nedjelja, 24. srpnja 2022.

MEHO BREMEN


Mulina tekija



Onih prvih godina iza rata, kad su mehanički satovi u autima bili najnormalnija pojava, Meho je važio za jednog od najboljih trgovaca polovnim automobilima u gradu. 

Tajna Mehinog uspjeha ležala je u dvije stvari: prva vraćanje kilometraže, i druga temeljito čišćenje.

Što se tiče vraćanja kilometraže, za to je bio zadužen Meho, a temeljito čišćenje, koje je lažnu sliku o pređenim kilometrima činilo vjerodostojnijom, tim se bavila Mehina supruga Vasva. 

Njih dvoje bili su savršen tandem i za prvih pet godina poslovanja postigli blistav uspjeh: poslovne knjige auto-kuće “Mevas” tu su da posvjedoče kako je u periodu od 1996. do 2001. ista uvezla i prodala samih Golfova dvica hiljadu i petsto, a kad se tu dodaju i drugi modeli, onda brojka prelazi i dvije hiljade.

Meho je bio najveći majstor vraćanja satova možda i u čitavoj Evropi. I drugi su vraćali, ali bi im se nerijetko znalo desiti da krajnji rezultat ispadne neravan i samim tim sumnjiv, dok je kod Mehe, bez obzira na godište i model, uvijek bilo ravno kao pod konac. Kad Vasva prije vraćanja izglanca plastično staklo kontrolne table i samu tablu, dobije se rezultat koji kod mušterija osrednje platežne moći izaziva osjećaj da su našli ono što su tražili - odlično auto za male pare. Na kraju krajeva to su i dobijali, jer njemački poštarski Golfovi, uprkos činjenici da su rashodovani, sa lakoćom su prelazili u svom podmlađenom bosanskom životu još po tristo-četiristo hiljada, a neki od njih opstali su sve do danas. 

Stvari su išle dobro i kasnije, kad je u renomiranim salonima polovnih automobila dvicu zamijenio Golf tri. Istina, konkurencija je procvjetala početkom novog milenija, i Meho i Vasva su se žalili da nije više kao nekad, ali stari i isprobani recept i dalje je držao vodu, i oni su gradili veliki prodajni objekat u Hrasnici. 

Bio je to skup i ambiciozan poduhvat, koji je trebao da im osigura prvenstvo prodaje i u budućnosti, ali se to na kraju nije dogodilo. 

Prvobitne cijene, po kojima je Meho sračunao da za ostvarenje cilja treba oko dva miliona, stale su se mijenjati na gore kako je vrijeme odmicalo, a uz njih se pojavljivati i razni općinski, kantonalni i federalni službenici, koje je sve valjalo podmazivati sa iznosima nezanemarive prirode jer je objekat na tri svoje strane zalazio u duboku ilegalu, u vodozaštitnu zonu i zaštićeno područje arheološkog nalazišta, što je sve zajedno uvećalo troškove gradnje toliko da je ista na pola morala biti obustavljena. 

U tom kriznom trenutku, kad je valjalo biti jači nego ikad i skupljati pare, došlo je do pucanja između Mehe i Vasve, do pucanja i rastave prema kojoj je nedovršena gradnja ostala podijeljena između dvije zavađene strane, te kao takva osuđena na propast. 

Uzrok raspadu bio je obostrani kurvaluk, koji se nekako - to jest ne nekako, već intervencijom Fiće Fićka, još jednog trgovca polovnim automobilima kom je dosadilo biti vječno drugi - saznalo u isto vrijeme, a što je Mehi bilo previše, pošto je on bio tradicionalno nastrojen i kao takav stava da je dobar muškarac pomalo i kurvar, dok je dobroj ženi gnusna već i sama pomisao na te stvari.

U tom ratu između bivših supružnika, koji su se raspali na dva auto salona, na vidjelo je isplivala istina o njihovom nekadašnjem uspjehu. 

