LIFESTYLE OV DA POOR AND DANGEROUS

Da sam htio sticati vještine koje čovjeku pribavljaju sami ugled, onda bi komparativna književnost bio pravi studij za mene, ali kako sam htio, ili bolje reći morao sticati novce, ispostaviće se da je studiranje toga bila kardinalna greška. 

Nažalost, shvatio sam to tek kada je bilo prekasno za novi početak, onda kad sam uvidio da ni desetogodišnja potraga za zaposlenjem, naravno nekim koje je u skladu sa mojim obrazovanjem, nije urodila plodom. Sektor kulture, za koji sam nekoć bio ubijeđen da me jedva čeka, nikada mi nije otvorio svoja vrata osim samo malo, tjerajući me da te male odškrinutosti plaćam poštenjem i čašću, što ne bi bilo toliko bolno da ih u isto vrijeme nije otvarao širom za neobrazovane, nekulturne i nečasne ljude, koji od tih poslova žive nakaradno kao krpelj od ovce.  

Zbog takvih okolnosti čovjek upada u trajnu depresiju i pretvara se u nešto što u vječnosti, prema mom razumijevanju stvari, mora završiti kao stanovnik pakla. Nisam htio završiti u paklu, odviše sam bio zanesen idejom hurija da bih to želio, zbog čega sam razvio poseban životni stil, onaj moj sada već čuveni "Lifestyle ov da poor & dangerous", s kojim ću se doskora proslaviti po cijelom gradu, a najviše u kvartovima Gorica, Aneks i Švrakino selo, gdje skoro da nije bilo kuće u kojoj se, među posterima golišavih ljepotica i nabildanih glumaca, ne bi našla i poneka moja fotografija. 

Toliko poštovanje zaradio sam ponajviše zahvaljujući svojim komparativističkim moćima, da uvjerljivo pripovijedam ljubavne zgode sa djevojkama iz snova, kao i pobjedonosne storije žanra "sam protiv svih", omiljenog među obespravljenim i potlačenim, što nisu rijetka osjećanja ni kod bogataša. Moje fantastične pripovijesti na mnoge su ostavljale utisak neupitne istinitosti, baš kao da su prepisane iz Svetog pisma, pa su me ljudi voljeli i čašćavali, tako da sam o tom periodu svog života jedne prilike zapisao sljedeći distih:

Imanjem, ugledom, čašću, posljednji sam među prvim,

Ali, zato, međ’ posljednjim, tu sam još uvijek prvi. 

I kako to obično biva, kad se u siromaha nađe nešto vrijedno divljenja, da se oko njega sjate bogataši i, ne štedeći vlastitog obraza, pokušavaju mu uzeti to nešto džabe, tako se i oko mene stade stezati obruč, sačinjen uglavnom od izuzetno imućnih, ali totalno neinteresantnih muškaraca željnih neprilične im slave, te poneke izuzetno imućne, u grudi i usta operisane žene. Svi su oni, kao po dogovoru, jednako počinjali, sa pričom kako nemaju para, a završavali stilski različito, ali suštinski jednako, tražeći da napišem u svom stilu nešta i o njima, pa da se oni na to potpišu kao autori i kasnije, akobogda, snime po tome film. 

Ispočetka sam pokušavao izbiti im neki dinar iz džepa, no brzo sam shvatio da se uzalud trudim, jer sve su to bili priprosti, bezobrazni i bezobzirni ljudi, koji ne poznaju ništa drugo osim da varaju ili sami budu prevareni, što ne bi bilo teško, ali ni pošteno, tako da sam ih počeo odbijati, najprije direktno, a kako ih je to činilo još navalentnijim, onda pomoću kapare, pred kojom su se povlačili kao slama pred vatrom. 

No, kako mi srce nije od kamena, jedne prilike sam ipak popustio. Bilo je to onda kada je Hamo iz Amsterdama donio  ljubičasti skank, čuveni purple haze, čiji je zamamni miris bio tako jak da se nije mogao držati u kesici, samo u teglici. Došao je do mene i dao mi da probam, a kako je pala ljubav na prvi dim, stao sam razgledati po svojoj maloj i niskoj sobici, šta bi se moglo prodati, pa kad nisam našao ništa, sjetio sam se Tupka. 

