O PISANJU I SKEJTU

 

Stalno sebi govorim kako se moram uozbiljiti kao pisac i stalno svjedočim kako se to ne dešava. Ja bih, nije da ne bih, ali u jednu ruku  obaveze, u drugu skejt, pa kad se sve to sastane onda ne može ni biti drukčije nego da se piše kako se piše, a to je pomalo, obično na kraju dana, kad sam već slomljen i od posla i od skejta.  

Ponovo skejtam svaki dan i ponovo svjedočim predivnoj istini o sebi, a to je da sa navršenih trideset i šest godina još uvijek nisam propao kao sportista, to jeste sve sam bolji. U mom Sarajevu to je bogatstvo postalo veoma rijetko, ljudi uglavnom izbjegavaju kretanje što je moguće više i traže od drugih to isto, pa mi zato još draže, osjećam to kao da sam se uspio oduprijeti nezdravoj predrasudu. 

Ozbiljno treniranje skejta ima i loših strana, a to nisu povrede kao što mnogi misle, nego finansije. Svakodnevno skejtanje, posebno ako puno radite kikflip kao ja, to uništava i najtvrđu obuću za deset dana, a sve su prilike da će vam pri tome pući i daska, pa eto neka su tri para tena i tri daske mjesečno, to vam dođe od 600 do 1200 KM mjesečno, zavisi šta birate.

Glavni razlog zbog kog mogu sebi priuštiti ovako skup sport jeste taj što ne plaćam pune cijene i što ponešto od toga i dobijem. Popust imam zato što radim u skejt šopu, a tako ih i dobijem ponekad besplatno, kako naručujem robu pripaze me malo  distributeri. 

Prošle godine me oko toga malo pekla savjest, posebno u aprilu, kad sam slomio četiri i kupio pet dasaka, znalo mi je tada proći kroz glavu svašta zabrinjavajuće, ali mi je to iskustvo pomoglo da se ovog februara oko istog problema ne uznemirim ni najmanje. Dabogda one meni pucale i dalje i dabogda uvijek imao para da ih kupujem. 

Više je razloga zbog kojih sam se opet dao skejtu tako vatreno. Jedan je taj što su mi uzeli vozačku, drugi što se proljepšalo vrijeme, a treći što je skejt moj nasušni eskapizam, koji mi treba svaki dan kako bih mogao osjećati da i ja malko jebem život, a ne samo on mene. Za mene to stvarno radi, rahatluk poslije dobre vožnje je takav da se svaki put osjećam kako mi ne bi bilo žao ni umrijeti u tom stanju. 

Zvuči ovako kao da mi je samo skejt na pameti, ali to nije tako, u glavi je i dalje književnost glavna, moja jebena književna karijera, tako propala da samog sebe više ne mogu zvati pisac, nego spisatelj. 

Brine me to jako, osjećam da ne mogu i ne smijem odustati, a osjećam i da ću najebati ako ne odustanem. Imam ideja, nije da nemam, trudim se i čitati knjige svaki dan, ali džabe, šta god napisao “ozbiljno”, samo se zbog toga osjećam mizerno, sve mizernije što se više trudim, ali da kažem cijelu istinu - bude tu i blistavih momenata vjere u uspjeh, pa nekad mislim i da su ti momenti ono što me u književnosti najviše drži. 

Dao sam sebi riječ da neću odustati od novele o piscu Peri, čiji ste prvi dio imali priliku pročitati. Neki su mi javili i da im je to bilo baš dobro i ja sam pristao da jeste, ali drugi me dio ubija, već sam ga tri puta pisao i brisao, pa sam tako i došao u ovo stanje uma, koje bih mogao opisati kao “strah od književnog stvaralaštva.”

Taj strah osujetio je moje književne namjere toliko puta da mislim kako je krajnje vrijeme da mu se osvetim, posebno jer sam svjestan da je riječ o iracionalnom strahu, o nečemu što se neće dogoditi nikad jer je nemoguće. 

Da bih to učinio, potrebno je da završim ovu priču i objavim je, pa kako god ispala. To ću i uraditi, samo da se još malo namučim, da mi pukne film, da na površinu izađe Boris koji napiše, objavi i više o tome ne razmišlja, jer valja pisati novo. 

