Topuz
Tužna je bila priča Muje Topuza. Najperspektivniji teškaš Jugoslavije, čija je profesionalna karijera započela sa deset pobjeda nokautom, završio je kao bokser u divljoj organizaciji, gdje je za protivnike imao kamiondžije, drvosječe i druge sirovine kojenu ring ne ulaze da boksaju, nego da se potuku.
Sve je počelo aprila 1992., kad je započeo rat u Sarajevu. U tom trenutku Mujo se nalazio sa trenerom Santraćem u Minhenu, gdje se pripremao za meč za titulu evropskog prvaka, samu po sebi osrednje značajnu, ali golemu iz razloga što je sa sobom nosila pravo na izazivanje svjetskog prvaka.
Vidjevši na televiziji šta se dešava u gradu, rekao je Santraću da ide uhvatiti zraka, a zapravo se uhvatio autoputa, sa Santraćevim Alekom. Kad ga je zabrinuti Santrać, koji je nestanak prijavio policiji, sutradan vidio na Yutelu, kako pun sebe govori da je došao braniti svoj grad, njegovo staro srce nije moglo izdržati i čovjek je, kao neki roker, umro u hotelskoj sobi.
I Mujo će se ubrzo zasititi ratovanja, i pokajati se što se vratio, što je izdao plemeniti boks radi sranja od zanimanja što se vojnikom naziva. Čučeći po rovovima, dok mu iznad glave fijuču granate, često bi mu naumpao veliki Kasius Klej, čovjek koji je ratu rekao ne i postao Muhamed Ali.
Sa druge strane, on, Topuz Mujo, prijavio se u rat sam. Ta ga je činjenica bolno dirala, jer se iz toga nekako moglo zaključiti da nije njegovo da bude šampion svijeta. Drukčija pamet je tu potrebna, takva kao kod Alija, a ne kao njegova, koja je pristupila ratu sa mišlju da će isti trajati do petnaest dana, te da će stići i na meč za titulu.
Tamo već pretkraj rata, kad je čuvar na tunelu zaustavio njegovu četu što je bježala ispred četničkih granata i rekao joj da mora sačekati dok se ne uvuče suho meso meso od nekog lopova, pukao mu je film i pukao je čuvara udarcem koji bi mu, da ga je izveo u ringu, obezbijedio svjetsku slavu, a tu mu je obezbijedilo petnaest dana vojnog zatvora.
Bila je to kazna koja je u suštini nagrada kazna, jer zatvor je hotel naspram rova. Tu je najzad malo predahnuo, pročitavši za petnaest dana sva četiri toma “Rata i mira”, s čime se učvrstio u odluci da dezertira po svaku cijenu, koja mu je naumpala čim je osuđen.
Cijena nije bila mala - osam hiljada maraka do Mađarske. Mujo nije imao te pare, ali je znao ko ima: lopov čije suho meso vrijedi više od sto vojničkih života. Upad u njegov stan bio je pun pogodak - sto hiljada maraka i dvadeset hiljada švajcarskih franaka, uz to i tri kile zlata, od čega dvjesto malih i četiri velika Franc Josif dukata. Iste večeri, napustio je Sarajevo u UN-ovom kamionu, zakovan u sanduku punom piljevine, u kojoj je udobno ušuškan prespavao većinu putovanja do Budimpešte, u kojoj je prespavao i sutradan kupio Audija osamdeset jaje, pa nastavio s njim put Minhena.
Glavno mu je bilo da pronađe Santraća, o čijoj smrti nije imao pojma. Računao je da će mu oprostiti izdaju i krađu kad mu pokloni Audija, te da će ga htjeti ponovo trenirati. Odsjeo je u hotelu "Dva Direra", istom u kom je bio i onda sa Santraćem, gdje je ubrzo od strane naših ljudi koji su tu radili saznao da je gospodin Santrać umro kod njih. Šok i nevjerica, koji porastoše još i više kad mu donesoše urunu sa Santraćevim pepelom, za kog mu kazaše da je umro od srčanog, dan po Mujinom odlasku. Misao da je Santraću puklo srce usljed njegovog bijega dovela je Mujino pokajanje do vrhunca, i vrele suze zalile su hladnu urnu tu u foajeu, na šta mu je hotelski menadžer učtivo ponudio svoju platnenu maramicu, pa je nije htio nazad kad se Mujo u nju oseknuo.
Odmorivši koji dan, odlučio je da se iskupi pred Santraćem, pred tom njegovom urnom, tako što će postati svjetski šampion.
Našao je novog trenera, jednog malog Talijana po imenu Đovani, koji ga je okrenuo naopako, natjerao da stoji s ljevicom naprijed i tako upropastio kao boksera. U tri meča, koliko ga je vodio Đovani, doživio je tri katastrofe, od kojih je treća bila prava kataklizma. Poslije toga je malo zaplakao za Santraćem, isplatio Đovanija, i potražio novog trenera.
