SEOSKE SPLETKE - komedija

 SEOSKE SPLETKE

Dramatizacija romana “Bihorci” Ćamila Sijarića

Na svijet donio Boris Lalić iz Sarajeva, ljeta 2021, pripopravljeno februara 2022.

LICA:

HALIMAČA, imućni seljak

HALIMAČICA, supruga imućnog seljaka

HADŽIJA, hodža

HATKA, hodžina hizmećarica

DERDEMEZ, sin imućnog seljaka

KAPLAR, preziva se Taruh, bivši žandar, sada predstavnik službene vlasti u selu

ARNAUTIN, pojavi se samo u jednoj sceni da odradi nešto

HODŽINICA, isto kao Arnautin

Dešava se početkom dvadesetog vijeka, prije Prvog svjetskog rata, u zabačenom

bihorskom selu Rašlje.

1.

Scena predstavlja račvanje na seoskom putu. Riječ je o selu Rašlje, zabačenom bogu iza nogu, gdje žive planinski ljudi. Hatka sjedi na travi, pod drvetom, gricka travku i gleda u daljinu. To je jedra i krupna seljanka od trideset i koju godinu, sa velikim grudima i velikom bradavicom na nosu, iz koje rastu tri jake dlake. Na njoj košulja, prsluče, dimije, marama na glavi, a ispod marame dvije debele pletenice. 

Pored nje, sa rukama na leđima kao starac, stoji dvadesetogodišnji Derdemez, čija je odjeća podjednako daleko od čiste i čitave. To je visok i jak mladić, do očiju zabradatio i nečim bradu ulijepio, pa pustio da se skori. I on gleda zamišljeno u daljine.

DERDEMEZ (štrcnuvši pljuvačkom kroz zube): Pogriješio put, sigurno u Sastavicma, nema šta drugo bit. Lijevo Kurija, desno Nikođe, on okreno prema Nikođama... Pito nekog u Sastavcima, taj mu neko pogrešno reko, i eto...

Pričeka da vidi hoće li Hatka šta na to reći. Ona se samo malo bolje prinamjesti i premjesti travku s kraja na kraj usta.

DERDEMEZ: Sad dok dođe u Nikođu, pa dok nađe tamo nekog pametnog da mu objasni... Mogu i tri dana proći! (štrcne pljuvačku) A i odma’ da nađe, valja nazad na Sastavke, pa tek onda na Kuriju... A gdje Kurija, gdje su Rašlje? Pet sela između njih. Neće taj prije ponoći.

Štrcne pljuvačku jače, kao da s tim stavi tačku. Pauza.

HATKA (poslovno): E ne znam ti to. Meni je rečeno da ga čekam i ja čekam. Drugo ti ništa ne mogu kazati.

DERDEMEZ: Čekaj, dabogda dočekala... On od Kurije nema gdje drugo nego kroz Mednice... A šta ako ga u Mednicama ustave? Nemaju ni oni hodže.

HATKA: Kako nemaju? A Turhanija?

DERDEMEZ: Turhanija pobjego.

HATKA: Kako pobjego?

DERDEMEZ: Pobjego s Fatom Rifkovom.

Hatka ga pogleda otvorenih usta, hoće da pita, ali je Derdemez preduhitri.

DERDEMEZ: Noću, s konjima... Kaže Rifko za njom ne žali, al’ mu žao konja. Obje mu kobile odveli, i bijelu i crnu.

Hatku ta informacija kosne, jer to je dokaz da ni ono o čemu ona sniva nije nemoguće. Derdemez nastavlja.

DERDEMEZ: Ustaviće ga u Mednicama, Rifko će ga prvi ustaviti. Njemu je ionako svejedno - Rašlje, Mednice, kakve ima veze? Samo ga u Turhanijinu sobu tamo i... Neće taj nigdje.

HATKA: Ako je tako suđeno, tako će i bit. A moje je da ga čekam i ja čekam.

DERDEMEZ: Čekaj ti, niko ti ne brani, i ja čekam, nije to... Čekaćemo, ne radi se o tome...

HATKA (ushićeno): Ehe! Ene nešto u daljini!

Trzne se Derdemez, gledaju oboje.

DERDEMEZ: Đe?

HATKA: Eno tamo! (pokazuje rukom)

Derdemez gleda, ali ne vidi ništa jer to je momak jače dioptrije, a bez naočala.

DERDEMEZ: Ma ono je krava...

HATKA: Bogami, čovjek neki... Al’ neće vamo, ode s puta.

DERDEMEZ: E, dobre su ti oči ako to sve vidiš. Ja... (hoće da kaže kako ne vidi one stvari, ali proguta bezobraznu riječ, jer on se zapravo Hatki udvara)

HATKA (ozbiljno): Sanjala sam da će doći. Mlad hodža na bijelome konje dojahao u Rašlje, pa svima, koga god da vidi - merhaba, dobri ljudi, merhaba. Svima, i djeci. To sam sanjala. A mene snovi nikad ne prevare. Sanjala sam da će se Omerovica i Šarulja blizniti isti dan, i obadvije su se isti dan obliznile, i da će Jusu udariti grom, i kucano pismo, i zelenog goluba, i svašta drugo, sve sam ja to prvo sanjala, pa onda i bilo.

Derdemez je odmjeri od glave do pete, pa otare nos rukavom, ostavljajući na njemu srebren trag kao da je puž prešao preko. Ozbiljan je Derdemez, jer u Hatkinim riječima ugledao je priliku za sebe. Štrcne pljuvačkom kroz zube baš da valja.

DERDEMEZ: I ja sam sinoć sanjo, al’ ti ne smijem reć šta, a i bolje je da ne kažem.

Hatka šuti, uozbiljila se. Nije joj prvi put da joj muškarac priđe sa pričom o tome kako je sanjao. Derdemez to gleda, znoj ga probija sve jače što šutnja duže traje, a ona traje li traje, otegla se. Hatka samo trepće, ne progovara.

DERDEMEZ: A što ne pitaš šta sam sanjo?

HATKA: Šta si sanjo?

DERDEMEZ: Ah... Kako da ti to kažem? 

Hatka opet uskraćuje podršku u vidu ljubopitljivosti, ali Derdemez se već otisnuo od obale stidljivosti, te ne pušta šutnji da se razvlači.

DERDEMEZ: Sanjam ja tako jedan put i na putu račvanje...

Hatka nakrivi glavu, zainteresovalo je što spominje račvanje, a oni tu na račvanju.

DERDMEZ: I tu, na tom račvanju, tu ti ja kao čekam nekog hodžu, da ga vodim u Rašlje, Halimači...

Hatka se sva pretvorila u uho.

DERDEMEZ: Sjedem ti ja tako na kamen, ko ovaj tu... (sjedne pored nje) Tako sjedem i zagledam se ovako, u travu... A u travi nekakav veliki mrav, crn sav, samo mu se glava bijeli.

HATKA (ozbiljno): To je hodža!

DERDEMEZ: Nije hodža, nema hodže. Mrav, ‘volki! (ispruži kažiprst, koji završava noktom ispod kog je dovoljno zemlje za posaditi zrno prosa) Glava mu bijela...

HATKA: Pa ja, i hodži je glava bijela!

DERDEMEZ (zamišljeno): E vidiš, meni to nije naumpalo...

HATKA: Tako ti je u snovima. Ne sanjaš uvijek tačno, nego tako - mrav, brav, neko živinče... Mrav je dobar, dobro si usnio. Zmiju sanjati, to nije dobro, al’ mrava jest. To znači da će hodža selu biti hairli.

DERDEMEZ: A ima još, to je tek početak... (Hatka se namjesti da čuje) Onda je zašuštala trava, ovako... (zašušti po travi)

HATKA (uplašeno): Zmija!?

DERDEMEZ: Nije!

HATKA: Dobro je, hvala bogu!

DERDEMEZ (ozbiljno): Nije zmija, nego žena...

HATKA: Ma koja?

DERDEMEZ: Eh, to ti ne mogu reći!

HATKA: A kaži sad kad si započeo...

DERDEMEZ: Ti.

HATKA: Ja!? (ne može da vjeruje, jer mrav-hodža i ona u istom snu, to može značiti samo brak)

DERDEMEZ: Bogami... I to gola!

Hladan tuš za Hatku. Ponadala se da je priča ozbiljnija, a sad vidi da je ista kao i druge što su joj pričali na nju usnuli muškarci, samo što Derdemezova ima duži uvod.

HATKA: E vala sam znala da je nešto brezobrazno.

DERDEMEZ: Sama si pitala.

HATKA: Da sam znala da ćeš tako, šutila bih. A tebe sram bilo, jer to se djevojkama ne govori.

Pauza. Derdemez razmišlja šta bi i kako bi dalje. Hatka ga promatra kriomice, gleda šta će biti.

DERDEMEZ (iznenada): Čuj... Da se poigramo malo... Da nam brže prođe.

HATKA (kobajagi ne zna o čemu je riječ): Kako da se pogiramo?

DERDEMEZ (stidljivo): Pa ono... Znaš šta mislim...

HATKA: Ništa ja ne znam.

DERDEMEZ (gledajući u pod): Daću ti glavu šećera...

Hatka ga pogleda preko oka, ništa ne kaže.

DERDEMEZ (ubjedljivije, prepredenije): Povelika glava, ko šaka, ima u njoj...

HATKA: Neću.

DERDEMEZ: Imaš li šećera?

HATKA: Nemam.

DERDEMEZ: E, kakva si! Pa što nećeš kad nemaš?

HATKA: Eto zato.

DERDEMEZ: Pa što, zašto, ima li nešto, ima li...

HATKA: To što ti hoćeš, to ja čuvam svome mužu.

DERDEMEZ (tobože razumno): A ko kaže da ću ja dirati šta je muževo? Meni kažeš da sam

brezobrazan, a ti brezobraznija stoput, jer ja nisam ni mislio... To što ti misliš!

HATKA: Ja sam poštena djevojka, a to ako ikada i bude u mom životu, ako mi bude tako

suđeno, onda samo kao nevjesta. Svi u Rašlju to znaju, Halimača to zna, i zato sam ja

danas tu gdje sam, a ne neka druga. A mnoga bi htjela da je na mom mjestu, svaka bi to sad

htjela, ali sam ja.

Derdemez se pokunji, nije tako planirao pa mu krivo što ne ide po planu.

DERDEMEZ (podrugljivo i zlobno): Bogme sam ja drukče čuo... Nušo i Agan kažu da je na gumnu bilo svega.

HATKA (ljutito, pogođeno): Nušo i Agan su budaletine, a eto si i ti sad. Ako ti je dosadno idi šetaj, a pusti mene da čekam na miru.

DERDEMEZ (ublažavajući, jer još nije odustao): Šalim se malo, šta se odmah ljutiš... Znam ja šta je tebi - čekaš ti da vidiš hodžu, ne možeš da iščekaš.

HATKA: Pa i čekam, jer ja sam mu hizmećarica.

DERDEMEZ: Danas hizmećarica, sutra... Hodžinica i hadžinica.

HATKA (crveneći od stida): Ti baš naumio da se sa mnom svađaš.

DERDEMEZ: Naumila si ti da postaneš hodžinica.

HATKA: Ništa ja nisam naumila, niti sam ikad to radila, jer šta imam da naumljavam kad će biti šta je suđeno? Šta bog rekne, to i bude, a čovjek šta priča... (odmahne rukom)

DERDEMEZ: Eto već ko prava hodžinica i zboriš. (posmatra je i odjednom primjeti) A i košulju si čistu obukla... I dimije... Ama nema šta drugo biti, priznaj da si naumila postati hodžinica!

HATKA: Nisam, ali i to, ako je suđeno, onda ću postati.

DERDEMEZ: Šta ćeš postati?

HATKA: Šta god je suđeno.

DERDEMEZ: Hadžinica, il’ hodžinica?

Hatka šuti i ljuti se na sebe samu, što joj je pamet slaba i ne može ništa da joj šapne, da rekne, da doskoči. Derdemez se smije kao, muka i njemu jer nije po njegovom, ali smije se. Hatki sine kako da zaprdi.

HATKA: Ako je suđeno, onda nemam šta da biram - biću i hodžinica i hadžinica, jer i muž mi je i hodža i hadžija!

DERDEMEZ: A ja ti od srca želim da to i postaneš, jer ti si to i zaslužila.

HATKA: Pa i jesam, kad sam dobra.

DERDEMEZ: Dobra jesi, to se slažem... Ali odosmo mi s teme predaleko! Sad ozbiljno -glavu šećera i svilenu maramu, za da ti ruku da stavim u njedra... Toliko ćeš dati.

Hatka šuti, čini se kao da razmišlja, što Derdemez shvati kao pozitivan odgovor. Nesigurno, nespretno, mutave face, krene rukom u njedra, po kojoj ga Hatka zvekne tako da ga zaboli.

2.

Utom dolazi Kaplar. To je čovjek pedesetih godina, glave i brkova bijelih kao snijeg, u odijelu i sa rokovnikom u ruci, u koji svaki čas piše, zapisuje, zbog čega često i šilji olovku. Na ramenu mu visi kožna činovnička torba, na nogama čizme do koljena, kao uspomena da je nekad bio žandar, a i što je po selu blato, čim kiša udari kaljuga se stvori do članaka, pa hajd u nju ako si igdje mislio poći. Nadimak Kaplar nije mu mrzak, iako ne odgovara stvarnosti, nije to bio po činu dok je službovao po gradovima monarhije, već običan žandar. U rodno Rašlje vratio se prije desetak godina, donoseći sa sobom povelju sa carskim pečatom, koja potvrđuje da je on zadužen za izvještavanje cara o stanju u selu, kao i za provođenje carskih odluka i zakona. U tih desetak godina tri je puta dovodio u selo žandare, a taj bi broj sigurno bio dosta veći da Kaplar nije potkupljive prirode. Poznat je kao čovjek čudnog reda i običaja, koji je u Rašlje uveo mnoge napredne inovacije, kao što su apoteka i kolonjska voda, koji se kod njega i prodaju.

KAPLAR: Dobar vam dan želim, mlada gospodo!

DERDEMEZ: Dobar dan i tebi, Kaplare.

KAPLAR (pedagoški dobronamjerno): Dobar dan i vama, tako trebaš reći momčino. To se zove uljudnost.

Derdemez se nasmiješi, pogleda Hatku koja se drži zbunjeno.

