7.
Svaka priča, ma koliko bila sjajna, izgubi čar ako se previše ponavlja, izgubi moć iznenađenja, i oni koji su je ispočetka slušali ili čitali sa zanimanjem, počnu osjećati kao da su im pune gaće mrava čim čuju prvu rečenicu. U tom momentu vješti pripovjedač, koji teži držanju čitateljske pažnje od početka do kraja, pribjegava promjenama, često i radikalnim, kako bi staru i dobro poznatu priču učinio neobičnom i kao takvu ponovo dostojnom pažljivog slušanja ili čitanja. Tako je u književnosti, koja se od historije razlikuje po tome što ne pripovijeda kako je bilo, već kako je moglo biti, pa ima te mogućnosti na raspolaganju.
No, kako naša priča uprkos nevjerovatnosti pripada historiji, a ne književnosti, pisac ovih redova, koji kao historik želi dati što vjerniju sliku opisanih događaja, nije u mogućnosti učiniti sada ono što bi učinio književnik, a to je promijeniti tok priče, preći na momenat u kom oni koji uvijek dobijaju sada odjednom gube. Historija, kao što je poznato, ako hoće da je ozbiljna, mora poštovati zbivanja iz stvarnosti, koja su u ovom slučaju još uvijek ostala onakva kakvim smo ih do sada opisivali, dakle satkana od samih Olimpikovih pobjeda, od kojih ama baš niti jedna nije bila dovedena u pitanje ni na jednu jedinu sekundu.
Biće dovoljno da se kaže kako je, nakon rumunskog Kluža, koji odnese kući četrdeset i dva komada, sa nešto manjom razlikom pao belgijski Anderleht, a nakon njega i engleski Lester, koji se istakao po tome što je u dvije utakmice primio samo dvadeset i tri gola. S tim su kvalifikacije bile gotove, poslije čega se nastavilo slično i u grupnoj, i u nokaut fazi, gdje na Olimpikovom putu do finala zaplatiše Barselona, Arsenal, Borusija Dortmund, Ajaks, Juventus i PSG, koji zajedno primiše 228, dok sami ne dadoše ni gola.
U finalu ih je čekao Real Madrid, za kog se mogućnost iznenađenja uopšte nije spominjala, što se najbolje vidjelo u kladionicama, gdje nisu ni ponuđene opcije neriješenog ishoda ili Realove pobjede, umjesto toga samo gol razlika sa donjom granicom na deset i gornjom na pedeset golova. Dirljiv je bio televizijski specijal o Madriđanima, u kom je prikazano kako se za finale pripremaju igranjem odbojke na plaži, bacanjem frizbija i drugim načinima koji spadaju u odmaranje, što je objašnjavao povratnik na njihovu klupu, Visente del Boske: "Real označava kraljevstvo, ali isto tako i realnost. Pametan čovjek zna gdje povući crtu. Jedno je biti hrabar, a sasvim drugo ludo smion. Momci su ove sezone bili sjajni i zaslužili su da se dobro odmore. Na kraju krajeva, biti u finalu Lige prvaka je uspjeh, u situaciji kao što je ova, to je isto kao da smo je osvojili."
Sa druge strane, televizijski specijal o Olimpiku donio je slike napornih treninga, od kojih Golčina nije odustajao uprkos tituli izrazitog favorita, trčanja kroz Miljacku, penjanja kroz šikaru u kojoj ima i škorpija do Gatačke, Golčinino lomljenje drvenih pijačarskih gajbi od kruta igračka leđa i slično, koje su još više uvećale Olimpikovu svjetsku popularnost, posebno među onih šest milijardi stanovnika što se ponekad nazivaju sirotinjom, ponekad golotinjom, koji u tome vidješe ono što je njihovom staležu najdraže, a to je da nije nemoguće.
Nekoliko dana poslije emitovanja Svjetska Zdravstvena Organizacija objavila je naizgled optimističan podatak da je broj odrađenih sklekova, čučnjeva i trbušnjaka porastao za fantastičnih 1001%. Kažemo naizgled optimističan, jer kako pojasni predsjednik SZO-a, dr. Bole Snik, to sasvim sigurno neće strpati novac u džep siromaha, no hoće povećati nasladu u onim stvarima koje su praktično jedina sirotinjska zabava, što je mač sa dvije oštrice, za kog on nije siguran da u konačnici neće postići isto ono što i bjelosvjetske mjere za pomoć siromašnima obično postižu, a to je da oni kojima se pomaže izađu iz toga još siromašniji, baš kao što oni koji pomažu izađu još bogatiji. Zbunilo je to novinarku, pa je dr. Snik pojasnio: "U svijetu gdje je kutija kondoma pet maraka, dobrodržeća sirotinja, dobrodržeća u fizičkom smislu naravno, odgovara povećanjem nataliteta, pa ko će to da plati, gospođo? Zar vi ili ja? Oboje znamo da nećemo, i stoga je moja bojazan da ćemo, ukoliko se u pravcu tjelovježbe nastavi kako je krenulo, uskoro na svijetu imati puno više regija koje bi se s pravom mogle nazvati Džarkand ili Bihar, a vi znate da to znači starvejšn, prostitušn, čajld lejbor i tako dalje, sve do prodaje organa za dvadeset-trideset maraka."
U ono dvadeset i pet dana između polufinala i finala, Olimpikovi fudbaleri, ne računajući pojedinačna gostovanja koja postaše stvar svakodnevnice, još su jednom bili glavna tema specijalizirane televizijske emisije, ovaj put iz oblasti medicine, preciznije iz oblasti kontrole dopinga.
Antidoping timovi, isti oni koji godinu ranije nisu uspjeli dokazati prisustvo ilegalnih supstanci u tijelima fudbalera, udružili su se poslije toga u jedinstvenu organizaciju, skraćenog naziva KURA (klub udruženih radnika antidopinga), u kojoj su se zajedničkim snagama dali na posao pronalaska nove tehnike za otkrivanje onih čiji uspjeh počiva na nepoštenjem motiviranom korištenju naučnih dostignuća.
U tim istraživanjima prednjačio je već spominjani dr. Mijaši, koji uz svestranu pomoć najboljih iz svake oblasti stvori nešto što nazva "crnom kurom", ili skraćeno "ckura". Golim okom posmatrana, bila je to masa nalik na neuspjeli Prelog sa početka priče, isto tako ljepljiva i sluzava, s tim što joj boja nije bila braon nego crna, a nije ni mirisala na pokvarena jaja niti ikako drukčije, bez mirisa je bila. Posmatrana okom nauke, gdje između golog oka i posmatranog predmeta stoji napredan tehnički uređaj, ckura je otkrivala da strukturom počiva na hemijskom elementu radefordiju, na našim prostorima poznatijem po starijem imenu kurčatovij, ali uprkos tome nije bila radioaktivna jer je genij dr. Mijašija našao postavku strukture u kojoj se radioaktivnost poništavala u samoj ckuri, čineći je potpuno bezbjednom za čovjeka i njegovu okolinu.
Ta crna, ljepljiva, sluzava masa, ubačena u ljudsko tijelo oralnim putem, ponašala se na način da prepoznaje svaki spoj koji ne pripada biohemijskom standardu čovjeka i veže se za njega, sprovodeći ga iz svih krajeva organizma najprije u bubrege i odatle napolje, u vidu urina. Jedina ckurina mana bila je skupoća, jer proizvodnja svakog grama koštala je dvanaest hiljada dolara, a za svakog igrača trebalo je minimum deset grama, ali ni to nije bio problem, ne u svijetu visokog fudbala, gdje je dvjesto-tristo hiljada dolara kao dvjesto-tristo maraka.
Još jednom, deset dana prije finala Lige prvaka, svjetski stručnjaci iz oblasti dopinga, zajedno sa deset domaćih i stranih televizijskih ekipa, došli su u Sarajevo i zaposjeli hotel Holiday Inn, gdje je u naredna tri dana pripreman teren za ono što će se na televiziji emitovati internacionalno pod naslovom: "Moment of truth: fc Olympic Sarajevo". Ovog puta u medijima je bilo i negativnih reakcija na izvanredni medicinski događaj, sa odsjeka za hemiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, koji se oglasio u "Dnevnom avazu", predstavljajući dr. Mijašija kao šarlatana kom je smisao života cugnuti dva litra saketa dnevno i čovjeka koji u Japanu radi danju kao cjepač karata u porno kinu, noću kao izbacivač u gej bordelu, a cjelokupnu situaciju kao udar na muslimane u svijetu, nespretno je povezujući sa kineskim napadom na Ujgure. Članak u čijem je potpisu stajalo "ass. Mirković" naišao je na veliko odobravanje među ljudima čija je stručna sprema pretežno NSS, iako mnogi posjeduju VSS papir, ali kod onih čija se riječ u tim stvarima pika prošao je potpuno neopaženo.
Prema zvaničnim podacima, dvije milijarde ljudi našle su se kraj malih ekrana kako bi pratile hoće li od najvećeg iznenađenja u opštoj povijesti sporta ispasti samo još jedna grandiozna prevara ljudskog roda, ili će pak to biti jedan od onih izuzetno rijetkih momenata što se daju na prste prebrojati, u kojima je ljudski rod bljesnuo poput najfinijeg zlata, sa oznakom 999? Nema sumnje da je ovolikom televizijskom praćenju doprinjelo to što je isto emitovano u udarnom terminu u nedelju.