Promućurna Vasva, koju je petnaest godina radnog iskustva učinilo svjesnom po pitanju marketinga u biznisu, iskoristila je svoja poznanstva kako bi dala opširan intervju u reviji "Express", kog je zatim pročitao cijeli region jer je u tom broju također izašao i članak "Ceca: sex sa dvojicom muškaraca?"

 Izmišljeni članak o Ceci nalazio se u unutar Vasvinog intervjua, umetnut baš u onom dijelu gdje Vasva opisuje kako Meho, služeći se posebnim ključem za čije se posjedovanje u Njemačkoj dobije pet godina zatvora, polovi kilometraže i od starih ishabanih Golfova pravi aute u najboljim godinama. Ljudi bi pohrlili na Cecu, osjetili se prevarenim što u članku ne piše ono što su očekivali i tako ljuti nastavljali na Vasvu, pa je na kraju svima ostalo u glavi samo to da je čuveni trgovac polovnjacima Meho gadni prevarant. 

Neko vrijeme poslije toga uništeni Meho kovao je plan da ubije bivšu suprugu, ali na kraju se zadovoljio i s tim što se jednog dana pojavio u krugu Vasvine firme i pred radnicima, od kojih su troje od četvero do juče radili za njega, izvrijeđao ženu na pasja preskakala. 

Poslije toga uslijedili su izuzetno teški dani za Mehu, koji bi zasigurno potrajali i duže da na životnom putu nije sreo čovjeka koji mu je umio puhnuti u prigaslu duhovnu žeravicu i učiniti da iz nje ponovo sukne plamen.

 Tog čovjeka Meho je upoznao slučajno, ispred male drvene tekije u Hercegovini, na koju ga je poveo prijatelj ne bi li ga malo razonodio. Tekijski derviši bili su u tom trenutku u molitvi, a kad im je to rekao momak koji je potpuno nečujno otvarao i zatvarao vrata, taj je čovjek sam od sebe počeo pričati o tekiji, o tome kako je ta mala tekijica izašla zapravo jako skupo jer da je to sve prvoklasna njemačka hrastovina, dovučena iz Bremena, iz Njemačke još onda. 

Bila je to prva u nizu od zanimljivih tekijskih priča. Taj očito upućeni čovjek, kog su sijeda brada i prsten sa crnim kamenom činili sasvim dostojnim povjerenja, nije propustio ni da se sjeti starog derviša Mule, osnivača tekije. 

Meho, koji je do tada priče nepoznatog čovjeka slušao sa tupim izrazom lica, naglo se zainteresirao kad je čuo da je stari Mula, prije nego će postati derviš, bio trgovac konjima, te da je radeći taj posao stekao lijep imetak, koji će mu zatim dijelom ukrasti, a dijelom upropastiti njegova zla žena, Zejnebi hanuma. 

Slušajući priču o Mulinoj borbi sa zlom Zejnebi hanumom, koja će bivšem mužu oteti i posao, Meho se osjećao kao da sluša priču o samom sebi, pa kad je poslije došao dio u kom razoreni Mula za inat Zejnebi hanumi okreće novi list u životu i počinje novo poglavlje, veliki trgovački comebeck sa voćem i povrćem, koji će se na vrhuncu pretvoriti u vrhunsko poštovanje, u titulu, turban i tekiju, siroti Meho doživio je neku vrstu katarze i sa suzama u očima odlučio da od tog trenutka i on okreće novi list, u životu i u trgovini, te da će to biti njegova osveta onoj kojoj je sve dao, a ona mu vratila zna se već kako. 

Odmah sutradan krenuo je sa rasprodajom preostalih auta, odlučan u namjeri da digne ruke od posla na kom se već toliko ukaljao da je pitanje može li se više oprati. Dade ih po tako povoljnim cijenama da ni najgori glas protiv toga ne može ništa. Zadovoljne mušterije, ako su i bile upućene u Mehin loš glas, odlazile su kući sa mišlju da isti nije istinit, a među njima oni koji su bili upućeni u Vasvin intervju, oni sa mišlju da je Meho dobar i prepošten, a Vasva rospijetina, za šta je dokaz uostalom i to što izlazi u takvim novinama.