KAPLAR: Nego, slučajno vas vidjeh, pa da vam skrenem pažnju, mlada gospodo... Ovo je put, raskrsnica, dakle račvanje, carsko dobro i javno mjesto... Blud na javnom mjestu, osim što nije lijepo za vidjeti, zakonski je kažnjiv, pa se čuvajte.

DERDEMEZ (prvi put u životu čuo za riječ blud): Plud?

KAPLAR: Vidio sam vas, gospodine Derdemeze, in vivo sam vidio vaš korpus delikti, rukom ste krenuli... (pokazuje na sebi šta je krenuo)

DERDEMEZ (tiho, bez razumijevanja): Delikti...

HATKA (postiđeno i uvrijeđeno): Vala i ti Kaplare slabo vidiš. Ja brezobrazna nijesam!

KAPLAR: Be-zobrazna, be, nije bre, dakle be-zobrazna, a ne bre-zobrazna, vi, gospođo...

Kaplar otvara rokovnik i zapisuje, Hatka pogleda uplašeno u Derdemeza, koji nehajno odmahne rukom - nek piše kad je blentav. Na scenu ulazi Hadžija.

3.

Hadžija je izgledom sušta suprotnost svim ostalim likovima u komediji. Najljepši, najuredniji, najmanji, sa ahmedijom na glavi niži je od Derdemeza za glavu. Držanje mu je otmjeno, lice bijelo kao kod djevojke, brada crna, pravilna, nauljena i mirišljava. Nosi novo crno džube i čizme od safijana u boji fesa, o ramenu mu visi torbak od crnog jagnjeta, u ruci ima tespih sa zrnima iste boje kao fes i čizme. Rašlje ranije nisu vidjele da se neko tako sredio. Najviše se iznenadila Hatka, kojoj se dešava ljubav na prvi pogled, a za njom Derdemez, koji je dvostruko frapiran, što dotjeranošću, što malim rastom.

HADŽIJA (uljudno): Merhaba, dobri ljudi. Koji će me od ova dva puta, uz božiju pomoć, odvesti u Rašlje?

KAPLAR (uljudno): Dobar vam dan, svešteniče.

HATKA (tiho): A što je lijep, majko moja mila!

DERDEMEZ: Mi ćemo te odvesti u Rašlje, ništa se ne boj... Nek si ti nama najzad stigo, a čekamo te, ja i ova tu, četiri debela sata već! (raširi ruke, srdačno) E pa dobro nam došo, hodža!

Zagrli ga, cijelog ga poklopi.

DERDEMEZ: Sve o tebi znamo - i da si učen, i da si skup, i da si bećar, i sve je to dobro i lijepo, al' ti brate jedno ne valja - mnogo si mi malen. Znaš li šta će djevojke na to reći? Pod pregaču mogla bih ga skriti! Jesi li vidio koju putem?

Pauza, Derdemezovo pitanje izvisi u zraku, Hadžija je zbunjen, Kaplar se mršti, Hatka gleda iskosa.

DERDEMEZ: Ja sam Derdemez, sin sam Halimačin, oženjen nisam, a nešto su počeli da zbore... A čizme su ti dobre, al' prsle bi za stokom za dan, e to je to... A dobre! (pokazujući rukom) Ovo je Hatemura...

HATKA (smiješeći se kao da javlja blagovijest): Ja sam hizmećarica.

DERDEMEZ: A ovo je naš Kaplar! Bio žandar, donio pare... Velike je on pare donio! Pa kuću de uredio, pa ženu de nabavio - i to dvije, pa život de okrenuo - car u selu, eto to ti je. I još pismen. Advokat! Stani mu na rep, a on će te zakonom, pa ključ i brava - tras, tamnuj diko!

KAPLAR (prijatno iznenađen Derdemezovom najavom, zadovoljno): E tu smo jaki, zakon i zemljopis... To znamo dobro! Kaplar Taruh, bivši žandar i sadašnji inspektor u službi caru. Rodom iz Rašlja, po vjeri musliman... Širimo kulturu i tako dalje. Milo mi je što vidim učena čovjeka u ovom glupom, divljem Rašlju.

HADŽIJA: Hvala vam od srca, gospodine.

Kaplar sretan što je nazvan gospodinom, išareti Hatki i Derdemezu, kao "e ovako treba djeco moja".

KAPLAR: Da otpratite gospodina sveštenika gdje treba! (Hadžiji) Rado bih vas ispratio sam, ali sam u službi, pa ne mogu, moram dalje. Svako dobro vam želim, i ako se poželite uljudnijeg društva, moja vrata su vam uvijek otvorena. (Hatki i Derdemezu) Vi u pamet!

Kaplar klimne glavom i ode.

DERDEMEZ (uzimajući mu torbu): E vidiš ti, moj Hadžija s kakvim mi ovde budalama imamo posla... (preda torbu Hatki, kreću) A on je još i dobar, kakvih ima!

HADŽIJA: Ima li još puno hoda?

DERDEMEZ: Pa za tvoje nožice ima. Ti beli nisi rastao majci na kajmaku, no na nauci...

Hadžija se nazor smije, za njim i Hatka, odlaze polako razgovarajući, mrak.

 4.

Halimača i Halimačica čekaju hodžu. To su Derdemezovi roditelji, koji su u pedesetim godinama. Halimača važi za najimućnijeg seljaka u selu. Odijelo mu je prosto i jako, skrojeno bez mjere i ukusa, a za potrebe dočeka hodže pripremio je ćurak i nov crven fes sa zlatnom kićankom, držeći da se tako nosi pravi aga. Ćurak je kraj njega jer je vruć dan. I Halimačica je sređena, ušarenila se, samo se vidi da joj je star kostim, što joj daje izgled kite uvela cvijeća. Oboje su zabavljeni fesovima. Halimači njegov pomalen, hoće sletiti s glave sad pa sad, pa ga Halimača nabija na glavu, da ga malo proširi. Halimačica za to vrijeme kači dukate na svoj fes, što nije radila ima i pet godina, od kako se udala najstarija kćerka, a i slabo vidi pa sporo ide.

HALIMAČA (nabijajući fes na glavu, što čini ukrštajući oči na plafonu): Sad kad dođe ti - jezik za zube! Jesi li me čula?

HALIMAČICA (uzdahnuvši): Čula sam.

HALIMAČA: Nemoj poslije da bude kako ti nisam reko! Znači ni jedne jedine, ni a!  (isproba hoće li se fes držati - neće, nakon što se fes otkotrlja) Eno! 'bem ti fes!

Halimača čeka da Halimačica dohvati fes, što ova ne učini hitro kao što Halimača zamišlja. On joj ljutito otme fes iz ruku.

HALIMAČA: Stoput sam ti reko, krmska ženo - gdje ja okom, ti skokom! (nabija fes, pristišće jače) 

Halimačica uspijeva objestiti dukate, kojih ima pun fes - nema ih manje od dvadeset. Halimača hoće da hodža vidi u kakvu je kuću ušao, jer to nije bilo kakav hodža - i medresu je svršio, i triput na Ćabu išao, odakle je sa sobom donio ćitabe, arapske originale. Halimača ima velike planove s hodžom i zato mu treba onaj koji ima prave ćitabe, ozbiljne.

HALIMAČA: Jesi li me čula, ti? Ja gdje okom...

HALIMAČICA: Ja skokom, čula sam te! Šta me više stalno ispitivaš jesam li čula!? Nisam gluha, ne mogu da ne čujem! Šta si se više navijo!?

HALIMAČA: Sad zvocaj, al’ ne do ti bog kad dođe hodža. 

Halimača ponovo nabija fes na glavu, čijaje stabilnost uvjetovana posebnim držanjem tijela, kog želi da provježba prije nego dođe trenutak nastupa. Halimačica zvoca, malo po malo, na pazaru joj se nađe i hodža, i Halimača, Rašlje cijele, a onda je prekine u tome buka - kao da trče konji.

HALIMAČA: Hatemura!

Na scenu stupa zadihana Hatka.

5.

HATKA: Eto hi, na sokaku su!

Halimača pogleda u Halimačicu, pa u ćurak, pa brzo u nju-u ćurak, na šta Halimačica skoči da mu podigne i pridrži ćurak, da se aga obuče. Hatka stoji, gleda u Halimačino krzno, u Halimačicine dukate, pa se misli - lako je njima da dovode hodžu! Prene je prijekor Halimačice.

HALIMAČICA: Pa šta bleneš tu!? Idi na vratnice da ga dočekaš, bog te ne ubio!

HATKA: Idem, idem... (zastane i okrene se) Kuku, moja majko, što je lijep hodža!

Njih dvoje je zbunjeno pogledaju.

HATKA: Kao da je sad iz dućana...

HALIMAČICA: Idi kad ti se kaže!

Hatka ode.

HALIMAČA: Nemoj tako slučajno da bi siktala pred hodžom.

Pauza. Grije ćurak, Halimača se znoji. Oboje stoje nasred sobe, Halimačica malo iza Halimače. Halimači održavanje fesa na glavi pomaže da se drži dostojanstvenije. Čekaju neko vrijeme.

HALIMAČA (kivno): Gdje su do sad!?

Halimačica krene na prozor.

HALIMAČA (prosikće): Gdje si pošla!? Gdje si pošla!? Brzo se vraćaj vamo!

Naruži Halimačicu još dodatno pogledom i potezom koji znači “ako ti ja dam”, potom skida fes, sam prilazi prozoru i gleda.

HALIMAČA: Aha, tu su!

Brzo se vrati, vrati fes i zauzme položaj. Njuši vazduh.

HALIMAČA (prijekorno): Što se u kući ne osjeća miris pite?

Otvaraju se vrata, oni se trznu i zauzmu svečano držanje, čuje se ulazak pridošlica.

6.

Prva ulazi Hatka, ozarenog lica sa hodžinom torbom o ramenu, a za njom Derdemez i Hadžija, čiji izraz lica je već zabrinut - Derdemez mu putem napričao svakojakih budalaština, pa se hodža zabrinuo - šta ako su svi u selu takvi? Osim toga, prilikom prolaska kroz selo nije ostao impresioniran - kuće male, krive, sokak blatnjav, ljudi po sokaku odrpanci i zakrpljenici, riječju - sirotinjsko selo. Slika koja mu ne ulijeva hraborst glede ostvarenja njegovog višeg cilja, a to je da po četvrti put ode na hadž. Malo se ipak otkravi kad ugleda Halimaču i Halimačicu, koji istini za volju nisu neka ljepota, ali ćurak i dukati su dobar znak. Hatka sve vrijeme gleda u hodžu, očima ga guta, zaljubila se u dotjeranost.

DERDEMEZ: Eh, evo nama našeg hodže! Mal je, al' je ljudina.

HADŽIJA: Merhaba, dobri ljudi! Imate dobrog sina, jer kako vidjeh dok sam kroz selo prolazio, u dobro, na dobro me, s božjom pomoću, doveo, amin!

HALIMAČA: Brate učeni, lijepa vjero, znaš li ti koliko te mi čekamo? (Halimačici) A, što nam je lijep! Kaži, Halimačice....

Halimača trepne očima na Halimaču kao da veli - e sad ja neću!

HALIMAČA: Gledaj ti brade, gledaj ahmedije! (zakreće hodžu kao igračku) A gledaj mu čizama! Odakle ti, brate učeni, te čizme?

HADŽIJA (sa zadovoljstvom): Iz Jedrena su čizme.

HALIMAČA (raširivši ruke): E kad je tako, dođi da te zagrlim, Jedreno moja!

Grli Halimača Hadžiju, grubo i dugo, od čega mu spadne fes s glave. Ne puštajući zagrljaja, Halimača očima sugerira Halimačici skok, a ona mu polako dohvati. Zagrljaj se rastavi, Hadžija ukrsti ruke na prsima i pokloni se. Halimačica ga ošine prezrivim pogledom, pa nastavi gledati u pod kao i ranije.

HALIMAČA: Bujrum, hadžija, da sjedemo... Jel’ ti smeta... (okrene se Halimačici) Kahvu! (opet Hadžiji) Jel’ ti smeta da te zovem Hadžija?

HADŽIJA (dostojanstveno i učeno, ulazeći): Ne smeta. Ništa mi ne smeta što je istinito, jer istinito je od boga.

Halimačica ode, išareti iza leđa muškaraca da Hatka pođe za njom, koja je na prvu ne skonta, nego tek na treću, kad i Halimača i hadžija primijete išaret.

HALIMAČA: (poput gavrana, na njih dvije, mašući im rukama kao kokoškama): Ra-ra-raa!

Hadžija ulazi, krene i Derdemez da uđe, da popije i on kafu, ali Halimača ga uhvati za uho i bez riječi otjera sa scene, na šta mu opet spadne fes. Hadžija skače i dohvaća fes.

HALIMAČA: Hvala ti, diko, lijepa turska vjero!

Halimača nudi Hadžiju da sjedne rukama i ovim nekim svojim autentičnim rječicama - li, bu, ra, ho itd., kako mu koja dođe. Hadžiji to malo čudno, ali se snalazi, sjedne na jedan kraj postarijeg mindera, i to na način da podvije nogu, što sada Halimaču utjera u čudo, jer tako po Rašlju sjedaju djevojke, ali ni on ne pokaže to drugčije nego što jednom kaže "Bah!" i sjedne na drugi kraj mindera, za svaki slučaj. Derdemez se pojavi jednim okom u ćošku prozora i ostane tu. Kasnije, kako scena odmiče, i Derdemez se sve više na prozoru pokazuje, a u jednom trenutku ispuše sline samo tako, bez maramice, bez ruke, kojom naknadno otare izljepljene usta i bradu - to niko od ostalih aktera predstave ne primijeti.

HALIMAČA: Prvo i prvo - kako si putovo?

HADŽIJA: Dobro, mašala, izgrijalo sunce, pa nema blata.

HALIMAČA: Loši su putevi po Rašlju od kako je novi vakat... Ćesar zna da smo svoji i svoje adete da čuvamo, pa neće da napravi. Krmak, bah! (smrkne se, odmahne rukom) A konj, gdje ti je?

HADŽIJA: Pješice sam. Nisam dobar jahač. (nasmiješi se)

Pauza, Halimača šuti, ne zna šta da misli o hodži koji nema konja i nije dobar jahač.

HALIMAČA: E, ne valja ti to... Ali nemoj da brineš, diko, ima u mene petoro konja, pa ćemo jahati... A vidim ja ti zadocnio, al' neću ništa da ti kažem jer si vjera i Ćaba... A ćitabi, jesi li donio?

