 |
| Gregory Singer, "Golčina za kompjuterom", ugljen na papiru |
3.
Otkako se, potocima krvi i hrpama kostiju, izborio za demokratsko pravo slobode govora, bosanskohercegovački puk koristi tu slobodu svakodnevno i obilato. Otkako se zemljom raširio internet, otkako su ljudi postali online i u štali, kao kad pukne brana i provali voda, provalio je puk bosanski u javni prostor, gdje se uhvaćen u socijalne mreže stao iskazivati kao podrugljiv, hvalisav, neuk, ohol, sitničav, naporan, bezobrazan, nekulturan, priprost, sklon pametovanju i iznad svega istrajan u bolnoj gluposti, bolnoj jer je lišena mogućnosti spoznaje i promjene sebe, te jedine mogućnosti za čovjeka da na svijetu koji se ne mijenja nekako ipak nađe svoj mir. Zbog te ogromne i jadne slobode govora stvara se otužna atmosfera zemlje u vječitoj tranziciji, sivilo države u kojoj caruju lažljivi i nikad kažnjeni lopovi, a kurve vulgarnog izgleda uživaju status odličnih dama.
Kad se u takvom društvu javno pojavi čovjek uzoritog morala, a ne dolazi iz svešteničkog staleža, čovjek kom ta lijepa osobina ne izvire iz manjka intelektualnih sposobnosti, nego iz čvrstine karaktera koji je dubokim promišljanima stigao tamo gdje duboko promišljanje, ako je pravo, neizostavno mora dovesti čvrst karakter, u život gdje raskošne haljine gube prednost nad raskošnim osjećanjima, onda se priprost i poređenju sklon puk osjeti uvrijeđenim i poniženim, i mrzi tog običnog čovjeka čiji je grijeh sačinjen od samih vrlina gore nego svakog tlačitelja, pa se daje na posao kako bi ga dotjerao na prihvatljivu, sebi sličniju mjeru, to jeste malo nižu od toga jer pučani ne bi bili to što jesu kad ne bi za svoju slabotinju osjećali da je ona ipak malo bolja i za pedalj viša od ostalih ljudi. To objašnjava i onu široko rasprostranjenu pučku sklonost da u daljim svojim precima iznalazi velikoposjednike i plemiće.
Tu mržnju neprosvijećenog puka osjetio je na svojoj koži i Ismet Golčina, ambiciozni trener fk Olimpik iz Sarajeva, nakon gostovanja na pazarićkoj MTV Igman, tri dana pred početak Premijer lige. U improvizovanom studiju, sa loptom na stolu pokrivenim miljeom, držeći se dostojanstveno i mirno poput antičkog kipa govorio je o tome kako njegov tim, istina, nije imao novaca da ode na pripreme ni u Zaostrog, a kamoli u Tursku ili Italiju kao neki, ali da su napornim dvanaestočasovnim treninzima svejedno postigli čudo, tako da je Olimpik postao praktično jedini favorit za šampionsku titulu.
Već sutradan to je gostovanje postalo najgledaniji uradak MTV Igman u tridesetogodišnjoj historiji, jedini koji je na internetu premašio magičnu brojku od milion pregleda. Svi portali i svi profili prenijeli su ovo gostovanje kao udarnu vijest, prostrijevši tako teren za šegačenjene na Olimpikov i naročito na Golčinin račun od mora do Save, od Drine do Une, gdje je pučanstvo zatim demonstriralo najviši stepen jednoumlja, dokazujući da je Bosna uprkos dubokim političkim podjelama zemlja s jednom dušom.
Samih mimova bilo je preko sto, a pored toga još i nebrojeno puno klipića, isječaka iz gostovanja opremljenih specijalnim efektima i muzikom, od kojih se kao najgledaniji izdvojio onaj u kom Golčina, prevučen ustalasanim ljubičastim filterom i praćen muzikom pastirske frulice, dvadeset puta ponavlja "praktično jedini favorit", a voditelj sa bradom kao kod Abrahama Linkolna presijeca to naizmjenično sa "inšalah", "akobogda" i "inšalah, akobogda". Premda nisu do kraja razumijevali o čemu se radi, klipić su dosta dijelili i po Hrvatskoj i Srbiji, i po cijelom svijetu, po kom je raspršena široka bosanskohercegovačka dijaspora.
