DVADESET TREĆI ČETVRTOG

Od jučerašnjeg skejtanja jutros osjećam vlastito tijelo na poseban način. 

Zato na put krećem ranije, da bih se gurao sporije.

Dobra stvar što juče jesam puno skakao, ali ne i gurao se. Pušerica bi trebalo da radi - evo mi i desni guz igra kao kod konja. 

Osjećaj ulice pod skejtom poseban je - kao da puziš na stomaku, ploviš preko minijaturnih asfaltnih brežuljkastih reljefa, skačuć s trotoara i drugog što je do koljena. 

***

Kako sam i mislio, jutarnji surf dao mi je velike budnost i snagu.

Sad pijem kaficu jednu brzu, prije nego odem raditi ankete. 

Nekako mi se čini da je sport, opšta tjelovježba, smjer u kom treba poći moja budućnost. 

Kao pripadnik modernog prekarijata, rad sam da izmislim sasvim novu sportsku doktrinu, prilagođenu našim previše karanim životima tako da nam sport nije koristan samo tijelu i duhu, nego i novčaniku. 

Drugim riječima - pričam o sportskom pristupu poslovima. O furanju da je bitno uraditi ne samo što bolje, nego i što prije, a vodeći računa da su potezi puni, pa da nisu ni ružni.

***

Moj sportski pristup prekarnom životnom stilu daje odlične rezultate od starta.

S odrađenim jutarnjim treningom i anketama iza sebe, imam još cijeli sat da pijem kafu prije nego moram na posao.

Pokušavam misliti zrelo i pozitivno u isti mah. 

Biti zreo, to znači prihvatati životne činjenice. 

Činjenica je da je moj književni rad većma propao natrag u andergraund, iz kog je u prvi mah izašao tako sjajno da je malo tog sjaja na meni ostalo i do danas. 

Ono što je u tom pozitivno jest što su iz mene isparile književne šarene laže, a ono što je iza njih ostalo, čim je otpala krasta prvobitnog razočaranja, bila je moja nova spisateljska koža, koja nije još očvrsnula sasvim, ali čini se kao da ide u smjeru da postane aligatorska. 

Jest, meni je lijepo pisati, svaki napisani redak u službi je dokazivanja da sam ja taj pisac, pa i ono što nastaje kao cjelina nije mi ni mrsko, a ne odbojno - sada možda još uvijek ne, ali kasnije će ovo moje svjedočanstvo možda postati i pravi spomenik književnosti. 

Po tome što sam u jednoj maloj, ratom razrušenoj i otuda izrazito gruboj i nekulturnoj zemlji, živio kao čovjek koji je čitao klasike i ponašao se u skladu s njima, ništa ne mareći za društveni nesklad koji je otuda izlazio. 

Sada se taj nesklad rađa na temu historije Arapa: ono što sam ja o tome naučio iz historiografije, a to je zasada od prahistorije do polovine Abasida, suštinom je veoma različito od onoga što sam o istoj temi od naših ljudi slušao prije. 

Svi se oni, najčešće, vrte oko ortodoksije, ili još preciznije oko samog Muhameda, a bez ikakve predstave o onome što će doći u islamu poslije, posebno ne da je to poslije i njih ugrabilo za islam, ili možda bolje reći za onaj njegov oblik koji se u historiji Arapa naziva mulk - izrazito svjetovni pristup životu, vjera za ukras samo.  

***

Stalno se dovijam kako svoje pisanje učiniti popularnijim i stalno dolazim do jednog te istog zaključka, a to je da ne trebam mijenjati ništa, već samo tjerati dalje, pa ako se šta dogodi samo dobro i jeste, ako ne - onda mi neće biti gore nego sada, a sada ipak nije tako loše.

Razmišljam o drami, da li da je nastavim ili ne?

Kako sam i pretpostavio, jedan od glumaca se obezvoljio nakon moje ljute pobune protiv njegovih uputq za pisanje. 

On se nije javio da prokomentariše tekst, pa je to razlog da ni ja ne nastavim, ali ima i druga opcija, za koju mi se čini da je sve bolja što duže stoji - ona mi može priskrbiti željeno nadahnuće, a istovremeno pobuditi interes još nečiji. 

Sad ću ja to odmah opaliti na blog, to će biti prvi post ispod ovog. 

***

Nije lako biti propali pisac. 

Kiša pada, a ti sjediš i u skejt gledaš, misleći kako nisi samo propali pisac, nego i propali skejter. 

Sjetiš se zabluda iz mladosti, ali ne možeš da im se osmjehneš jer vidiš u tome sjeme svoje propasti, koja je od tada imala kada da se razvija, pa se evo i razvila tako da je ne možeš više ne vidjeti.

Glavno svojstvo književne propasti jest gubitak publike, koju je moguće izgubiti i do 100%. Moja još nije stigla dotle, ali me strah da će to biti ubrzo, poslije čega ne znam šta će biti, hoću li se uprkos tome moći osjećati kao pravi pisac? 

To mi je inače jedan od najvećih strahova, da ću izgubiti taj osjećaj, jer ako tako puno pišeš, a nemaš koga da ti čita, onda to nije više književnost, nego skrobomanija, bolest pisanja. 

Ostavljam ga zato sada i idem u noć s nekim ko je od toga bolji - drug Biban Bibanović, predsjednik republike Biboslavije. 

Kad se vratim, nastavljam sa arapskom historijom, u kojoj je krajem prvog vijeka nad pokretom islamske države trijumfovao iranizam.

Muhamed je prešao iz Meke u Medinu, Umejadi iz nje u Damask, a Abasidi iz Damaska u Bagdad, čiji je sjaj ostao zapamćen do danas, kako su ga napucali prvi nesemitske halife.