HADŽIJA: Donio sam glavni i još jedan mali, a ostale ću javiti da mi pošalju... (hoće da kaže - ako se pogodimo, ali prešuti to)

Halimača šuti, razmišlja kako je hodža garant naumio da on plati i dostavu ćitaba, te kako valja nešto smisliti da se to izbjegne. Stiže kafa, na način - prvo Halimačica, a za njom Hatka s kafom. Halimačica joj naređuje bez riječi, poput dirigenta. Povuku se kad posluže u kraj sobe, na čemu Hadžija uljudno zahvali, a Halimača ih prstom otjera, da ne slušaju ozbiljne razgovore. Hatka, kojoj je neko rekao da se prave hizmećarice, nakon što podvore, povlače unatraške do vrata, pokuša to da izvede i zvekne u štok privlačeći opštu pažnju.

HALIMAČA: Ludo žensko!

HADŽIJA: Od boga je sve.

Halimača složi facu - jest od boga, da ne kažem šta.

HALIMAČA: A ti što si donio, ćitabi... Mogu li iz njih zapisi?

HADŽIJA (ozbiljno poput doktora): Mogu... Najbolji zapisi od svih su iz glavnog ćitaba, a dobri su i iz malog. Zavisi za šta je zapis.

Halimača zadovoljno zaklima glavom, s koje mu spadne fes, na šta kroz zube proguta psovku. Hadžija se pravi da se ništa nije dogodilo.

HALIMAČA: Mal’ mi ovaj fes... (odmjeri Hadžiju pogledom, ne kaže glasno, ali pomisli - mal’ k’o i ti.) E, neka ga tamo, a skinuću i ovaj ćurak!

Halimača skine ćurak i ostane u svom čvrstom odijelu, pa rukavom otare znoj s čela.

HALIMAČA (ćurku): Potpari me živa! (olakšano, Hadžiji) A bogati, kaži mi kako turska vjera u svijetu? To ti meni reci s prve, k’o brata te molim.

HADŽIJA: Dobro smo, elhamdulila!... (značajno, s prstom u nebo uperenim) A bićemo još bolje, nad u boga imam.

HALIMAČA: E fala ti k'o bratu što mi to reče, nek znam! Ima tu jedan... Kaplar, lud čovjek, vidjećeš, upoznaćeš ga... Sišo s uma, pa sad veli da je tursko bilo i prošlo, i da se nikad neće vratit... A još musliman! E baš neka si mi tako reko! Tako ću i ja njemu kad ga vidim - ehamdulila, nad u boga imam! (nasmiješi se pred mišlju kako će doskočiti neistomišljeniku)

Hadžija, nestrpljiv da čuje priču o novcu, vadi sat na lancu i gleda - računa može li se u toku dana vratiti do Mednica, gdje su mu takođe ponudili mjesto. Halimača se trzne s mišlju - polako, hodža, nijesmo mi bez te zgode, pa izvadi i on svoj sat, koji ne radi, drži ga na dlanukao dragocjenost, gleda.

HALIMAČA: Koliko je taj hadžijski?

HADŽIJA: Kod mene pet.

HALIMAČA: I kod mene! (gurne sat duboko u pojas, prije nego hodža primijeti varku)

HADŽIJA: Još malo pa će ićindija.

HALIMAČA: E to me, diko, ne pitaj, to ti najbolje znaš kad je. Nego da svidimo mi pos’o, pa ćemo lako za ostalo! (Hadžija se namjesti pozornije na minderu.) Najprije, kako ti se sviđa soba?

HADŽIJA (pogledavši unaokolo): Lijepa soba, nema govora...

HALIMAČA: Ovu sobu držim samo za goste. Mnogi je u njoj do sad noćio, i pune kese i mudre glave, ali glava pod hadžijskom čalmom još u nju nije ulazila... Ovo je prvina. Sa srećom bilo! (nasmije se)

Hadžija klimne glavom u smislu hvala, a u sebi misli na sobu Turhanijinu, koju su mu pokazali u Mednicama. Vaga koja je od te dvije sobe bolja - ova je veća, ali Turhanijina ima sve, minder, dušek, siniju, sve do ćitaba; ništa dok ne vidi za pare.

HALIMAČA (pokazujući u pod): Ovo je nov ćilim, Pazarac, nov novcat! Za tebe, lijepa vjero, jer nisi ti nama ko bilo... U ovoj sobi su noćivale i age, ali bez ćilima, jer aga je aga, a čalma je čalma...

HADŽIJA: Lijep ćilim, nema šta...

HALIMAČA (upirući prstom): A baglame, kako ti se sviđaju baglame? U cijelom Rašlju nećeš naći takvih, i ne traži ih diko, jer iskovali su ih rožajski kovači, oni glavom.

HADŽIJA: Takve su u Stambolu baglame.

HALIMAČA: More, jok, nema 'vakvih nigdje do u Rožajama, i tamo gdje su bili rožajski kovači, mnim ja... No, šta veliš?

HADŽIJA: Ima u Stambolu svih ljudi, ima i iz Rožaja...

HALIMAČA: E jedino tako, a to ti znaš bolje jer si bio, ja ne znam... (uzdahnuvši, zamišljeno) Bili smo ti nekad i kuća i dom... Pa propali... Sve propalo! Moj otac, pa moj djed, pa pradjed... Ehej, goro li zelena! Riječ da im ne slušaš sjedeći, no da ustaneš, pa nek si hadžija i ahmedija, a oni pusti u opancima. Imali torove i bili pametni. Imanje ti i gradi ljudsku pamet, ništa drugo!.. To ti je za sad, a vremena ćemo imati i za drugo, glavo turska, pametna! Ovamo ti je još jedna soba, pa biraj - do podne u ovoj, od podne u onoj. Sjedi i gledaj selo. (ustane i priđe prozoru, otvori ga, vidi se kroz njega selo, potamnjelo, pocrnjelo) Gledaj krmsko selo, moj Hadžija! Krmsko, nego šta... Lijepo na oko, a ištetilo se - ne valjaju žene u njemu ni ovolicno! (Pokaže najmanji krajičak malog prsta.) Bah!

HADŽIJA (tek da nešto kaže): Od boga je sve.

HALIMAČA: Hatku si upozno... Dovotka je, nije iz sela, došla s majkom kao djevojčica, pa umrla majka, umro očuh, ostala sama, pa tako... Pružiće ruku kad nema ko drugi. Nju sam ti da čisti sobu i vode donese, bolje ti nisam mogao naći.

HADŽIJA (sretan, jer u selu u kom je službovao prije toga ne samo da nije imao hizmećarice, nego on sam nije bio ništa drugo do šejhova hizmećarica, ali ne smije sreću pokazati da ne ispadne neozbiljan): Bolja nije ni potrebna, a to je velik sevap, sirotoj naći rada i zarade...

Zadovoljan odgovorom, Halimača ga pogleda malo iskosa na te riječi, trzne se kad mu kroz glavu prođe filmić u kom Hadžija nestaje u Hatkinim njedrima poput malog mrava iz pjesme, ali se brzo dozove treptanjem.

HALIMAČA: Od mene ti je to, i još masno da jedeš, i meko da spavaš. Jel pošteno?

HADŽIJA: Pošteno!

HALIMAČA: Znači pristaješ?

Hadžija ga gleda, ne zna kako bi se dotakao teme novca, koja ga najviše i zanima.

HADŽIJA: Pristajem da vidimo kako će ići, pa ako selo bude zadovoljno...

HALIMAČA: Biće selo zadovoljno, to ne brini!

HADŽIJA: Inšalah, akobogda!... Nego... U Mednicama...

HALIMAČA: Prođi se ti Mednica, pametnice moja, tamo su ti hodže na zlu glasu. Bio kod njih ili u zatvoru, isto ti je. Zlo selo, ludo! Nikad im hodža nije trajo duže od tri mjeseca, svaki im je izmršo i pobjego... E, tačno sam znao da će te vabiti, bijeda!

HADŽIJA (otvorio se): U Mednicama nude i platu.

Pauza, Halimači ovaj odgovor nikako nije po volji, ali ne smije još da se srdi na čovjeka, ne znaju se.

HALIMAČA (ozbiljno): Nek bude da je tako... Kolku platu?

HADŽIJA: Šesto. (Zažali što nije slagao više, već samo stoju.)

HALIMAČA (dostojanstveno): Mi u Rašlju nemamo taj sirotinjski običaj. Kod nas je - koliko para, toliko muzike. A hodža da za džabe igra nekome, to nema... (popravi se) Do ako sam hoće, naravno! Šini ti, diko, zapis kad se seljaku razboli krava, šini molitvu kad mu raste žito, pa ne brini za pare. (kao da zna da je Hadžija slagucnuo) U nas nema pe'sto, nema šesto, kad je hodža u pitanju. Toliko u nas dobije Hatka. A u njih, u Mednica ti je - kaže šesto, poda pesto, pa haj vazdan po selu, piši zapise i uči dove kome treba i kome ne treba, jer platu si uzeo!

HADŽIJA (popustljivo, prepao ga Halimača pričom): Nije meni do para... Nego što mislim opet ići na hadž, eto to mi je, zato mi samo trebaju...

HALIMAČA: Nego šta nego da trebaju, a u Rašlju ćeš ih najprije naći, glavo učena! Mi smo ovdje željni hodže, željni vjere... A ja sam već razglasio da ti nisi bilo kakav hodža, nego i hodža, i hadžija, i... (zastane malko) Muderis! Jutros su već žene dolazile da vide ima li te, hoće zapisa. Ko neće iz tvoje ruke, vjero lijepa? Na kraju ću te još morati ja na hadž otjerati, jer kad vidiš šta su Rašlje za hodžu i stranca, nećeš htjeti više nigdje! Dođi da te zagrlim, lijepa turska vjero!

Halimača grli Hadžiju, koji u zagrljaju razmišlja - proklete noge, vazdan ste me tavrljale i eto gdje ste me dotavrljale!, pa se tješi da nije ni u Mednicama bolje, da nije mala stvar imati hizmećaricu, a pare, nafaka... To je sve u ionako u božijim rukama.

Mrak.

7.

Scena predstavlja Hadžijin stan. Vide se dvije sobe, a ima i tavan ili špajz, kako bude zgodnije za scenu, uglavnom neko mjesto s hranom, koje će nam trebati poslije. Dok Hadžija u drugoj sobi nad otvorenim ćitabima broji i razvrstava pare, Hatka sjedi i razmišlja šta da radi, kako da Hadžiju navrati da je oženi? Uporno mu krade sapun, vadi ga ozdo ispod ćitaba kad Hadžije nema i umiva se, ali ovaj to ništa ne primijećuje, pa čak ni grudi, za koje je Hatka navikla da prima ako ne komplimente, a onda makar razne dosjetke bezobraznog karaktera. Čudi je to sve, i to i što Hadžija malo jede. Ljudi mu donose gurabije i kolače, i masno i slasno, a on ništa, ni ne gleda ih, nekad malo ćopne kao ptica i to je to. Da se ne pokvare, Hatka ih sve jede na vakat, pa i sada jede jednu - gricka je i tačno osjeća strah da joj jednog dana Hadžija ne umre od gladi, njoj na rukama - neuzubilah! Neko pokuca, kucanje sitno, pritajeno, žensko. Hatka energično ustane i u jednom potezu otvori vrata, gdje je dočeka seljanka sa ogromnim turbanom od peškira - došla glava kao kod čiča-gliše, a nosi i nešto umotano u krpu. To je nepoznata žena došla da nabavi dva zapisa - jedan za glavu i drugi za kravu. Zvaćemo je Hodžinica.

HODŽINICA (razdragano, umilno): Selam alejć, hadžinice! Jel ti Hadžija kući?

Hatka se trzne, neobično joj što je žena nazva hadžinicom, a istovremeno i drago, pa se samo ukipila.

HATKA (tiho): Jest, kući mi je Hadžija...

HODŽINICA: Samo malo da ga vidim, i dvije riječi da mu kažem, biće mu milo da me čuje.

Hodžinica uđe sama, uskoči kao miš, pokraj Hatke, kojoj usput tutne u ruku smotuljak - pita u smotuljku.

HODŽINICA: To mu ti podaj poslije, hadžinice moja dobra!

Hatka stoji, oborila oči, nešto bi da kaže, ali sve što joj na pamet dolazi jeste da je ta žena dva puta oslovila sa hadžinice, te da to nešto mora da znači. Vidi hodžinica da se hadžinica zatravila, pa sama uzima riječ.

HODŽINICA: Jede li ti kako hadžija, hadžinice moja?

HATKA: Valahi k’o pile...

HODŽINICA: Polako, proješće se! Tako i moj rahmetli Selim-efendija, kad smo tek došli u Mednice - iz Mednica sam ti hodžinice - kad došli tek u Mednice, bio mi čovjek ko prut, al’ nije puno prošlo - nabio sapi i ramena k’o bik! To je od vode. Tako će akobogda i tvoj Hadžija, samo dok popije vodu. A otkriva li ti se po noći?

HATKA (prikrivajući dragost što je se tako ispituje): Po svu noć! Malo-malo, pa mi se otkrij, a ja ga pokrij, i sve tako, po svu noć.

HODŽINICA: E, jes vidjela moja ti... A džaba, tako ti je to. (sjetivši se pite) Pitu ti njemu daj, pitu sam mu...

Ne dovrši, jer u tom trenutku stiže do vrata Hadžijine sobe, na koja pokuca i odmah ih otvori. Hadžija se trzne, brzo zatvori ćitab i u njemu pare, okrene se i vidi - nekakva žena pod turbanom, ništa mu nije jasno. Pogledom joj iza leđa traži Hatku, koja se sakrila. Hodžinica ne ulazi - jer u toj sobi gdje je Hadžija poredani su ćitabi, strava božja, nego kreće u akciju s vrata, gdje klekne i zaljulja se.

HODŽINICA: Hadžija li, Hadžija! Ne gledaš udovice, moj Hadžija, sirotinju ti ne gledaš, a to ti ne valja!

Sačeka malo da vidi efekt, tamo - Hadžija se prenerazio, a Hatka se sakrila da na miru razmišlja kako ima nešto u tome što je žena sa turbanom dvaput oslovila hadžinicom. Mehanički rastvori krpu i stane grickati Hadžijinu pitu. Prisluškuje ovamo šta se dešava, jede pitu, sluti svadbu - dobro joj pravo.

