8.
Vidjevši na televiziji moćnu ckuru i njezinu sluzavu teksturu, po prvi put nakon skoro dvije godine, dosjeti se profesor Alhemija kako i on u laboratorijskom sefu ima nešto slično. Baš tih dana otvorila se opcija da ga prime u Akademiju nauka i umjetnosti i to odmah kao redovnog člana, pojavio se čovjek koji je tvrdio kako može to srediti za određenu svotu, pa se Alhemija prepade kad zamisli da se nekako otkrije šta čuva u sefu, a ovamo već dao pare.
Iako je bilo deset uveče kad se toga sjetio, odmah se spremio i otišao na fakultet, rekavši ženi kako je poludio hlor i kako mora ići da ga obuzdava. Sumnjičava žena, koja je posljednjih godina uživala u praćenju Zadruge, pomislila je tu na jednu finu damu koja je u Zadruzi varala muža i naljutila se, ali ustuknula je kada se naljutio i Alhemija i opsovao joj krv. Nije inače bio takav profesor, ali ponekad nije imao izbora jer nije bilo tih okolnosti koje bi njegovu bolju polovinu navele na uzdržanost. Uopšteno govoreći, što je bila starija, sve je više sticala ni najmanje mudar pogled na svijet u kom je sve što se zbiva samo krinka za kurvaluk.
Tužan je bio Alhemija što je to tako i zato se obradova kad ugleda fakultet u noći, svoje mirno utočište od nemilosrdnog svijeta, koji čovjeka tlači i grize ma ko on bio, samo ako se ne plaši da će mu biti uzvraćeno jednakom mjerom.
Probudivši noćnog čuvara, koji je spavao s nogama na pultu, reče mu onako zbunjenom kako mu zavidi, jer da je naučnik onda ne bi spavao nikad, već bi po čitav dan i noć sabirao formule i rješavao jednadžbe, kao što i on radi. Te su riječi rastjerale san noćnog čuvara, koji se zatečen stao smijati kao da je čuo vic, a iza tog smijeha navlačila se teška briga - šta je profesor htio s tim reći? Čuvar nije imao ugovor zastalno i zato se plašio na svaku riječ, i kad je Alhemija nestao u mračnom hodniku stao je karati samog sebe zbog spavanja, misleći na svoje malo dijete, što se bezbrižno igra jer ima sve osim svijesti da mu to sve visi o tankom koncu.
Alhemiji, naravno, čuvar nije bio ni na kraj pameti, jer imao je svojih, akademskih briga. Zaključavši se u laboratoriji, prvi put poslije dvije godine otvorio je sef, a pogled na stvari koje je tu držao učini mu da na trenutak zaboravi ono zbog čega je došao.
Opazivši između raznih privatnih sitnica staro ljubavno pismo, dobiveno još u mladosti i skriveno tu od žene, on ga uze i razvi, pa kad pođe čitati osjeti kako mu se oči pune suzama.
Istina, stil pisma i sam rukopis su bili grubi, baš kao i ruka kojoj su pripadali, ali za Alhemiju, kom su rana ženidba i naučnički život u potpunosti uskratili zadovoljstvo jurnjave za ženama, a poodmakle godine uništile vjeru da će i to doći, to je bilo veliko osvježenje, podsjetnik da je nekad bio mlad i da su se žene za njega borile, pri čemu je imao snage i da umjesto muškobanjastog, dobro brkatog i pomalo bradatog lica one koja je te redove prije četrdeset godina ispisala, vidi lice prelijepe Asimove, kom na kraju uputi uzdah i pitanje: "O, gdje li si sada, golubice moja bijela?"
Tu se sjeti i scene kada je posljednji put vidio Asimovu i sam sebe prekori što nije tada postupio odlučnije i muškije, što je po ko zna koji put u životu dopustio da ga naučničke misli skrenu s puta slasti i obaveze prema ljepšem polu, kog je grehota ne dirati onda kada sam to traži. Sjećajući se kako se Asimova stidljivo držala, ode u samoobmani tako daleko da je se sjeti gdje mu šapuće: "Htjela bih da mi budete prvi.", pa sa nevjericom odmahnu glavom i reče sam sebi: "Hej, ludi Alhemijo, one mlade, vitke, vruće, a ti se svezo Nobelove nagrade koja je namještena, zbog goluba na grani ostao bez vrabaca u ruci…"
Poslije tog sjetnog bulažnjenja, prijatnog jer je u dubini duše i sam znao da nije propustio ništa, vratio je pismo u sef, a izvadio zapečaćenu epruvetu, čija ga kestenjasta smeđa boja podsjeti na onu noć kad je ispustio iz ruku Nobela, za šta sada krivicu svali na ostatak tima, dok sebe prekori zbog predobrog srca, koje je eto i ostarilo, a ostalo nevino i čisto poput dječijeg, što bi svakom da pomogne, pa ga svako i namagarči.