Mehi je sve to bilo svejedno, jer on je pred očima imao viziju čija je ljepota bila tako zanosna da mu drugo nije bilo interesantno. Ta je vizija ponajviše izvirala iz činjenice da između njegovog i života derviša Mule ima toliko sličnosti, što je u Mehinim duhovnim projekcijama i nadgradnjama odlazilo tako daleko da je znao vidjeti sebe i kao Mulinu reinkarnaciju. Odjednom bi mu u pamet došlo, naizgled samo i ničim izazvano, kako se nešta malo kao i sjeća kada se tekija pravila - konkretno, da je bilo pitanje odakle poručiti građu, da li iz Bremena ili Drezdena? 

U potrazi za odgovorom na ovo pitanje, Meho je još jednom pošao do male tekije, ovog puta sam, ali naišao je na zamandaljena vrata, po svoj prilici već duže vrijeme, jer svud po majušnoj avliji bujno se talasala nepokošena trava. 

Silno začuđen, Meho za svaki slučaj pokuca na vrata, zatim i u prozor, uvjeri se do kraja da nema tu nikoga, nakon čega sjede na masivan drveni prag, i tik kako ga dotače guzicom pomisli: "Nije bilo između Drezdena i Bremena, već između Hamburga i Bremena." 

Pred očima mu puče slika hamburške auto pijace, dio sa Golfovima, velik kao tri stadiona, onaj na kom je Mehina pojava pobuđivala naročitu pažnju, posebno među prodavačima koji nude starije generacije. Nikada mu se taj grad nije svidio, jedino zadovoljstvo što ga je u njemu pronalazio bilo je da snižava ionako niske cijene starih auta, a mimo toga sve mu je bilo odbojno, hladno. 

Sad mu je bilo jasno odakle su ti odbojnost i hladnoća dolazili - to je stari Mula u njemu zazirao od grada koji mu je za ogromne i sa poštenom mukom stečene pare htio prodati trule grede i crvima rastočene daske. 

Baveći se takvim i sličnim mislima, ni primijetio nije da ga je savladao san, te se Meho u snu nađe kao na javi, sam pred tekijom, samo što sada iz nje izađe derviš Mula, sav u zelenom - zelene dimije, zelena košulja, zeleni turban. Stajao je i mirno gledao u Mehu, sa očima čija se boja prelivala iz sinje u sijeru, i u jednom  trenutku samo kratko rekao: "Lubenica.", i na Mehino iznenađeno: "Šta?", još jednom i još kraće ponovio: "Lubenica!", nakon čega iščeznu u oblaku zelenog dima, a Meho se probudi i na prvu jako uplaši jer već je bio pao mrak.

Taj je događaj odredio Mehinu trgovačku budućnost. Odustavši od reinkarnacije nakon što mu je lokalni efendija objasnio kako nema toga u islamu, Meho svejedno steknu kristalno jasnu i čelično tvrdu vjeru da je pod protekcijom višeg reda, te da ga na kraju, naravno poslije mnogih peripetija, čekaju tako divne počasti i nagrade da ljudski um to ne može ni zamisliti, a kad pokuša to onda ispadne veoma prizemno.  

Ta vjera će pomoći Mehi da se na posao sa lubenicama dadne bez pretjeranog razmišljanja, kao čovjek koji unaprijed zna da će pobijediti, pa nema nikakvog straha. 

Od prijatelja je čuo za selo Donji Neradovac na jugu Srbije, kako tu navodno raste najbolji bostan - baš tu je riječ upotrijebio, bostan - po njemu i u čitavoj Evropi. Mehi je to bilo dovoljno, odmah je sjeo u jedini automobil koji mu je ostao i zaputio se prema Vranju, u kom mu je živio drug iz vojske, gdje mu je živio i dalji rođak, po imenu Nikola, s kojim je bio u povremenom kontaktu.

Da li su u tome neku ulogu odigrale Muline tajanstvene moći, ili je cijela situacija bila samo još jedan u nizu od plodova slučajnosti, tek ispalo je tako da je baš Nikola Mehin te godine posadio četrdeset hektara lubenice. 

