Ruska studentica Asimova
5.
Tih dana, u jeku januarskog ispitnog roka, profesor Alhemija nije nikako odlazio na fakultet, nalazeći da je od toga važnije motati se po moćnoj stranoj laboratoriji, gdje su mu nakon par dana, kad su uvidjeli da je riječ o čovjeku koji se uprkos starijim godinama sa većinom toga susreće prvi put, našli posao da pretače destilovanu vodu iz menzure u menzuru.
Ponesen opštom atmosferom, Alhemija se prihvatio posla sa maksimalnom ozbiljnošću, te ispočetka ozbiljno shvatao i pohvale stranih kolega, kako je vještinu pretakanja doveo do savršenstva, uzdigao je na nivo umjetnosti, skromno odmahujući rukom i govoreći uz blagi smiješak kako nije to ništa, kada bi se oni stali tobože čuditi kako svaki put nalije tačno da ne može tačnije, ni bogdu iznad ili ispod crte.
Tek kad su pohvale postale toliko učestale da su pljuštale i kad bi samo krenuo prema menzurama, shvatio je da svi ti ljudi, kojima on većini može biti tata, mnogima i dedo, sve vrijeme tjeraju s njim šegu. Naljutio se tada jako i tako ljut otišao šefu laboratorije, kom uz pomoć prevodioca održa govor pun uvrijeđenog dostojanstva, rekavši mu kako su u ratu, kad su u čitavom Sarajevu bile samo četiri epruvete, njegove bile dvije, te kako je on u te dvije epruvete napravio toliko svijeća da bi s njima mogao osvijetliti Pariz, u po noći da se vidi kao u po dana.
Šef laboratorije, dr. Mijaši iz Japana, bio je dovoljno uman i blag da ne istjera Alhemiju iz laboratorije, kako bi sigurno uradili oni koji su od njega manje otmjeni. Kako je te večeri trebao objaviti kraj istrage, to on nađe da će biti zgodnije ako tom možda ne baš stručnom, ali svakako simpatičnom profesoru dadne jedan tjelesni uzorak na analizu, da se čovjek osjeti važnim. Izvadivši jenu ampulu iz kutije sa već istraženim uzorcima, preda je Alhemiji ispod stola, uz zavjereničkim tonom kazanu molbu da ih analizira u laboratoriji na fakultetu i dostavi rezultate lično njemu, bez da drugi vide.
Taj fini potez iscijelio je Alhemijin povrijeđeni ponos u sekundi, te on napusti laboratoriju sa visoko podignutom kragnom na mantilu, neprestano zvjerajući lijevo i desno, ne izdržavši da se ne okrene na vratima i mahne dr. Mijašiju još jednom, na šta mu ovaj jedva primijetno klimnu glavom i tako ga posve uvjeri da između njih dvojice postoji specijalni odnos, za koji drugi ne trebaju znati.
Sve to uticalo je na Alhemiju da na putu do fakulteta jasno osjeća kako je došlo njegovih pet minuta. Putevi gospodnji su čudni, mislio je, ali i takvi da se na njima sve što treba događa tačno kada treba, zbog čega je bio spreman da se na analizu uzorka baci odmah s vrata, takoreći u mantilu i sa šeširom na glavi.
Sasvim sigurno bi tako i uradio da po ulasku na fakultet nije sreo studenticu Asimovu, lijepu kao anđeo, sa onim nesretnim izrazom lica koji je činio još ljepšom, a dolazio otuda što je kao najbolja studentica moskovskog univerziteta mogla birati gdje će na razmjenu, na šta sirotica, zavedena romantičnim pričama sa interneta, koje se u stvarnosti osjećaju slabo ili nikako, izabra Sarajevo, u kom joj dadoše da uči stvari prevaziđene prije pola vijeka, a eksperimentalni rad samo na papiru, u teci, zamišljajući da je u laboratoriji.
Promućurnost Alhemijina, dodatno izoštrena kroz petnaestak dana provedenih u savremenoj laboratoriji, gdje iskreno za većinu toga pojma nije imao ni kako se zove, kamoli za šta služi, odmah je povezala dva i dva, te on pozva prelijepu Asimovu, povuče je malko u stranu i tu joj, da niko ne vidi, preda ampulu sa uzorkom G-17 i ključeve laboratorije, ponovljajući joj riječi i geste što ih je dr. Mijaši uputio njemu, pa nju otprati do laboratorije, a sam ode u kancelariju, gdje razbaci pasijans na kompjuteru, da vidi šta će mu i on reći.