Trenutno čitam “Intimnu prepisku” Darija Džamonje i Fitzgeraldovog “Velikog Gatsbya”, knjige u kojima ne nalazim inspiraciju, ali svejedno dobre, zanimljive. Džamonjina nova knjiga sama po sebi je onako, tukne na novine iz kojih je i priređena, ali Džamonja je moj dragi pisac, pa me sve u vezi s njim zanima. 

Iz te knjige, a prevalio sam otprilike trećinu, najbolje mi je zasad to što mi je dodatno objasnila zašto sam ja sada prije svega šljaker, pa tek onda pisac. Književnost Darija Džamonje posuta je oskudicom od početka do kraja, a ne možeš reći da čovjek nije radio, radio je sve vrijeme, samo što mu je posao uglavnom bio samo pisac, pa kurčevo za lovu. 

I meni bi bilo isto tako da sam ostao samo spisatelj. Vozio bih karinu, a ne skejt. Nekad, kad mi je posla preko glave i čini mi se da ne mogu više, znam sebi prebacivati da je to sve zato što nisam ostao vjeran književnosti, a kad čitam knjige kao što je ova, iz kojih se spisateljski pakao  osjeća neposredno, tada se zbog iste stvari osjećam pametnim. 

“Veliki Gatsby”, čuveni roman, prikazuje život jednog prilično debilnog bogataša, koji u svojoj kućetini organizira luksuzne zabave za nepoznate ljude i onda tu… Ne znam kako to nazvati, ali čini mi se da sam se s tim susreo i lično - kad neko ko ima para želi da mu se na konto toga priznaju specijalne karakterne osobine, neke izuzetnosti kakvih u drugih ljudi nema. Zanimljivo mi je to bilo u stvarnosti, zanimljivo je i u knjizi, a vidjećemo hoće li se još šta tu rasplesti, imam još tridesetak strana. Uglavnom, nije loša knjiga, na dobar način opisuje idiotluk među povlaštenim i stoga ima malo i katarzičan učinak, k’o biva vidiš šta propuštaš, pa ti drago. 

Nadam se da će iduća knjiga koju uzmem biti puno bolja od ove dvije, da ću naletiti na nešto što će me naložiti i zapaliti. 

A možda i ova novela ispadne na kraju bolja nego li se nadam, treba je napisati. 

NOVELA O PISCU PERI

1.

Dok se spremao za posao Pero je razmišljao o tome kako se ponovo nije naspavao, kako je postao hronično nenaspavan, a sve zbog navike da piše do kasno u noć. 

Već duže vremena razmišljao je o tome, ali ne da bi nešto promijenio, već samo tako, kao neku konstataciju koja voli da bude izgovorena svakodnevno. 

Nadao se da će se vremenom navići na takve uslove, ali vrijeme je pokazalo suprotno. Dok dođe noć Pero bi postao čovjek umoran i pamet mu ne bi bila tako bistra kao izjutra, pa je samim tim i pisanje bilo loše. 

Na kafi u kafiću ispred zgrade sjedio je s Kemom. Kemo je stalno započinjao neki novi posao, iz čega je izvlačio svoj nepresušni entuzijazam, o čemu se pričalo kada ga nema. 

Sada su to bile vizit-kartice, za koje je nedavno kupio rezač. “Kome to danas ne treba?”, govorio je u zanosu, “Treba svima, i ko ništa ne radi treba mu vizit-kartica. Takav vakat došo.”

Naviknut na takve priče, Pero ga je slušao naizgled ozbiljno, ali je mislima bio u noveli na kojoj je radio. 

I dalje je vjerovao da je ideja dobra i da će novela, samo ako je realizira kako treba, osvojiti zasluženu pažnju. Želio je realistično prikazati život svog poslovnog kolege Armana, koji je imao tu moć da jad vlastite egzistencije shvati kao nešto veliko i iznese se. Cijela Bosna vrvi od takvih, mislio je, pa mu je to budilo nadu da bi mogao s tim radom postati poznat. 

