 |
| Ilustracija: Neolitski Butmirac |
Najstariji trag skejt kulture u BiH datira iz perioda mlađeg kamenog doba. U Butmiru pokraj Sarajeva, u okviru prvog većeg arheološkog istraživanja lokaliteta (1893. - 1896.), pronađen je dio glinenog ćupa na kom su jasno ocrtane noge pod kojima je daska sa točkovima. Taj dio se danas zove Butmirska skejtovnica.
Karbonskom analizom starost Butmirske skejtovnice utvrđena je na 5000 godina pne., a ono što je na njemu posebno zanimljivo jeste prikaz daske, koja je zakrivljena s obje strane. To navodi na zaključak da su drevni Butmirci poznavali tzv. doublekick oblik daske sedam milenija prije ostatka svijeta, te da im izvođenje skejterskih trikova nije bilo strano.
Drugi po starini nalaz koji upućuje na prisustvo skejt kulture u BiH jeste Odžačka rampa, stara oko šest i po hiljada godina, danas u vlasništvu muzeja Louvre. Riječ je o mini rampi istesanoj od jedne stijene, dužine tri i visine jedan metar, čije zaobljene ivice sa tragovima voska upućuju na to da su skejterske vještine slajdanja i grajndanja bile poznate u Gornjem Svilaju kraj Odžaka najmanje 4500 godina pne.
To su ujedno i jedini ostaci bosanske skejt kulture iz kamenog doba. Navodno da je postojao i treći nalaz, cijela daska sa motivom kosturske glave, pronađena također u Butmiru, ali s obzirom da je niko nikada nije vidio, te da motiva kosturske glave nema ni na jednom drugom predmetu Butmirske kulture, malo je vjerovatno da je nalaz uistinu postojao. Prije će biti da je Šlehter Šuler, student iz Beča koji ga je pronašao, opisao i navodno pohranio u depozitorij, odakle je preko noći nestao bez traga, izmislio priču kako bi prikrio izostanke sa terenske nastave, o kojima postoje prilično pouzdana svjedočanstva da su bila česta, možda i potpuna.
Prelazom iz kamenog u metalno doba i dolaskom ilirskih plemena dokazi prahistorijske skejt kulture na bosanskom tlu postaju rasprostranjeni širom zemlje. Ratoborni duh Ilira uništio je i asimilirao starije stanovnike, od kojih je istovremeno usvojio sve što mu se učinilo korisnim - keramičku lulu, tople zimske gaće od preokrenutog krzna, te naravno skejt, koji će uz ilirska metalurška znanja doživjeti poboljšanja.
U fundusu Zemaljskog muzeja nalazi se preko dvanaest hiljada komada bronzanih osovina i njihovih dijelova, pronađenih od Bihaća i Zvornika na sjeveru do Trebinja na jugu. Zajedničkim imenom nazivaju se Ilirske osovine, a njihove različite širine svjedoče da su se skejtanjem bavili odrasli i djeca. Po urezanim znakovima trokuta, kvadrata, kruga i slova x može se zaključiti da su se proizvodile u različitim krajevima zemlje i kod različitih plemena.
Svjetski poznat materijalni dokaz iz ovog vremena jesu Fočanski kotačići, pronađeni u samom gradu još sredinom XVII stoljeća, na ušću Ćehotine u Drinu. Skoro dvjesto pedeset godina trebalo je proći da se utvrdi kako pronađeni bronzani točkići, dvadeset setova od po četiri komada, pronađenih u zajedničkoj drvenoj kutiji, pripadaju skejtovima. Do tada se vjerovalo da je riječ o prahistorijskom novcu, te da različite veličine svjedoče različite apoene.
Njihovu pravu namjenu otkrio je 1899. dr. Ćiro Truhelka, kada je prilikom okopavanja bašte na svom imanju pokraj Drine naišao na primjerak osovine čija je šipka odgovarala svim kotačićima bez obzira na veličinu. Činjenica da su bronzani točkići pronađeni samo u Foči svjedoči da su u drugim krajevima pravljeni od drugih materijala, kosti ili drveta. Fočanski kotačići ili točkići dio su bh. kulturne baštine koja je danas u vlasništvu Austrije.