Samo što stavi posljednjeg kralja na svoje mjesto i vidje kako se špilovi razletiše ekranom, neko tiho pokuca na vrata. Ubijeđen da je to opet asistent, čijem dosađivanju sa ispitima nema kraja, Alhemija spusti pasijans, podiže nekakvu eksel tabelu i ozbiljnom glasom reče: “Naprijed!”
Zbog toga se iznenadi kad se vrata odškrinuše koliko da može proći mačka, pa u kancelariju, nečujno poput duha, uđe mlada Asimova, čije kao mramor bijelo lice sada bi ukrašeno intenzivnim crvenilom, dajući mu, zbog djevojkinih visoko istaknutih jagodica, izgled rumene jabuke. Pred tim prizoram starac nikako ne mogaše ostati ravnodušan, a kad studentica na to još i progovori sa onim svojim stranim naglaskom, reče kako je svršila umjesto završila, trznu se kao iglom bocnut, nakon čega mu kroz glavu prođe kako na ovom svijetu ima i ljepših stvari od društvenih priznanja.
Nesvjesno podesviši glas na dublju frekvenciju, zamolio je predivnu studenticu da sjedne, pa sasvim zaboravljajući razlog zbog kog je djevojka došla, stade da joj trača svog asistenta Mirkovića, čovjeka koji je praktički radio sve, zaključivši kako bi ga rado zamijenio, te kako pri tome ne bi ponovio grešku da za tu funkciju izabere opet muškarca, jer svi su muškarci smušenjaci i smetenjaci.
Asimova, koja se u par mjeseci sarajevskog života uvjerila da je u tom gradu tračanje bližnjih stvar kulture, prešla je preko tih riječi kao da nisu ni rečene, pravo na stvar zbog koje je došla, reče kako u se u datom uzorku nalaze jednoćelijski organizmi, te kako ih ima i mrtvih i živih, u stanju gibanja, na šta se zacrveni još jače i spusti glavu da profesor ne vidi.
Zanesenom Alhemiji trebalo je par trenutaka da se sjeti o čemu studentica Asimova govori, a tad se opet trznu, pogleda je iskosa i upita: "Kakvih jednoćelijskih organizama?"
Asimova, koju je očito bilo stid pričati, podiže glavu i reče da ona ne zna o kakvim organizmima je riječ, ali da izgledom sasvim podsjećaju na punoglavce, s tim što nisu crni kao punoglavci, već bijeli kao snijeg.
To Alhemiju opet zamisli. Znao je dobro šta su punoglavci, u djetinjstvu, iznad njegove kuće, bila je bara u kojoj su se ljeti razmnožavale žabe, i on je kući donosio pune tegle punoglavaca, sve dok ih jedan dan, skrivene u dnu ormara, nije pronašao otac, koji mu ih tada, da ga opameti, strese po glavi i za vrat. Sjetivši se tog ljigavog osjećaja, Alhemija se i sad strese, a onda pomisli kako nikad nije vidio bijelog punoglavca i upita Asimovu tiho, kao da se nečega plaši, šta bi to moglo biti?
Ona na to slegnu ramenima i reče kako nema pojma, učinivši da Alhemija stane povezivati niti - zavjerenički ton doktora Mijašija, snažan osjećaj božanskog pokroviteljstva, iskartan pasijans…
"Kolegice, molim vas, probajte se sjetiti", započe on, ostavši bez one dubine u glasu, "niste li ranije negdje vidjeli te organizme? U Moskvi ste vidjeli štošta, pretpostavljam da je tamošnja laboratorija kud i kamo opremljenija, jako mi je važno da se sjetite ako ste vidjeli…"
Tu Asimova nastupi odrješito, reče ne, ne i ne, pa s ponosom doda kako ne bi bila "zlatnaja značkaja" da sve vrijeme nije posvećivala isključivo učenju, tako da u dvadeset i drugoj godini života još uvijek ne zna šta znači zabavljati se.
