Sinoć sam poslije duuugo vremena ponovo mislio u postelji kako se neću više nikad ni probuditi.
Ništa mi nije bilo, a to i jeste bio problem - nisam ispucao svoje tijelo, nisam istresao stres na ulice i trotoare Sarajeva grada, koje su se posljednjih godina ugladile tako da je milina voziti se skejtom, ne možeš da ne želiš to raditi ama baš svaki dan, pa se tako čovjek i navikne.
Meni je bez skejta kao pušaču bez cigara i to je sada tako, moram da ga skejt it aut, inače eto mislim i da ću umrijeti.
Mislio sam to fakat ozbiljno, mislio sam i o tome koliko li će vremena proći prije nego li se skonta to?
Tu sam se uplašio nekako najviše, ali onda sam se izborio s tom nevoljom snagom svoga uma, koji mi je pomogao da shvatim kako se tu nemam šta sekirati jer sam mrtav, faktički u nemogućstvu da se sekiram, sekiracija obavljena tuto completo, i sada s tim finito.
Nakon što sam se tako malo povratio iz paralize što je čovjeku daje strah, odmah sam se dao na provjeru vitalnosti, koja je rezultirala s tim da se tanki jorgan moj izdigao nada mnom poput cirkuskog šatora.
Istina jeste da život moj, kao i po mojoj računici još cca. 2 350 000 stanovnika Bosne i Hercegovine, da se naši životi uglavnom daju cijeli sažeti u jednu jedinu riječ - GLAVIĆARSTVO, pa kako je priroda glavićarstva siromašna, mi, glavćarci, ne možemo podizati sebi zidane hramove, ali eto ja sam te stvari opet prvi u javnosti imenovao, pa neću reći zbog toga sada da sam halifa, no osjećam se nekako uzvišeno sada, zbog tog šatora od sinoć.
Ne kao graditelj hrama, već kao njegova preteča, neko po kome bi se prvi zidani hram trebao zvati.
A i dramu sam malo pisuckao, ne smijem to raditi bez skejtanja, prevelik je stres.
***
Sad će još malo tri sata. Pravim cigaret-pauzu, poslije čega kanim isprobati svoja novostečena znanja iz vještačke inteligencije.
Ukoliko mi ona pomogne sada da pripremim sutrašnji panel, onda sam već na dobitku od tih novih saznanja, koja su, za razliku od znanja koja usvajam uobičajeno, u cijelosti okrenuta budućnosti.
Volio bih da tako stvarno i bude. Mnogi već odavno koriste umjetnu inteligenciju u svakodnevnom radu, a ja sam do sada izbjegavao zato što sam pisac, neko ko teži autentičnom izrazu, ali sada sam se opametio, pa eto sad ćemo vidjeti i koliko će mi to koristiti.
Ne sjećam se više jesam li juče napisao da nova komedija nije jedini dramski posao koji trenutno imam - juče sam imao razgovor i sa jednom starijom glumicom iz Srbije, koja želi sa ekipom igrati “Mirnu Bosnu”.
Da budem sasvim iskren, ne očekujem da će se ijedan od ova dva posla realizirati, ali to ne znači da ih ne mislim raditi i uraditi.
Samo što ću na tome raditi polako, i tek nakon što završim sve na stranama za koje mi se čine da ipak nude svjetliju budućnost.
***
Ima jedna osoba u mom životu koja je tako nakaradna da nikako sebi ne mogu objasniti, zašto sam još uvijek s njom u kontaktu?
Znam da je to čest slučaj među onima kojima smo dali milostinju - zapamte to zauvijek i očekuju je kad god vas vide, čak i onda ako im je godinama poslije više nikada niste dali, pa zna tu biti i ljutnje prosjačke, baš kao da mi išču kakav dug, a ne milostinju.
U mom životu ima više takvih ljudi, ali se svi oni, bar eto ponekad, daju malo i urazumiti, poslije čega hoće i popustiti, pa i napraviti se da me vole i poštuju, a samo ta jedna bijeda nad bijedama nikako.
Svako malo ta se osoba javi da pita može li živjeti u mom stanu dok ne pronađe svoj, nakon čega slijede dugi lamenti nad samim sobom, pri čemu nerijetko bude i plača, onog u kom je suza sasvim malo jer su nazor, ali zato puno glasnog kreveljenja.
Pri svemu tome riječ je o osobi koja se vraća sa rada u Švicarskoj i ima para jedno dvadeset, a možda i sto puta više od mene, što se vidi iz toga što konstantno ponavlja da ih nema nikako, osim kad je uhvati bijes, kad ih spominje i naglašava kako nikome neće dati ništa - k’o biva svi ćemo gledati u nju kako troši pare i kajati se što je nismo slušali.
Ono što me pri tome najviše nervira jest što je riječ o osobama kojih se ne možeš nablokirati - koliko god to radio, one samo prave nove i nove račune, nastavljajući da vrše svoj slabićki teror.
Za ovu osobu povrh svega znam i da vrijedno radi na rasturanju ružne avazovštine o meni, te da se nada kako bih i njoj mogao napisati nešto slično, kako bi me i ona mogla predati onima čiji glas u mom svijetu jeste bitan, ali samo toliko da bih znao ko su ljudi na čiju pamet valja gledati uz tihu sućut i nikakvu brigu.
Krivo mi je što sam o toj osobi išta pisao, ali idem zato sada uraditi opet trisiksti na skejtu, koji mi danas, moguće, bude bolji nego juče.
Poslije toga ću se vratiti vještačkoj inteligenciji i onda će sve opet biti fino i mirno, s puno nade, a bez ijedne brige.
***
Uprkos trudu bezveznih ljudi da mi pokvare ovaj dan, isti je ispao odličan!
Vještačka inteligencija mi je pomogla da obavim pripremu za sutrašnji posao valjda deset puta brže nego inače, tako da se sada osjećam kao junak iz crtanog “Mač u kamenu”, kom se u ovom trenu ne mogu sjetiti imena, ali ime nije važno, nego scena u kojoj ga čarobnjak Merlin oslobađa kućanskih poslova kako bi mogao poći na viteški turnir.
Tako je i meni AI dao danas vrijeme za skejt, za trisiksti malo bolji nego juče, a uz to još par zanimljivih trikova, između kojih izdvajam jedan baš opasan kikflip i perfektan hardflip.
Pored toga jako sam se obradovao vidjeti da sad već mogu polako gurati i upravljati i u svič stavu, a da bi razumjeli kako je to neobično i teško - zamislite, ako ste dešnjak, da odjednom sve pođete raditi lijevom rukom.
Priča se i da razvoj slabe strane tijela pogoduje boljem razvoju mozga, da se razvije i druga hemisfera - je li ono to bijaše riječ za pola mozga?
Jedino u drame nisam dirao danas, ali jesam zato u roman, a kad je sve tako lijepo bilo, odlučio sam izvesti sada sebe na jedno pivo.
Kiša je oslabila i sad je taman kako volim, jer kada se iskejtam ovako dobro vidim u kiši samo božju blagodat - neka živi biljni svijet najprije, pa onda možemo i mi svi ostali, na ovom božjem savršenstvu što se Zemljom naziva.
Nema komentara:
Objavi komentar