HODŽINICA: Zabio se u kuću, a ti, Hodžinice, izvoli pješke iz Mednica, lomi noge! To ti nije dobro, moj Hadžija, ljudski kažem da nije, ne ide to za imama, ni to, ni što malo jedeš! U mene rahmetli muž bio hodža, pa tako znam, ne govorim ti što ne znam...

HADŽIJA: Pa šta hoćeš od mene?

HODŽINICA: Dva zapisa - za glavu i za kravu! Boli me moj ti glava, svaki dan, a i krava... Treba i njoj. I da ti odmah kažem da ti ni za jedan neću platiti, jer reći će selo - naplatio od hodžinice, pa ti je to bruka i sramota.

Hadžija je gleda, podozrivo odmjera, pa najzad kaže.

HADŽIJA: Nek bude. A jesi li hodžinica, bog dragi zna...

Hodžinica šutke proguta sumnju, k'o veli samo ti piši, a jesam li hodžinica ili nisam, moja stvar. Hadžija dohvaća mali ćitab i krene pisati.

HODŽINICA (s visine): Ne iz toga, Hadžija.

Hadžija je pogleda, ne vjeruje - pa ovo je veća divljakuša i od Hatke.

HODŽINICA (s visine): Piši ti meni iz velikog ćitaba, a iz tog malog nekom drugom, nemoj Hodžinici.

HADŽIJA: Iz malog ti pišem za glavu, a iz velikog ću za kravu.

HODŽINICA: Ja mislila drukčije, al’ hajd, šibaj ti samo. Triput poturi božje ime, ne štedi! I moj je hodža poturo, pa dijete preknoć ozdravi, jutrom samo na noge skoči i čuva ovce. Poturi, ne prevari!

Hadžija piše, škripa pera po papiru, a papir je grub, natronski, jer ne može gratis na finom papiru. Hodžinica vidi to, i pobunila bi se kad ne bi bila žena s mjerom. Prišla i Hatka, na kraj usta joj mrvice sira, drži se ozbiljno kao da se rađa kakvo živo biće, a stala s rukama na leđima, držeći da tako stoje prave hadžinice.

HODŽINICA (Hatki): A bije li te, moja sestro?

HATKA (tiho): Dosad me, vala, nije ošinuo, a i da jeste ne bih se ljutila.

HODŽINICA: Ne ukradi mu ni čamku-slamku! Vidjeli bi te ti ćitabi, srećo dobra.

HATKA: A što da mu ukradem kad svašta imam? I zdravlje imam, i snagu imam, a i ako hoću...

HODŽINICA (Gledajući je u čelo): Imaš ti, bogme, i godina, vidi ti se na rogu.

Hatka ušuti, misli se - ti mi kaži, eto si se sva sprčila i sasušila ko se suha šljiva! Hadžija napisao zapise, oba podjednako ispresavijao, pa digao jedan.

HADŽIJA: Ovo za glavu. (pruži hodžinici, digne drugi) Ovo za kravu. (pruži i njega, pa pogladi bradu kako je vidio da rade trgovci po Medini)

Hodžinica uzela zapise i sastavila, i odmah u tom trenutku vidjela da joj se smiješalo, da ne zna koji je koji. Digne jedan.

HODŽINICA: Jel' ovaj... Za kravu? Da ne privežem naopako, rode, pa da odu uprazno...

HADŽIJA (nasumice, ne zna sad ni on): Taj u ruci ti je za glavu, a onaj drugi za kravu... Na obadva stoji božje ime, pa neka on pomogne.

HODŽINICA: I pomoći će, kad je iz ruke Hadžijine...

HADŽIJA: Inšalah!

HATKA: Imšala!

HODŽINICA: E kad čalma gleda sirotinju, i bog će čalmu! Hvala vam dobri ljudi. (Hatki) Pitu mu... (Hadžiji) Pitu sam ti donijela, da vidiš šta je prava pita, mednička pita, a ne ova rašljanska... (pokazuje nešto rukama, Hatka se narogušila zbog izjave o pitama) Alahimanet!

Odlazi Hodžinica, mrak.

8.

Ova scena odigrava se pred Hadžijinom - Halimačinom kućom, u avliji gdje Hodžinicu čeka privezana krava - debela, bistrooka, zdrava. Hodžinica izlazi gledajući u zapise, pokušava razabrati koji je koji. Od tog posla ne vidi Kaplara, koji tu stoji s tekom i olovkom, istragu vrši.

HODŽINICA (idući ka kravi): Koji je za tebe, koji za mene, grom me ubio ako ja znam!

Hodžinica udari glavom u Kaplara, koji se ne ukloni.

KAPLAR: Pardon, gospođo!

Hodžinica ustukne, gleda u njega kao u čudo, osvrne se oko sebe - traži gospođu kojoj je pardon upućen, pa se zbunila što je ne vidi.

HODŽINICA: Ja sam iz Mednica...

KAPLAR: A to u rukama?

HODŽINICA: To su zapisi.

KAPLAR: A na glavi?

HODŽINICA: To mi je peškir. Boli me glava, pa ovo za ovo... (digne jedan zapis na glavu) A ovo za nju... (pruži drugi zapis prema kravi)

KAPLAR (piskarajući): I kravu boli glava?

HODŽINICA: Ima tu Hadžija, pa tako ženama napiše zapis, a eto i ti pišeš nešta...

KAPLAR: Vi, vi! Vi pišete nešta, tako treba reći... (piše)

HODŽINICA: Samo skup Hadžija, odra jadnu sirotinju, moj ti!.. A ti, vjere ti, koji bi? Nešto te ja ne poznajem.

KAPLAR (mirno): Platili ste, dakle, sveštenom licu?

HODŽINICA: Platila, platila! Crno platila, moje dijete, jedan za glavu, drugi za kravu... A skupo ko đavo!

Kaplar priđe i pokaže Hodžinicu u peškir na glavi.

KAPLAR: To da skinete, vi, gospođo.

HODŽINICA: Šta da skinem jadan? Pa ne nosim ja to od volje, no od nužde!

KAPLAR: Mora tako, istraga... Ja ću vam pomoći!

Kaplar uhvati za kraj peškira i stane, a Hodžinica se u mjestu okretati.

HODŽINICA: Ju! Šta radiš to s mene, jadan ne bio! (nastavi jojkati i zapomagati)

Otvara se prozor, na kom se ukaže znatiželjni Hadžija. Kaplar ga primijeti.

KAPLAR (prijeko): Dobar vam dan, svešteniče!

Iza ćoška kuće ispadne Halimača, nosi u ruci prut. Hadžija potone u sobu kao u bunar.

HALIMAČA (veselo): Koje se to igre igrate?

Kaplar razmota ženu do kraja, s glave joj popada lišće zelja, ogromno, natučeno, uskislo. Kaplar gleda peškirčinu, ne vjeruje svojim očima.

KAPLAR: Tri metra dugačak seoski peškir! E to je da se u zemljopis upiše. Glup, dakle, ovaj narod - glup!

HALIMAČA: Glup, nego šta.

KAPLAR (gledajući u kravu, Hodžinici): Muze li se ta krava?

HODŽINICA (oborila glavu, tiho): Lako je tebi sa ženskom stranom, no se namjeri ti na muškarca.

Kaplar je gleda kao da će je pojesti očima, a onda hitro priđe kravi, opipa vime - ono nabreklo, puno mlijeka, pogleda oko - ono bistro, lijepo, pipne njušku - krava ga radosno poliže.

KAPLAR: Krava je zdrava kao drenjina!

HALIMAČA: Zdrava, zdrava!

KAPLAR (Hodžinici, prijeko): Što si je dovela, ženska glavo?

HODŽINICA: A zar se ne može krava razboljeti? Vidite vi šta se dešava po torovima, pa nek' ima zapis unaprijed, jer ja sam jadna sirota, samo nju imam!

KAPLAR: A glava?

HODŽINICA: Pa i glava može da zaboli... (kuražnije) De pusti ti, jadan, sirotinju, niti te znam, niti me znaš, svog si puta pa ko si da si! I vrati mi taj peškir, tuđ mi je. (Otme peškir nazad, pa ode odvezati kravu.)

HODŽINICA (odvezavši kravu, podigne zapise sa inatom): I nek smo zdrave, zapise ćemo privezati! I ja i ona! (ubaci zapise u njedra i ode.)

9.

KAPLAR (Halimači, koji se još uvijek smijulji na ludo žensko): Glup čovjek, dakle, ovaj Hadžija.

Halimača se trzne, jer to je otvoreni napad na njegovog čovjeka i njihov posao.

HALIMAČA: Neće tako biti, o Kaplare, opštino naša!

KAPLAR: Dakle učen, a glup!

Halimača šuti, a najradije bi raspalio Kaplara prutom preko lica. Gleda ga kako zapisuje.

KAPLAR: Kako mu je ime?

HALIMAČA: Kome?

KAPLAR: Svešteniku.

HALIMAČA (sporo, vidi se da vaga šta će reći): Pravo je ime njemu... Meščini Feleć...

Kaplar piše, Hadžija se opet ukaže na prozoru, sada iza zavjese i bez ahmedije.

HALIMAČA: A što ti to treba?

KAPLAR: Pišem prijavu da ga zatvore.

HALIMAČA: Ne možeš tako, ti, Kaplare...

KAPLAR: Mogu, mogu! Već ga je petero ljudi prijavilo da je prodao zapis, to jest, ništa, jer krave su svima pocrkale...

HALIMAČA: Ma šta pričaš ti, čovječe!? 

KAPLAR: Nije "ti", nego "vi". Sad sam služben...

HALIMAČA: Ne postoji "služben" u selu, čuješ ti služben...

KAPLAR: Odakle je sveštenik?

HALIMAČA: Ma šta ja znam odakle je! Ne znami ni jel mu Feleć pravo ime... Bilo kako bilo, ti nemaš pravo njega da tjeraš, jer to je hodža u selu, pa još kakav! Četiri godine u medresi, tri puta na Ćabi. Ne da ga selo.

KAPLAR: Ne ja, zakon ga tjera. Ja sam samo u službi zakona. (piše dalje, Halimača gleda)

HALIMAČA (mirno): Da se ne uskaješ, o, Kaplare? Što no vele - nije ni tvoje maslo za ramazana...

KAPLAR (službeno, pročita): Dakle seoski sveštenik, dakle zvani Feleć, piše kravama i ženama zapise. Koristi seosku fantaziju, kazano seosku glupotinju, i uzima pare. Korpus delikti! (Zapiše posljednje riječi kao da stavlja tačku.)

HALIMAČA: Sebe ti zapiši, opštino moja, sebe, jer ti i prodaješ lijek od kog poboljevaju krave. Tebe da nema, ne bi ni mi zapise pisali da ih liječimo.

Kaplar ga odmjeri kao lopova, zove glasno.

KAPLAR: Svešteničeee! Svešteniče!

HALIMAČA: Ne izlazi, Hadžija, hoće te u tamnicu!

Hadžija iza zavjese umire od straha, proklinje u sebi Rašlje i dan kad je u njih stigao.

KAPLAR: Svešteniče! U ime zakona...

HALIMAČA: Ne izlazi, vjero sveta, ne pokazuj se ćafiru!

KAPLAR (prijekije): Gospodine svešteniče, odbijanje saradnje sa carskim službenikom ravno je odbijanju saradnje sa samim carom! Nemojte poslije da vam nisam rekao...

Prozor na kući se otvori, ukaže se Hadžija, preblijedio kao da mu je kucnuo samrtni čas. Halimača mu maše rukama iza Kaplarovih leđa, u smislu - šuti, šuti, ode glava! Iza jednog ćoška ukaže se Hatka, a iza drugog Halimačica - gledaju žene šta se zbiva.

HADŽIJA (kao da je već umro): Merhaba...

KAPLAR: Dobar vam dan! Neka vas malo...

Kaplar piše, a pogledava u Hadžiju kao da ga crta. Halimača baca išarete, Hadžija ne razumije.

HADŽIJA (kao veze nema šta se dešava): Jel neki problem?

KAPLAR: Koliko vam je godina?

HADŽIJA: Trideset...

KAPLAR (ne prestajući pisati): Na nogama, šta imate?

HADŽIJA (zbunjeno): Bos sam...

KAPLAR (u olovku): Bos ovoga časa... (izvadi sat da vidi tačno vrijeme)

HALIMAČA (gubeći živce što išareti ne prolaze): Šta mu pričaš, jadan, hoće te u zatvor!

HADŽIJA (ustreptalim glasom): Pa neka... Ako je suđeno!

KAPLAR (službeno): Suđeno jeste, jer korpus je delikti. Zatvor, ili izgon iz sela, pa birajte. Ne smiju se pisati zapisi, dakle. (zatvori teku)

Halimača, priđe i stane pred Husu.

HALIMAČA (mirno, razborito): Čuješ, ti! Izbriši ti to, Kaplare. Poderi, spali! U kuću dođi, da se ljudski dogovorimo.... (uhvati ga za ruku)

KAPLAR (suho, ali bez da se otima): Nema dogovora kad je zakon u pitanju.

HALIMAČA: Dvije-tri da ti šanem samo! Ti i ja znamo, i crna zemlja, pa neka su zakoni... Ne čini bruku ni sebi, ni selu! Selu hodža treba... Hajmo u kuću...

KAPLAR: Idem, ali da znaš da me džaba vodiš, odmah da ti to kažem. Za ovo ide prijava...

Odbijajući blago, Kaplar krene za Halimačom i odu sa scene. Iza jednog ćoška izlazi Hatka, iza drugog Halimačica, pa gledaju sirotog Hadžiju kao da je na smrt osuđen, i svašta bi rekle, ali šute iz poštovanja prema nesreći.

HADŽIJA (kao s Marsa pao): Rekao sam da sam bos, a evo nisam, nego u čizmama. Mari li to što?

HALIMAČICA (tvrdo, samouvjereno): Ja koliko znam, u zatvorima drže ljude bose.

Hatka se zaplače kao da joj muža odvode u zatvor, Hadžija proguta knedlu.

Mrak.

 10.

Hadžijin stan, ugašena svjetla. Na vrata se bešumno uvlači Derdemez i penje se na tavan, koji inače služi kao ostava, gdje zatiče mnogo slasnih zagonetki zamotanih u krpe - čule žene da po selu da Hadžija ide u zatvor, pa mu svaka ispekla kolač i donijela, da okusi slatka dok je na slobodi, jer u zatvoru ga neće biti. Derdemez razmotava i ćopa, pa kad mu se nešto dopadne halapljivo grize. Ulazi Hatka, pali lampu. Zabrinuta je jako, gleda na prozor, čeka Hadžiju da se vrati od Kaplara, prepuna straha da će joj ga oteti, odvesti u zatvor, pa zbogom svadbo. Da skrene misli, sama sa sobom glasno priča.

