 |
| Crtež iz arhive fk Olimpik Sarajevo |
2.
Da je finansijska situacija u fudbalskom klubu Olimpik loša, to je u gradu na Miljacki važilo za nepisano pravilo. Igrači koji su tu igrali bili su od vrste što u sportu obitava iz ljubavi, a ne zbog koristi, jer toga je u Olimpiku slabo bilo.
Uprkos tome, prošle sezone imali su neobično jak tim. Potrefila se u Sarajevu jedna generacija vanserijskih talenata, koji su po običaju trenirali u Želji ili u Sarajevu, a njihova je nesreća bila u tome da se u istoj generaciji nađe nikad veći broj bogataških sinova, koji su zahvaljujući koruptivnim metodama svojih roditelja uživali nezasluženu i nedostižnu prednost kod ulaska u prvi tim.
Olimpik je širom otvorio vrata za ove razočarane mladiće i tako sastavio ekipu koja će u prvoj ligi FBiH počiniti nešto što je u historiji bh. fudbala ostalo nezapamćeno. Bijes frustrirane omladine izlio se na prvu ligu federacije poput Haribde i Scile, potapajući protivničke ekipe u prosjeku sa po pet komada u mreži, pa je tako Olimpik, osim ulaska u Premijer ligu, postavio i najbolji skor u historiji domaćeg fudbala, sa omjerom od trideset pobjeda bez ijednog remija ili poraza, uz rekordnu gol-razliku od 150:3.
Priča se da je u prelaznom roku koji je nastupio po okončanju te sezone stanje bilo posebno teško u stručnim štabovima sarajevskih velikana Želje i Sarajeva, koji su zalud zvali odbačeno i uvrijeđeno zlato da se vrati, jer njega je sada gledala Evropa. Kakvo je to stanje bilo svjedoči i činjenica da su apoteke na Grbavici i Koševskom ostale bez ijednog bensedina, leksilijuma i apaurina, što se zatim odrazilo na način da je u navedenim naseljima policija imala pune ruke posla sve dok prelazni rok nije završio.
Spomenuti lijekovi nisu se mogli naći ni u naselju Otoka, domu fudbalskog kluba Olimpik, gdje su potrošeni iz tehnički drukčijih, ali po osjećajima što ih izazivaju jednakih razloga. Nikada od kako postoji fk Olimpik nije doživio toliku finansijsku injekciju, čija se zbirna vrijednost izražavala u milionima, ne maraka nego eura, i nikada jedan bh. fudbalski klub nije odjednom platio toliko dugova, koji i pored toga ostaše neizmireni do kraja.
Da bude gore, nošeni na krilima furioznih mladih igrača, otišli su i članovi stručnog štaba, koji spade na jednog čovjeka, plemenitog trenera Ismeta Golčinu, jedinog što je odbio ponude drugih timova, gdje je za svoj rad mogao dobiti i platu, proslavivši se svojom izjavom za medije povodom toga: “Pravi gospodin nikada ne napušta svoju damu.”
S tim je izazvao oštre reakcije nevladinih organizacija za prava muškaraca, koji su popularnu izjavu okarakteristili kao školski primjer feminističkog šovinizma, te zahtijevali Fudbalskog saveza da se ogradi po tom pitanju. Kada su pitali Golčinu šta on ima na to da kaže, odgovorio je iskreno da nije uspio dokučiti u čemu je problem, ali da onima koji problem prave svejedno poručuje - sve što vi meni, ja vama duplo!
Bila je to ujedno i posljednja medijska pažnja za Olimpik. Neki drugi, senzacionalniji skandal odvukao je budno medijsko oko na drugu stranu, ostavljajući popularne Vukove sa Otoke da se s mirom pripremaju za predstojeću sezonu, gdje im se nakon veličanstvenog uspona prognozirao vrtoglavi pad, zaključno sa ispadanjem iz Premijer lige.
Golčina, kom je to u tridesetogodišnjoj karijeri bio prvi ulazak u društvo najboljih, bio je čvrsto riješen da se u njemu i zadrži, i tako dokaže svima koji su nipodaštavali njegovu ulogu u prošlogodišnjem uspjehu da ona, sve i ako nije bila presudna, nije bila ni mala.
