Jutros razmišljam o tome kako mi je u životu potrebna neka veća promjena, neki zaokret koji će učiniti moj život boljim.
Prioritet broj jedan, čini mi se, jeste da pronađem sebi kakvu pravu drugaricu, neku s kojom ću moći graditi partnerstvo na povjerenju, a ne neku igricu koja što duže traje, sve očiglednije postaje da nije to nikakva ljubav, već neka vrsta nadmudrivanja.
Da li je tako nešto uopšte moguće?
Sinoć gledam jedan par, u kom je momak malo zakasnio, pa ga cura sada ispituje gdje je bio, a on na to šutio upadljivo, po čemu sam ja odmah znao da ne želi reći jer se buni protiv načina na koji ga se ispituje, ali ne i njegova cura, koja je ubrzo počela siktati na njega tako da je meni za trenutak bilo lakše.
Odmah sam se sjetio jednog svog traumatičnog iskustva, kada mi se iz kuće iselio mir, kad me u njoj na kraju radnog dana dočekivala osoba besposlena i stoga odmorna, željna zabave i galame, uz koju sam mislio da ću umrijeti od napora.
Zato mi treba životna promjena, treba mi novi posao i novi ugled, jer ovi sad koje imam, bez obzira što vidim da počivaju na jednoj vrsti superiornosti mene kao pojedinca, donose mi uglavnom ljude koji se misle da sam takav jer sam ćaknut, pa me onda stalno za nešto probavaju prevariti. Dosadi to jako, ubije ti volju i da se pozdravljaš, a ne da se družiš.
Mislim da želim početi učiti o umjetnoj inteligenciji, za koju sam načuo da je čeka lingvistička budućnost.
Ovo gdje sam trenutno zapeo stvarno nije dobro, treba mi neki posao od 8 do 4 ili od 9 do 5, od ponedeljka do petka, a sa platom boljom od ove koja mi je sad, jer sa ovim godinama, koje nikada neće biti manje, uz minimalac ne mogu da se nadam ikome bliskom, samo slabotinji umišljenjoj da me može posjedovati kao svog roba.
***
Ako budem svaki dan učio po jedan sat, veli onlajn predavač, onda bi trebalo da kroz jedan mjesec već imam nekog upotrebljivog znanja iz oblasti AI-ja.
Odgledao sam prvih dvadeset minuta i to je bilo ohrabrujuće - sve sam razumio, svaku riječ, iako je sve na engleskom; usput budi rečeno da je i predavač Azijat, čiji se engleski krnji u govornom aparatu čije početno baždarenje nije bilo anglističko.
Male promjene čine velika osjećanja!
Nisam otišao ni na kafu poslije vrtića, nego me evo u tramvaju, idem dovršiti ankete, poslije čega ponovo na putu do Alipašina imam dvadeset minuta za učenje.
Ipak je dobro ponekad biti i pješak, ne mora uvijek ni skejt.
***
Nešto sam naučio, nešto i uradio, a sada sam i jeo, pa to sve čini ovo jutro lijepim.
Imam vremena i za kafu sa Bibanom Bibanovićem, koji se sklupčao tu kraj mojih nogu kao neki džinovski puž.
Razmišljam o tome koliko sam svojih umnih kapaciteta upropastio na sticanje nepotrebnih znanja?
Historija Arapa, eto koji će to meni kurac? Da mi sutra neki ćaci, koji se u Bosni zovu ljaci, kaže kako ja kako neko ko nije musliman nulako to ne mogu znati bolje od nekog ko jest?
Bolje mi je da se hvatam umjetne inteligencije dok još nije kasno, jer sa svojom sam dogurao najdalje što eto u trideset i osmoj godini života učim trisikstije na skejtu.
Bilo bi lijepo da danas sletim neki, eto bar to.
***
Zadovoljan sam sa prvim lekcijama što sam ih primio na temu umjetne inteligencije.
Nisam, naravno, shvatio kako to fercera do u detalje, ali neke stvari jesam, a usvojio sam i neke nove pojmove - znam da umjetna inteligencija može pomoći kod pisanja, čitanja i dopisivanja, zatim znam šta su LLM i prompt, a trebao bih saznati danas i za šta LLM nije sposoban, što su sve korisna saznanja, nisu kao ona iz književnosti i historije.
Nekada, ne tako davno, ali se meni čini kao da je to sve bilo prije pedeset ili sto godina, još sam se i znao naći po društvima gdje ti poznavanje književnosti i historije, posebno književnog govora na aktualne teme, može donijeti lijepih časti i probitaka, ali sad se to promijenilo, promijenio se društveni kružok oko mene, tako da sad za iste stvari u najbolju ruku mogu dobiti ignorisanje, a puno češće “lekcije” iz istih tih oblasti - sve u svemu položaj nezavidan, s kog bi najbolje bilo skloniti se.
Pametni ljudi današnjice, oni su većinom nekakvi kompjuteraši, inžinjeri, što im matematika nije bila problem ni u osnovnoj ni u srednjoj, a uz to ni drugi predmeti, tako da su oni i postali pravi nosioci kulture u Bosni, ono malo što je ima - oni ne samo što znaju za otmjene tekovine ljudskog duha, nego ih žele sebi i priuštiti, nisu kao norod, kom razumljivo nije do zajebancije.
***
Sada čekam trolu i mislim se kako je vještačka inteligencija dobra stvar - krati put do nekih ciljeva, ne mora ih više guglom tražiti marljivi tekstopisac, koji se stoga može više posvetiti stilu, bilo u pisanju, bilo u okvirima kakve druge discipline podložne stilizaciji - npr. u skejtbordingu.
Uradio sam svoj mali trisiksti danas, oteo mi je nekih šezdesetak pokušaja, tako da je to u pravom smislu bilo: tresla se gora, rodio se miš, ali nema veze, neka sam ja njega sredio, pa neka sam ga i snimio, i na Ig postavio, jer tamo je moja mala skejt arhiva.
Skejt tek treba postati bitan sport u našoj zemlji i njega treba promovisati na svim frontovima stalno, a najbolje prikazivanjem same skejterske vještine, jer ona je takva da je razumije samo ko treba.
***
Eh, večeras me skejterska vještina malkice u crno zavila.
Bio sam raspoložen da vozim jedan sat, pa i da dignem taj trisiksti na malo veću visinu, ali poče prokleta kiša, a i trola mi skrenu za Jezero, pa od svega samo ispao trošak od 12 KM za povratak kući.
Svi planovi ne mogu se realizirati svaki dan, ne kada ih praviš kao da ne postoje sat i umor, onako kako to činim ja.
Kajem se što sam napisao danas ono nešto protiv književnosti i historije. Volim ja te stvari više od kompjutera, samo eto jebiga - propalo se u tome, pa treba naći i nešto drugo, a književnost je sa mnom svakako srasla, evo i danas priče, evo poglavlja u knjizi najnovijeg sarajevskog Bašeskije iz budućnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar