petak, 11. ožujka 2022.

LIGA PRVAKA - "Šesti dio"

 




6.


Poslije tih događaja, poslije zelenog svjetla od UEFA-a, odnos javnog mnijenja prema fudbalskom klubu Olimpik, prema njegovim igračima i posebno prema treneru Ismetu Golčini, izmijenio se iz temelja. Sve do tada, kako je klub bio ekstremno siromašan, a uz to i omražen širom zemlje, mediji su se njime koristili za glumljenje uloge čuvara društva, ali otkako je validnost njegovih uspjeha potvrdio sam Platimi, dogodio se jedan od onih zaokreta za sto osamdeset stepeni, tako da je oko stadiona uvijek bio neko sa kamerom i sa mikrofonom, vrebajući priliku da usnimi nove fudbalske zvijezde, čija slava tek treba da odjekne svijetom. Valja spomenuti i to da je od svih televizijskih ekipa samo jedna dobila pravo da ulazi na stadion kad god hoće, a to je bila MTV Igman, koja tu privilegiju nije zloupotrebljavala, dijelom zbog koncepta televizije, dijelom zbog udaljenosti, dijelom i zbog toga što su trener i igrači puno psovali, što je za novinare stvaralo puno problema u montaži. Druge televizije bile su zbog toga nezadovoljne, ali su nezadovoljstvo iskazivale kritikujući MTV Igman, a ne Olimpik. 

Veliki zaokret dogodio se i u odnosu sponzora prema klubu. Za prazne grudi Olimpikovog dresa boj su bili Jaguar i Mercedes, a za same dresove Nike i Adidas. I za ostala reklamna mjesta vodile su se žestoke bitke, između firmi između koje za te stvari daju milione. I na tom terenu Golčina je dokazao da nije čovjek kom su najbitnije pare, jer među svjetski poznatim logotipima, na najboljem mjestu i najvećim slovima i dalje je stajalo “Moler Zijo - 061 xxx xxx”, reklama čovjeka koji je u prvom dijelu sezone jedini izdvajao po 100 KM mjesečno, iz čiste ljubavi prema klubu u kom je nekad i sam igrao. 

Takvi potezi samo su dodatno uvećali slavu Ismeta Golčine, za čiji intervju su se otimali najčitaniji sportski magazini svijeta, koji mu nadjenuše novi nadimak - Generalissimus. Godio je Golčini novi nadimak, ali se čuvao da to ne pokazuje, toliko da je i igračima rekao: "Zovite me ako treba i Kurko, ali nemojte tako", na šta ga oni konačno prozvaše "Generalissimus Kurko."

Ono o čemu je u intervjuima govorio rado, ponekad i toliko da su ga morali sjeći u montaži, bili su njegovi inovativni trenerski metodi, o kojima je brujio sav fudbalski svijet, pri čemu je znao paziti da ne otkrije sve detalje ma koliko novinari navaljivali, pravdajući se kako ponekog asa mora ostaviti i u rukavu. Premda su oni ostajali kod uvjerenja da je Golčinin uspjeh farsa, poznati nogometni treneri nisu se libili preuzimati njegove metode, tako da je na idućem el clasico-u, i pred početak i na poluvremenu, po prvi put u historiji viđena neobična slika obje momčadi kako se zagrijavaju trčeći unatraške, što je bila tipična sarajevska olimpikovština. 

Neki drugi treneri, kojima nije bilo nevjerovatno da jedan trener može činiti takva čuda, slali su izaslanike prepune para, da parama probavaju istjerati iz Golčine njegove male tajne. Jednoga dana, u moćnim BMW-ovim kolicima na struju, pred stadionom se pojavio starac ogrnut šalom Bajerna iz Minhena, a to je bio niko drugi do Otmar Hicfeld, koji je pred kapijom ustao iz kolica i korakom stamenim, tako autoritativnim da se portir napravio kako gleda ima li po ćoškovima paučine, prešao preko terena pravo do Golčine, kom se obratio sa riječima: "Enšuldigung, her Generalisimus…" Kažu da je sa sobom, u jastuku kolica, donio tada bio pet miliona eura keša, ali samo da bi ih vratio u Minhen, jer Generalisimusove tajne nisu bile na prodaju. 

Uostalom, lova u Olimpiku nije više ni bila problem, jer sponzori su široke ruke kad su u pitanju najbolji. Po prvi put u historiji kluba igrači i svi uposlenici ne samo da su imali plate, nego su te plate bile tolike da je narod dolazio sa djecom na parking ispred Vistafona, da se djeca nagledaju skupih i rijetkih auta, od kojih je svaki nosio zelenu naljepnicu sa vukom koji zavija. Odrasli su se pak najviše zadržavali kraj Generalisimusovog crnog Fiće, uglancanog kao da je sad iz fabrike,  pred kojim su zapadali u sjetna raspoloženja, sjećanja na neka bolja vremena kad su oni bili mali, a Fiću vozio dedo. 