Ideja da postane poznati pisac  s godinama je postajala sve jača. Čitav Perin život bio je usmjeren ka tome još od djetinjstva i to je bilo nešto što mu nije dalo da prihvati poraz, što ga je tjeralo da i dalje piše svaki dan, bez obzira na snagu i raspoloženje. 

Iz tih misli prenu ga sat, pokazavši mu vrijeme polaska. Tek u tom trenutku čuo je šta Kemo priča: “Sve je u rukama Gospodara, on bira kome će nafaku…”

S tom rečenicom u glavi Pero sjede u auto i pođe prema firmi. 

Želio je biti vjernik. Mislio je da bi mu to bilo veoma korisno sredstvo u borbi protiv samoće, a uz to i dobar izvor motivacije za književni rad. Ima nešto u tome kad misliš da te Bog gleda šta radiš, a neće da ti pomogne samo zato što on najbolje zna da možeš ti to i sam. 

To se nije moglo dogoditi preko vjerskih priča njegovih komšija, jer njih je krasila dječja prostota, ali one su bile inspiracija da se Pero odvaži ponovo probati pročitati Bibliju i Kur'an, s nadom da će u njima pronaći vjeru koja je za njega. 

Umjesto toga čitanjem Svetih spisa Pero je izgubio i ono malo vjere što je bio stekao slušanjem. 

Počeo je sa Biblijom, ali sve što je izvukao iz nje bilo je da se par puta od srca nasmije knjizi Postanka, za koju je na kraju, ma koliko srce tražilo suprotno, morao zaključiti da je potpuno nevjerovatna.

Kad je došla druga knjiga, u kojoj Bog jako puno ponavlja od kakvih  materijala želi svoje svetište, odustao je, jer takav Božji govor ispunjavao ga je ponajviše osjećajem da bogohuli, i to na neki potpuno novi način, za koji je psovanje mala maca.  

S Kur’anom nije bilo bolje, što ga je čitao više, sve je jača postajala i  vjera mu da su tako nešto mogli napisati jedino ljudi, grupa autora o kojoj bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da su to bile osobe željne vlasti i to one najgore, u kojima se nad neposlušnicima vrše fizičke odmazde. 

Kad je naišao na dio u kom se kao neprijatelji vjere spominju lažljivi pisci, definitivno je odustao od daljeg čitanja, nakon čega mu je naumpala i Tora, ali nije imao toliko snage. 

Bibliju i Kur’an odložio je na policu jednu do druge i tek tada i su mu se te dvije knjige i dopale, jer je bilo kako ne treba, a složio se lijepo zlatotisak na hrbatima. 

Poslije toga uzeo je čitati Aliju Nametka, njegove zapise koji nisu bili namijenjeni objavljivanju, u kojima je pronašao utješnu rečenicu: “Insan neće da se pokaje dok je mlad, da ne griješi, već tek kad pane kurcu za uši.” Ta ga je rečenica od glasno nasmijala, a nasmijao je i on Dudu s njom, koji je poslije nasmijao čitavu menzu. 

Pred firmu je, kao i obično, stigao pet minuta ranije i odmah požurio u magacin. Posla je bilo puno, a kad je tako Pero je volio navaliti od starta, iskoristiti jutarnju svježinu da odradi što više. Njegov posao bio je kontrola, provjera svakog paketa da u sebi sadrži tačnu količinu eksera i lijepljenje kontrolnih stikera. Tog dana trebalo ih je provjeriti deset hiljada. 

U magacinu ga dočeka Dudo, koji ne odgovori na Perino “dobro jutro” zato što su otprije nekoliko dana bili u svađi. Pero je znao da je u pravu, da su nepregledani paketi bili Dudini, a ne njegovi, pa kad je Dudo pokazao istrajnost u kleveti, Pero je tražio snimku sa video-nadzora, na kojoj se zatim vidio Dudo kako gura pakete na Perinu stranu. 

Gazda Toni se smijao kao lud kad je to vidio i nije htio kazniti Dudu ništa, samo mu je naredio da odradi šta je preskočio, ali je on to svejedno zapamtio kao Perinu uvredu. To je Peri bilo smiješno i bio je spreman riješiti stvar putem nezasluženog izvinjenja, s čim nije žurio jer mu je za promjenu prijalo raditi u tišini. 