Prije nego će početi živi prenos išao je dokumentarac od sat vremena, u kom su dr. Mijaši i saradnici predstavili sam proces otkrića ckure, od prvobitne ideje do konačne realizacije. Snimci omalenog Mijašija obučenog poput podvodnog varioca, kako najprije puni minijaturni top ionima O-18 i zatim bombarduje metu Cf-249, polučili su za trenutak u mnogima želju da i sami postanu naučnici. Nije nedostajalo ni onih koji su tvrdili da je snimak montiran, te da je krajnji cilj prevarancije mikročipiranje, najprije najboljih, zatim i svih ostalih sinova Bosne, a iz razloga što je Bosna paradigma oko koje se otimaju svjetske sile.
Kad je živi prenos započeo, sa kadrom u kom se, u elegantnim crnim odijelima, vidio cijeli Olimpikov tim, došlo je do ovacija u formi vučjeg zavijanja na cijeloj kugli zemaljskoj, gdje živi ratom i još više mirom rastjerani narod bosanskohercegovački. U jednom ćošku, za stolom na kom je bila digitalna apotekarska vagica, sjedio je dr. Mijaši i već vagao skupocjenu ckuru, a odmah do njega slavni trener Ismet Generalisimus Golčina, koji poluči simpatije gledateljstva sa svojom brzopletošću što ga je tjerala da govori Mijašiju "dodaj još", "odvadi malo" i "dobro je, ne diraj više". Dok su oni vagali, igrači su ispijali Sarajevsko pivo na čijoj je etiketi upadljivo stajalo 0, 0%, a prelijepa i prezgodna voditeljica pravila uvod što će, u dijelu kad je s bosanskog prešla na engleski, postati zasebni internetski hit, u čemu je bilo dosta gaborske nepravde, jer treba biti pošten pa priznati kako takvim mačkama glupost uopšte ne stoji loše.
Nakon što je svaki igrač progutao svoju dozu trebalo je proći najmanje pola sata, što je iskorišteno za intervjue sa igračima i za nagradnu igru, u kojoj dvoje najbržih gledalaca bi nagrađeno turističkim aranžmanima za dvije osobe u Parizu, u šta su spadale i karte za utakmicu Olimpik - Real, koja se igrala na stadionu San Deni. Vriska sretnih dobitnika bila je ogromna, ali momenat koji su svi prepričavali bio je kad je voditeljica pitala golmana Bušatliju kakvu muziku sluša, a ovaj joj se na to prodorno zagleda u oči i zapjeva iz sveg glasa:
Ti ne ličiš ni na jednuuuu,
A puno sam žena sreooo…
Raji posebno bi smiješno kako se u tom trenutku umiješao Golčina, koji ote mikrofon zanesenom Bušatliji i izvini se zacrvenjeloj voditeljici i gledateljima ispred malih ekrana u ime fudbalskog kluba Olimpik, istovremeno išareteći Bušatliji da se kazni, na šta mladi golman ode na ivicu kadra i sa vidno nezadovoljnim izrazom lica stade raditi sklekove. Utom iz režije javiše kako ima poziv, a to je zvao neki čovjek koji se predstavi kao "onaj kom su obadva deda hadžije", da kaže kako mu je dosta novokomponovanih muslimana i kako će turbo folk da odjekuje Sarajevom zauvijek, pri čemu uspjede reći Golčini da je majmun i voditeljici da je kurva prije nego ga ukinuše.
Sirota voditeljica, kojoj je boba falila da zaplače, najavila je tada reklamni blok, ali Golčina se umiješa i reče režiseru da ne pušta ništa, već da usmjeri kameru na njega, pa održa veličanstven govor o tome kako je dosta bilo seljakluka u svakom obliku, te kako je krajnje vrijeme za Bosnu da raširi krila i vine se do mjesta koje joj po prirodnom pravu pripada, a to je među prvim, nikako među posljednjim, na šta uze nabrajati bosanske gradove i kad ih sve nabroja reče kako Olimpik u iduću subotu, protiv velikog Reala iz Madrida, igra za sve njih, izazivajući u studiju aplauz od minute. Jedini koji nije aplaudirao bio je mladi Bušatlija, koji je uporno radio sklekove i mislio kako onaj čovjek što je zvao nije rekao ništa pogrešno.
Tako prođe i vrijeme potrebno ckuri da obavi svoje, pa igrači pređoše u diskrecionu zonu, izdignutu na visinu od dva metra, gdje pomoću gumenih crijeva stadoše mokriti direktno u kompjuter, za čijom konzolom je stajao dr. Mijaši sa zaštitnim naočalama na licu. Od dvadeset i dva fudbalera izađoše dvadeset i dva negativna rezultata, na šta u Madridu, u stručnom štabu Reala, Visente del Boske uzviknu: "Merda!" i zveknu masivnom pepeljarom posred ogromnog ekrana, a ovaj se odjednom sav zacrni kao sudbina njegove ekipe.
Nema komentara:
Objavi komentar