Ti fini auti bili su samo dio novog vizualnog identiteta Olimpikove momčadi, koja jedina u cijeloj ligi na treninge i utakmice poče dolaziti isključivo u odijelima sa prslucima i kravatom. Bio je to stilski prijedlog samog Golčine, potpuno prihvaćen radi njegovog tumačenja kako je pristojnost jedino što stoji dobro najboljim, i da nije bilo veziste Propalinovića i njegove frizure "na četiri vode", Olimpik bi se mogao ubrojati i među rijetke klubove u kojima nema nijedan fudbaler ošišan na kretensku frizuru. Tu su bili i novi dresovi, čija je tamna zelena boja dobila metalik sjaj, a novitet je bilo i odštampana imena igrača na leđima. Što se tiče samog Golčine, on je i dalje ostao u trenerci, samo što joj pridruži još i jaknu, dugu poput maršalske uniforme, koju je imao u nekoliko debljina i mijenjao je u skladu sa vremenskim uslovima.

Novi stil donio je ekipi i novo ime u narodu - "Plaćene ubice", pa iako su ga protivnički navijači ismijavali koliko su god mogli, svejedno je činio veliki utisak na protivničke ekipe, koje su zbog tog izgleda i nadimka imali još manje volje da se brane, tako da je razlika u golovima stala odlaziti na preko četrdeset razlike. Poslije nekoliko kola nije to više bilo ni toliko interesantno za gledati, a televizijski izvještaji sa Olimpikovih utakmica, kako bi se uklopili u šemu, morali su birati golove koje će prikazati. Na kraju se glavna sfera interesovanja u Premijer ligi prebaci na borbu između Slobode i Čelika za drugo mjesto.

Svi su čekali kraj sezone i Olimpikov izlazak u Evropu. Dokoličari su tupili zube pričama bez kraja i konca oko toga hoće li ili neće pasti Liga prvaka? Većina ih je bila ubijeđena da hoće, ali su radi razvoja priče zastupali suprotan stav jer je tako bilo lakše upecati sagovornika.

Isto pitanje morilo je i čelnike velikih evropskih klubova, čiji su se predstavnici mogli vidjeti u Sarajevu redovno od sedamnaestog kola. Svi su oni vrebali što Generalisimusa, što igrače mu i ispitivali mogućnost transfera prije nego Liga prvaka počne, što im je bila nemoguća misija. Ma koliko ponude bile privlačne, sjećanje na to kako su igrali prije, kako poslije susreta sa Golčinom činilo je igrače vjernim, a isto to činila je i ideja o malom bosanskom klubu koji izlazi iz mraka i penje se pravo na krov svjetskog fudbala. Mlađi su pri tome mislili i kako ima vremena za prodaju, a stariji su već bili dovoljno pametni da se ne odriču tako lijepe nafake zarad sjajnih obećanja. Što je sezona bila bliže kraju, te su navale te vrste bile sve žešće, pri čemu je vrhunac bio dolazak Romana Abramoviča lično na stadion Otoka, koji je ponudio zamjenu za Čelzi "glavu za glavu", a zatim nastavio dolaziti još tri sedmice svaki dan uzastopno i povećavati doplatu uz Čelzi, odustavši kod iznosa od šesnaest i po milijardi eura. 

Poslije toga oko stadiona su se motali neki čudni tipovi kosih očiju, koji su navodno govorili ruski i poslije par dana samo nestali (neki kažu da su zapravo mjerkali remizu, u kojoj je bilo dvadeset tona čistog bakra), ali i to je bilo dovoljno da Generalisimus svakom igraču izvadi dozvolu za pištolj i zatim na Instagramu i Fejsbuku počne dijeliti snimke prašenja iz streljane, za svaki slučaj. 

Proslava titule stigla je čak sedam kola prije kraja sezone, kada je bodovna razlika između Olimpika i drugoplasirane Slobode skočila na dvadeset i tri boda razlike. Za razliku od titula Želje i Sarajeva, čiji bi navijači blokirali saobraćaj prilikom izlaska na ulice da pozdrave šampione, Olimpikova je više sličila kakvoj svadbi, u kojoj je kolona auta iskićenih cvijećem prošla kroz grad trubeći i završila u restoranu Park prinčeva, gdje se osim igrača i rukovodstva našlo i pedesetak istaknutih Olimpikovih navijača, koji su po ugledu na igrače došli u odijelima, pa kad su na to sve došli još i trubači, izgledalo je baš kao svadba, nikako drugačije. 

Kvalifikacije za Ligu prvaka došle su malo poslije toga. Žrijeb je Olimpiku u prvom kolu dodijelio, kako se u domaćim medijima pisalo, izrazito neugodni rumunski Kluž. Sa druge strane, rumunski mediji se nisu ustručavali sa najavama Klužovog lakog prolaska u prvom krugu, potkrepljujući to potpuno izmišljenim pričama o tome kako je čitava Premijer liga namještena kako bi se za basnoslovne iznose prodali praktično bezvrijedni igrači.