HATKA: Mio mi srcu, pa drag, drag... Ne znam, sestro, šta ću od sebe! Gledam ga ja, gledam ga, sirota, pa sve molim boga, de pokloni mi ga, de moli te rob tvoj, učini mi toliko de, pa mislim - on hadžija, ja sirotinja, hajd sastavi nebo i zemlju! Pa se branim - jeste hadžija, no ništa nema, nit' ima vola, nit' ima konja, pa siromah kao i ja što sam, i plačem, jer ništa ti sestro ne umijem. A noć mi najteža... Presjedim svu noć, i sve gledam u mrak, a iz mraka nešto gleda u mene i kara me: hej, Hatemuro, veli mi otud, budalo, ti, otkud hadžija tebi da pripane, kad ti ništa nemaš do to ludo srce? Otkud, luda ženo...

Umukne, jer tamo negdje naglo su se otvorila vrata - da nisu žandari, kuku mene jadne, pomisli Hatka, pa se sva strese kad se vrata s treskom zatvore. U sobu upada Hadžija, bijesan, zacrvenio se kao paradajz. Hatka ga gleda u čudu, nikad ga prije nije vidjela takvog. Hadžija baci s glave ahmediju, pa sjeda na minder i hvata se za glavu objema rukama, i kad bi tako išlo, sad bi pokazao da i on, čovjek s Ćabe i od ćitaba, itekako zna psovati, ali ne ide, pa samo otpuhuje kao usplahiren gusak.

HATKA (tiho, saučesnički): Jel zatvor?

Hadžija je pogleda kao da je ona svemu kriva, i rekao bi joj svašta, ali ne može od jada ništa, pa samo priprijeti stisnutim šakama. Sa druge strane, Hatki sine da je to prilika za nju - i Turija je pobjegao, i djevojku pri tome ukrao.

HATKA: Da bježimo, Hadžija, glavu da spašavamo...

Hadžija šuti, gleda u jednu tačku, sav se sabrao u činjenicu da je upravo dao dvije hiljade kruna Kaplaru, pa mu od toga došlo pomračenje duše - samo što je skupio nešta malo, divljak mu ote, i još na kraju kaza kako mu je valjao kao rođenom bratu. Hatka pomisli da je na dobrom putu, da je Hadžija duhom odlutao zato što razmišlja o bijegu, pa nastavlja zavjerenički.

HATKA: Ti spakuj ćitabe, ja ću konja. Večeras, kad utrne svjetlo kod Halimače...

HADŽIJA (s nekadrim bijesom): Allah ih dao, a krmak uzeo!

HATKA (tupavo): Šta ti je uzeo?

HADŽIJA (jeknuvši bolno): Za hadž pare! Dvije hiljade! Krmak!

Hatka se razočara - ništa od bijega.

HADŽIJA: Vode!

Hatka se trzne, na prvu ne razumije, pa ode i nalije iz ibrika u drven sud, kog donese zbunjenom Hadžiji, a ovaj ga primi i tresne od pod. Sam se trzne od udarca jače nego Hatka, a to ga malo i smiri.

HADŽIJA (mirnije): Vode za kupanje. (ustane i krene u sobu, okrene se na vratima) I presvlaku.

Ustane i ode u drugu sobu, gdje skine džube i ostane u vešu, to jeste u gegicama. Hatka ode po vodu i presvlaku, donese i zaprepasti se nad Hadžijom kao da je čin-čiplak. Na odlasku ne može izdržati, već se okrene da ga još jednom takvog "razgolićenog" vidi.

HADŽIJA (zmijski): Sikter!

Hatka izlazi i zatvara vrata, pa staje pred njih i naslanja uho - čuje tihe šumove potpunog razgolićavanja, Hadžija se skida skroz, pa kreće da se kupa u drvenoj bačvi, gnječi se grubo kao da kani od sebe napraviti rakiju hadžinicu. Polako, na prstima, Hatka se penje na tavan, gdje ne primijeti Derdemeza, koji se skrije iza dimnjaka. Na koljenima, Hatka se spušta glavom prema šašovcima, na način da Derdemez na prvu pomisli kako je došla tu klanjati, ali drugo nešto Hatka radi - viri Hadžiju, koji joj stoji leđima okrenut, svitka guzicom kao krijesnica. Derdemezu odmah naumpadnu one stvari, ali ne smije da se javi odmah, jer razotkriće se kao lopov. Čeka da vidi šta će Hatka uraditi.

HATKA (s licem na pod, tiho u): E, bogami je muško!

Derdemez složi facu, kroz glavu mu prođe da se dole u sobi kod Hadžije porađa krava pa mu nelogično - otkud krava, kako je prošla kroz vrata? Šta je da je, tajna je neka, u to je siguran, a toliko mu je i dovoljno da stupi u akciju. Polako, da je ne prepadne, dotiče Hatku po ramenu, na šta se ona skameni, ali ne smije glasa pustiti. Okrene se i vidi ljubazno nasmijanog Derdemeza.

DERDEMEZ: Šta to radiš?

Hatka odahne što nije Halimačica ili Halimača, ali svejedno je u frci i valja se čupati.

HATKA: Joj, majko, što me boli glava!

Prekasno za taj fazon, jer Derdemez je već opazio šta radi.

DERDEMEZ: Šta gledaš to?

HATKA: Ja bogme ništa!

Derdemez opazi široku svijetlu rupu u šašovcima i natjera Hatku da se pomakne, pa se nagne da vidi sam. Ostane iznenađen prizorom, ne izdrži dugo.

DERDEMEZ: Ene, rekoh li ja tebi onda da si ti naumila postati hodžinica?

HATKA: Ne znam o čemu pričaš.

Derdemez pogleda opet na rupu, sada slobodnije i duže.

DERDEMEZ: Hajd sad opet ti. Redom ćemo.

HATKA: Šta?

DERDEMEZ: Da gledamo Hadžiju.

HATKA: Ja bogami neću. Nijesam ja bezobrazna.

DERDEMEZ: A gledala si.

HATKA: Ko, jadan?

DERDEMEZ: Ti, jadna! Da zovemo Hadžiju da ga pitamo?

Hatka pretrne, zine od straha - kakav je Derdemez lako bi mogao to uraditi.

DERDEMEZ: Neću ga zvat, ne boj se!

Derdemez se smješka, izgleda kao da se zeza, a onda joj pruži ruku na grudi, ona je skine i skupi se sva kao prava sirotica.

HATKA: Ču li šta rekoh? Ja sam poštena djevojka.

DERDEMEZ: Pa što gledaš golog Hadžiju kad si poštena?

HATKA: Ne prilazi! Ako me samo takneš vikaću tako da će me cijelo selo čut!

DERDEMEZ: Viči, vikaću i ja - hodite ljudi da vidite Hatku, šta ona gleda sa tavana!

Hatka plače. Taman joj se učinilo da je Hadžija počeo pomalo trzati, a sad ovo. Svani zoro ako imaš kome!

HATKA: Ne diraj mi u poštenje, kurjače, to su meni i krave i ovce... (plače i ljulja se, stisla se sva, rukama koljena obujmila i klati se izgovarajući kroz plač ovce-krave.)

Derdemez se zamislio, šta da radi, kako da je privoli? U sebi se misli kako bi on da je ona dao u toj situaciji, pa ga Hatka nervira, kako može bit tako glupa? Kao da bog čovjeku šalje takve zgode često! Ipak, nevinost Derdedemezova žudi svoju propast tako vatreno da se ne predaje, nego mijenja taktiku.

DERDEMEZ (blago, drugarski): Znam ja da su to tebi ovce i krave, toliko sam pametan, a i nijesam takav kao što misliš. Čuvam se i ja, ne bih ti u ovce udario ni da me moliš. Ja hoću samo da ti vidim tor i kakva su u njemu runa, ništa više! Malo da se poigramo, a kad završimo da bude - ni tebi ništa, ni meni ništa... Obična igra! (grli je da mu ne pobjegne)

HATKA: Eh, da je tako, ali nije! Nije... (zastane, umalo da ne kaže - znam iz iskustva.) E, kuku meni, šta me noćaš snađe!

DERDEMEZ: E bogme mi je žao. (ne pušta je)

Pauza, malo duža.

HATKA (mirnije): Čuvam se ja za svog muža, pa bio ko bio... A nema ko drugi biti nego siromah k'o i ja, pa će me sutra zovnuti - de, ženo, da vidim kakva si bila! Nek vidi da sam bila poštena, jer drugog mu dobra ne donosim. Jadna ti ja. A eto kad si navalio, poigraj se malo, da ti ne ostane krivo na mene!

Hatka otkopča dugme na košulji, Derdemezu nije potrebno govoriti dva puta.

DERDEMEZ (Pipajući): Znam ja, jadna, šta je djevojka, pričali su mi oni koji znaju....

HATKA (mudro): I treba znati, jer djevojka ti je ko i čaša - kad je slomiš, ne kupi komade, nego ih izgazi i u smeće baci. (Derdemez otkopča još jedno dugme) Ti dvije puljke otkopčo!

Dohvati uzicu na dimijama i pritegne je.

HATKA: Do ove uzice ti je slobodno, a kreneš li dalje, biće ljutnje među nama. Izistine ti velim.

DERDEMEZ: Neću ti dalje, znam ja dobro šta, jadan, ne smijem. Čuo sam kad pričaju momci. (raskopčava košulju, dođe do kraja)

HATKA: Čekaj, stan sekundu, da se pogodimo dok sam pri sebi: kad ti kažem "ujstu!", ruke sebi! Jesmo li dogovorili?

DERDEMEZ: Pristajem. Ujstu - ruke sebi!

Hatka se sada opusti, pa se i smijulji na Derdemeza kako je navalio.

HATKA: Šta ću kad sam dobra, ne volim da čovjeku ostane krivo na mene, takva sam... De radi, radi... Još ja tebi neću reć ujstu! Nemoj se bojati. Djevojka sam ti ja, nego šta, pa se čuvam za čovjeka svog, kako je i red. Valjaće i on meni. A do uzice čini šta ti drago, a odatle se čuvaj. Tu je granica.

DERDEMEZ: Činim vala, a i čuvam se. Davim ovo što si mi dala. Kao kurjak kad upadne u tor, pa kolje.

HATKA (raznježeno): Kolje ovcu...

DERDEMEZ: Kolje ovcu.

HATKA: Dvije ovce...

DERDEMEZ: Dvije!

HATKA: Kolji, kolji, ne žali!

DERDEMEZ: Bogme ne žalim sekunde.

Hatka se sve više prepušta, da bi se najednom trznula.

DERDEMEZ: Šta je? Još nije ujstu.

HATKA: Nije ujstu, nego me strah, uzeće se meni moja pamet... (Derdemez krene, ona ga uhvati) Stan’ sekundu, ne kolji! Zakuni se da nećeš nikom kazati.

DERDEMEZ: Kunem ti se, vala, svim!

HATKA: Ni kamenu da nećeš kazati?

DERDEMEZ: Ni kamenu.

HATKA: Ni drvetu?

DERDEMEZ: Ni drvetu.

HATKA: Eh evo ti još dva prsta niže!

Popusti uzicu i svuče dimije do koljena. Derdemez ne vjeruje, ali ga nevjerica ne koči da polegne po Hatki kao da je hoće zaštiti od granate, pa u tom položaju gubi svoju nevinost. Za sve to vrijeme Hadžija se okupa, presvuče i legne spavati.

11.

Scena predstavlja dnevni boravak kod Halimače. Halimačica stoji, uspija ustima kao da jede suhu Cedevitu, dok Halimača sjedi i u nevjerici gleda ispred sebe.

HALIMAČA: A da se nije udebljala? Hadžiji donose...

Nemilosrdna Halimačica prevrtanjem očiju sruši Halimačinu spasonosnu misao, coknuvši usput jezikom.

HALIMAČA: Eto ti. Djevojka, a trudna! De, zoro, svani ako imaš kome... A čije li joj je?

Halimačica pogleda iskosa kao da veli šta pitaš ono što svak zna!

HALIMAČA (neuvjerljivo): Hadžijino nije, ne da mu ćitab da tako čini...

HALIMAČICA (mirno, mudro): Ja sam odmah rekla kad sam ga vidjela da mu nije maslo za ramazana, niti je on da u selu živi i ćitab tu drži...

Halimača otpuhne, ne zna šta će sa sobom. Ustane, ushoda se po sobi, osjeća se kao da na selo juri kamena lavina da ga zatrpa. Kroz glavu mu prolaze Kaplarove riječi da je Hadžija glup, koje mu se sada čine istinitim, jer ako je tako kao što Halimačica priča, onda je gotov i njihov posao, i sve.

HALIMAČA: Šta Hatka kaže, ko je?

HALIMAČICA: Šta će luda reć? Nije niko, to kaže.

Halimača kivan, ali se ponada da još nije sve propalo, da se Hadžija još može spasiti, a kopile prišiti nekom drugom. Već mozga koga bi od seoskih blentovina mogao iskoristiti za taj posao.

HALIMAČICA: Nikad u Rašljama nije bila djevojka trudna, a sad ima, i to pod tvojim krovom! E to ti je Hadžija tvoj... Selam alejć - (pokaže bezobraznu gestu). Usred sela, usred ćitaba... I svi već to znaju, cijelo selo zna, pa zapisi alahimanet...

Halimača skoči i zvekne joj šamar, od kog Halimačica padne, ali zvuka ne pusti. Halimača izjuri sa scene krupnim korakom, dok Halimačica ostane na podu da se smijulji, drago joj da propadne Halimači posao kad je takav grub.

13.

Hadžija i Hatka u sobi. Ona kraj prozora plete Hadžiji priglavke sa posebnim, arapskim šarama, dok on sjedi i posmatra kako se na Hatki zategla pregača, misleći - jest trudna, nije trudna? I on traži spas u misli da se Hatka prejela kolača, jer ako nije to, onda je belaj, sumnja nema na kog drugog pasti. Razmišlja kako da to ispita, pa se odluči pristupiti problemu stručno. Žmirnuvši očima, Hadžija pogladi bradu i krene.

HADŽIJA (sporo, otegnuto, onako kako je njemu govorio stari šejh kod kog je igrao ulogu hizmećara): Ima jedna ploča... I na toj ploči ima hodža. Ime ti je njemu - Rizvanhodža. I ima kraj njega jedna voda... Ime je toj vodi Zemze-voda. I ima tu jedno drvo... Ime mu je Badem drvo. I na njemu ima jedna ptica, pa ta ptica pjeva, pjeva, ne prestaje da pjeva...