Čvrsto obećavši sebi da će se promijeniti, da će sa titulom akademika postati prijek i strog, uvio je epruvetu u papir i strpao je u džep zajedno sa papirima od analize, sa mislima kako će otići s njom u Jablanicu i baciti ih tamo s mosta u Neretvu. Ljudi će ga pitati: "Šta si radio u Jablanici?" - "Išo na pečenje.", odgovorit će on i tu će priče prestati, a njega će proglasiti akademikom.
To mu povrati radost i on sa zadovoljstvom protrlja ruke, ali onda se sjeti i da je to zadovoljstvo skupo i izgubi radost, umjesto koje dođe pitanje - hoće li se titula akademika isplatiti? Da bi se umirio, reče sebi kako će opet pritegnuti asistenta Mirkovića kad je dobije, kazaće mu da će ga uključiti u međunarodni projekt kao što ima profesor Hodžić, gdje su budžeti milionski. Mirković nema razloga da mu ne povjeruje jer na isti način je postao i asistent, odriješiće kesu i pokriti mu akademski trošak, na koji će dodati samo pet stoja, da ne ispadne baš džaba toliki trud.
Htio je tada poći i već je ugasio svjetlo kad na drugom kraju laboratorije opazi u polutami da su na stolu razastrti papiri i otvorene knjige, a nasred stola Geigerov brojač. Vječito u brizi oko vlastitog ugleda, Alhemija je slabo bio u toku sa dešavanjima na odsjeku, koja ga pravo budi rečeno nisu ni interesovala, ali nije tako bilo i za dešavanja iz profesorske laboratorije, jer ona su znala imati komercijalni karakter.
Upalivši lampu na mobitelu prišao je sa zanimanjem i nemalo se iznenadio kad na papirima raspozna neuredni rukopis profesora Hodžića, svog ljutog neprijatelja, čovjeka koji nije bio bez međunarodne poznatosti i uspjeha, ali izuzetno oštrog u govoru prema strankama i uz to još deklarisanog ateistu, što su bili grijesi dovoljno veliki da nikada ne dobije nijednu dodatnu funkciju, ni na fakultetu ni izvan njega, osim u međunarodnim projektima sa državama koje imaju svemirski program. Alhemiji je on oduvijek bio antipatičan, a zavolio ga je kad je postao šef odsjeka, ali samo nakratko i da bi ga zamrzio cijelim svojim bićem, onda kada je otkrio kako komentar za novine što ga je profesor Hodžić tim povodom dao, kako je profesor Alhemija podesan za šefa odsjeka onoliko koliko je Sančo Pansa podesan za namjesnika otoka, ni najmanje nije pohvalan.
Gledajući mu u papire, u formule gdje su se umjesto H, O, Na, Cl, Fe i drugih klasičnih simbola pojavljivali neki novi i nepoznati, Alhemija stisnu zube i prokomentarisa: "Glupan bezobrazni i glupi!", i sjetivši se momenta kada mu je ulizica Mirković donio debelu crvenu knjigu, u kojoj se opisivalo smiješno Sančovo namjesništvo, ne izdrža da ne dometne: "Seljak seljački, najseljačkiji!"
Na posebnom papiriću, zalijepljenom na kutiji za čuvanje radioaktivnih materijala, uspio je pročitati napomenu: "Izmjeriti radioaktivnost i poslati najkasnije do 20. 5. u 12:00.", što je sve bilo podvučeno crvenim markerom i pored toga napisano HITNO!
To ga navede da pogleda datum na ručnom satu, pa kad vidje da je devetnaesti u glavi mu se pokrenuše stanoviti, isprva magloviti procesi, koji se ubrzo iskristaliziraše tako da se na Alhemijinom licu pojavi zluradi osmijeh. Tutnuvši ruku u unutrašnji džep, izvadio je epruvetu umotanu u papir i spustio je pored Geigerova brojača, nakon čega ode do ormara u kom su bila zaštitna odijela.
Ovaj put mu ne bi mrsko da se obuče i namontira na sebe sve što ide, iako je ta procedura, za koju je trebalo dobrih dvadeset minuta, bila najveći razlog što Alhemija kroz godine skoro nikako nije radio u laboratoriji. Dok se oblačio, mislio je na profesora Hodžića, na ono njegovo nadmeno držanje sa visoko podignutom glavom, kako će splasnuti kad izjutra dođe i upali Geigera, a on ostane ugašen, kad shvati kako od mjerenja nema ništa, ne samo sutra, već ni idućih petnaest - dvadeset dana, jer na popravak ga mora slati u Austriju.