Pero je bio dobar radnik, sposoban, savjestan i vrijedan. Jednom kad se zagrije mogao je raditi satima bez pauze i bez greške. Volio je to, da radeći zaboravi na sve, pa kad se kasnije dozove samom sebi da se čudi, šta je posla završio! 

Osim toga na taj način mu je polazilo za rukom i da smanji radno vrijeme, jer gazda Toni nije pravio problem da se ide kući čim je posao završen.

Posao kontrolora radio je već sedam godina i savladao ga dotle da je radio mehanički. 

Mehanički rad, koji se Peri činio kao samoubistvo dok još nije imao životnog iskustva, dok je o tome znao samo sa fakulteta, ispostavio se kao jedna od najljepših stvari koje su mu se desile u životu: dok su ruke zarađivale za život, um je bio slobodan misliti na šta god hoće. To nije bilo moguće na prijašnjim Perinim poslićima, po redakcijama u kojima uvijek ima neko da pije kafu, puši i brblja, pa je Pero, u trenucima kad je za tako nešto raspoložen, znao vjerovati da mu je posao kontrolora poslao sami Bog, kako bi mu omogućio da kao pisac ostane slobodan i nezavisan. Lijepa vjera iz toga se razvijala i dalje, jer na pitanje: “Zašto bi Bog htio tako nešto?”, postojao je samo jedan logičan odgovor: “Da napišeš remek-djelo.”

O tome je mislio i ovog jutra, ali  kritički, pod dojmom sinoćnjeg neuspjeha. Misao da mu je Svevišnji sredio posao u ekserani, a samo zato kako bi ga učinio situiranim i slobodnim piscem, sada se doimala tako glupom da se sam pred sobom zacrvenio. Kad ga je Dudo slučajno pogledao, prošlo mu je kroz glavu da se zacrvenio jer je zapeo iz sve snage, a kako bi Dudo ispao lijen, poslije čega je i sam navalio što jače može.

Na gajbi koju je Pero provjeravao stajalo je Armanovo ime. On je u ekseranu stigao posljednji, prije godinu dana, a brzo se izdvojio kao najbolji pakirer, jedini u historiji firme koji je osvojio mitski bonus od 1000 KM za mjesec dana pakovanja bez greške. 

Kao književna tema ponudio se sam. Neko mu je rekao da je Pero pisac, da je objavio roman i dečko je prišao. Htio ga je Pero odbiti jer se vidjelo da je narkić, ali je mali rekao: “Dobio sam preko sto hiljada na kladionici odjednom” i Pero se zainteresovao. 

Otišli su poslije posla na kafu, gdje mu je Arman pokazivao slike sa putovanja kada je osvojio pare. Otišao je najprije u Beč, iz Beča u Rim, iz Rima u Monte Karlo, a sve to u dvije sedmice, u iznajmljenom BMW i8, za kog se moralo priznati da mu je lijepo stajao. 

Epilog tog putovanja bio je da se Arman vrati kući sa 6000 € duga, koliko su mu potraživali iz rent-a-car kuće zato što je, silazeći sa nekakvog glupog trotoara, razbio prednji usisnik i isparao pragove. Na tom mjestu mu je Pero pružio ruku i obećao da će napisati novelu. 

Dvije sedmice poslije toga Arman je dolazio Perinoj kući i pričao mu o sebi, a Pero na osnovu toga pravio bilješke, iz kojih će na kraju izroniti nacrt novele na dvije strane, koji je pedantnošću i urednošću mogao parirati kakvom arhitektonskom nacrtu. Kad je Arman to vidio, neko vrijeme je stajao i onda rekao:  “Brate ti to baš ozbiljno.” 

Polaskalo je to Peri, ali da bi bio siguran u Armanovo razumijevanje, sam mu je pročitao strukturu: početak je dan u kom je Arman prošao ludi sistem, zaplet njegov odlazak za Beč, vrhunac Monte Karlo, rasplet oštećenje BMW-a i kraj povratak kući sa šest hiljada eura duga. 

