Jedan dan niko me u naselju nije pozdravio. Nije me pozdravila kona na stubištu, komšije ispred zgrade mi nisu klimnule glavom, a moj najbliži jaran iz naselja prošao je pokraj mene kao da ne postojim.
Otišao sam u pekaru i tražio hljeb. Debela pekarka nije rekla ćao ni zdravo, niti je ičim odala da me primijetila, a ni hljeb mi nije dala. Svinja, pomislio sam i otišao u drugu pekaru, kod pekarke mršave, ali samo da bih doživio isto. Zmija, pomislio sam i otišao dalje, u kladionicu.
U kladionici, pogađate, opet isto. Radila je Dušica i ja sam joj govorio ono što se govori u kladionici, rekao sam joj četiri-dva poredak, dva po pola na stari, sedmicu na marku na novi, ali Dušica me nije registrovala.
Pomislio sam da je do mene, no odmah sam vidio da nije kad je drugi igrač, čovjek sa očima iz kojih gledaju lijekovi za smirenje, rekao: "Pet šestica po marku.", a Dušica ih otkucala odmah i stavila na pult.
Ok, mislio sam izlazeći iz kladionice, ovo je neka kolektivna zajebancija na moj račun. E pa neka bude, neka vidi komšiluk da Pero Zelenko nije čovjek koji bi se zabrinuo što ga svjetina ne pozdravlja!, zaključio sam i pošao u šetnju Trgom.
Bilo mi je pomalo smiješno kada sam prošao pokraj Vente, čije se svakodnevno zanimanje i vrtilo oko srdačnog pozdravljanja sa poznatim i nepoznatim ljudima, pa vidio da se i on pravi kao da me ne poznaje, kobajagi se zamislio.
Pomalo smiješno, kažem, jer puno više je bilo zabrinjavajuće. No, kako sam znao da nisam ni lud, ni mrtav, te da takvih doživljaja ne može biti bez prethodnog dogovora, još jače sam odlučio da se namjerno ne brinem i do kraja dana nisam se ni s kim ni pozdravio.
Sutradan se igra nastavila, pa sam otišao u grad, na Baščaršiju.
Bio je siv i smogovit januarski dan. Ljudi su nosili šalove i marame preko nosa. U zraku se osjetio slatkast miris gorka okusa, čuveni miris sarajevskog smoga.
Bliskoistočne turistkinje, sa nošnjama koje otkrivaju samo oči, mahale su svojim lažnim trepavicama kao da im je na nos sletio vilin konjic.
Po radnjama je vladalo mrtvilo, lica smorenih trgovaca gledala su kroz izloge poput ljudi koji znaju da džaba čekaju.
Jedino su kafići bili puni, i zamagljeni gore nego ulica. Ljudi u njima djelovali su odsutno, otuđeno.
Ipak, na početku Titove, ispred Vječne vatre, našao se i prizor koji je unio dašak svjetlosti u to sivilo - mladi Rom je plesao i pjevao kao da sutra ne postoji. Ne za lovu, već samo tako, ispred njega nije bilo kutije, lončića, ni šešira.
Dvjesto metara niže, na Čeki, u susret mi je išao Daro Var. Bilo mi je drago što ga vidim, nabacio sam osmijeh na lice i pošao mu u susret. On mene nije vidio. Viknuo sam mu: "Daro!", ali nije se okrenuo. Daro je živio na Boguševcu, tamo gdje ne dopiru vijesti s Alipašina. Sigurno me nije vidio, mislio sam, a u sebi se lijepo sjećao kako mi se Daro zagledao u lice kad smo bili na nekih pet metara i kako je brzo sklonio pogled.
Prešao sam opet na drugu stranu i pošao redom: knjižara, pekara, lutrija, butik, optika, supermarket, trafika - niko ni da me pogleda, kao da niko nije ni ušao u radnju.
Poslije toga, u komercijali, vozač mi nije htio prodati kartu, pružio sam dvije marke, a on ostavi blokić, zatvori vrata i po gasu.
Sjeo sam tiho do starije gospođe i u sebi pomislio: "Šuti, dobro je!"
Nema komentara:
Objavi komentar