Dok je oblačio rukavice, obuzeše ga pobožne misli, o tome kako mu s razlogom nije bilo suđeno da se proslavi kao hemičar: bog je u njemu prepoznao svog viteza i udesio tako da njegov pronalazak postane moćno oružje protiv bezbožnih ateista. Znao je da Hodžićev projekat ima veze sa letom u svemir, a to je direktni udar na carstvo nebesko. Razmislivši par sekundi o tome zašto bi neko to radio, odgovor mu se sam javi - hoće da zarobe meleke božje i presjeku bogu komunikaciju sa ljudima, poslije čega je kapak, gotovo, kraj svijeta. Zbog toga se osjeti važnijim nego ikad, pomisli kako njemu i nije mjesto među jadnim Nobelovcima, već među nebeskim svecima, pa ode da izvrši svoju svetu osvetničku zadaću.
Upalio je Geigera i sačekao minutu da se zagrije, kako i treba, a onda otčepi epruvetu i istrese svoju naučnu omašku na tanjirić, koja se u međuvremenu malko stisnula, od šampona prešla u gel. Neko vrijeme je gledao u nju i osjećao kako mu se u glavi vrte hiljade derviša nalik na hiljade cvjetova, stvarajući s tom vrtnjom vrtlog koji ga obuzima i poput suhog lista podižu u nebo, na kom se usred crnih oblaka polako otvara rupa iz koje se ukazuje zlatni sjaj carstva nebeskog, do kog ne stiže da se podigne, uhvati se umjesto toga za sto jer mu se zamanta kao da je vozio ringišpil.
Sačekao je da se stanje malo smiri i pritisnuo zeleno dugme na aparatu, čiju sondu spusti do samog tanjirića. Aparat zapišta, potenciometri skočiše na pola i nastaviše da se penju, ali se zaustaviše na devedeset devet i - stadoše. Alhemija ih je čekao i pola sata, i gurnuo sondu u samu smjesu, a kad vidje na displeju da je vrijednost opala, najprije sa 99, 9 na 99, 8, onda i na 99, 7, ljutito zveknu šakom po aparatu i raspsova se.
Kad se vrijednost radijacije snizi i po treći put, postao je siguran da od pregorijevanja nema ništa. Bio je tako bijesan da htjede fizički uništiti aparat, ali ne smjede, što od straha da ne eksplodira, što zbog činjenice da je profesor Hodžić bio redovni član akademije, pa bi se kao takav mogao pobuniti sa onom svojom prijekom naravi i nekako mu pomrsiti konce. Sve što je Alhemija mogao bilo je da skine gas masku, naravno nakon što je vratio materiju u epruvetu, i nasitno popljuje rad profesora Hodžića, poslije čega je bio samo još ljući.
Na izlazu iz zgrade zateče čuvara kako stoji ispred portirnice u punoj uniformi i budno gleda. U nastojanju da popravi loš dojam, on se obrati Alhemiji sa riječima: "Hadžija, da vas pitam… Može li čovjek pobjeći od svoje sudbine?" Šta mu je Alhemija na to odgovorio i sa kakvim tonom, to nećemo reći, ali nek’ se zna da čuvar do jutra ne samo što nije mogao više oka sklopiti, nego nije mogao ni sjediti, pa ni stajati na jednom mjestu, i zoru je dočekao šetkajući po holu tamo-vamo, sa rukama na glavi.
9.
Za finalnu utakmicu Lige prvaka očekivalo se da će Stade de France, sedmi po veličini u Evropi, biti rasprodan. To se zaista i dogodilo, svih 80 000 karata, koliko ih je štampano, prodalo se na nekoliko dana prije utakmice, od čega čak 60 000 navijačima i simpatizerima Olimpika. Navijači Reala, premda neuporedivo brojniji od Olimpikovih, kupili su nepunih 10 000, iz čega se najbolje vidi da u vezi s tim nisu imali nekih očekivanja.
Četiristo autobusa i na hiljade auta okićenih zastavama krenulo je iz Bosne i Hercegovine tri dana prije finala, praveći duge kolone na evropskim autoputevima. Po odmorištima su ih dočekivale televizijske ekipe i izvještavale o lijepom ponašanju Olimpikovih navijača, što ništa ne uništavaju i kupe smeće iza sebe, a neobični su po pjesmama, jer izbor im je bio sevdah. Snimak njih par hiljada, kako na austrijskom odmorištu u jedan glas pjevaju "Kraj tanahna šadrvana", donio je ovoj sevdalinki svjetsku popularnost, istina u onom prilagođenom obliku - Ja se zovem El Olimpik/ Iz plemena starih Azra/ Što za fudbal glavu gube/ I umiru kada ljube.