“Tačno tako je i bilo.”, potvrdio je Arman, nakon čega se Pero bacio na posao. 

Početak je savladao lako. Arman je bio oduševljen i nimalo mu nije smetalo što priča ne odgovara istini, što odmah prva rečenica donosi osamnaestogodišnjaka koji repetira i u džep stavlja očev pištolj, nešto što mu Arman nije ispričao. 

Taj žestoki početak, koji je po svemu slutio na pljačku, okonča tako što Arman u kladionici umjesto pištolja izvuče tiket. “Dijete drago”, reći će starija radnica, “šta ćeš s tolikim parama?” - “Znam ja šta ću!”, spremno odgovara Arman i završava početak. 

To je Pero istresao u noći, u jednom dahu, pa sutra još samo malo popravio i to je bilo to.

Sa zapletom nije išlo tako lako. Prvo ga je stavio na autobus, kako je bilo i u stvarnosti, ali je to ispalo nekako jadno, a za jad je još bilo prerano. 

Prebacio ga je tada na voz, što jeste bilo malo bolje, ali opet više dosadno nego zanimljivo, a to bi bila velika šteta poslije onako spretnog početka. 

Sinoć je bio preumoran i nije mogao smisliti ništa novo, pa je ko sivonja udario po starom, bez mozga, na same mišiće, spisavši na desetine loših rečenica, dobrih jedino za prekrižiti, pojedine dijelove za zacrniti do potpune nečitkosti. 

Mislio je o tome dok je kontrolisao tačne Armanove pakete, u kojima se ovaj put zatrefi jedna greška. U drugim okolnostima saopštio bi to Dudi kao novost, a ovako je samo otvorio kutiju i dodao ekser koji nedostaje. 

U tom trenutku mu naumpade: jedino što je logično u ponašanju junaka koji nije bezveznjaković jeste da sa 107 000 maraka na kartici ide u Beč avionom.

Ta misao vrati mu posrnulu spisateljsku motivaciju na način da je iz blata u koje je potonula najednom premjesti nebu pod oblake. 

Svega tri sekunde na tom mjestu i Pero je u glavi jasno vidio malu sarajevsku aerodromsku zgradu, njezina automatska vrata, kako se otvaraju i propuštaju mladog junaka,  koji od prtljaga ima samo ruksak na leđima. 

Učini mu se da nešto tako  genijalno, tako suptilnu najavu onoga što slijedi, može smisliti samo majstor, zbog čega je nastavio da je gleda u mašti iznova i iznova, kako bi je dobro zapamtio za večer. 

Kad mu je na to sve još došla i rečenica: “Bogami se nebo dobro naglavićilo…”, izgovorena barmenu od strane pilota, koji za malim okruglim barom uz to pije rakiju, bacio je kutiju iz ruku i odriješitim korakom pošao u toalet da zapiše crtice. 

NIZ TREBEVIĆ

Ideja da se sa skejtom spustim niz Trebević stara je dosta, a vjera da sam za tako nešto sposoban rodila se prošlog ljeta, kada sam se bez ikakvih problema spustio djelimično. 

U međuvremenu sam radio na naprednoj varijanti kočenja. To kočenje  zove se powerslide i vrši se pomoću samih točkova, tako što se skejter okrene po strani i kliže na njima dok ne izgubi brzine koliko želi. 

Završivši nedeljne obaveze, krenuo sam ka Trebeviću oko tri. Dok sam se vozio trolom bilo mi je veoma lijepo, vidio sam sebe kako se spuštam, kako prolazim oštre krivine kližući i dostižem neuobičajeno velike brzine. 

Po izlasku iz trole, na trgu prekoputa Vijećnice, sreo sam grupu lokalnih skejterčića, dječaka u dobi od 12 do 14 godina, koji me puno vole, najprije kao rijetkog starijeg čije je postojanje dokaz da godine nisu prepreka skejtu, a zatim i što kod mene vide trikove od kojih su sami još uvijek daleko, ali je to bitno, da vidiš nekog uživo kako ih radi, jer tako znaš da nije nemoguće. I ja sam imao takve starije drugove, najprije Šehu, a zatim i ostale, da sad ne brojim.