Alhemija osjeti na to kako mu se po čitavom tijelu stadoše javljati mali električni impulsi, pucketajući po njemu poput vatrometa, što mu učini da se osjeti kao one noći, neposredno pred kuhanje Preloga, kad je u svakom treptaju oka vidio sebe kako u pratnji numere "Čudna jada" izlazi na pozornicu švedske akademije nauka i umjetnosti, ali poučen iskustvom od iste noći, ne prepusti se osjećanju, već upita Asimovu da li bi mogla pitati koga u Moskvi, odmah da ga nazove i pita šta bi to moglo biti, dodavši da je stvar jako važna, na šta pretjera sasvim u stilu mjesnih političara, koji lične interese svagda predstavljaju kao pitanja od kojih ovisi budućnost Bosne.
Mlada Asimova, koja nije imala visoko mišljenje o šefu odsjeka, na čijim predavanjima se manje moglo saznati o hemiji, a više o tome šta je ugledni profesor imao za ručak, gdje je kupio cipele ili s kim je išao na kafu, doživi u tom trenutku nešto što se zove pucanje filma, pa bez riječi izvadi svoj robusni ruski mobitel, otipka broj i stavi ga na uho.
Ono što Alhemija nije mogao znati jeste da je nazvala Kalinskaju, svoju najbolju prijateljicu, i kad je smrknuta studentica, čuvši dragi glas, veselo zaćeretala, primirio se kao bubica i stao pozorno slušati, pri čemu i bez znanja ruskog uspjede razumjeti da tamošnji profesori imaju smiješna imena - Seljakov, Kretenov, Idiotski, Budalov, Majmunovski, Bezobrazov, nabrajala je Asimova, pri čemu naiđe i jedna riječ koja ga za trenutak uozbilji kao ono kad studentica reče svršila umjesto završila, a to je bila riječ spermlj.
Završivši s pozivom Asimova reče da u Moskvi prvi put čuju za bijele punoglavce, i kako je bila oštroumna, odmah doda kako čestita profesoru, jer sve su prilike da je otkrio nešto posve novo. Alhemija na to ne izdrža, skoči sa stolice i viknu eureka, pa u nastupu radosti iznjedri i parolu: "Eureka, eureka, Banovići-Kreka!", na šta se uplašena Asimova povuče dva koraka unatrag, a kad profesor, kreveljeći se u radosti, stade cviliti: "Kisla mi je glooova ljudi, glooova mi je kisla!", izjurila je iz kancelarije i nastavila trkom niz hodnik, riješena da pobjegne iz te lude zemlje još istu noć.
Taj je bijeg dozvao Alhemiju, koji na prvu pomisli kako Asimova hoće da ga preduhitri i pokrade, ali onda opazi da su ampula sa uzorkom i laboratorijski papiri ostali na stolu, pa u sekundi iskontruisa umirujuću priču u glavi: "Ja sam prije toga radio satima, analizirao uzorak, tako da sam bio veoma umoran i pozvao studenticu Asimovu da počisti, a ja sam otišao prileći na petnaest minuta…"
Poslije toga pokupio je uzorak i papire u tašnu, pa brže bolje krenuo natrag u Holiday Inn, i kako je od cijele situacije ipak postao malko nervozan, kad je na hodniku sreo asistenta Mirkovića zaprijetio mu je otkazom ako samo pisne, natjeravši asistenta da već otvorena usta zatvori bez da je išta iz njih izašlo.
Našavši se na ulici, Alhemija se nađe u problemu da održi korak mirnim, da se pravi kao da šeta i bude neupadljiv. Protiv njegove volje, noge su same ubrzavale i trzale se na njegove pokušaje da ih obuzda, tako da je do policijske stanice Novo Sarajevo išao tako kao jedan od onih bolesnika što ih svaki čas spopadaju grčevi, da bi odatle, nakon što su u njega pogledali policijski stražari s automatima, potrčao iznenađujuće brzo za svoje godine, navodeći stražare na zaključak da je Sarajevo uistinu grad prepun svakojake mrake, nakon čega ušutiše oba, skrivajući gorčinu zbog pogrešno izabranog zanimanja, jer nije lako policajac biti tamo gdje je svaki drugi čovjek opičen i lud, za platu koja ih nikada, ali baš nikada neće dovesti do onog sjajnog, punog života u ritmu turbofolka, gdje starlete tresu silikonskim sisama niz koje lije najskuplji šampanjac, dok su cigare u ustima debljine drške od metle, kakvim žive njihovi uzori iz kriminalnog miljea.