Novi trener bio je Španac, Don Meskita, pod čijim vođstvom su već tri momka postala evropski prvaci, zbog čega je imao skupu cijenu - osam hiljada maraka. Svjestan da ne smije izgubiti četiri puta zaredom, Mujo je platio Meskitu, koji je onda radio s njim polako, tako polako da mu je sve pare izvukao, i marke i švajcarce, bez da mu je organizovao jednu jedinu borbu. Kada je Mujo upitao šta je s tim, a Meskita rekao da treba još dvadeset hiljada maraka, Mujo ga je prebio, i tako guzicom zatvorio sebi vrata njemačkog boksa zauvijek.
Valjalo je poći negdje drugo, i Mujo je skontao da je to Amerika. U narednih godinu radio je na građevini i spavao u kontejneru, s čime je uštedio dovoljno da ode u New York i iznajmi malu straćaru u crnačkoj četvrti, zgodnu po tome što se nalazila sto metara od bokserske dvorane.
U toj dvorani vježbali su sami crnci, koji nisu nikome dopuštali da dođe tu samo tako i počne vježbati, a pogotovo ne bijelcima. Pred Muju je stavljen izazov - ako želi vježbati tu, najprije mora odmjeriti snagu sa Averelom, momkom koji se morao dobro sageti da prođe kroz vrata, sa rukama veličine Mujinih nogu.
Bio je to krvav meč, u kom je očajni Mujo dao sve od sebe i izdržao svih deset rundi na nogama, ali je poslije toga pao u postelju iz koje nije ustao tri mjeseca, pa da njegova stanodavka, debela gospođa Džonson, nije bila tako dobrodušna da ga njeguje iz čistog altruizma, sve su prilike da bi tu Muji bio i kraj. Kad se poslije toga ponovo pojavio u dvorani, crnci su ga izviždali, ali mu nisu više branili da trenira tu.
Finansijski istanjen, Mujo se odmah prijavio u treću boksersku ligu grada New York-a, čiji su se mečevi održavali svake subote u Bronsonovoj dvorani na Stoktonu. Svega petnaest dana trenirao je prije prvog meča, kog pobijedi nokautom, poslije čega se stade boriti svaki drugi vikend i stalno pobjeđivati, obično nokautom u prvoj ili drugoj rundi, a to mu - često tako u životu biva - ne donese željena i zaslužena priznanja i olakšice, već suprotno od toga.
Ljubomorni crnci, duboko uvrijeđeni Mujinim uspjesima, zabraniše mu ulazak u dvoranu, dok stari Paton, koji je ugovarao mečeve trećeligaša, poče da ga izostavlja sa priredbi uz obrazloženje da mu mečevi prekratko traju, što je bio njegov način da išće para.
Polovinu mršave trećeligaške zarade, jedva dostatne za stan i hranu, morao je davati Mujo starom Patonu da bi se nastavio boriti, s čime se otvori problem na drugoj strani, kod debele gospođe Džonson, čija dobrota stade iščezavati kako Mujo stade dugovati kirije, i iščeznu sasvim kako se skupiše tri neplaćene.
Izbačen na ulicu usred zime i bez mjesta za trening, Mujo je bio prinuđen pauzirati boksersku karijeru ponovo, a vratiti se građevini i stanovanju u prljavim, ali toplim kontejnerima, u kojima bi ponekad, kada bi cimeri izašli da se napiju, radio sklekove, čučnjeve i trbušnjake u onom uskom prostoru između dva kreveta na sprat, nadajući se onom nadom očajnika koji ništa ne znaju, ali svejedno vjeruju da će se nešto riješiti.
Utom se Muji dogodi i ljubav, zaljubi se u jednu Indijanku po imenu Mjesečina, a i ona u njega, i kako je već napunio trideset odluči da se ženi, obećavši Mjesečini da neće više ni razmišljati o ringu, kamoli ulaziti u njega.
Tako je obećao, ali nije ispunio, ne zato što nije mogao bez boksa, u kog je on bio temeljito razočaran, nego što Mjesečina i on ne bi mogli sastaviti kraj s krajem da Mujo nije išao dva do tri puta mjesečno boksati na crno kod Ernija u kafanu, gdje nije bilo kategorija, a jesu bili dozvoljeni udarci glavom, laktom, ispod pojasa i druge nepodopštine kojih se plemeniti ljudi gnušaju, a rulja ih obožava.
Ta žrtva, podnesena zarad očuvanja braka, dovela je do toga da je jedne noći po povratku od Ernija kući zatekao pismo od Mjesečine, koja mu je poručivala da je ne traži, jer da je shvatila kako on ipak nije pravi čovjek za nju, jer ona traži nekog ko će moći hraniti porodicu bez da se pri tome ponižava i bruka kao što on čini kad odlazi kod tog groznog Ernija, čija fizionomija više sliči aligatoru, nego čovjeku.
To bi otprilike bilo to, tužna priča Muje Topuza ukratko, kom je gubitak voljene žene sasvim pomračio um, što ga na neki način učini Ernijevom zvijezdom, čovjekom koji više ni ne trenira, ali je tu svaku noć, spreman da se bori protiv bilo koga, za šaku dolara ili za ništa, nije ni važno. Za samo godinu dana ostvario je 402 meča, a koliko ih je pri tome pobijedio, koliko izgubio, to niko nije znao, niti je ko brojao.
Nema komentara:
Objavi komentar