Istina, njegov novi tim, ona mješavina golobradih mladića od kojih tek poneki ima nježne brčiće i muškaraca na pragu sredovječnosti sa bradama u boji biber-so, iz dana u dan podastirala je svome treneru nove dokaze da se namjerio na krupan zalogaj, ali njega to nije obeshrabrivalo, već samo tjeralo da radi ozbiljnije i više. Ono veče kad je priznao sebi da sa takvom ekipom može samo ispasti iz lige, napravio je litar jake kafe i sjeo za trpezarijski sto, gdje su već čekali pripremljeni olovke i papiri, od kog nije ustao svu noć, sve dok nije završio novi plan treninga, koji prepisan stade na jednu A4 dvolisnicu, a dok se rađao otišla je sto i jedna.
Od tada, svako jutro sem nedelje, izlazio je sa svojim pulenima na teren prije prvog ezana, pa započinjao dan sa tzv. "ćoravom tekmom", novitetom što ga je Golčina pronašao inspirisan nindža romanima, lektiri kojoj je bio vjeran još od mladalačkih dana. Poslije toga slijedio je prvi kondicioni, pa specijal iz napada, specijal iz odbrane, zatim priprema i postavka ofsajd zamki, slobodni udarci, indirektni udarci, zatim kratki predah uz teoriju igre, za kojim bi uslijedio specijal iz dodavanja, sa posebnom sekcijom centaršutevi ili "ubačci" kako je govorio Golčina, drugi kondicioni, te na samom kraju druga, tzv. "bijela" ili "viđana" tekma. Novi trenažni proces oduzimao je dvanaest sati dnevno i kao takav ispunio trenera Golčinu novom umirujućom vjerom da predstojeću sezonu, u najgoru ruku, neće završiti ispod desetog mjesta, a kad se uzme u obzir još i to da je lopta okrugla, onda ko zna da se sutra neće boriti za titulu? Umio je Golčina prenijeti tu vjeru i na igrače, tako da su redovno dolazili na treninge iako su se po završetku istih svakodnevno zaklinjali da neće više nikad.
Za jedan kratki trenutak "ćorava tekma" vratila je medijsku pažnju na fk Olimpik. Igrajući u mraku, igrači su kidisali jedni na druge sa loptom i bez nje, a krici i psovke koji su pri tome nastajali usljed mnogobrojnih iznenađenja plašili su vjernike što hitaju ka obližnjoj džamiji na sabah, čineći im da se mole ozbiljnije i osjećaju molitvu jače, tako da je cijela stvar završila kao članak u Express-u, bombastičnog naslova "Šejtansko kolo na Gej areni?", kako se u narodu posprdno zvao stadion Otoka radi stolica u sedam boja.
U članku je pisalo kako svake noći pred svanuće sa stadiona odjekuju jezivi urlici neljudskih glasova, a povrh svega objavljena je i slika trenera Golčine, za kog se postavljalo pitanje - nije li pomoću sihira postao dio elite? Posljedica članka uslijedila je u vidu reakcija nekoliko lokalnih udruženja za slobodu vjeroispovijesti, koji su tražili da se na spornom stadionu obustave sve aktivnosti dok inspektori vjerske zajednice ne obave istragu i utvrde šta se dešava, a kad se vjerska zajednica ogluši na poziv, isto su tražili od policijskih inspektora. U ovom slučaju policija je postupila jednako kao vjerska zajednica, i uznemireni građani nisu imali izbora nego da uzmu stvar u svoje ruke.
Ubijeđeni da imaju posla sa nečim stranim i neobično jakim, još po mrklom mraku skupilo se njih stotinjak naoružanih svetim spisima i pritajilo u dvorištu džamije, pa kad je sa stadiona krenula ona neljudska dreka, poletiše svi kao jedna duša i provališe na kapiju za vatrogasce, upavši tako direktno na travnjak.
