Sve je počelo one ljetne noći kada su se u laboratoriji odsjeka za hemiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu pripremali za Svjetsko prvenstvo u spojevima.
Delegacija sačinjena od šest eminentnih stručnjaka iz cijele zemlje, predvođena iskusnim profesorom Alhemijom, vježbala je sastavljanje svog spoja in vivo, simulirajući s tim samo takmičenje, koje se iduće sedmice trebalo održati u Zagrebu.
Svaki od delegata dao je svoj doprinos i učestvovao u izradi formule koja je, prema proračunima, imala da donese na svijet novi tip betona, nazvanog "Prelog", budućeg nositeIilja svjetske građevinske revolucije, koji je svojim izumiteljima trebao obezbijediti zvjezdano postojanje pod kapom nebeskom.
Ovoj učenoj sedmorki slava nije bila nevažna, ali je primarni cilj ipak bio komercijalni uspjeh, jer sve su to bili ljudi novih auta, rastrošnih žena i sa više stanova, koji ne znaju za drugo osim da nad platom stoji gvozdena bankarska šapa i otkida od nje svaki mjesec toliko da se čovjek, uprkos bogatoj slici što je pokazuje prema svijetu, počesto ne osjeća nikako drukčije nego kao jad i bijeda. Koliko su očekivanja bila velika možda najbolje svjedoči to što je delegat Završen, redovni profesor sa univerziteta u Njivama, već imao spremna tri slogana za novi proizvod: "Babilonska kula nije mit" za bogate, "Vikendica nikad nije bila tako jeftina" za srednje, te "Dva brata na dva sprata" za siromašne.
Radi dugih i pažljivih priprema, u kojima je sve bilo po tri puta mjereno, samo kuhanje započelo je tek oko tri izjutra. U maloj laboratorijskoj sobi za sigurnosne pokuse, profesor Alhemija reče: "Poželimo nam mnogo sreće i uspeha!" i otvori prethodno promućkanu flašu sa disperziranim hlorovodicima, čiji čep odleti veselo kao sa šampanjca.
Treba reći za profesora Alhemiju da na čelo tima nije zasjeo tek tako, pukom srećom ili samo zato što je najstariji - Alhemija je bio ne samo idejni tvorac Preloga, već i autor formule u iznosu od 91%. Sam je ispisao cijelu donju i gotovo cijelu gornju polovinu dugačke, razlomljene i komplikovane hemijske jednačine, u kojoj su slova i brojevi stajali u omjeru 10:1. Istina, to njegovo autorstvo nije bilo baš njegovo, već od jednog izuzetno talentovanog studenta, ali kako je momak nesretnim slučajem umro i pri tome bio siroče iz doma, sa dvije nepoznate u rodnom listu, Alhemija kao njegov mentor našao je za shodno da nastavi tamo gdje je student stao, smatrajući da s tim stiče i moralno autorsko pravo nad djelom.
Detaljnom analizom uspio je najprije pronaći, a potom i otkloniti najveću slabost studentskog rada, onu pomalo nepristojnu i nemoralnu mladalačku želju da se otkrije tvar pomoću koje bi operacija povećanja grudi bukvalno koštala dvadeset maraka. Zamijenivši silikone šljuncima, frakcijama što bi rekla struka, Alhemija je, u teoriji, umjesto nikad jeftinijih i nikad čvršćih silikona dobio isti takav beton, s kojim se odlučio prijaviti na prestižno takmičenje. Preostalih šest članova tima popritegnulo je formulu dodajući ponegdje koji vodik i karbon, kalcij i kalij, uz zeru olova i žive, tek toliko da ih ima, a da ne bude otrovno, na šta im je velikodušni Alhemija, bez da su tražili, prepustio autorska prava u iznosu od devet posto, svakom po procenat i po, što ovako možda zvuči malo, ali kad se uzme u obzir da se buduća dobit mjerila u stotinama miliona maraka, onda ne čudi što su se delegati na dan generalne probe pojavili u laboratoriji sa tortom u obliku portreta profesora Alhemije, čija je vjernost išla do mjere da je imao i bradavicu na nosu, jednu malu šumsku jagodu.
No, samo što se pokus zahukta, stvari iznenada pođoše po zlu. Rukovodeći procesom spajanja u dubokom platinastom loncu, Alhemija je prvi primjetio da se stvari ne razvijaju onako kako bi trebale u trenutku kada je dodao sto grama čistog zečjeg brabonjka, kada je smjesa, umjesto da fluorescentno pozeleni, stala naglo mijenjati boje. Pogledao je u delegate oko sebe i opazio šest otegnutih lica, koja se polako pođoše udaljavati kako smjesa stade mijenjati boje sve brže, a uz to još i pištati, podrhtavati i klobučiti se tako da ne sluti na dobro.