Bio je to zdepast i plećat seljak, priprost kao da nema dana škole, jedan od bezbroj takvih koji su se u posljeratnoj kleptokraciji snašli kako nijedan pametan i moralan čovjek nije, tako da se za dvadesetak godina robovanja gorim od sebe uspio obogatiti, naravno ni blizu kao oni, ali dovoljno da počne ozbiljno patiti što nije slavan. Moj prezir za njega nije bio tako potpun i oštar kao prema pokvarenim bogataškim sinovima, jer Tupko je za svoj sjaj, ako ništa, lizao dupeta svaki dan i govorio šta mu drugi kažu držeći se da sam tako misli, dok su ovi bez ikakvog truda dobijali sve na srebrenom pladnju, pa je uz to bio još i čovječniji od njih, jer on je jedini za svoju lažnu biografiju nudio unaprijed stoju, “za materijal” kako je govorio, te još stoju po završetku posla. 

Hamo mi je dao telefon i ja sam ga nazvao, pa nije prošlo ni dvadeset minuta, a Tupko je došao sa svojim velikim crnim Mercedesom, u kom je izgledao kao šofer, i donio pare, koje mi je dao sa riječima da vjeruje u mene, poslije čega je odjurio jer neko ga je zvao, neko ko ga je nazivao ahmakom i tokmakom tako da sam i ja čuo. 

To veče sam iskusio kako je biti Jimi Hendrix, jer osim što sam u džepu nosio purple haze, bio sam i u društvu jedne mlade foxy lady, svježe pristigle iz provincije, koja je kao takva imala sposobnost da u meni vidi onu atrakciju što su je lokalne fokserice smatrale odavno iščezlom, izgustiranom. Na moj prijedlog da joj najprije pokažem Kozju ćupriju oduševljeno je rekla da!, uprkos tome što je već bio mrkli mrak.

Na kraju nismo do Kozje ćuprije ni stigli, jer umjesto do nje, poveo sam je na kozju stazu, s kojom se popesmo na Orlovačke stijene. Zapalili smo džoint, poslije čega sam, na tri i po metra od ruba, čuvao malu foxy lady da ne padne u čvrstom i sveobuhvatnom zagrljaju, od čega su mi se pomiješale muzike i više nisam znao ni koja je pjesma, da li Purple ili Foxy? 

Kako to već dolikuje poznatim piscima, pripovijedao sam joj tada čudesne priče o gradu, izmeđuostalih i to da po Bašeskijinom ljetopisu postoji legenda vezana baš za Orlovačke stijene, iste te na kojima smo mi, kako su u stara vremena žene dolazile tu ležati na jajima kao orlovice, te kako bi poslije izvjesnog broja večeri provedenih u tom poslu sticale sposobnost razumijevanja govora ptica, na osnovu čega su se zatim uspinjale visoko na društvenoj ljestvici, nerijetko završavajući kao sultanije. Bila je bistroumna, odmah mi je skresala u brk da je to glupa priča, od vrste kakvom se zabavljaju tupe i glupe žene iz njenog sela, te da je mislila kako sam je doveo na to pusto mjesto zbog drugih stvari. 

Izlišno je da pripovijedam šta je tada bilo, jer to bi moglo skrenuti pripovijest u tokove za koje je nekoć bio sinonim SCT, dok danas za to postoje internet servisi, koji sišu više megabajta i od socijalnih mreža. Dovoljno će biti da kažem kako sam poslije te večeri shvatio jednu veoma bitnu stvar, a to je da sa tom malom želim raditi preko cijele godine ono što ostali sisari oko nas čine samo u jedno godišnje doba. 

Drugim riječima zaljubio sam se, i kako sam već bio u godinama kad čovjeku prestaje biti strana misao da se ženi, ozbiljno sam se zamislio - nije li došlo vrijeme za kraj Lifestyle-a ov da poor and dangerous-a, e kako bi se stvorio prostor za nešto novo, nešto što je unosnije i stabilnije, podesnije za podizati djecu, za koju nisam bio siguran da ih već nisam umijesio i u peć ubacio? Misao da jesam nije me više plašila kao nekoć, a kad sam kasnije tog dana vidio na internetu bebu skejtera, što ni dvije godine godine nema a već skejta, suze mi pođoše na oči, jer prepoznah u tome tačno ono što želim. 

Nađoh se tada ponovo u starom ćorsokaku, u onom lavirintu što mu je ćorsokak u svakom ćošku, sada još i većem, jer kroz godine, među vrijednim mravima koji drže poslove, izbio sam na glas kao cvrčak što se samo zajebava. Vidio sam to u onih nekoliko pokušaja da promijenim zanimanje, kada je bilo: 

Šta radiste celo leto? -

Svirao sam, bogme, tada. -

Svirali ste? To je lepo!

Zaplešite malo sada.