Po prvi put u svojoj dugoj historiji Pariz je doživio da se po njemu igraju kola. Neobična igra privlačila je pažnju Parižana, posebno onih sa afričkim korijenima, koji bolje razumiju svaki ples i manje se stide da i sami uzmu učešće. Vrtilo se po čitavom San Deniju i dalje, skroz dole do Monmartra i Klišija, a najveće od svih kola, ono oko samog stadiona, nije nikako ni prestajalo, sve dok nije došla žandarmerija da postavi obezbjeđenje. Tu je bilo malo navijačke frke, ali u njoj nisu učestvovali navijači Olimpika, već samo domicilni stanovnici, koji su lijepo sevdalijsko znanje što su im ga donijeli gosti sabili u bojni poklič "Večeraux mene ne čekaux", s kojim su, ne znajući ni zašto, goloruki navaljivali na žandare. Srećom, nije bilo povrijeđenih, najveća žrtva bio je lokalni prodavac domaćih jaja, čije su visoke piramide razgrabljene bez centa, ali i on je na kraju prošao bolje nego što se nadao, jer navijači Olimpika, kad su ga vidjeli kako plače, povedoše između sebe dobrotvornu akciju i u roku pola sata skupiše čovjeku šest hiljada eura, tako da je na kraju krajeva plakao od sreće.
Neposredno pred izlazak na teren treneri su držali govore svojim ekipama. Golčina, koji je za ovu priliku obukao posebno šiveno odijelo, crno sa zelenim obrubom, opominjao je svoje pulene da igraju jako, ali da se čuvaju ponižavanja protivnika jer bi to bilo protumačeno kao divljaštvo i primitivizam sa njihove strane, a nema te pobjede koju divljaštvo i primitivizam ne bi mogli ukaljati toliko da postane gora od svakog poraza. Igrači su ga slušali ozbiljno i mirno iako su dobro znali tu priču, sve da trener ne primijeti kako ih sve pomalo boli stomak, jer noć prije, kad je trener zaspao, po sobama se možda nisu pili francuski konjak i šampanjac, ali se jeste pretjeralo sa juhom od puževa, koja na tri i četiri tanjira ima laksativna svojstva i na one koji su na nju navikli.
Na drugom kraju hodnika, Del Boske je grmio na svoje kako hoće vidjeti da je svaki dao ne sto, nego sto pedeset posto, jer Liga prvaka nije pitanje časti samo za njih i njihove navijače, nego i za kralja i Španiju cijelu. Treba reći da je onaj snimak u specijalnoj emisiji, gdje su igrači Reala prikazani kako se odmaraju, bio zapravo Del Bosketova taktička varka s kojom je želio postići protivničko podcjenjivanje. Prava je istina da su njegovi momci trenirali i više nego Olimpik, zbog čega se u dubini duše još uvijek nadao da će, uz malu pomoć Djevice Marije, napraviti čudo i završiti na pobjedničkom postolju. Od doušnika iz hotela u kom je odsjeo protivnik doznao je da je isti u ponoć pojeo veliki lonac spomenute juhe i da je to kuharu došlo kao naručeno, kako bi potrošio sve one puževe što ih je zaklao tri dana ranije za delegaciju iz Japana, ne znajući da je ista vegeterijanski orijentisana, pa je i to sa svoje strane pojačalo vjeru u uspjeh.
Kad su igrači izašli na stadion dočekala ih je divna atmosfera, koja je na snimku iz ptičje perspektive izgledala kao zeleni prsten sa bijelim kamenom, a pjevala se Marseljeza - poklon bosanskih navijača domaćinima, za koju je komentator sa nacionalne televizije, pod dojmom usljed ustalasanog, sevdalijskog načina interpretacije, rekao kako njemu zvuči ljepše nego original. Odmah poslije Marseljeze plemenito srce bosansko zapjeva i Realovu "Hala Madrid", pa tek onda himnu Olimpika "Vukovi sa Otoke", koja je slabo zaživila i rijetko se pjevala zbog čudnog teksta, zbog onog refrena:
Radosnice suze lijemo ko potoke,
Olimpikovi vukovi sa Otoke
Poslije nje zapjevaše jednom i "Bosnom behar probeharao", kako bi se ispoštovao i nemali dio navijača koji je došao iz dijaspore. Poštujući zabranu pirotehničkih sredstava navijači su tom prilikom stali bacati konfete, a kako je tada zapuhao i vjetar, oštri pariški sjeverac, stvorila se atmosfera kao da sniježi.
U toj raznobojnoj snježnoj atmosferi, odmah iz prvog napada, Olimpik je došao do vodećeg gola. Sa centra su krenuli bijeli i pokušali iznenaditi zelene dugom loptom u šesnaesterac, ali oprezan je bio Bušatlija, kog je strast igre tjerala da zaboravi trenerske savjete, pa umjesto da je uhvati, atraktivno izbi loptu glavom i lansira je natrag na Realovu polovinu, gdje je dočeka Škarica i sa par driblinga dovede do šesnaesterca, a onda se namjesti kao da će pucati i doda Pogodliji, koji majstorski lobova Kasiljasa sa dva metra od gola. Del Boske se uhvati za glavu, a Golčina se, suprotno običaju da ostane miran, obradova vidno, pade na koljena i stisnu šake kao da se zaklinje u kakav konopac ili lanac.