Baš u to vrijeme, na tih petnaest dana pred berbu, Nikola je bio teško zadeveran s pitanjem kome prodati toliku lubenicu. Istina, kao posljednje i sigurno rješenje stajala je otkupna stanica, sa svojom bijednom otkupninom koja bi u njegovom slučaju na kraju ipak narasla na pristojnu sumu, sasvim pristojnu kad se doda svota od prodaje na malo ispred kuće, ali nije u tome bio fazon. Fazon je bio baš u tako nečemu kao što je da mu iz Sarajeva dođe Meho, Meho koji hoće svu lubenicu, hoće i ima pare. I Meho je to shvatio kao znak, i na odlasku umjesto dogovorenih pet ostavio deset hiljada eura akontacije, o čemu je glas otišao sve do Niša, po kom se pričalo o nekom Meši što je kupio svu lubenicu u Srbiji, nema Srbima srpske lubenice, samo turska. 

Tek kad se vratio u Sarajevo i Meho je saznao da se lubenice kupuju u Turskoj, na bazaru u Istanbulu, i to tek onda kad se rame uz rame za tezgama nađu Grci i Turci s Kipra, jer tad cijene padaju kao pokošene. 

Bio je to trenutak u kom se Mehina vjera u svete Muline moći pokolebala, posebno kad je saznao da je lubenica u Turskoj i do deset puta jeftinija nego u Srbiji, ali srećom iste večeri Mula mu je ponovo izašao na san, ovaj put u tamno plavom kao noć, kako jaše na čelu karavane čija su kola prepuna lubenica. Idućeg jutra Meho se probudio ponovo s kajanjem, ali ovaj put ne zbog toga što je kupio lubenice u Sr, već što je dopustio da mu glas tamo nekih pijačara bude važniji od Mulinog. 

Uzevši stolove na nekoliko pijaca, Meho je dočekao prve kamione i krenuo sa radom. Konkurencija ga je dočekala sa odobravanjem, posebno kad je vidjela da je Mehina cijena upola veća od njihove. Držeći se prijateljski, oni su se zapravo sprdali s Mehom, malo sprdali, a malo bogme i gledali da ga obodre u držanju visokih cijena, od čega za druge lubeničare nije bilo bolje reklame. 

Gledao je Meho je ispočetka kako ljudi, čim bace pogled na njegovu cijenu, odmah odlaze za druge tezge i tu kupuju, i na odlasku njegovim radnicima, čiji su stolovi na ulazu, upućuju poglede pune zloće. Jedna žena ga je čak i upozorila: "Ne kupujte kod ovog bandita!", rukom pokazujući na Mehinog sestrića Kemu, koji je za tezgom besposlen piljio u telefon. 

Tih prvih dana posao je išao slabo, slobodno se može reći katastrofalno, ali u stvarima vjere već pomalo prekaljeni Meho nije se više dao pokolebati tako lako. Govoreći sam sebi kako je početna nevjerica osnovni preduslov za čudo, nije gubio duševni mir ni sekunde, što je na svoj način, bez obzira što se iz njihove perspektive slučaj razvijao sasvim kako treba, vrijeđalo nadobudne pijačare, koji su mirnoću Mehinog držanja vidjeli kao gordost i nešto što izvire iz finansijske potkovanost o kojoj sami mogu jedino sanjati.

Ta je uvrijeđenost brzo prerasla u mržnju jer brzo će se ispostaviti da je turska lubenica za tu godinu sasvim podbacila. Sezona nije bila nešto, previše sunca i premalo kiše, pa tako je i lubenica ispala samo izvana dobra, dok je iznutra bila blijeda, raspukla, suha i bez ikakve slasti, tako da je ljudi nisu htjeli ni džabe, a ne za cijenu. Mehina je bila crvena, sočna, hrskava i slatka, i kad je ona druga marka, onda za ovu nije puno ni dvije marke, a ne marka i po.