Pauza, Hatka se misli kako je učenost čudna, kako učeni ljudi samo tako, naizgled ničim izazvanu, opričaju nešto, pa se ti misli koliko hoćeš, smisliti nećeš. Vidi i Hadžija da se ništa ne dešava, pa nastavlja.

HADŽIJA: E... Kad se umre, to je teško. Ti si Hatka... Da rečemo. Pa će doći tebi jedan čovjek, kad ti umreš... A umrijećeš. I taj će čovjek zovnuti tebe: "O, Hatema." A ti ćeš mu se odazvati: "Ohoj!" - "Čija si ti kćerka, o Hatema?"

Hatka stala s pletivom, pozorno sluša.

HADŽIJA: "Ja...", kažeš ti njemu. "Bi li ti Sinanova, o Hatema?"...

HATKA: Bih.

HADŽIJA: E, tako! A on će ti na to reći: "O Hatema, kćeri Sinanova, daj ovamo tvoje grijehove." - "Ja ih nemam!", reći ćeš ti njemu, a on će tebi podnijeti knjigu, i u toj knjizi tvoje grijehove - iz dana u dan sve šta si radila, šta si zgriješila. Recimo petak, dan današnji, to si ti i to učinila: sjedila si s momkom, pa bogme s momkom...

Pauza, Hadžija umukne, jer nije njegovo da te stvari govori. Hatka se pokunji, obori glavu, misli se - zapisan je i tavan, majko moja mila!

HADŽIJA: Pa će taj čovjek pričati tebi: "Ovoliko, Hatema, imaš grijehova. Ovoliko imaš dobrih djela... Pa je li više grijehova, e onda je muka. Digne se jedan težak malj, digne se, a ti ga Hatka, gledaš ozdo, pa tup!, tebe u glavu, i kroz sedam katova zemalja protjera te taj malj i u prah učini. A bog je kadar, njemu hvala! Opet te stvori i stavi pod malj. Ti, Hatema Sinanova. I kud gledaš? Nema da vrdaš tamo i ovamo, i nemaš dva oka, nego jedno oko, i to jedno navrh tvoje glave, pa taj malj tup, i tup, sve u tvoju glavu i u to oko, a kad te očisti od grijehova, onda hajd u dženet, hajd tamo, Hatka, kod onoga hodže. Ime je hodži Rizvanhodža. I kod one vode... Ime je vodi Zemze-voda.

Pauza. Hatka šuti, misli na dijete pod pojasom, na tavan i Derdemeza, i htjela bi da po svemu, po cijelom Rašlju, padne ta teška maljina iz priče i sve ih zdrobi.

HATKA: A može li biti kako drukčije?

HADŽIJA: Drukčije ne može. (Pogladi bradu)

Pauza.

HATKA: Lako je tako na sirotinju.

Čuje se škripa vratnica, neko ulazi u avliju. Trznu se oboje, Hatka pogleda kroz prozor.

HATKA (uplašeno): Kaplar!

Hadžija skoči i šmugne u svoju sobu, odakle se kao mačak nečujno iskrade kroz prozor, ali ostane u blizini da čuje - nađe u neka doba, u narednoj sceni, svoje mjesto kraj ulaznih vrata, koja ne dihtuju dobro, a dobro propuštaju zvuk, pa ako ko i otvori, k’o biva izmako Hadžiji šteku ispod ruke, poš’o čovjek u kuću. Kaplar zakuca na vrata.

14.

HATKA: Nema Hadžije, ne otvaram!

KAPLAR: Otvarajte, komandujem! Kaplar je Taruh!

Hatka otvara samo malo, ali on gurne vrata i nahrupi u kuću. Hatka digne pletivo i njime skrije lice.

KAPLAR (uljudnije): Dobar vam dan. Gdje je svešteno lice?

HATKA: Izašo je Hadžija, ako me to pitaš.

Kaplar je gleda, promatra joj trbuh i misli se - jest trudna, gdje nije!

KAPLAR: Zatvorite vrata, vi, gospođo...

HATKA: Neću, izlazi ti napolje! Kako te nije stid da uđeš kad mi nema čovjeka u kući?

Kaplar se iznenadi ovom izjavom, koja kod dotične potencira status bračne drugarice. U tom slučaju, Hatkina trudnoća je zakonita i po propisu, a to bi njemu bilo i najdraže, jer voli Kaplar kad je sve po carskom ćitabu, osjeća tada da tamo negdje u dalekoj Austriji, u staklenom dvorcu posred Beča, car veli carici - Ima u Rašlju jedan čovjek, Kaplar ga zovu... I tako te ludorije o kojima snivati znači biti udaren u glavu.

KAPLAR: Čovjeka, rekoste? Znači li to da je svešteno lice sada vaš suprug?

Hatka šuti, na vrh joj jezika da kaže kako jeste, ali gdje će to.

KAPLAR: To što pod pojasom nosite... Hadžijino li je?

HATKA: Ne nosim ja pod pojasom ništa. To je meni moj stomak, da si ti zdrav i živ...

Kaplar složi facu - snovi o staklenom dvorcu se ruše, izlazi surova i divlja rašljanska stvarnost, u kojima ga seljaci lažu kako zinu, pa evo sada i ova Hatka. Prilazi i sam zatvara vrata. Utom se i Hadžija namješta kraj vrata, a kako bude išao razvoj priče koju sluša, tako i on reaguje.

KAPLAR: Dakle, jeste Hadžijino, potvrđujete to šutnjom i ja tako onda i zapisujem....

Kaplar se laća olovke i deftera. Hatka spusti priglavak. Na scenu, s druge strane, stupa Halimača, koji polazi pitati Hadžiju po kojem je ćitabu radio to sa Hatkom, pa se trzne kad ga vidi pokraj vrata kako stoji i trese se, igraju šalvare na njemu kao da sije brašno. Vrati se i zauzme mjesto kraj prozora, da oslušne.

HATKA: Nije Hadžija!

KAPLAR: Nego ko?

HATKA: Niko! Nisam noseća!

Pauza. Zabezeknuti Halimača dosjeti se tavana, te odlazi i šunja se u kuću na druga vrata, odakle se penje na tavan i liježe po šašovcima, odakle vidi Hatku kako je sjela i obuhvatila se rukama. Navija za nju da ostane pri tom odgovoru cijelom dušom.

KAPLAR: Gospođo... Očigledno je da jeste, a i rekli ste gospođi Halimačici, koja vas je i prijavila. (Halimača na tavanu pomisli kako će ubiti Halimačicu) Meni zakon dozvoljava puno više u ovakvoj situaciji, a ja vas fino pitam - čije je dijete? Slobodno kažite, pitam za vaše dobro. Ako je Hadžijino, slobodno kažite....

HATKA: Ničije! Samo došlo! A tebi je lako na žensko udarati, namjeri se na jačega od sebe pa ga tako pitaj, pa ćeš onda vidjeti šta bih ja... Svima je vama lako na sirotinju udarati, ti na ovom, Hadžija na onom svijetu.

KAPLAR: Gospođo... Dijete ne dolazi samo, nego ima priroda i ima obljuba. Dakle, priznajte da je sveštenikovo i završili smo. Neću otići dok mi ne kažete ko je.

Hatka plače, kroz plač govori da nije niko. Kaplar gubi živce, hvata je za ruku i uvrće joj je.

KAPLAR: Priznaj, ženska glavoj! Jel sveštenikovo!?

Hatka vrisne od bola, iako je nije tako jako stegao.

HATKA: Jeste, jeste, njegovo je, Hadžijino, kuku mene majko!

Kaplar je pušta. Pred vratima Hadžija od šoka na koljena pao, Halimača na tavanu hoće da povrati od muke, kakvog je vuka pod čalmom doveo u selo i masnim jelima hranio! A nije ni to, nego što od tog vuka sada niko neće uzeti zapis.

KAPLAR: Mogla si odmah tako reći.

HATKA (držeći se za ruku): NIje Hadžijino. Sijeci, peci, nije kad nije.

Hadžija se dozove, Halimača se trzne. Napeta situacija. Kaplar priđe ćitabu i malo ga prelista.

KAPLAR: Glupotinja... (sjedne na Hadžijinu klupu, uzdahne, mirnije i učtivije - žandarski fazoni) Oprostite za tu stezanciju... (prijeko, ljuto) A još će je biti, dok mi ne kažete čije je dijete.

Hatka šuti, misli se - danas ovo, sutra malj, pa ne može ni da plače kako je život surov i nikakav.

KAPLAR (prijateljski): To je samo jedna riječ - Hadžijino je! Tako da kažete, i stvar uređena. Onda se Hadžija mora vama oženiti, jer zakon bi ga na to natjerao.

Pauza. Hatka šuti, u pod gleda. Kaplar razmišlja kako mrzi sirotinju: takni je - plače, naredi joj - ne sluša.

KAPLAR: Dakle, gospođo, vi ste fanatik. Glupotinja vi ste, da kažemo. Nosili biste, dakle, cipele, pa, dakle, haljinu, kazano žensku, ne biste nosili to seljačko. Da... I ne bi vam, dakle pucala bruka. Niste pametni, vi, gospođo...

Hatka se sada zamislila, Kaplarova priča joj se čini sve ljepšom.

HATKA: Ene, a otkud pamet sirotinji... Nikad ja s pametnim nisam zborila. Poslušaj starijeg, sjedni uz vrata, toliko... A za to pamet i nije potrebna.

Pauza, Kaplar se sav umirio, predosjeća priznanje.

HATKA: Ni ti mene pitao pametno, ni ja tebi kazala pravo. Glupotinja sam ti ja velika, što ti veliš.

KAPLAR: "Vi", ne "ti".

HATKA: Ti ćitabi... (pokaže rukom na ćitabe) I taj Hadžija... Uči ih i uči, pa mu i dosadi. Hajd' da se, veli, poigramo. Ubilo me u glavu veliko učenje. Tako mi veli. Baš isti taj Hadžija.

Hatka se uspravi i glasno uzdahne. Hadžija pred vratima za glavu se uhvatio, Halimača steže šake.

HATKA: A šta ću mu reći ja sirotinja? Ni bolji mu od mene ne odbijaju. Pa me... Dirka za nogu. Dirka me, dirka, a ja ti tu igru ne razumijem. Jok, more. Čuvam se ja jadna za svoga muža. Pa tako... Šta da ti pričam, znaš i sam, nisi dijete.

KAPLAR (pobjedonosno): Korpus delikti!

HATKA: To ti nešto svoje.

Kaplar piše, Hatka ustaje i donosi mu gurabiju. Hadžija sada viri kroz ključaonicu.

KAPLAR: Hvala, dakle, gospođo. Sad smo u službi. Ne smijemo.

Škripa olovke po papiru. Hatka gleda, kroz glavu joj prođe da je podvalila dijete, gurabija joj ispadne iz ruke i razbije se.

KAPLAR: Pardon!

HATKA (kao omađijana): Pardon...

KAPLAR: Gdje je sveštenik sada?

HATKA: Uči djecu.

Kaplar je pogleda i nastavi pisati. Hatka mu priđe i pruži desnu ruku.

HATKA: Sad desnu...

KAPLAR: Dakle?

HATKA (hrabro): Da stežeš...

KAPLAR (zbunjeno): Da stežete.

HATKA: Dijete nije Hadžijino.

Kaplar je gleda, pogled mu se sada mijenja, sijere oči postale kao vodom prelivene.

KAPLAR: Da stežemo, dakle...

HATKA: Steži!

Kaplar ustane i priđe vratima, zaključa ih uplašivši Hadžiju kao da je pašče kidisalo na njega.

KAPLAR: Svucite se, dakle.

HATKA: Kako da se svučem?

KAPLAR: Po zakonu, dakle... Svucite se sasvim gola. Ništa to nije. Gola, molim brzo...

I Halimači i Hadžiji ovo je gadno, ali obojica bi i da vide Hatkinu najedralu golotinju. Ona sjela, obuhvatila se rukama, glavu zabila među koljena.

KAPLAR: Hajdete, gospođo! Nemam cijeli dan.

Kaplar priđe i pipne je, Hatka skoči kao ofurena. Podigne ruke kao da veli stani, pa skine jelek.

HATKA: Toliko... Dalje se ne svlačim pa ubij.

KAPLAR: Onda govori! Čije je dijete?

Hatka šuti, ne da se.

KAPLAR: Ili govori, ili se svlači, treće ti nema... Brzo!

Hatka zaplače.

KAPLAR: Dakle, sveštenikovo je dijete... Zapisujem tako, pa ako i nije, nije ni grijeh na moju dušu, no na tvoju, gospođo.

HATKA (plačući): Nije Hadžijino, nije i nije!

KAPLAR: Pa čije je ako nije njegovo!?

HATKA (kroz plač): Ja sam njemu rekla do uzice, pa - ujstu!... (jeca)

KAPLAR (nježnije): Kome?

HATKA: Pamet mi se bila oduzela... U mene je pamet kao ptica - začas prhne i odleti nekud... A on navalio...

KAPLAR: Ko je to bio gospođo? Jel sveštenik?

HATKA (naruga se): Kakav on, ćitab otvori - ćitab zatvori, to je njegovo!... Ovo je bio muškarac!

Hadžija diže ruke prema nebu zahvalno, pa nek nije ni muškarac ko što kažu, al' nije vala ni otac. Kaplar posumnja na Halimaču. Halimača također gori od želje da sazna ko je taj delija, a krivo mu što se Hatka nije svukla, jer mogla je i gola tako zboriti, ljepše bi bilo.

KAPLAR: Da nije... Halimača?

Hatka ga pogleda kao da je spomenuo vraga. Halimača se nabije u rupu još više i izbije brkom dole u sobu.

HATKA: Nije on, oklen on!?

KAPLAR: Nego ko?

HATKA (plačući): Pamet mi se moja bila oduzela, a on veli - ni tebi ništa, ni meni ništa! A meni bi svašta, vidiš li ti to, jadan Derdemeze?

Hadžija slavi u tišini ispred vrata, Halimači se svijet srušio na tavanu, Kaplar piše.

KAPLAR: Dakle Derdemez, sin Halimačin... (opazi brk na plafonu, zine očima i ustima, upirući olovkom) Ko je ono?

Hatka se okrene i ugleda brk kako nestane. Halimača se povlači puzajući i nestaje sa scene.