Odvažni profesor Alhemija pokazao je u tom opasnom trenutku da s punim pravom stoji na svom mjestu, te da nije jedan od onih kapetana koji se, u trenutku kad brod tone, prvo otisne na pučinu u čamcu za spašavanje, pa tek kad se odalji u sigurnost viče posadi šta se zbiva.
"Svi iz labaratorije!", zapovijedi Alhemija kratko, a sam jače stegnu varjaču od inoksa u ruci i suprotstavi se uskuhanoj masi, koja onako raznobojna stade pokazivati nesumnjive tendencije da izađe iz lonca.
Manje srećom, a više Alhemijinim nadljudskim naporima, na kraju je izašlo samo malo, iscurilo preko ruba prije nego je profesor pomjerio lonac na rub kola, dovodeći tako uskipjeli nusprodukt do prestanka rasta, a kad je potom i ugasio kolo, onda i do opadanja, koje učini da cijela delegacija, načičkana oko neprobojnog laboratorijskog prozora, uzdahne kao jedna duša.
Kad se nepredviđeno kuhanje sasvim sleglo, ukaza se finalno razočarenje, kog profesor Alhemija ugleda prvi: na dnu lonca stajao je ostatak smjese, pretvoren u sluzu nalik na smeđi šampon, čiji je izuzetno intenzivni miris bio sasvim nalik mirisu pokvarenih kuhanih jaja, i to dobro pokvarenih, kroz koji su probijale note još ponečeg što se u priče ne meće.
Premda mu je bio baburast, sa rupama za čije bi začepljenje valjalo uzeti dva pampura, Alhemijin otupjeli nos nije odmah mogao osjetiti sluzin miris, već tek kad je gurnuo glavu u lonac i dobro poteglio nosnicama, na šta osjeti kako ga nešto u mozgu žignu, natjeravši ga da povrati i tako pridoda opisanom mirisu izuzetno kisele tonove, koji se javiše kao posljedica profesorove navike da u svrhu produženja života tri puta na dan ispija jabukovo sirće, kog je vremenom naučio podnositi tako dobro da nije više pio po kašiku, nego po decu.
Bio je to trenutak u kom se hrabri i iscrpljeni vođa konačno slomio: srozavši se pored šporeta kao krpa, klonu Alhemija ne samo tijelom, već i duhom, na šta se javi iz njega onaj stari, 1992. godine sahranjeni duh, koji bez imalo obaziranja na Alhemijinu hadžijsku titulu opsova najprije jednog, pa odmah zatim sto hiljada bogova, prije nego sklopi umorno vjeđe sa željom da je sve to samo san i istovremenim znanjem da nije.
Vidjevši šta je bilo sa vođom, ostali delegati nestaše sa debelog neprobojnog prozora, poslije čega ih ne bi nekih dvadesetak minuta, a onda se vratiše u debelim bijelim skafanderima, sa bocama na leđima i gas maskama na glavama, pa hvatajući nesretnog profesora za noge i ruke, i još za mantil po sredini jer je bio čovjek krupan i potežak, iznesoše ga iz sigurnosne sobe i spustiše, htjedoše na sto, ali kako ga nisu mogli dići, onda na pod, gurnuvši mu nogom pod krsta otirač za cipele koji se tu našao, da pored svega ne nahladi još i bubrege.
Delegat Završen čučnu i stavi Alhemiji ruku na vrat da opipa puls, i kako ispod debele rukavice nije mogao osjetiti ništa, podiže glavu i njome transparentno zanijeka, unoseći u prostoriju osjećaje strave i užasa, koji kulminiraše u sekundi kako profesor Alhemija kihnu, poslije čega ustupiše mjesto napeto iščekivanoj mrvici olakšanja.
Glasom slabim, baš kao da govori s onu stranu, iz Alhemije progovori njegova posljednja nada, obrati se delegatima sa rječju da uzmu instrumente i obave preliminarne analize. Već je bio star čovjek, i kako ga je negdje u dubini duše ipak boljela činjenica da je njegovo ime u svijetu nauke bitno koliko i ime nekog njegovog studenta, zbog čega su ga znale opsjedati tužne slike vlastite komemoracije, u praznom amfiteatru, gdje između dvanaest prisutnih sjede četiri čistačice, dva portira i jedan domar, dok od kamera imaju samo one s njihovih telefona, to se sada ponadao da je, ganjajući jedno, stvorio neko sasvim drugo, bolje i veće čudo od onog što ga je ganjao.