U nastavku igra pođe mirnije. Puževi u stomaku nisu bili motivirajući, pa igrači Olimpika nisu provodili presing po kom su bili poznati, ali i u tom smanjenom tempu predstavljali su neprobojan bedem za igrače u bijelim dresovima, kojima nikako nije polazilo za rukom da pređu centar.
Prvi put kad im je to pošlo za nogom, eksplozivni Karlos, Brazilac topovskog šuta, ispalio je svoje đule čim je izašao iz kruga centra, pravo u Debeljkovića, čiji stomak, ne bez bola, apsorbira udarac, na šta on doda Brankoviću i trkom pođe van terena, jer morao je hitno u vece. Branković je dodao Dodavcu, Dodavac Pasiću, Pasić Asistenkoviću, a ovaj prekrasnim centaršutom poslao loptu Zgodičeviću direktno na glavu, koji dade izuzetno rijedak gol tjemenom, bez da sam išta uradi osim što je stao na pravo mjesto.
Premda sa igračem manje, Olimpik je došao do trećeg gola svega dvije minute poslije, kada su Dodavac i Pasić tehnikom duplog pasa prošli komplet odbranu Reala, uključujući i Kasiljasa, te postigli potpuno novi tip gola, jedini u historiji koji je u evidenciju strijelaca unio dva imena za jedan pogodak, jer istovremeno su šutnuli loptu oba.
Kad se Debeljković vratio već je bilo četiri nula, jer u međuvremenu ga škaricama dade i Škarica. Ugledavši ga pokraj linije kako priča sa pomoćnim sudijom, do maločas ljuti Golčina nije mogao da se ne nasmije, a s njim i čitava klupa, kad je vidio tamnu fleku od vode na Debeljkovićevom stomaku, po kojoj je odmah znao gdje je bio i šta je radio, da je radila flaša od litar i po. Još je više smijeha bilo kad je za njim došao čistač sa žutim gumenim rukavicama do laktova, koji je sa aut linije vikao prema Debeljkoviću i prijetio mu prstom.
Poslije toga igrači Olimpika stadoše na loptu, ne što ne bi mogli zabijati još, nego što su se sjetili kako ne valja ponižavati protivnika, iako se poniženje nastavilo i u daljem toku utakmice, koja tada poprimi oblik ševe. Omalenog Karlosa, čija je upornost postajala sve zagrženija što su ga više izigravali, na kraju izvrtiše toliko da se jadan sasvim zbuni i uleti klizeći sudiji Kolini, koji požuti od bijesa i dade mu žuti karton, iako je usporeni snimak pokazao da je Brazilčev start bio pravilan, u prostor umjesto u noge, ali fudbal je takav, sudijina je zadnja, a sve što je Karlos mogao bilo je da kasnije da intervju za novine, objavljen pod naslovom "Kadija te tuži, kadija ti sudi."
Za konačnih pet nula u prvom poluvremenu postarao se Asistenković u četrdesetom minutu, kada je isfingirao kao da će dodati Pogodliji pa opucao po zemlji, a još treba reći i da je do kraja prvog dijela Real uspio preuzeti inicijativu i preseliti igru u blizinu Olimpikovog šesnaesterca, odakle je u posljednjem napadu uspio ozbiljnije zaprijetiti Raul, priuštivši publici rijedak momenat da vidi mladog Bušatliju kako se baca i izbija loptu u korner, kog zatim traljavo, u gol aut, izvede Figo.
Generalisimus Golčina, nenaviknut na protivničke prijetnje, bio je riješen očitati bukvicu igračima u svlačionici, ali ne uspjede uslijed svađe koja izbi oko toaleta, jer ispostavilo se da dvadeset igrača ima hitnu potrebu za istim, a toaleta samo deset. Nema sumnje da bi došlo i do tuče da se Golčina nije umiješao i dao prvenstvo onima koji su igrali, na šta Rezerković, kog su krupne graške znoja izdavale kao nekog ko ne može više čekati, otrča pod tuš i stade to činiti tamo, dajući primjer ostalima šta da rade.
Jedini koji se ne nađe ni u toaletu, ni pod tuševima bio je Debeljković, koji uhvati za ruku trenera kad ovaj povika: "Izdajaaa!!!" i saopšti mu za puževe i juhu. Golčina mu zveknu na to šamar, a Debeljković, svjestan greške kojoj je u neku ruku bio glavni krivac jer je bio taj koji je otišao kuharu u ponoć i rekao mu da kuha za hiljadu i po eura, okrenu drugi obraz.
U isto vrijeme, na drugom kraju hodnika, u svlačionici Reala iz Madrida, vladala je već peta minuta šutnje. Veliki Del Boske, on koji je uvijek znao pronaći pravu riječ, ostao je bez teksta. Figo, Zidan, Raul, Karlos, Kasiljas i ostali stajali su oko njega i isto tako šutili, a jedini koji je u neka doba pustio glas bio je kapiten Ijero, koji izreče samo jedno kratko: "Jah!"