U ludom strahu da ga ne ustrijele iz američke ambasade sad kad je skoro već na cilju, Alhemija skrenu u robnu kuću Importane, u koju uleti tako furiozno da svi koji su ga vidjeli pomisliše kako je u velikoj nuždi, protrča kroz nju i izađe na drugu stranu, gdje kroz sjenu nastavi trčati dalje, obiđe oko oba muzeja i pretrča cestu mimo pješačkog, izazivajući umalo lančani sudar, na šta najzad dođe do Holiday Inn-a, u koji upade tako da na recepciji pomisliše kako će sada reći: "Ruke uvis!"
Nije Alhemija rekao ništa, samo je zastao na trenutak da udahne vazduha, pa pravac laboratorija, u kojoj nije mogao da ne zastane kad ugleda rašarafljenu aparaturu, čije su pojedine dijelove laboranti već umatali u papir i pažljivo ubacivali u kutije obložene stiroporom, sa oznakom "lako lomljivo".
Među njima ugleda kolegu Varalića iz Srbije, kog upita šta se dešava, a kad mu ovaj objasni da je to to, kraj priče, pakovanje kofera pred odlazak kući, Alhemija osta zamišljen, ali ne o tome kako se i tobože ozbiljni dr. Mijaši poigrao s njim, nego kako više nema trunke sumnje da nad njim bdi prst božiji, nakan da mu pokloni slavu u najljepšem mogućem trenutku, kad niko više ne vjeruje i kad su svi već digli ruke.
Još je pitao Varalića hoće li saopštenje biti zvanično, a kad ovaj reče: “Ma da bre, sad u osam, u drugoj sali, već je tamo dvesta kamera.”, Alhemija podiže kragnu na mantilu opet, pa ode u restoran i sjede u ćošak, iza razraslog drveta života, gdje uz veliki makijato stade sam sa sobom viđati i sviđati šta će za nastup, kako da se drži i šta da kaže.
Kad je došlo pet do osam i Alhemija prešao u drugu salu, gdje ga dočeka hiljadu bijelih mantila, umjesto spomenutih dvjesto, bilo je tristo kamera. Opazivši onu na kojoj piše Hayat prišao je kamermanu i pitao ga hoće li konferencija ići uživo, a kad ovaj odgovori da hoće, pozitivno napeti Alhemija mu reče nema na čemu umjesto hvala, s čime potvrdi kamermanovu predrasudu da svi doktori malo ćaknuti. Alhemija izvadi telefon i otipka ženi poruku, da prebaci na Hayat u osam i uključi snimanje, uz napomenu da javi i ostalima i da dobro gledaju, jer desiće se historijski momenat. Poslije toga sjetio se kakva mu je žena i poslao još jednu poruku: “Nedo ti bog da ne snimis!”
Već u osam i pet omaleni dr. Mijaši, u pratnji voditelja pojedinih odjela, izađe na binu i sjede u sredinu, dok se ostali rasporediše lijevo i desno od njega, pa kad svi posjedaše, stvoriše sliku kao da reklamiraju Beneton. Na kamerama se popališe crvene lampice, zrakom tiho zazujaše dronovi, a Alhemija pomisli: “Neka, neka, mašala!”
Na početku konferencije dr. Mijaši iznio je u kratkim crtama cjelokupan proces provjere, nakon čega je prepustio riječ voditeljima pojedinih odjela, da svaki govori o svom, što su oni činili bez obaziranja na dužinu izlaganja, dovodeći Alhemiju u ozbiljnu opasnost da zadrijema i tako možda propusti svoj trenutak, protiv čega se borio odlascima u toalet, gdje se umivao hladnom vodom. Žena mu je pet puta slala poruku da pita kad će to historijsko što je spominjao, a on joj četiri puta odgovarao da se strpi i peti put da se goni tamo odakle je izašla i da čeka.