HATKA: Gdje? (Pravi se da nije vidjela.)

Halimača je gleda podozrivo, zatim naglo sklopi teku i krene na vrata. Otvori ih i prepadne Hadžiju, koji instinktivno podigne ruke kao da se moli bogu, pa ih brzo spusti jer je glupo.

HALIMAČA: To je vaš brk bio na tavanu! Dakle, korpus delikti, svešteniče.

Kaplar odlazi, Hadžija gleda, ne razumije ga.

HADŽIJA (dovikujući): Nije moj, nego Derdemezov! Čuo si, Kaplare, čije je dijete!

Izlazi uplakana i ljuta Hatka.

HATKA (kivno): Ti, što si se kupao!

Mrak.

15.

Scena predstavlja Halimačin dnevni boravak, u kom Halimačica sjedi sama i udjeva konac u iglu. Sad treba malo napete i mračne muzike, koja sugerira da bi neko uskoro mogao stradati, a taj neko je Derdemez, koji je upravo stupio na scenu.

DERDEMEZ: Što si me zvala, majko?

HALIMAČICA (ne prekidajući rad, hladno): Zove te otac da sijete brašno. Idi tamo, čeka te već.

Derdemez otare nos rukavom i pođe iza scene, na šta Halimačica prestane sa radom i zagleda se za Derdemezom, iza scene se zatim čuju pomiješani fijuci i jauci, fijuci od Halimačinog biča i jauci od Derdemeza. Tutnjava i lom, psovke i plač. Mrak.

16.

Scena predstavlja Hadžijin stan. Dan je sunčan i lijep. Čuje se kako se snijeg otapa, kapaju strehe i pjevaju ptice. Hatka sjedi sama kraj prozora, grije se sunca i mazi po stomaku. Raznježi se nad mišlju da će roditi dijete, a zatim i zabrine, jer kroz glavu joj prolazi da se sad po selu o njoj priča: djevojka, a rodiće dijete!

HATKA (prkosno): Po suncu hodilo i mjesecu, pa nek’ je kopile!... (zamišljeno) Moj dan, moj tor, moj junak na konju. Ode drumom majci... Da ne pane... (odluta duhom, gleda sina već odraslog, zaneseno) Povuci se za vrat s momcima, delijo majčina, ne daj im se!

Ulazi Hadžija. U sjajnom je raspoloženju, jer kutarisao se najveće brige koja ga je morila, a još ga i putem zvao neki seljak da mu izuči dovu avliji, pa mu dao i para, nije puno, ali neočekivano pa slatko. Hadžija staje na sunce, zadovoljno trlja ruke i pruža ih suncu da se griju. Hatka šuti, ubijeđena da je Hadžija na nju smrtno ljut zbog djeteta.

HADŽIJA: Sunce!

Hatka ga pogleda za trenutak, pa ušuti, obori oči. Misli kako da ugodi Hadžiji, pa ustaje i otvara prozor, na šta se i zvuci izvana pojačaju. Onda se vrati i dohvati se šivanja. Hadžija šuti, smješka se, udarilo mu sunce u oči, pa ga zaslijepilo kao da je ušao u neku pećinu punu zlatnika. Malo mu ipak zasmeta što Hatka šuti.

HADŽIJA: Čuješ li, Hatka?

HATKA (prekinuvši konac zubima): A?

HADŽIJA: Ništa, ništa... Mislim na snijeg i tvoje dijete. A Kaplar je krmak, i Derdemez je krmak... A i ti si krmača.

HATKA: Budala sam ja.

HADŽIJA: De skuhaj nam ručak, pa nek si šta si. Ja ću malo kod peći tu, al’ nek stoji prozor tako.

Hadžija zgrabi deku s Hatke i namjesti se kraj peći, a na suncu, pa se sve smije od dobrote, a živo grabi jastuke što mu ih Hatka dodaje i ušuškava se s njima da mu je što bolje. Ona zatim odlazi, a Hadžija brzo zakunja. Hatka ulazi polako, da vidi nije li joj se Hadžija otkrio, pa kad ga nađe da jeste, priđe da ga pokrije i ušuška. Gleda ga kako spava, a on se tada probudi i trzne.

HADŽIJA (prestravljeno): Aman!

HATKA: (podigavši ruke da se brani): Aman!

Hadžija gleda oko sebe bunovno, polako dolazi stvarnosti. Pogleda u Hatku.

HADŽIJA: Dođi ovde! Sjedi na ćilim.

Hatka sjedne.

HADŽIJA (ozbiljno): Ima li tu jedno tako brdo, strmo brdo a po njemu granje?

HATKA: Ima tako brdo.

HADŽIJA: A put uz to brdo?

HATKA: Ima i put.

HADŽIJA: E uz to sam brdo sad iznio šejtana. Baš ovoga časa! (za sebe, uplašeno) Aman, aman...

Hatka zinula od čuda, otkud đavo na Hadžiju? Lomi prste, ne zna šta da kaže.

HATKA: Pa, jado li moj?

HADŽIJA: Pa jado li tvoj, tako. Mačka! Zelena mačka iz zelene gore, pa tup - preda me. I mauče ona kao svaka mačka, pa kuda će... Tup - meni u naručje! I ja je nos’, nos’, nosim je ja uz to strmo brdo, kad da vi’š, ona sve teža... Koraka ne mogu ja da koraknem.

HATKA: A što je ne baciš iz naručja?

HADŽIJA: Da je bacim! Ne da se mačka. Stegla me šapama, udavi. Tvoji su časovi, veli, odbrojani. Aman, subhanala!

HATKA (mudro, poslije šutnje): Svašta čovjeku na san dođe... Ali ti uz to brdo nemoj ići za svaki slučaj, pa neka je to san.

HADŽIJA: To je zbog tebe, zbog tvog stomaka. (Hatka se postidi.) Hajde sad.

Hadžija se proteže i dohvaća jedan ćitab sa police, sav u arapskom zlatotisku, a to je zapravo “1001. noć”, koja je omiljena Hadžijina knjiga. Hadžija čita, pa se u neka doba i nasmije od srca, jer na onoj je priči kad žena ljubavnika sakrije u bure, pa kaže iznenada dospjelom mužu da je u buretu mušterija, ispituje ima li rupa. Na prozoru se pojavljuje Halimača, lica podbuhla od ljutnje, gleda na Hadžiju kao da će ga uništiti pogledom. Hadžija se smije opet, sada još slađe, jer u priči što čita muž se zatvorio u bure da ga opravi, dok mu se žena pored tambura s ljubavnikom.

HALIMAČA (prijeko): Smiješno ti Hadžija!

Hadžija se trzne, napravi se kao da uči ozbiljne, vjeronaučne stvari. Halimača gleda još malo i Hadžiji je od tog pogleda grozno, a onda nestane s prozora, eto ga na vrata. Uđe i namjesti se pokraj vrata, da ne isprlja ćilim jer snijeg se topi, udarilo blato na Rašlje do koljena. Čučnuo Halimača kao da čeka zeca, pa se gledaju Hadžija i on. Pauza.

17.

HALIMAČA: Merhaba, Hadžija! Kako si?

HADŽIJA: Šućur...

Pauza, napeto je. Halimača crta sa baricom koja mu se stvorila pod nogama, nacrta skejt iako to tada nije ni postojalo.

HADŽIJA (da prekine šutnju, pokazujući rukom na prozor): Sunce, ljepota božja!

HALIMAČA: Nije ljepota... Nego je ruglo palo na zemlju, o Hadžija.

Pauza.

HALIMAČA: A... Jesi li po tom ćitabu miješo koljena s Hatkom? (pokaže na 1001. noć)

Hadžija ne ustukne, spreman da se brani.

HADŽIJA: Ja bogme jok! (hoće da spomene i Derdemeza, ali se zaustavi, ipak ga je malo strah)

HALIMAČA: Priča poneko za mog sina... A priča se opet i za tebe. Imao si priliku da čuješ. Ta Hatemura... Pa ja došao da ti kažem riječ. I da je primiš ti, Hadžija, bah.

Hadžija slegne ramenima, ugne vrat, misli se - da vidim.

HALIMAČA: Ja i ti... Mi smo dva čovjeka. Da vidimo prvo ko li sam ja, a onda da vidimo ko li si to ti. (zastane) Ja sam skuplji čovjek od tebe, to da mi priznaš. A ko si ti kazaću ti poslije. Tebe sad na stranu... Ja imam bratstvo, veliko bratstvo. Živimo od zemlje k'o krpelj od ovce. Uhvati nas za rame, povuci nas - zemlja će se zaljuljati s nama. I soj smo dobar, ako ne zamjeriš. A tebe na stranu sad, a kazaću ti i to poslije... (uzdahne) Moj djed je imao petoro konja. Dva je uvijek držo pod sedlom da uzjaše kad mu ustreba. I otac mi je držao konje, i ja ih držim, i držim i ovce i imam ih pun tor. Da mi priznaš. Imam svašta... E, ide li onda bruka na mene? Je li pravo da ide na mene? Kaži. Ti si hadžija, i hodža si, reci, bah... Ima tamo pod trnjem groblje... A ne smetni - kazaću ja tebi ko li si ti... I u tom groblju, pod jednim trnom, ima jedan nišan, i na njemu pismo. Stoji tu u pismu ime - Ferhan. Od toga Ferhana, od trbuha njegova, ispilili smo se svi mi Halimače. Oko sto kapa. Dobra jačica. Pa jok more, ne damo mi, jadan li ti ne bio, da nas bruka ogrne. Ne da mrtvi Ferhan...

Hadžija se slegao u džube kao u mezar, preblijedio kao ahmedija, misli se otkud ta priča Halimači i šta s njom namjerava, kad se zna čije je dijete. Šuti, trepće očima mukte. Otvaraju se vrata sobe, na njima Hatka, za njom miris pite.

HATKA: Ručak je spreman.

Halimača nanišani štapom u Hatkin stomak.

HALIMAČA (odlučno): Ovaj trbuh, Hadžija, nek bude tvoj.

HADŽIJA (spremno, odlučno): Jok. Ne da Kaplar. Zapisan je tavan, i pamet kako se Hatki uzela. Zna se sve.

Hatka se na to snuždi, jer ona se odnekud još uvijek nada da će biti hadžinica. Ode natrag u mutvak, to jeste - naštima se iza vrata da sluša. Halimača šuti, u sebi grmi, ali ne smije se kačiti sada s Hadžijom jer hoće da ga navrne na svoj mlin.

HALIMAČA (mekše, blaže): E, Hadžija moj, da ti sad kažem ko li si ti...

Hadžija se opet namjesti da sluša, ali sada se malo isprsi, nije više potuljen.

HALIMAČA: Ti si čovjek svjetski. Lak si. Danas si ovdje, a sutra gdje hoćeš. Niko ti u trag stati ne može.

Zastane malo, okrene se da vidi ima li Hatke.

HALIMAČA: Odvedi ti nju lijepo u svijet, pa čini s njom što ti drago - volja ti da se ti s njom

oženiš, volja ti za drugog da je udaš, izaberi kad ti je Bog dao... (Hadžija složio već facu, ne dolazi u obzir) A ja ću ti dati za to para toliko da dvaput na Hadž možeš stići.

Pauza, Hadžija se uozbiljio, za trenutak pomišlja da bi se možda i moglo, pa se sav uplašio šta misli.

HALIMAČA (misli da dobija): A neko će je uzeti, ima ljudi koji vole... (pokazuje na sebi kao da ima velike grudi) Pa smo dobro, bah. Pitam ja za tebe, pitaš ti za mene. A Kaplar nek laje.

HADŽIJA: Jok, jok!

Halimača ga pogleda s nevjericom, Hadžija gestom ponovi "jok, jok!" Halimača ljutito ustaje i odlazi bez pozdrava. Hadžija gleda za njim zabrinuto. Mrak.

18.

U ovoj sceni Halimača dolazi s jednim Arnautom i konjem, da izmjeste Hatku iz sela. Arnauta s bijelom kapom doveo je Halimača, u vrijeme kad je Hadžija u mejtefu. Hatka to prima mirno, šutke, sa mišlju da tako i treba, jer ona je sirotinja, a sirotinjino je da bude kao ptica - mahni joj rukom i ona krene, traži drugu granu i stanište. Halimača je ljut i grub, hoće da je zastraši dodatno, kako bi se osigurao da se neće vratiti. Arnautin, krupan, s bijelom janjećom kapom i handžarom za pasom, veže Hatkine stvari na samar, ona gleda, šuti.

HALIMAČA (Hatki, prijeteći prstom): Slušaj me dobro sad! Ne vraćaj se dok je to pri tebi, jesi me čula? Ne dam ja sramoti na obraz dok mi brk strši, jok more! I Derdemeza ću otjerati, i Hadžiju, i sve, ko god selu udari na čast! Bah!

Arnautin privezao teret, stao pa se okrenuo, veli očima da se Hatka penje, da požure.

HALIMAČA: Hajde!

Hatka kreće da se popenje, ne može od stomaka, Arnautin priđe i lako je digne na samar.

HATKA: Imam ja jednu molbu.

Pauza, zastanu Arnautin i Halimača, gledaju i nju.

HATKA: Da pričekamo dok dođe Hadžija, da ga još samo jednom vidim, da se oprostimo...

HALIMAČA: Ne može! Gdje je Hadžija, a gdje si ti, jado! Da on s tobom zbori... Svašta! (Arnautinu) Kreći! I ne ostavljaj je prije Šikulje, preblizu bi bilo.

ARNAUTIN: Ništa ti ne brini, pala je ona na majstora. Više je ovaj kraj ne viđa.

Halimača klimne glavom. Arnautin hvata konja za povodac i polazi. Hatka sada tek zaplače, kratko i glasno. Halimača gleda za njima, maše rukama, pokazuje Arnautinu da je odvede daleko, daleko. Mrak.

19.

Za sofrom ispred Halimačine kuće sjede Hadžija, Derdemez i Halimača, jedu pilav i pitu, i pečeno meso i turšiju, bez escajga svi sem Hadžije, koji u jednoj ruci ima viljušku. Halimača grize kao medvjed, otkida komadine koje mu zatim vire iz usta dok žvače. Hadžija usitnio, nabo krilce pa gricka kao miš, ali i on s velikim apetitom. Derdemez, koji je još modar, mota pitu u pilav i takvu je proždire, zatim se baca na dimljenu žutu kokošiju nogu. Halimačica sjedi po strani, jela prije njih, pa sad ćopa Hadžijinu gurabiju, sladi se. Vlada lijepa, lijepo zaposlena atmosfera.