Koraci koji su dolazili niz hodnik nisu ih mogli uzbuditi. Svi su mislili - to je samo đubretar, istresa čovjek kante za smeće, pri čemu nisu bili sigurni da im ne bi bilo bolje kada bi u svoja velika crna kolica ubacio i njih, jer ta se sudbina činila boljom od one koja ih je čekala na terenu.
Tek kad se koraci sasvim približiše, pa u svlačionicu uđe čovjek sa šeširom i dugim ogrtačem, trznuše se svi, a kad stranac jednim potezom zbaci sa sebe i šešir i ogrtač, otkrivši u držanju, značkici na reveru i crtama lica osobu plemenitog Huana Karlosa, španskog kralja, cijeloj se svlačionici ote jedno tiho "oh!"
Del Boske ustade, reče: "Visočanstvo…" i pade na koljena pognute glave, baš kao da je on svemu kriv, za čim se povedoše još neki, i sasvim sigurno bi svi da kralj ne diže ruku visoko i reče: "Basta!"
Pustivši nekoliko trenutaka tišine, mudri kralj podiže kažiprst, ravan i čvrst poput dirigentske palice, pa reče kako nije došao da im drži govore, već sa molbom da otvore srca i poslušaju "una pjesmado", jednu pjesmu. Samo što izreče to u svlačionicu uđe jedan od paževa odjeven u crveno i crno, sa velikim kasetofonom u rukama, kog vješto podiže i utisnu dugmetom plej na kraljevski prst, a iz kvalitetnih zvučnika javi se lovački rog, čiji duvoki i razvučeni tonovi učas stvoriše svečanu atmosferu, u kojoj igračke ruke same od sebe pođoše na srca, osjećajući kako se u njima pale neke nove iskre.
Te se ruke prepadoše kad iznenada zarafalaše bubnjevi, obiđoše tri - četiri furiozna kruga oko seta na šta gruhnuše i gitare, stopivši se u klasični španski speed metal, čemu se ne bi začudili oni koji su kralja poznavali privatno, dok su se ovdje prisutni zagledali širom otvorenih očiju i poluotvorenih usta, ne smijući da iskažu svoje iskreno mišljenje, koje bi možda moglo uvrijediti onoga u čiju slavu postoji sve špansko. Krenuše riječi:
Criminales disfrazados
Seres sin razón ni piedad
No hay palabras en el mundo
Que definan vuestra maldad
Te moćne riječi, dodatno opunomoćene s tim što je i sam kralj pjevao, stvoriše od onih iskrica u igračkim srcima plamove, koji se sa sljedećom strofom pojačaše još i više:
Por dinero asesinais
Por placer aniquilais
Por poder nos destruís
Suciamente mentís
Iako niko od prisutnih fudbalera nije bio što se kaže metalac, razbuktale vatre u srcima povedoše ih same, te se oni počeše među sobom najprije gurkati, a zatim jedan na drugog skakati kao jarci, dok kralj zgrabi zoger koji se tu našao i stade se njime služiti sad kao gitarom, sad kao mikrofonom:
Aunque siempre vigileis
Y mis datos proceseis
No es tan fácil hacerme callar
Resistiré
Resistiré hasta el fin
Resistiré
Resistiré hasta el fin
Do kraja pjesme u svlačionici Madriđana bilo je dvije hiljade eura štete, jer što je dalje išla i kralj je bio sve žešći, i kad su vidjeli njega kako je nabio nogom kantu za smeće, svak je krenuo istim putem, pri čemu nastrada svakojak inventar, izmeđuostalog i Olimpikova zastavica, koju Del Boske, osnažen kraljevim nastupom poput zelenog Hulka, pocijepa na dva dijela lako kao da je od papira.
"Resistire, resistire hasta el fin!", ili po naški "Opiraću se, opiraću se do kraja!", to su bile riječi s kojima su se igrači u bijelim dresovima vratili na teren. Po načinu na koji su se zagrijavali vidjelo se da imaju neku novu energiju, koja postepeno pređe u nestrpljenje, prouzrokovano činjenicom da se protivnik još nije pojavio iako je već prošlo petnaest minuta. Trener Del Boske, koji nije imao ništa protiv da tako i ostane nadajući se pobjedi službenim rezultatom, opominjao ih je na mir, ali ono resistire je toliko uzelo maha da su ga igrači pokazivali i prema njemu. Priznati se mora kako nevjerovatno zvuči da je jedan Raul, čovjek između čijeg imena i riječi fair play stoji znak jednakosti, u trenutku kad se Del Boske obratio lično njemu, počešao srednjim prstom obrvu i rekao: "Fumarelo me, bigote!"