Kad je sredinom ljeta stigla i druga tura turskih lubenica, još gora od prve, Meho je postao glavni lubeničar u gradu. Nekako u isto vrijeme njemu je stigao kamion od Nikole, šleperčina s prikolicom iz koje se roba prodala prije nego je uspjela doći do tezge, što je bio znak da je vrijeme za promjenu modela poslovanja, prelazak iz maloprodaje u veleprodaju, koju je sada bilo moguće vršiti uz maloprodajne cijene, a bez tolikih radnika i prodajnih mjesta za koja valja davati kiriju. 

Koliko je Meho do kraja ljeta napravio para, to sem njega niko nije znao, a špekulisalo se između jednog i dva miliona. Nekadašnje Mehine kurvice, njih četiri-pet koje su se razbježale u vrijeme Mehine propasti, pokušale su tada da se vrate kod svog nekadašnjeg patrona, svaka sa istom pričom kako joj nije jasno ni što su se uopšte rastavljali kad se toliko vole, ali umjesto starog razvratnika, koji ni u vrijeme svoje najveće oblapornosti nije predstavljao veliku vatru (kurvice su ga među sobom posprdno nazivale Meho Zec), tamo je sada stajao čovjek koji zna nešto pored čega polugole i na garavo iskvarcane siromašne cure jednostavno nemaju nikakve atraktivnosti. 

Ne, Mehu to više nije zanimalo, niti je mogao više osjetiti onu radost i ushićenje kad ga hvale neka tako lažljiva usta, pa samim tim ni otvoriti se za glupe i skupe prohtjeve takvih djevojčura, koji se uglavnom vrte oko predmeta što ih same sebi ne mogu priuštiti, a kad im ih priušti ko drugi, one ih nose s takvom gordošću da čovjek ne zna šta bi kada to vidi, smijati se ili plakati? Jedna od njih, kojoj je svu duševnu hranu predstavljao Cecin izvođački opus, bila je toliko uporna da je, ne ostvarivši svoj naum da dobije sandale na prozirnu petu, ostala spavati pred vratima Mehine kuće kao pas, i zjutra kad je naišao paperboy fasovala smotani Avaz u glavu, zbog čega će cijelog tog dana objavljivati po fejsu slike, prijepodne tipa dvoje se zagrlilo, a jedno od to dvoje drugom zabilo nož u leđa, što se popodne pretvorilo u sličice sa porukama kao što je: "U životu je bitno gledati samo svoje dupe i istrenirati ga tako da ga i drugi gledaju."

Osim djevojčura, oko Mehe ponovo stadoše obilaziti i predstavnici vlasti, koji ljubaznog izraza lica stali nuditi malverzacije u vezi sa Mehinim nedovršenim objektom u Hrasnici, legalizaciju, proširenje i drugo čemu je Meho redom govorio ne, jer se njemu otkako je probao novo nikako nije vraćalo na staro, posebno ne na ono što ima veze sa Vasvom, ili možda bolje reći sa onim od čega bi i Vasva mogla imati hajra. Na kraju doživi i to da mu na vrata pokuca sama Vasva, koja onako sa praga, jer joj Meho nije dao u kuću, pokuša uvjeriti bivšeg muža da popola potplate koga treba i dovrše gradnju, ali samo da bi joj se, pošto je završila svoje bijedničko izlaganje, vrata zalupila pred nosom, nakon čega se čuo ključ u bravi. 

Tako osvećen, Meho se dao na istraživanje pošto je građa u Njemačkoj, tačnije u Bremenu, u koji će ubrzo i otići. 

Od tada mu se gubi svaki trag. 


Dovršeno 24. 7. 2022.







 









 








Nema komentara:

Objavi komentar

SARAJEVO XVII STOLJEĆA ILI NAJNAPREDNIJI GRAD OSMANSKE EVROPE - PRVI DIO

Veduta Sarajeva XVII stoljeće, nepoznati autor privatna kolekcija N. V. Glavića 1. Krajem sedamnaestog vijeka Sarajevo je predst...

Linkovi na postove