Ugledavši rulju kako ulazi silom, već iznervirani igrači opravdaše tada svoje popularno ime Vukovi, jer pravo budi rečeno, ono što je uslijedilo ponajviše je ličilo na kad čopor divljih vukova uleti u stado pitomih ovaca, a što je pri tome i poneki vuk nastradao malo, to je sve bilo od štosova drugih vukova, koji u mraku nisu vidjeli kud udaraju.
Shvativši da ih je nečista sila izigrala kano zli dusi najslavnijeg sina zemlje mančanske, kog su raznovrsna priviđenja svagda koštala veoma opipljivo i bolno, dobro božje stado vidje da je vrag odnio šalu, te da se valja spašavati bijegom.
Da se na muci poznaju junaci, to je stara, na hiljade puta potvrđena istina, čija je potvrda stigla još jednom i u ovom slučaju. U trenutku kada je većina mirotvoraca, osim onih koji su, bilo zbog gubitka svijesti, bilo zbog ratnog lukavstva, ostali nepomično ležati, već izbjegla sa bojnog polja, jedan od njih, samozatajni mladić za kog niko nije ni znao da je dio ekipe, a kamoli se čemu od njega nadao, otpuzao je daleko iza neprijateljskih linija, gdje je nabasao na mrežu sa loptama i uvukao se u nju poput guje u ptičje gnijezdo, i kako su mu i zubi bili poput gujinih, krenuo je sa njima upropaštavati lopte kao guja jaja, u čemu se nije zaustavio dok ih nije upropastio sve i tako bar donekle osvetio pale drugove. Poslije toga ispuzao je iz mreže i, držeći se sjene, dalje do slobode, a mogao je i do slave, ali je osvetnik znao da je od slave bolje slavno djelo za kog osim počinioca ne zna niko.
Kad je trener Golčina otkrio fijasko među loptama i sam je prvo pomislio na zmiju, i odlučio da o tome ne govori momcima ništa, jer sudeći prema širini ugriza i rupa, tako nešto mogla je počiniti samo odrasla kobra, a to je vijest koja bi igračima mogla poremetiti volju za treningom. Poslavši ih u svlačionicu da speru sa sebe tragove koji bi ih mogli kompromitovati pred očekivanom policijom, izvadio je čakiju i dotjerao rupe tako da izgledaju kao da su od noža, jako se trznuvši kad iz jedne lopte ostatak zraka zasikta poput zmije.
Taj udar na opremu odrazio se na trenažni proces fk Olimpik tako što je uvedeno novo pravilo - ko izbije loptu van terena odmah mora po nju. Moralo je tako jer je klub spao na dvije lopte i igrači se nisu bunili, samo postali oprezniji kad je riječ o izbijanjima i dugim pasovima, jer ići po loptu u ovom slučaju često je značilo sići u rijeku Miljacku, koju bije neistinit, ali veoma rasprostranjen glas da po njoj plutaju ulošci i govna, a od stadiona Otoka odvojena je samo uskom šetnicom.
Drugi golman ekipe, mladi Bušatlija, izdvojio se kao neko ko je najčešće išao po loptu van stadiona. Osim ekipnog, on je imao i lični cilj da uvježba izbijanje s gola na gol, snivajući da će u predstojećoj sezoni postići na taj način zgoditak, najmanje jedan, a najbolje četiri-pet, računajući da će s tim privući pažnju kakvog većeg i bogatijeg kluba, koji će ga spasiti rada u očevoj firmi, mrske molerske struke što mu dahće za vratom i prijeti da uništi snove o dugonogim manekenkama u luksuznim hotelima. Zbog toga je mladi Bušatlija koristio svaku priliku da raspali po lopti iz sve snage, i kako mu je noga bila neobično jaka, ali i neobično neprecizna, to su njegova degažiranja i izbice često odlazili preko tribine, u Miljacku, izazivajući radost i oduševljenje među saigračima baš kao da je dao gol.