Na kraju glavni sudac ode da vidi šta se dešava pa se i on zadrža pet minuta, ali se i vrati vodeći za sobom one koje su svi već smatrali šampionima, na čijem začelju izađe i trenutno najveći trener svijeta, gospodin Ismet Golčina, čiji je izraz lica svjedočio veliku ljutnju. Izgledao je kao da će mu vatra sad sunuti iz nosa, iz ušiju para, a igrači njegovi blijedi kao da su u svlačionici prizivali duhove i ovi im se odazvali. I dok su Madriđani već stajali na svojim mjestima i poskakivali u nestrpljenju da sudija da znak, Sarajlije se stadoše polako raspoređivati, zbunjujući svoje mnogobrojne navijače kako najednom djeluju iznureno, umorno. Primijetio je to i sportski komentator Baho, na šta mu ushićeno raspoloženje osjetno splasnu, te on izrazi bojazan glede nastavka utakmice, zaključivši na kraju kako je pet nula ipak velika prednost i kako se treba nadati najboljem, ali glasom u kom nekako nije više bilo ni trunke nade, što je možda posljedica dugogodišnjeg komentarisanja reprezentacije.
I zaista, samo što igrači u zelenim dresovima krenuše s centra, Madriđani im oduzeše loptu i potegnuše tako da su je uspjeli ubaciti u šesnaesterac do Raula, kog tada nepropisno zaustavi Branković, tako da sudija pokaza na bijelu tačku, izazivajući veliku radost na klupi Madriđana i veliku brigu na klupi Olimpika, gdje kamere uhvatiše Golčinu sa čelom tako naoblačenim kao da će mu kiša iz njega udariti. Ipak, dvije minute poslije, kad Bušatlije odbrani penal, tako što uhvati loptu koja je išla u same rašlje, situacije na klupama se okrenu - Golčina stade skakati, a Del Boske se mrštiti.
Odmah u sljedećem napadu penal bi dosuđen i za Olimpik. Sjajan dribling Dodavca izbacio je dvojicu igrača u bijelim dresovima, ali kad se namjerio na trećeg, stamenog Elgueru, ovaj postupi po pravilu legendarnog Mehe Brozovića - “Može proći ili lopta, ili igrač, oboje ne može.”, pa kako je lopta prošla, Dodavac nije, a bi to oštar start, za koji bi neki drugi igrač, iz kluba siromašnijeg, vjerovatno dobio direktni crveni karton, ali Elguera dobi žuti. Izvođač kaznenog udarca bio je Sredinović, kom se tada prvi put u životu dogodi da iz penala fuli čitav gol. Radovao se tada ponovo Del Boske, a Golčina bi nezadovoljan, ali ne toliko, s obzirom da je to bilo daleko od njegovog najvećeg straha, u kom je kolektivni proliv iznurio ekipu toliko da ne može više trčati.
Razlozi za Golčinino ozbiljnije nezadovoljstvo stadoše da se događaju tamo negdje od šezdesetog minuta, kad čitava ekipa poče naglo popuštati, gubiti lopte i dodavati se sa nepreciznošću rekreativaca koji na teren izlaze dva do tri puta mjesečno. Nešto se čudno događalo i Golčina je mislio da su to puževi, zbog čega sam sebi dade zakletvu da će po povratku u Sarajevo kupiti vreću soli, pa u prvi kišni dan poraniti i posoliti sve i jednog puža na kog naiđe na putu od kuće do stadiona, s kućicom i bez nje, te da će so nositi sa sobom uvijek i soliti ih gdje god ih ugleda.
Njegova pretpostavka bila je samo djelimično tačna. Pravi uzrok pada Olimpikove igre ležao je u izvjetravanju supstance na kojoj je počivala, u slabljenju one sluzave smeđine što je trebala zamijeniti beton. Profesor Alhemija, kom je čitav život prošao u žarkoj želji za počastima što dolaze dolaze kao posljedica izvanrednih otkrića, vidio je početak tog opadanja u noći kada je želio osujetiti planove kolege Hodžića, a sticajem okolnosti, isuviše komplikovanih da ih objašnjavamo mi koji u hemiji nismo obrazovani, sada je nastupio trenutak ekspresnog gubitka radioaktivnih, kancerogenih i drugih svojstava koja su pomiješana davala takve ekstremno dobre rezultate na zelenom terenu. Hemikalije su takve, imaju rok trajanja, i ko nema da se nadopunjava, taj neka zaboravi na trajniju hemijsku potporu.
Igračima Reala, koji su nakon prvobitnog zanosa bez ploda nadošli na misao da je 0:5 rezultat dostojan čuvanja, trebalo je desetak minuta da shvate kako čudno protivničko ponašanje očito nije trik, a prvi koji je shvatio bio je mozak ekipe, veliki Zinedin Zidan. Dobivši loptu iz ruke Kasiljasove, on povede napad od sredine terena, pa jednog za drugim predribla Pogodliju, Škaricu, Dodavca, Asistenkovića, Brankovića i Debeljkovića, kojo po inerciji proleti tako da obori Bekovića, dok Zidan za to vrijeme pogleda u desni i opuca u lijevi kut, smanjujući na 1:5.