Na udaru rumunske javnosti posebno se našao Olimpikov rezervista Debeljković, čija je pretilost dodatno uzela maha sa klupskim blagostanjem. Kao takav izgledao je poput uvjerljivog argumenta da je priča o namještenosti lige tačna. Od žrijeba do susreta, u rumunskim novinama izašlo je preko četrdeset Debeljkovićevih fotografija, među kojima je ona iz streljane, na kojoj spretni i debeli fudbaler stoji go do pasa sa malim revolverom u ruci, otišla viralno. Ova rumunska izmišljotina objeručke je dočekana od strane budala u Bosni, kojima nije puno trebalo da u zavjeru upletu sve moguće i nemoguće institucije, tradicionalno začinjavajući priču seksom, gej detaljima koji su, s obzirom na boju stolica na Olimpikovom stadionu, izgledali sasvim na svom mjestu. Poslije toga budale po cijelom svijetu bile su sklone vjerovati da je rumunska objeda istinita od početka do kraja, iz čega su se izvodili zaključci da je mozak operacije Mišel Platimi. 

Riješen da isprati gospodske manire do kraja, a ne samo do odijela, Golčina se ovog puta nije dao zavesti budalastim pričama. Zabranivši igračima da istupaju medijski, sam je dao izjavu u maniru Arsena Vengera, rekavši kako je pred Olimpikom veliki ispit i težak zadatak, protiv kluba neuporedivo iskusnijeg, ali i to kako, uz malo sreće, vjeruje u prolaz. Budalama je ta njegova rezervisanost, tako suprotna od nekadašnjeg Golčine koji prijeti, bila samo dokaz više da su Rumuni nanjušili istinu. 

Prva utakmica igrala se u Klužu, gdje su tamošnji navijači, dezinformirajući se putem interneta, postavili pogrešnu koreografiju, mudžahedinske zastave umjesto četničkih i ustaških, načisto zbunivši Olimpikovce kad su izašli na teren, a čitav stadion kobajagi klanja. Dobri Debeljković, koji je u duši osjećao da je musliman i stalno se korio što nema snage da bude to i mimo po jedan dan za svaki Bajram, odmah je oprostio sve uvrede i razdragan poletio ka navijačkoj tribini, ostavši zgranut kad ga ovi na njegove puse zasuše pokvarenim jajima. Izrevoltiran, zaletio se sa namjerom da dokači makar jednog i u skoku preko reklame zapeo, poderavši pri tome šorc i pokazavši svijetu svoje prugaste gaće. Kad su ga vratili, preklinjao je Generalisimusa da ga stavi u napad, nemajući pojma da je baš to Generalisimusov osvetnički plan, da zamijeni mjesto napadu i odbrani i tako uveća poniženje oholog protivnika. 

I zaista, već iz prvog napada Debeljković je zabio i otrčao ološu koji ga je pogodio pokvarenim jajetom u glavu, pred kojim je dizao tri prsta. Poletio je tada ka njemu i jedan truli krompir, ali ga Debeljković dočeka na lagan volej i vrati u komadu, pravo u čelo starijeg navijača gdje se rasprsnu i rasprši u krugu od deset metara oko njega. Dobi za to žuti karton, a nariba ga i Golčina, koji mu je vikao: "Nilski konju jedan!!!", ali Debeljković nije žalio. 

U nastavku utakmice stvari su se odvijale slično. Da nije bilo golmanskog izbijanja, čitavo poluvrijeme bi se odigralo na Klužovoj polovini, a da je riječ o klubu ipak malo jačem od onih iz Premijer lige posvjedočio je rezultat, koji je iznosio za Olimpik ispodprosječnih 0:7, uz het-trik Debeljkovića.

Na poluvremenu i navijači skontaše svoj gaf, kog pokušaše popraviti nabrzaka, ali samo da bi se još jednom provalili, jer pod kokardom je stajao ni manje ni više nego Franjo Tuđman, uz znak "četiri es" i natpis "Živjela Herceg-Bosna i drug Tito". 

Ni drugo poluvrijeme nije donijelo značajnijih promjena, osim što su navijači poskidali sramotne koreografije i vratili se dobrim starim vlastitim zastavama i šalovima, uz pjesme koje bodre Kluž umjesto da pokušavaju uvrijediti Olimpik. Nije ih to poštedilo najveće katastrofe u historiji kluba od 0:19, ali je na svoj način ublažilo, dalo potopu dozu dostojanstva, a ne onako bez obraza. 


Nema komentara:

Objavi komentar

SARAJEVO XVII STOLJEĆA ILI NAJNAPREDNIJI GRAD OSMANSKE EVROPE - PRVI DIO

Veduta Sarajeva XVII stoljeće, nepoznati autor privatna kolekcija N. V. Glavića 1. Krajem sedamnaestog vijeka Sarajevo je predst...

Linkovi na postove