati kako će pobiti cijelu sudnicu. Kući je došla blijeda kao krpa, i tek kad je Dijana ponudila konjakom, kad je popila dva, osjetila olakšanje, a poslije petog i lakoću. 

Dijana je bila ozbiljnija cugerka, ali s otmjenom mjerom, tako da se to ne može primijetiti. Dan je započinjala češkom Beherovkom, za šta je tvrdila da je izuzetno zdravo i stoput efikasnije kao sredstvo buđenja od kafe. Uz ručak je pila čašu-dvije vina, točeći po gutljajčić i djeci, a uveče konjak ili viski, održavajući se tako preko cijelog dana u prijatnom raspoloženju. 

Liza nije željela biti neko ko te stvari radi po danu, ali je uveče počela rado piti poneko žestoko piće, koje joj je najefikasnije otklanjalo napetost pokupljenu na poslu. Ako bi popila koju više, Dijana bi znala okrenuti priču i pričati kako se mudro udala i kako se nije previše ni napatila, desetak godina, ali zato sada ima kuću, ima vikendicu, ima stan, ima dva poslovna prostora na lokacijama koje neće prestati biti atraktivne dok je Bratislave, a imala je i Ferarija, žutog F50 kabrioleta, kog je prodala za milion eura, od čega je polovinu donirala za obnovu Katedrale, kada su dječaci pokupili nekakav virus od kog su imali temperaturu 38 čitavu sedmicu. Liza se smijala njezinim nastupima, što je Dijani služilo kao podsticaj da cirkuza još više, i Liza se penjala na sprat u odličnom raspoloženju, lišena tuge i brige što je u dušu uvlači slušanje jadnih i groznih djela. 

Jednog petka je i Liza popila više i podstaknuta Dijaninim pričama stala da se prisjeća Grantovog bogatstva kada ga je tek upoznala, o tome kako je imao auta, plovila, letjelice i nekretnine, a u kući, u plakaru u spavaćoj sobi, kofer pun novčanica. Dijanu je jako interesovalo da dozna šta je sa svim tim stvarima i parama bilo, pa kad je doznala da je skoro sve otišlo na održavanje fabrike osuđene na propast, jako se iznervirala i zatim učinila nešto tako čudnovato da je Liza ostala u šoku - prišla joj je sasvim blizu i rekla: "Sirotice moja malena, Bogu hvala da si na mene naišla, jer sad si u sigurnim rukama.", nakon čega je poljubila ravno u usta, dugo, sočno i sa jezikom. 

Liza je poslije toga otišla kući, gdje dugo nije mogla zaspati razmišljajući o Dijaninom potezu, za koji nije bila sigurna dopada li joj se ili ne.