Kako je teški Debeljković satrao mršavog Bekovića i pri tome i sam uganuo nogu, Golčina je odmah napravio duplu izmjenu, ubacio Startanovića i Zamenicu, i pri tome izdao naređenje ostalima da naprave bunker, što oni i učiniše, ali bez većeg uspjeha. Već u sedamdeset i trećem minutu iza leđa zelene odbrane našao se Raul, gdje primi Figov pas i lako matira Bušatliju, koji je ponovo bio onaj stari, što se baca kao lav, ali nekako uvijek u stranu suprotnu od lopte.
To još nije bilo dovoljno da Golčina izgubi živce, jer tri gola prednosti nisu malo, još manje kad se uzme u obzir da je do posljednjeg zvižduka ostalo sa sudijskom nadoknadom plafon dvadeset minuta. Dozvao je Dodavca, koji je bio kapiten, i na uho mu šapnuo da stanu na loptu i da ne srljaju, pri čemu tračak nervoze ipak ispade kad spomenu špansku mater.
No, samo što krenuše sa centra, među Olimpikovim fudbalerima niotkuda se stvori omaleni Karlos, koji im oduze loptu, gurnu je ispred sebe metar i odmah po njoj raspali, od čega ispade treći gol za Madrid, koji možda i ne bi bio da Bušatlija nije stajao duboko u golu i pio vodu, što mu na nos izleti kad ga lopta zveknu u potiljak. Njegova zakašnjela reakcija, ono izbijanje lopte iz gola u trenutku kad su omalenog Karlosa već bacali u zrak, ušla je antologijsku internet kompilaciju "Funny goalkeepers fails". Da bude gore, tu je i Golčina stao razvaljivati stolicu na kojoj je sjedio, zbog čega je dobio crveni karton, a kako je bijes stao iskaljivati i u svlačionici, primorao je redare da mu zovu policiju i završio sa lisicama na rukama.
Nespretnostima Olimpikovih fudbalera, koji ni sami nisu znali šta ih je snašlo, tu nije bio kraj. Tri minute su se nekako još branili, a onda, u osamdeset i drugom minutu, sa ivice šesnaesterca za 4:5 pogodi Figo.
Potpuno dezorijentisani, očajni fudbaleri Olimpika stadoše se braniti klizećim startovima, pomoću kojih sačuvaše mrežu u idućih sedam-osam minuta, ali uz tri crvena kartona, koji su kod trećeg umalo doveli do masovne tuče na terenu, kada je pocrvenio i Del Boske, zato što je dotrčao sa klupe i za svoje godine skočio impresivan majgeri na Bušatliju, koji pri tome dokaza tačnost poslovice da nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno, tako što se izmače, pa udarac završi u leđima sudije Koline, kom se od bijesa ćelava glava zacrveni poput crvenog kartona. Sve se to dešavalo u Olimpikovom šesnaestercu, poslije čega Zidan izvede jedanaesterac i postiže svoj drugi gol za predivno poravnanje i najavu najblistavijeg preokreta. Zbog tih nemilih scena utakmica je produžena za čitavih devet minuta, sasvim dovoljnih za potpuni preokret, a možda i uz dva-tri razlike.
Desetkovani Olimpik nije imao druge nego da se sav povuče u šesnaesterac. Izveli su loptu i odmah je izbili do samog Kasiljasa, trčeći u šesnaesterac prije nego je ovaj vrati u igru. Poredavši se u dva reda, jedan na petercu, drugi na ivici kaznenog prostora, iščekivali su Madriđane koji nisu žurili.
Započela je jedna od najžešćih opsada u historiji fudbala. Kružeći sa loptom oko šesnaesterca, Madriđani su tražili prostor za ubacivanje i tri puta pucali iznenada, pri čemu svaki šut okrznu nekog u odbrani, tako da ispadoše tri kornera. Kod trećeg, pri isteku osme minute, šut glavom uputi Ijero, ali srećom po Olimpik lopta ode preko gola. Na Bušatliji je bilo da je vrati u igru, poslije čega se očekivao kraj regularnog dijela i početak produžetaka.
Međutim, do produžetaka nije došlo, jer je Bušatlija, bez obzira što u njemu nije više bilo magije, uzeo zalet iza gola i napenalio loptu koja odleti visoko, visoko, i u paraboli pade pravo u Kasiljasov gol, za konačnih 5:6 za Olimpik i prvu titulu Lige prvaka za jedan bosanskohercegovački klub.
Kraj
Započeto decembra 2021., dovršeno 24. 1. 2022.
Nema komentara:
Objavi komentar