HALIMAČA: I tako, veli Hatemura, idem ja svome ujaku. E, kad ideš, evo ti dukat, i sa srećom ti bilo! Šta ćeš joj drugo? A tebi neće ništa falit ni kod nas, a ni meni neće ništa falit da iznajmim kuću Kolašincima, pa i vuk sit, i ovce na broju.

HADŽIJA: To je božja mudrost tako uredila. I ja sam dovio da uredi, i primila se dova.

HALIMAČA: Primila, primila, i ja kažem!

DERDEMEZ: A, Hadžija... De nam šta popričaj iz ćitaba...

HALIMAČA: Popričaj, al' nemoj strašno, nego nađi nešto... Kad se jede.

HADŽIJA (nakon kraće stanke, dovoljno duge da ispadne kako je počeo iznenada): Bili... Bili se Turci s Grcima, bili se na moru.

DERDEMEZ: Hoće li Turčin pobijediti, ili će Grk pobijediti, prvo to kaži...

Halimača ga kucne karabatkom po glavi.

HALIMAČA: Pričaj, Hadžija!

HADŽIJA: Bili se tako... Pa Grk gađa topom, i Turčin gine.

DERDEMEZ: Baš gine Turčin!

HADŽIJA: Polako malo. Gine Turčin... Dok eto ti delije. Zelen ćurak na njemu, zelena čalma, ni puške ni noža u rukama. I veli on vojsci: hajte vi, veli, svojim kućama, svojim ženama, a ja ću se sam biti s Grkom. I sam se bije, izistine.

DERDEMEZ (zadivljeno): Sam...

HADŽIJA: Bije... sam! Grk ga gađa iz topa, a on tane u šaku, pa u more - bljus! I sve tako, Grk gađa, a on bljus-bljus, kao da se igra.

HALIMAČA: E, što ti je vjera!

HADŽIJA: Taman vam je tako. Kad car traži vojnika da mu se javi. I on se javi, malen, grbav, crn. Iz Bugarske ja sam, veli on caru, hodža sam u selu, učim djecu i pišem zapise, imam majku, oženjen nisam.

DERDEMEZ: Beli će ga car sad oženiti.

HADŽIJA: Neće. Zbog toga i pričam ovu priču. Car njemu nije vjerovao. Pokaži mi, veli, koje čudo, pa da povjerujem da si ti taj i taj, velim što rukom tanad hvata i baca ih u more. I on njemu pokaže čudo, kaže mu: gledaj me care, i svi me gledajte, i oni ga gledaju svi i smiju se, i sam car se smije, ne vjeruju hodži, a on - tak! - iščeznu, nestade ga, prazno mjesto ostade tu gdje je stajao, ostalo mu samo jedno puce, svi gledaju u to puce, i sam car gleda i ljubi ga, plače za hodžom, veli: u njemu je mudrost božja, i volja božja, nađite mi ga, ko mi ga nađe biće mi zet, i glava biće mojoj vojsci cijeloj, hajd' tražite ga. I tražili su ga ljudi svuda, pa zalud. Nikad se nije pronašao. Taj hodža iz Bugarske.

Pauza.

DERDEMEZ: Ja bih se bogme javio caru, i zet carski bio. Budale li te iz Bugarske...

HALIMAČICA (ljutito, iz pozadine): Ti si budala!

Dolazi Kaplar, ali njegova pojava ovaj put ne izazove pomutnju. Halimača je upravo veseo što ga vidi, Hadžija nije ali boli i njega briga. Kaplar se drži kruto i službeno.

HALIMAČA: Ooo, bujrum, bujrum, Kaplare! Taman si na vrijeme, sjedaj vamo...

KAPLAR (iznenađen gostoprimstvom, pomutio se): Dobar vam, dakle, dan. Ne smijemo sad, u službi smo... (pogleda u Halimačicu, pa u Derdemeza) Trebao bih, dakle sa sveštenikom, i s tobom Halimačo, u četiri oka... (ozbiljno, povjerljivo) Glede one stvari...

Derdemez odmah ustane i izgubi se, ne zbog Kaplara već zbog sebe. Ode i Halimačica, uđe u kuću i stane na prozor iza zavjese, da sluša. I Derdemez se negdje pritaji da sluša. Kaplar polako sjedne Hadžija se u sebi sav uzjogunio, misli se - da mu se Kaplar nije opet namjerio na pare, jer što će mu on u razgovoru kad se zna ko je?

HALIMAČA (vadeći kost iz usta): Koje stvari? (pogleda se s Hadžijom koji isto nema pojma)

KAPLAR: Gravidnost. (pogledaju ga blijedo) Trudnoća sluškinje sveštenog lica.

HALIMAČA (sprda se): E, Hadžija neće da kaže po kom je to ćitabu radio s Hatemurom. Ja ga isto pitam, on šuti.

HADŽIJA: Ja, bogme, ni po jednom, a po kom je Derdemez, ima zapisano kod Kaplara u teci.

KAPLAR: I vi ste zapisani, svešteniče. Gospođa vas je označila obadvojicu i moje je da tako i javim, a dalje će se time baviti sud.

Hadžiji se od riječi "sud" noge odsijeku kako na pomen suda božjeg nisu nikad. Halimaču to sve jako zabavlja, jer on svog asa čuva u rukavu.

HALIMAČA: Na sud ti njih Kaplare, nego šta nego na sud, sud i jest zbog takvih, neće zbog mene. Pa ko je da je, nek se ženi, jer u Rašlju se, otkako pamtim, nije rodilo kopile, pa neće ni sad. Ne da Kaplar.

HADŽIJA (prkosno): Amin!

Hadžija se uozbiljio, mrtav ozbiljan. Ni Kaplaru Halimačino šegačenje nije po volji, jer se kosi s njegovim naumom.

KAPLAR (suho, tiho): Nego, ja sam nešto mislio... Ako bi to došlo do suda, onda bi i u sudskim knjigama ostalo zapisano, pa bi iz njih i do samog cara moglo doći, a to onda može postati ozbiljan problem. Jedan dan u selu samo osvane četa žandara, pa redom, češljaj sve, hapsi koga treba i vodi... Pa ode cijelo Rašlje u zatvor!

Halimača se slatko nasmije, lijepo mu zamisliti cijelo selo u zatvoru. Kaplar vidi da ga Halimača olako shvata, pa mu to ljulja samopouzdanje. Hadžija čupka bradu, čeka najgore.

KAPLAR (htio reći deset, srozo ga Halimača): Osam hiljada da riješimo stvar...

HALIMAČA (kao iz topa): Ima Hadžija te pare. (namigne Hadžiji, kog to ne smiri)

KAPLAR: Deset je inače za ovakve stvari, ali sam uzeo u obzir i one dvije hiljade ljetos... Mislim da je s moje strane pošteno.

Hadžiji prođe kroz glavu da je samo on dao pare ljetos, pogleda Halimaču poprijeko, ali misli se nije sad moment da se tim bavi, a i da jest kao da sad može išta.

HALIMAČA: Ima Hadžija toliko pod čalmom, a kolko mu je u ćitabima, to sami bog zna... A, diko li naša učena, kaži sam, kakvo je Rašlje za stranca? Onaj kolač, onaj pitu, onaj paru, pa evo i Kaplar ti dao popust...

HADŽIJA: Ja nemam da platim. (prebaci nogu preko noge)

Halimača zvizne. Pauza. Čuje se samo kako Halimača slasno siše srž iz kosti. Kaplar šuti, nije ovako planirao, razmišlja šta dalje.

KAPLAR (stidljivo): Koliko imate?

HADŽIJA: A šta ja imam s tim? Zašto da platim, kad nisam ja nego Derdemez? Halimači ti to reci, Kaplare.

KAPLAR (ljuti se sad i on polako): Vi šta imate, to će reći sud. Dijete, kad se rodi, kad navrši godinu dana, doći će vještak da procijeni na koga liči... A hoće li vas sudija ta to vrijeme držati u pritvoru, to ne znam, ali je veoma moguće. Neke što znam je držao.

Hadžija ne zna šta da radi, sve mu gore što duže prolazi.

HALIMAČA (uzdahnuvši ravnodušno): Znači zatvor!

KAPLAR: Ne mora biti. Dajte sad četiri hiljade...

HADŽIJA: Ma koje četiri hiljade!? Odakle meni te pare, Kaplare? Nisam ja ti da mi ljudi moraju platiti... (Halimača ubaci jedno "ih!") Nego ko hoće, taj i da... Malo.

Pauza. Halimača se odlično zabavlja. Kaplar gleda u pod, misli se - ništa od posla, i od te misli se mijenja iznutra. Ustane naglo.

KAPLAR: Ja sutra idem u opštinu. Ako se predomislite do večeras, kući sam. (zastane) Tri hiljade donesite, ako je već kriza. Ipak smo svoji. Toliko. Ugodan dan vam želim. (salutira po policijski i krene)

HALIMAČA (sačekavši da Kaplar izađe sa scene): Kaplare! Čekaj, dođi vamo!

Kaplar se vraća s nadom u očima.

HALIMAČA: Zaboravih ti reći, a rekoh možda je važno - nema više Hatke.

KAPLAR: Kako misliš nema je?

HALIMAČA: Nema, otišla.

KAPLAR: Gdje je otišla?

HALIMAČA: Meščini kod ujaka da reče... (namignuvši mu) Jel tako Hadžija?

HADŽIJA: Jest.

Kaplar šuti, razmišlja kako mu je propao posao.

KAPLAR: Kad se vraća?

I Hadžija i Halimača slegnu ramenima i facom.

KAPLAR: Gdje joj je ujak?

Halimača i Hadžija isto kao maločas. Kaplar šuti, razmišlja.

HALIMAČA: E, a da ja tebe pitam - koga ćeš ti sada tužiti sudu? Gdje ti je sada, kako ti se ono tvoje zove... Korguz, korduz, kako ono...

HADŽIJA: Korpus delikti.

HALIMAČA: E, to! Nemaš više toga Kaplare. E ja sad ne znam može li ti to tako na sudu...

HADŽIJA: Ja mislim da ne može.

HALIMAČA: I ja mislim da ne može. Može li, Kaplare?

Kaplar gleda u njih, šuti, ne može im ništa.

HALIMAČA: E, kad je tako, onda ti ni Hadžija nema šta platiti, jesam li u pravu?

Kaplar ljutito ode. Hadžija radostan, skače i grli Halimaču.

HALIMAČA: Ne boj se, vjero lijepa, ne dam ja tebe! Sabismo im mi svima rogove, pa nek su carstvo i zakon!

Izlazi Derdemez iza kuće, smije se, na prozoru se otkriva Halimačica, i ona nasmijana, sretna što je udata za tako mudrog i sposobnog čovjeka.

20.

Nešto po strani zašuška. Svi pogledaju, kad između dva stoga sijena izbije Hatka, blijeda, prljava, krvava i poderana kao avet, bez stomaka. Svi se zgranu, gledaju se između sebe, a samo se Hatka blago smije, drago joj što se vratila.

HALIMAČA: Koji tebe vjetar dopuha?

HATKA: Vjetar iz Kalice.

HALIMAČA: A to... (pokaže rukom na stomak) Gdje ti je?

HATKA (uzdahnuvši): Nema više. Ispalo mi kad sam pala s konja. Nije mi, izgleda, bilo suđeno.

Hatka pogleda u Derdemeza, koji ne skrene pogled - njemu se Hatka ozbiljno sviđa, i to što je blijeda i krvava čini je samo ljepšom.

HALIMAČA: I opet ovamo...

HATKA (slatko): Trebala Hadžiji... Da mu vodu nosim, da mi nije žedan.

Hadžija se kao postidi, a drago i njemu, više voli dobru Hatku od opore Halimačice.

HALIMAČICA: Pa gdje si bila?

DERDEMEZ (pružajući pitu): Uzmi jedi.

HATKA (uzimajući pitu, koju potom gricka kao košpice dok priča): Bila... Nema gdje nisam, do Istoka sam stigla... Sva sela znam: znam Vrbicu, znam Kalicu, znam Petnicu, znam Policu. Svuda sam bila. I znam Ivanje, i Sipanje, i Tucanje, i Bubanje, i druga sela po Bihoru. I hodža sam puno u njima vidjela, i popa jednoga.

HADŽIJA (ljutnuvši se): Blago tebi za popa.

HATKA (živo, kao među svojima): Stigla svuda jesam, pamet našla jesam - a za opancima ja ne plačem, isplatilo mi se moje hodanje... O, ljudi moji, šta ima hodža po selima! I mladih ima, i starih ima, da se čudiš. Selo - pa dvojica, pa opet selo - pa trojica. Tako ih ima. Ali pop što je... To kad sam pala, pa ispalo dijete, onaj me tvoj njemu ostavio, pa pamet što mi je taj pop dao... Veli - ovako ćeš i ovako, ti, dobra sestro u drugoj vjeri... A ja njemu: sve ću ja tako i tako, ti, dobri brate u drugoj vjeri... Tjeramo se tako mudrim riječima - on pop, učen čovjek, a i ja malo primila od Hadžije, pa i ja učena. I šta mi kaže - meni taj pop. Kaže on meni - haj ti malo odmori, pa nazad u Rašlje, među svoje, jer čovjeku je, da prostiš, najljepše među svojim. A ja ga dočekam: opraštam, opraštam, i ponovim: oprošteno - čula sam ja to od Kaplara, pa mi eto u nevolji pristalo.

HALIMAČICA: Alaselamet!

HATKA: I ja kažem, ali eto, u pravu je bio - i jest najljepše među svojim, čim sam ugledala Rašlje ozgo s brda, odmah mi se povratila snaga, a bila mi je nestala, od dugog puta.

HALIMAČA (razdragano): Derdemeze, idi po Kaplara! Jedan smo mu rog sabili maločas, a sad ćemo i drugi! Idi i reci mu - vratila se Hatka, vratio se korguz deliki! Pohiti!

Svi se smiju, i Hatka, Derdemez odlazi, kreće vesela muzika, svjetlo se polako gasi, na šta muzika gruhne iz sve snage sa limenim orkestrom, koji odsvira publici koračnicu - haj narode sad po kafanama, idi pričaj svima da si bio u pozorištu, i da si gledao pravu stvar.

KRAJ

(Dovršeno prvi put 13. 9. 2021, drugi put 12. 2. 2022, u slavu Ćamila Sijarića)