Lijepo osjećanje trajalo je dok nisam sjeo na žičaru, to jeste nije izvjetrilo odmah, nego kad se žičara već popela toliko da ispod mene prestane grad, čim je u kabini zavladala ona specifična tišina. Tu se stao javljati neugodni osjećaj da nisam dobro odmjerio zadatak i da se upuštam u nešto ludo smiono, koji je postao još jači dok sam prolazio pored nekog izdignutog kafića, iz kog je tukla uznemirujuća elektronska muzika što podsjeća na vikend-spidaše i njihove otužne nedelje. 

Smirio sam ga pomoću svijesti da nisam bez izbora, da uvijek mogu stati i nastaviti pješke, a već i sam izlazak na tu nadmorsku visinu, kao i šetnja u grad niz mahale, stvari su dovoljno dobre da se akcija ne može smatrati propalom. 

Kad sam stigao, po izlasku iz zgrade, stao sam da se zagrijavam. To me je dodatno okuražilo, dovelo me do onog stanja kad u čovjeku nikako nema straha, kad se sav pretvori u samopouzdanje. 

To je učinilo da startam pakleno i odmah na prvoj krivini izletim sa ceste. Morao sam brzo nastaviti dalje jer je tu još uvijek bilo puno ljudi, koji se krevelje pred takvim stvarima, a to je štetno za koncentraciju; osim toga,  ništa u čovjeku ne budi želju za borbom kao primljeni udarac. 

U nastavku sam bio oprezniji, išao lijevo-desno umjesto pravo, ali strma trebevićka cesta i tako daje puno brzine, a moj powerslide, to sada znam, još uvijek nije moćan kako bih volio, tako da sam kod svakog dužeg kočenja proklizavao i završavao na dupetu. 

Tako je to i išlo, sve dok nisu počele kuće, među kojima me bilo malo stid voziti. I da nije, pitanje je koliko bih se održao, jer bilo je strmo kao nos, a uz to posuto pijeskom, na kom nema nikakvog kočenja.

Silazeći pješke, nisam mogao da se ne ibretim gdje ljudi žive, i kako je zapravo precizan izraz: u pizdi materinoj. I oni su gledali mene, kao rijetkog prolaznika jer raja slabo ide tim putem, a moram priznati da sam jedva čekao izmaći jer u pogledima im je bilo nešto mračno. 

Na skejt sam ponovo stao tek kod Željezničke stanice Bistrik, gdje se desila najopasnija situacija, kada me je zamalo pregazio Audi džip sa zatamljenim staklima, dok je na opasnom mjestu i preko pune linije preticao nekog normalnog vozača. Takve stvari treba dobro upamtiti, kako bih sutra, ako se desi da i sam kupim opasno auto, znao i da ga vozim bez da to od mene pravi papka. 

Poslije toga stresa nisam se više htio spuštati skejtom, sve dok nisam došao do zone u kojoj sam svoj na svome, što je od Pivare naniže.

Cijela ta putešestvija ipak je dobro došla skejteru u meni, jer silazak niz strmo brdo zagrijao je noge da valja, a nosanje skejta u rukama probudilo naročitu želju za skejtanjem.

Otišao sam na svoje omiljeno mjesto za skejtanje, Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je zatim došao i Sulja, s kojim mi je najdraže i voziti. 

Bio je to dobar session, u kom je palo finih trikova od strane obojice. Najsretniji sam bio zbog jednog beksajd flipa, kog sam uradio tačno onako kako mislim da taj trik izgleda kad je najbolji.

Da ljudi znaju koji je to osjećaj, koji high, kad uspiješ na skejtu ono što si zamislio onako kako si zamislio, u Sarajevu bi bilo sto hiljada skejtera. Svi narkomani bi prešli na to, jer kokainsko samopouzdanje, spidaška nadmenost,  LSD prosvjetljenje, svemu tome je vrh dosta niže nego skejtu. 

Veče je završilo sa slomljenom daskom, koje mi nije bilo žao nimalo, jer dobro me služila i poginula je časno, baveći se onim za šta je stvorena. 

Sve to mi ipak nije bilo dosta, pa umjesto kući, okrenuh Zetri, gdje sam protiv Maida izgubio partiju kuglanja sa tridesetak bodova razlike. 