Sve je još nekako išlo dok je u kesici bilo ljubičastog hejza, s kojim smo mala Foksi i ja punili lule mira, ali onog dana kad ga nesta, a u lulu se vrati stara memljiva albanka čekićara, koja na prvi dim, umjesto da je vine u nebo, zakuca malu Foksi pod zemlju, došlo je do raspada sistema, do njenog odlaska od mene bez riječi i ubrzo zatim do poruke: "Game over." Nisam htio siliti, znao sam da ljudi nevični travi, kad se napuše žestoke albanke, umjesto da slušaju lijepu muziku i gledaju BBC earth, puste da ih savladaju lude paranoidne misli, a kada sam je probao kontaktirati sutradan, preko čega god sam probao, naišao sam na neugodni block. 

Nastupiše teški dani, oni kad ne možeš ni čitati, ni skejtati, a možeš se svađati i tražiš da se posvađaš, poslije čega čovjeku nikad ne biva bolje, samo gore. Mrzio sam sebe i cijeli svijet, i žalio ovu našu razjebanu Bosnu, u kojoj cvjeta svaka nepoželjna i tobože zabranjena društvena biljka, ali ne i purple haze, orange bud, white widow i druge koje meni trebaju, meni i devedeset devet posto drugih ljudi, koji u nedostatku tih bogomdanih medikamenata bivaju gurnuti u mrtve tablete i mučni alkohol, jer kao što se, zbog zraka, u Boliviji ne može živjeti bez da se žvaće lišće koke, u Jemenu, zbog svega, lišće drveta kat, ne može ni u Bosni bez nekog otrova, zbog društva. 

U takvom raspoloženju zatekao me i Tupko, koji je došao da vidi kako napreduje njegovo slavno autorsko djelo. Kada sam ga vidio u novom, za broj manjem kariranom odijelu i sa svježe ošišanom glavušom, na kojoj su šiškice stajale kao da su zaljepljene na bukov ćutuk, došlo mi je da povratim. Osmjehujući se poput automata, prosuo je na mene pregršt seljačkih komplimenata, bez veze sa stvarnošću, pa upita kako napredujem? 

Šutio sam, boreći se sam sa sobom da mu ne kažem kako nema od toga ništa, što nisam mogao učiniti lako iako sam osjećao da tako želim, a iz razloga što bih tada bio isti kao on i svi drugi ljudi od kojih me obuzimalo gađenje, lažovi i prevaranti sitnih duša, čiji životu prolaze u ponižavajućoj glumi da su bolji nego što jesu. 

Zbog toga progutah knedlu i rekoh da ide odlično, savjetujući mu da se lagano već počne spremati za novu životnu ulogu, za koju postoji velika vjerovatnoća da će se iznenaditi - nisam siguran da mu spis koji za njega spremam neće priskrbiti ne lokalnu, nego svjetsku slavu. Nije znao šta znači priskrbiti, a kada sam mu objasnio, sklopio je ruke preko nosa i usta, polako ih otro, pa mrtav ozbiljan tiho izjavio: “Bože dragi, ako postanem svjetska persona non grata!”

Iako mi je raspoloženje bilo crno poptu neotkopanog uglja, nisam mogao izdržati da se ne nasmijem na ovu glupost. U Sarajevu ima jako puno neukih, slobodno se može reći i glupih ljudi, koji pokušavaju zabašuriti to svoje stanje primjenom latinskih i grčkih riječi gdje im nije mjesto, nesvjesni da se s tim odaju kao papagajski mozgovi, ali Tupkov primjer ih je sve zasjenio. Njegova prostodušnost nije to doživjela kao uvredu, već kao laskanje, tako da je ustao, uvukao stomak i uhvatio se za revere, pa tako stojeći rekao: “Jebo Danisa! Radiće me Spilberg!” 

“Hoćeš li promijeniti ime u Oskar?”, pitao sam ga. 

“Pa…”, reče Tupko i zastade, “Sve je to u planu.”

“E kad je tako, daj odmah i onu drugu stoju, jer završiću ti do večeras”, ispalih ja. 

Bio je previše zanesen da odbije, a ja sačekah da Mercedes ode niz ulicu, pa spremih ruksak, zaključah vrata svog malog stana i pođoh na autobusku, sa namjerom da pobjegnem iz tog ludog društva, zanoseći se mislima o novom početku, u novoj zemlji i pod novim imenom. 

Kartu sam kupio za Zagreb i dok sam se vozio, razmišljao sam kako da se nazovem, pa odlučio neka bude August, jer bio je avgust mjesec. Podrugljiva savjest upita me nisam li upravo prevario i pokrao čovjeka za dvjesto maraka, ali ja joj samo nadmoćno otpjevah:

Some say I’m ruthless, some say I’m grim

Once a burglar broke into my house and I robbed him

Plenty and many brains I bust

'Cause I’m livin' the lifestyle ov da poor and dangerous