Premda naviknut da se narod s njim sprda, ovog puta Golčina nije izdržao. Kada je vidio mim napravljen od fotografije isječene iz pornića, na kojoj u sredini slike sjedi djevojka sitna i mlada, a oko nje stoji petnaest nabildanih crnaca samo u gaćama, kad je vidio kako su djevojci namontirali Olimpikov dres i njegovo lice, iznad kog u oblačiću piše "Mi smo praktično jedini favorit", naljutio se toliko da je na Fejsu otvorio vlastiti profil "Trener Ismet Golcina Licno", preko kog je u tri poduge objave odgovorio bezobraznim ljudima na način koji je smatrao jedinim priličnim, a to je uz prijetnje i psovke.
Da je nasmijani puk uistinu bio uvrijeđen Golčininim, kako se mislilo, pretjeranim optimizmom, pokazalo se tada u odgovorima na njegove objave, oko kojih su se, osim pravih pučana, od kojih se ni ne očekuje drugo sem najbanalnijeg prostakluka, angažovali i oni koji su se uzvisili iz tog sloja do malograđana, razni kancelarijski zatočenici, dojučerašnji seljaci, a sada pratioci trendova iz frizerskih salona i popularnih sarajevskih butika gdje moderni krojevi nadomještaju slabi kvalitet, sa onim svojim ogavno rogobatnim jezikom, koji iznad svega cijeni stranu riječ. U njihovim osvrtima na vatrene riječi jednog nepravedno izvrijeđanog čistog i plemenitog srca mogla se iščitati ona najmračnija strana savremene bosanskohercegovačke zbilje, u kojoj robovi okovani nevidljivim, ali svejedno preteškim lancima ne dozvoljavaju slobodu mišljenja ikome osim svojim gazdama, ljudima koji život provode starajući se samo oko toga kako da iz njih što više iscijede.
Ipak, kako u svakom zlu mora biti i mrvica dobra, iz te opšte gadarije rodilo se i nešto dobro za Olimpik. Kako je direktor BHT-a, državne televizije u vlasništvu prava prenosa Premijer lige, bio i sam čovjek priprost, od vrste koja u medijima prati isključivo pikanterije i skandale (dičio se da je ekspert za seks skandale na prostoru regiona), donio je odluku da se u prvom kolu prenosi utakmica između Slobode i Olimpika.
Sportski novinari i radnici širom zemlje ustali su protiv te odluke, postavljajući ono više retoričko pitanje "kome plaćamo tv pretplatu?", smatrajući da prenos pripada gradskom derbiju između Zrinjskog i Veleža, ali uzalud jer direktorova je bila zadnja, a ispostaviće se i ispravnija, pošto odavno neka domaća utakmica nije privukla toliko pažnje.
Svak je htio da vidi ono što je već znao, da je Olimpik praktično jedini favorit samo za ispadanje, a kako je te sezone Sloboda dovela nekoliko pojačanja, među kojima i Promašinovića, sada već starog fudbalera, ali koji je najbolje godine presjedio na klupama Evertona, Leedsa, i Dinama iz Drezdena, na Tušnju se očekivao veliki debakl oholog trenera Ismeta Golčine, za kojim je svjetina toliko žudila.
To što su igrači Olimpika, prema nalogu trenera, odbijali dati bilo kakvu izjavu za medije, samo je dodatno razjarilo uvrijeđenu svjetinu i povećalo interesovanje publike. Već dva sata pred početak utakmice navijači su stali pristizati na stadion, a sat vremena poslije morali su raditi telefoni, kako bi se na tribinama našlo mjesta za one koji nikada ne dolaze prvi, ali im se mjesto mora uvijek naći. Kad su igrači izašli na teren, u publici ih je dočekalo dvadeset hiljada navijača na deset hiljada stolica, koji su pjevali svi u jedan glas:
Iz grada soli pjesme se ore,
Tušanj se puni, ulice prazne,
Pale se baklje, zastave njišu,
Slobodu fukare srcem bodre!
I samo što je sudija Krivić dao znak za početak, hiljadu baklji upali se na cijelom stadionu, stvarajući takav gusti dim da je poslije svega dvije minute došlo do privremenog prekida utakmice od pola sata. Kad se dimna zavjesa razišla, navijači razviše ogromni transparent preko cijele tribine, na kom je u karikaturalnom maniru predstavljeno Golčinino gostovanje na MTV Igman, iznad čega je pisalo "Praktično jedini favorit!", slika koja će do kraja tog dana obići čitav svijet.