Iduće nedelje ima da mu vratim. Kugla mene ide dobro, ne ide samo kad puno pričam, pa izgubim fokus. 

Da je daska baš juče trebala pući, to sam vidio danas, jer mislio sam da ću novu morati uzeti na dug do plate, ali ispostavilo se da je bila uplata nekog honorara, za neki posao davno odrađeni i već zaboravljeni. 

S novom daskom život je, bar za mene, dosta lakši. Živim ga kao svi, tražeći svašta nešto što mi fali, a ta je potraga, kako znamo, obično veoma duga. Treba to ispresijecati sa nečim što volimo, inače bi mogli zaboraviti da nije bitan cilj, nego put. 

KAO PRAVI PROFIĆ

1.

Sve je počelo s tim kada sam na Trebeviću uhvatio patuljka. Bio sam na bob stazi, crtao neki grafit, a u jednom trenutku pive su učinile svoje i potjerale me tamo gdje i car ide pješke.

Nisam od onih koji bi se pomokrili po stazi, uopšteno po arhitekturi, a posebno onoj koja čuva spomen na dane kad je Sarajevo bilo sportski centar svijeta, zbog čega pođoh u šumu. 

U šumi na Trebeviću, pogotovo oko bob staze, nije kao što je bilo nekad. Šuma je stara, a ono što je novo jesu ljudi u toj šumi - mnoštvo njih, svaki dan, bučniji od svake zvijeri. 

Petnaest minuta trebalo mi je za pronalazak diskretnog mjesta. Trebalo bi i duže da ga nisam potražio okomitim putem, popevši se na stijenu visine oko tri metra. Tu je bio mali plato, a usred platoa rupa, kao stvorena za moje intimne želje. 

Možda je to i do godina, a možda i do savremene pive, ali u posljednje vrijeme primjećujem kako od nje mokrim puno više nego kad sam bio mlad. 

Tako je bilo i sada - uporedo sa oslobađajućim mlazom iz mene potekoše i stihovi, Jesenjinova “Sirotica”, koja završi prije nego mokrenje, tako da stigoh još i “Granitnu stenu” od Ljermontova, uklopivši je tako da posljednja riječ i posljednja kap padoše u isto vrijeme. 

O tome sam se bio jako zamislio, kako već pola svog života koristim odlaske u toalet za obnavljanje znanja iz poezije, te kako se nikada prije, a ni poslije, nije dogodilo da se dužina poeme i  mokrenja utrefe tako na mjeru. 

Šta li bi o tome rekao moj veleuvaženi profesor, pitao sam se, je li mu to dođe ono prvo ili ono drugo vrijeme u književnosti? Opisano ili upisano vrijeme? Ili je to možda nešto treće, jer koliko sam uspio upratiti, teorija književnosti najvećim dijelom i nije drugo do ništa predstavljeno kao nešto. 

Nema sumnje da bih se oko tog pitanja zadeverao, pa bih možda i noć probdio razmišljajući tako na stijeni, da u tom trenutku sasvim razgovjetno ne čuh iz rupe: “E jebem ti više ovakav život!”

Možda bih se i uspio ubijediti da nisam čuo ništa, ili u najbolju ruku da je to bio neki moj glas, ali sitni razgovjetni glas iz rupe opet se javi: “A otišlo je i po papirima, pogle ovo… E u pičku materinu više sve!”

Onda se čulo neko kao grebuckanje i kao kad padaju kamenčići, na šta iz rupe najprije izleti minijaturni defter, čije slijepljene i izvitoperene stranice ne mogoše da se rašire u krila, za njim pisaljka, tolišna da se jedva vidjela, a na kraju i glava, mala, okrugla, rumena, bradata i na to sve svježe okupana, sa milion kapljica koje izgledaju kao da su prosvijetljene suncem, iako je plato u sjeni. 

Da skratim priču, bio je to patuljak Slavko, koji mi se najprije napsovao do mile volje, a onda srdito obznanio kako ispunjava samo jednu želju, te kako trebam požuriti da je zaželio jer valja mu sušiti defter.