Bronzano doba u kontekstu skejt kulture u BiH otkriva i da je u to vrijeme, od šestog do trećeg stoljeća pne., redovno organizovano možda ne takmičenje, ali svakako zajedničko skejt skakanje, vjerovatno u ritualne svrhe. U Pizdićima iznad Sarajeva, gdje su pedesetih godina prošlog stoljeća vršena istraživanja pomoću sonde, otkriveno je najbogatije nalazište prahistorijskih osovina, među kojima od oko dvije hiljade pronađenih komada niti jedan nije bio čitav, zbog čega je lokalitet iz početka prozvan grobljem skejtova. Otkriće će privući veliki broj istraživača iz čitave Evrope, koji će detaljnim istraživanjem otkriti ispod zelenog pokrivača zaletište uklesano u stijeni, na čijem kraju se nalazio kameni skok, poslije čega će i M. Krleža napisati svoj znameniti članak "Pizdići iznad Sarajeva, prapovijesna skejt Mekka".
O visini skoka na Pizdićima mišljenja su ostala podijeljena do danas. Neprijatelji Bosne, kako vanjski tako i unutrašnji, zalažu se za tezu da nije bio viši od onih tridesetak centimetara koliko je od njega ostalo. Nasuprot njima, oni bosanski patrioti koji u ljubavi prema domovini nastupaju sa strašću što je umjereniji ljudi čuvaju za bračne i vanbračne dužnosti, neprestano povisuju visinu pizdićke skakaonice, pri čemu bi se deset metara moglo uzeti kao srednja vrijednost. Stručnjaci iz inostranstva, na osnovu nekih drugih znakova, zastupaju stanovište da je skakaonica bila visoka između osamdeset i sto dvadeset centimetara.
Na istom lokalitetu pronađena su i četiri skeleta sa slomljenim kostima vrata i kičme, za koje se pretpostavlja da pripadaju tragično preminulim skakačima. Jedan od skeleta pripadao je ženi, što je pouzdan dokaz da skejt nije bio rezervisan samo za muškarce. Uz sva četiri skeleta pronađeni su ostaci medvjeđeg krzna zajedno s glavom, koja su u ovom slučaju korištena kao zaštitna odijela s kacigama.
To što iz prahistorijskog vremena nemamo nikakve ostatke daski govori da su iste bile drvene. Jedini nalaz u ovom smislu otkriven je u okolini Bihaća, u mulju rijeke Une, gdje je pronađena hrastova daska zaobljenih ivica sa ogrebotinama preko sredine nalik na one kakve na skejtovima nastaju kao posljedica bordslajda i lipslajda. No, kako je nedaleko od tog mjesta utvrđeno postojanje manufakture prahistorijske obuće, veća je mogućnost da je pronađena daska pripadala njoj, te da su ogrebotine nastale prilikom obrade kože. Osim toga, odsustvo karakterističnih parnica na osovinama svjedoči da bronzani bosanski čovjek nije grajndao, što smanjuje vjerovatnost i slajdanju, s obzirom da u opštoj historiji skejtbordinga ni u jednoj kulturi nije zabilježeno da je jedno postojalo bez drugog.
Dolaskom Rimljana u trećem stoljeću prije Krista započinje historija buduće rimske provincije Ilirije, to jest Bosne. Najstariji zapis o skejtu potiče iz 233. g. pne. Nepoznati autor opisuje svoje upoznavanje sa grupom Ilira među kojima je i jedna žena što "...ne hodi, već se odguruje na dasci sa točkovima.", iz čega zaključujemo da je skejt nepoznat građanima Rimske republike.
Dakle, skejt kultura u Bosni i Hercegovini stara je preko sedam hiljada godina, a njen najstariji nalaz predstavlja ostatak glinenog ćupa, poznatog kao Butmirska skejtovnica. Drugi trag skejta iz kamenog doba jeste Odžačka rampa. Dolaskom Ilira i početkom bronzanog doba masovno se pojavljuju tzv. Ilirske osovine, a Fočanski kotačići postaju svjetski poznata skejt kulturna baština. Pedesetih godina prošlog stoljeća u Pizdićima iznad Sarajeva održava se najmanje tri vijeka duga tradicija skejt skokova, a 233. godine prije Krista nastaje prvi zapis o prisustvu skejta kao upotrebnog predmeta među bosanskim prastanovnicima Ilirima.
NASTAVLJA SE
Nema komentara:
Objavi komentar