Kad je, konačno, dva sata kasnije, završio i posljednji voditelj odjela, dr. Mijaši ponovo upali mikrofon ispred sebe i upita prisutne ima li među njima neko ko se eventualno ne slaže sa onim što je iznešeno, i na vlastito iznenađenje ugleda jednu ruku kako se diže, ruku koja je držala smotuljak laboratorijskih papira poput vladarske palice kako bi bila uočljivija. Kratkovidi dr. Mijaši nije odatle mogao vidjeti kome ta ruka pripada, ali je svejedno pozva da izađe i obrati se prisutnim, a kako mu u tom trenutku šapnuše: “To je onaj lokalni profesor Alhemija!”, Japanac se ugrize za jezik i sam sebi, u sebi, očita bukvicu na japanskom.
Premda je u restoranu bio utanačio šta će i kako će, čim je kročio na binu, Alhemija sve zaboravi, ali se ne zbuni, jer bio je to njegov trenutak i on mu se jednostavno prepusti. Mnogobrojna publika, koja je sve do tada bila mirna kao bubica, pozdravi ga gromoglasnim aplauzom, a kad dr. Mijaši zamoli za mir, sam Alhemija mu dade znak da ih pusti, jer njemu nije smetalo, dapače.
“Poštovane kolegice i kolege, dame i gospodo, poštovani novinari i ostali”, započe on, sa istim onim produbljenim glasom s kojim se obraćao studentici Asimovoj, “iako na sam ovaj proces nemam apsolutno nikakve zamjerke i potpisujem ga u svakom njegovom koraku, ipak moram reći da se u analizama koje sam obavio ja, redovni profesor sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, redovni profesor i šef odsjeka za hemiju, u tim analizama koje sam ja obavio u našoj fakultetskoj laboratoriji, koja je u odnosu na ono što smo imali prilike vidjeti tu prilično skromna, u toj laboratoriji, u analizama koje sam ja obavio, u uzorku G-17 pronađeni su nepoznati jednoćelijski organizmi, nalik na bijele punoglavce, ako znate šta su punoglavci.”
Svi prisutni stadoše se zagledati između sebe sa čuđenjem, a odgovorni dr. Mijaši zagleda se sa dozom prijekora u dr. Kitanovu iz Ukrajine, čiji je potpis stajao na kutiji iz koje je dao uzorak, pa usta i zahvali profesoru Alhemiji, nakon čega otvoreno prozva dr. Kitanovu, kazavši kako je ona na čelu grupe za G uzorke.
Dr. Kitanova, jedna od onih malih, debelih i svadljivih žena, sa bradavicom na nosu na istom mjestu gdje je imao i Alhemija, usta i reče kako je to nemoguće, kako su svi G uzorci, to jest brisevi gaća, pregledani najprije sa malim, potom srednjim, zatim velikim, te naposlijetku i elektronskim mikroskopom, te kako u njima nema ništa drugo osim onoga što se uobičajeno nalazi po gaćama, a sudeći prema opisu uvaženog profesora Alhemije, ti bijeli punoglavci mogu biti samo spermatozoidi.
Alhemija osjeti kako mu pada mrak na oči. “Eh, spermatozoidi!”, reče on, “Pa valjda znam za spermatozoide, nisam iz šume!”, ali oštra dr. Kitanova odmah presiječe: “Ne znam ja odakle ste vi, ali znam da nikakvih nepoznatih jednoćelijskih organizama nema u G uzorcima. Uostalom, možemo provjeriti odmah. Koji je kod vas mikroskop na fakultetu?”
Osjećajući kako propada bez kraja, Alhemija nije odgovarao dok dr. Kitanova ne ponovi pitanje, a onda tiho reče: “Obični mikroskop, školski, optički…”
“Roksana! Andrej! Donesite optički mikroskop!”, naredi dr. Kitanova, pa pruži ruku prema Alhemiji i zamoli ga za uzorak. To je za njega bilo već previše, te joj on odbrusi: “A ko ste vi gospođa da vi meni to tako? Eto ne dam vam uzorak!”, na šta publika udari u novi aplauz, sada praćen glasnim zvižducima.
Na kraju je Alhemija ipak morao dati ampulu, ali je pobjegao iz sale prije nego započe mikroskopiranje, čiji je prenos na Hayatu išao do kraja.
Nema komentara:
Objavi komentar