Nisam u to vjerovao, mislio sam da je to njegova osveta, pod koju požurih da se poturim ne bih li makar malo ispravio nepravdu neopreznog mokrenja: 

“Hoću da sam bezgrešan na skejtu”, odgovorih kao iz topa, na šta Slavko pljesnu ručicama i reče: “Učinjeno! Moram priznati da sam i očekivao neku glupost, ali toliku baš ne.” 

Nisam mu na to rekao ništa, jer da jesam vidio bi već po samoj boji glasa da me njegova pakost čini sretnim: meni je u tom trenutku bilo samo do toga da se ne spominje neprilično kupanje, koje ti ljudi na prvu ne zamjeraju manje zbog toga što je bilo nehotično. 

Na kraju je Slavko ipak upitao: “Šta ti bogati bi da istreseš punu termosku čaja?”

“Žena me iznervirala”, lupih prvo što mi je naumpalo. 

“Je li od đumbira?”, upita Slavko, pa odnekud ispod pojasa izvadi metalni lončić i poturi ga pod bradu, koju s obje ruke stade cijediti. 

“Jest od đumbira”, potvrdio sam crveneći se; “I od kurkume isto”, dodah kao najistinitiju verziju koju mi moj položaj dopušta. 

U idućih nekoliko dana nisam imao vremena za skejtanje. Zakačio sam neki projekat sa strane, u kom je lova bila paklena, ali i deadline prislonjen na vrat poput oštrice noža: za samo tri dana valjalo je proizvesti deset promidžbenih tekstova od po hiljadu riječi. 

Jedini način da se uspije tako nešto bio je da se tekstovi rade stalno, dokument na telefonu u ruci da je otvoren non stop, pa u svakom slobodnom trenutku dopisivati riječi i graditi rečenice, a od rečenica pasuse. Tako u toku radnog vremena, a poslije njega trkom kući, pa lezi i piši, piši, piši, i iznenadi se poslije kad odeš u wc: ko bi rekao da insan može pišati tako dugo? U tom haosu bio sam zaboravio i kako se zovem, a ne na susret sa patuljkom Slavkom. 

Nekako sam uspio završiti posao na vrijeme, poslije čega sam želio još samo jedno, a to je da izađem na skejt i tjeram ga iz sve snage dok ne padnem. 

Tako sam i učinio, izletio sam iz haustora trkom i bacio skejt pod noge, a već od prvog guranja primijetio sam da su stvari nekako drugačije, nekako snažnije i brže, ali sam mislio da je to od ljutine, pa nisam obraćao naročitu pažnju. 

I kako to već na skejtu biva, kad čovjek uhvati toliko brzine i takoreći sam postane brzina, da mu ideje o trikovima dolaze same, a on ih bez razmišljanja pretvara u djela, tako ni ja nisam primijetio odmah da sam brži, da letim više i da sa lakoćom izvodim trikove za koje mi inače treba na stotine pokušaja, pa čak i one za koje ni ne znam kako se rade. 

Tek kad sam izašao iz Gatačke i uključio se u spust niz Kraljice Jelene, tačnije kad sam naletio na ležećeg policajca i okoristio se njime kao skakaonicom, izletivši u strašan trisiksti, sjetio sam se ljutog patuljka Slavke i njegovih riječi, kako nije sumnjao da ću tražiti nešto glupo, ali se svejedno iznenadio kada sam rekao šta bih. 

Za potpunu provjeru Slavkine mađije nije trebalo puno: dvadesetak metara dalje niz ulicu nalazile su se duge i vijugave stepenice, praćene visokim i isto tako vijugavim gelenderom. 

Skoknuvši nisko na trotoar, odmah sam skočio još jednom, ali ovaj put veoma visoko, iznad gelendera, na koji padoh osovinama u takozvani fifti-fifti, te uz glasan zvuk struganja metala sjurih se do dole i doskočih perfektno, nakon čega moradoh stati, jer tu više nije bilo traga sumnji da je Slavko svoje obećanje ispunio. 

A to je značilo da za ponovo mene počinje novi, ali ovaj put stvarno bolji život. 

KRAJ PRVOG DIJELA