Kad je utakmica konačno nastavljena, pokazalo se da je koreografija izvršila veliki uticaj na one koji su se borili na terenu. Već od prvog napada igrači Slobode doturiše loptu do Promašinovića u šesnaestercu, čiji precizan udarac u rašlje jedva zaustavi mladi Bušatlija, izbacivši loptu u korner. Promašinović je bio najviši i u skoku po izvedbi kornera, ali previše je skočio, a njegov udarac bradom završio je preko gola.
To je ujedno bila sva opasnost koju su igrači Slobode pokazali u toj utakmici. Prvi Olimpikov napad, izvođenje gol-auta od strane golmana Bušatlije, koji je zalet hvatao iza linije terena, utjerao je cijeli Tušanj u muk, jer lopta preleti cijeli stadion i završi u mreži iza leđa - to jest ispred lica, jer okrenut je bio publici kojoj je mahao kao dirigent - Slobodinog golmana Kroznoge, koji na prvu pomisli da je tu ubacio jedan od onih dječaka što dohvaćaju lopte, i već krenu prema njemu da mu izvuče uho kad opazi da se u toj tišini neko ipak raduje, a taj neko su bili igrači u zelenim dresovima, od kojih petero dobi žute kartone radi skinutih dresova.
Usljed te golčine, muk je nastao i ispred malih ekrana, ali samo za trenutak, jer već u sljedećem gledaoci zaključiše da i ćorava koka neko zrno ubode, pa vratiše posprdne izraze lica, istina malo slabije nategnute nego prije gola.
Premda uvjereni da je zgoditak bio plod puke sreće, navijači tada ipak spustiše ogromni transparent, čija poruka odjednom izgubi svoj ironični prizvuk, a isukaše šalove, s kojim stadoše vitlati uz gromoglasno pjevanje pjesme koja je pozivala voljeni tim da navali iz sve snage i bez milosti.
I navalili su igrači Slobode, prešli u opštu ofanzivu, ali samo da bi sijevnula protivnička kontra, u kojoj je već prosijedi Olimpikov napadački trio, Pogodlija - Škarica - Zgodičević, istrčao u zapanjujućoj brzini, ostavljajući čuvare iza sebe toliko da su imali vremena u petercu uzeti Kroznogu u ševu, natjeravši ga da se triput baci prije nego mu dadoše novi gol. Dok je trajalo slavlje na televiziji je krupno prikazano lice trenera Golčinovića, za koje mnogi i protiv svoje volje priznaše da više ne izgleda tako bahato i bezobrazno.
Ostatak prvog poluvremena protekao je manje-više slično, osim što su igrači Slobode sa svakim novim primljenim golom gubili volju da i dalje napadaju, koja se do početka drugog poluvremena pretvori u samu odbranu, tako da je utakmica posve nalikovala dječjoj igri viktorije. Već na poluvremenu, okončanom uz rezultat 0:8, polovina publike napustila je stadion, a to osipanje se nastavilo i dalje, tako da je na kraju ostalo svega onih tristotinjak istinskih navijača, koji su tu u dobru i u zlu.
A da je bilo zlo, jeste itekako, jer kad sudija odsvira kraj, na semaforu je stajalo 0:23. Čitav Olimpikov tim upisao se u listu strijelaca, među kojima Pogodlija, Škarica i Zgodinović zabiše svaki po četiri komada. Nagradu za gol utakmice podijelili su golman Bušatlija i odbrambeni rezervista Debeljković, za kog je publika još imala snage da se nasmije kada je ušao u igru zbog pozamašnog stomaka, čiji je donji dio virio izvan dresa, a koji je u solo akciji povedenoj od vlastitog šesnaesterca predriblao sve protivničke igrače i završio matirajući Kroznogu petom kroz noge. Kroznoga je poslije toga dobio žuti karton jer je na golu zapalio cigaru.
U izjavi za televiziju na kraju utakmice, trener Golčina samo je kratko rekao da se nada kako će sada svi vidjeti da on nije od onih koji pričaju uprazno, iskoristivši priliku da se javno izvini svima kojima je u afektu psovao na Fejsbuku.
Nema komentara:
Objavi komentar