Da bi se to najzad i dogodilo, dok su delegati izvlačili iz polica instrumente, profesor Alhemija stade da se moli, bez glasa, pokrećući samo usne, s čime natjera još uvijek uplašene delegate da se stanu između sebe gurkati laktovima. Nažalost, molitva ne bi uslišena, preliminarne analize takve da ne mogu gore biti - bio je to jedan višestruko omanuli rezultat, čije su katastrofalne pojedinosti izlazile na vidjelo jedna po jedna kako je koji test prolazio.
Zaključak je glasio da je dobivena sluza izuzetno toksična, da na hemičarskoj skali za toksičnost spada u prvi razred, sa svojstvima takvim da bi joj se praktična primjena mogla naći samo u laboratorijama, gdje bi mogla služiti kao opšti pregled kancerogenih materija, a kad na to sve donesoše još i veliki, profesionalni Gajgerov brojač, sa duplo većom skalom, na kom sve i jedna kazaljka popuca istom kako ga uključiše, profesor Alhemija, koji se u međuvremenu pridigao na laktove, ponovo klonu na leđa kao mrtav i zagledan u plafon, ne trepčući, iz nekog razloga ču u glavi svoju omiljenu muziku:
Bože! Ti mene zoveš na piće
Nemoj! Biću ti bolno otkriće
Za to vrijeme, u atmosferi krivične odgovornosti, delegati su vraćali instrumente u futrole i povremeno razmjenjivali poglede iza okruglih stakala gas maski, nijeme ali rječite, takve da su jedan drugom u njima sa lakoćom čitali istu misao - sve je ovo Alhemijino maslo, on je sve i osmislio i zamijesio, a mi smo u toj priči obični laboranti, niko i ništa!
Dok su oni tako telepatski komunicirali, profesor Alhemija bio je zaokupljen drugim mislima, u kojima je sam sebi oduzimao Nobelovu nagradu i vidio se kako neobrijan i neošišan, u starom ishabanom kaputu i sa dvije kape na glavi, stoji na kiši i gleda u prozor svoje nekadašnje kancelarije, na kom se zatim pojavljuje jedan od onih sasvim sijedih, ali nabildanih tipova, koji mu ljutito govori: “Tko ste vi? Ako smjesta ne odete pozvati ću vam policiju!” Odlazio je, ali kamo, to se nije znalo - u mrak, u bestrag, u smrt, u posljednji ispraćaj u društvu samih grobara, a one četiri čistačice, dva portira i jedan domar sa komemoracije, oni mu se prikazaše kako u raketi odlaze u svemir.
“E pa neće moći!”, podviknu on odjednom, a delegati brzo raskrstiše poglede i napraviše se da gledaju kako što bolje spakovati instrumente, osjetivši kako u Alhemiji ima nešto strašno, dijabolično, nešto što čita misli.
“Srtankičević! Ulizinović! Puškarac!", prozva Alhemija mlađe delegate, "Nos’te ta govna napolje, i prosp'te ih u Miljacku!”
Stariji delagati okrenuše na to glave, sokolački profesor Kečinar okrenu se svom kiseljačkom kolegi Plagijatoviću i upita ga najnevinijim mogućim glasom koja je najbolja esencija za paprike, a profesor Završen izvadi mobitel i pogleda ponovo poruku na viberu što mu je žena poslala ranije taj dan, fotku zelenih čipkanih tanga gaćica ispod kojih je stajao jedan mali upitnik. Taj se mali upitnik doimao tako ogroman i strašan danas kad ga je tek vidio, a sad već sasvim malen, manji od makovog zrna. Pomislivši kako mu je žena ortodoksna glupača, on joj otipka: "Ja se vamo borim za goli život, ti me takve gluposti pitaš." Ni pet sekundi kasnije stiže i njen odgovor njemu: "Vidim da je za goli život."
Kad su mlađi delegati obukli civilne mantile preko zaštitnih skafandera i na glave stavili šešire, profesor Alhemija, u kom se od tužnih neuspješnih misli probudio bijes, gnjevnim glasom izda posljednju naredbu: “Prelite to u kanister! Nemo' da nas sutra prozivaju po novinama radi pišljivog lonca!”, nakon čega se pridiže kao da je svu noć bančio, pa ugleda onu tortu, skide joj bradavicu s nosa, ubaci je u usta i reče: "Pih, jest gorka!"
Poslije toga usta i sam ukloni posljednje ostatke neuspjelog otkrića, skupi ih u epruvetu sa duplim staklom i zajedno sa katastrofalnim rezultatima preliminarne analize ubaci u svoj privatni sef.
Nema komentara:
Objavi komentar