Tog jutra, prilikom ćorave tekme, dok je stajao u petercu i ne videći igru vidio dvije dugonoge manekenke, crnu i plavu, kako se na mrtvo ime svađaju koja će mu biti cura, mladog Bušatliju odnekud pogodi lopta u grudi, a kako je udarac bio oprezan i slab, to je on lako uhvati i leže s njom na travu, kako to već golmani rade. Oko njega se začas stvori sedam-osam igrača, među kojima polovina protivničkih, koji ga počeše navraćati da im doda, ali kako su ga ranije već zeznuli na taj fazon, Bušatlija povika: "Izaaać!", pa uz nekoliko koraka zaleta raspali po lopti iz ruke, iz sve snage, tako da su je svi mogli vidjeti kako izranja iz mraka, prolijeće nebom i odlazi van stadiona, na šta se travnjakom zaori aplauz iz kog se izdvajao gnjevni glas trenera Golčine: "Marš po nju, konju!"
Iako mu je to bio sigurno trideseti put da ide po loptu, Bušatlija nije mogao da se ne pita putem - kako? On je na nogama imao Ronaldo kopačke od petsto maraka, ali uprkos tolikoj cijeni morao je priznati samom sebi da ne valjaju ništa, i dok je silazio niz strmu obalu došao je na ideju da ih zamijeni, da nađe nekog ko će mu dati za njih druge, bolje, i uz njih još stoju.
Ugledavši loptu kako stoji u granju, skočio je sa obalskog zidića na ostrvce i tom prilikom zaplašio usnule patke, koje pobjegoše sve osim jedne - ta je ostala otvorenog kljuna, gledajući ga pravo u oči, sa podignutim krilima ispod kojih su zbunjeno virili pačići. Taj prizor raznježi dobrog mladića, te on, skidajući kopačke i štucne, stade tepati pačićima, govoriti im da su pačići-mačići i pačići-kolačići, i odnekud poželi da je i sam patka i da ima svoje pačiće, ne primjećujući da mu se s leđa prikrada veliki gegavi patak, koji ga silno iznenadi kad ga uhvati kljunom za gaće, natjeravši ga da se baci u rijeku kao da će zaplivati.
Psujući i patke, i lopte, i noge, i sve, ustao je i odgacao preko plitke rijeke do mjesta na kom je lopta, a kad je prigrabi iz gustog granja i vidje da je sva u nekakvoj ljepljivoj braon sluzi, stade psovati tako da probudi gustu šikaru na drugoj obali, koja stade glasno šuštati uslijed opšteg bijega svega živog u sebi.
Kad se poslije toga vratio na stadion, iako je još uvijek bilo prilično mračno, svi su odmah primijetili da mu je slijepljena frizura, onda i da kapa s njega, a Bušatlijin pokušaj da se opravda prolivenim znojem samo je uvećao komediju, na koju ni inače uvijek ozbiljni Golčina nije mogao ostati ravnodušan, i kako se tada javio sportski pedagog u njemu, koji za šegu jeste bio, ali ne i za ponižavanje mladih igrača, tako priđe nesretnom golmanu i dade mu loptu sa riječima da to što želi pokuša opet, da ga ima i da se samo mora malo bolje skoncentrisati.
Pogođen ismijavanjem i ohrabren trenerskom riječju, Bušatlija raspali nikad jače, a lopta uzleti visoko do centra, odakle velikom brzinom stade padati dole u tamu, gdje se izgubi za trenutak svima iz vida, da bi u sljedećem svi vidjeli kako se na suprotnoj strani zatresla mreža, a onda i čuli drugog golmana, iskusnog Bacanovića, čija kritika odbrambenom igraču odjeknu u izblijedjelom mraku: "Husnija, idiote jedan!"
Trčao je tada mladi Bušatlija širom raširenih ruku, trčao po cijelom stadionu i zatim se bacio na grudi, a na njega stadoše da se bacaju drugi igrači, koji su se radovali koleginom uspjehu sa istom iskrenošću s kojom su se smijali njegovim neuspjesima. Kad se kamara razišla, Bušatliji priđe Golčina i izljubi ga u oba obraza, rekavši mu da je majstor, na šta on postiđeno odmahnu rukom i reče: "Mah, govno!", pa trčeći ode i stade na liniju kao da će braniti penal, ushićen kao da je golu Reala iz Madrida.
Nema komentara:
Objavi komentar