2.
Na ulicu sam izašao kao potpuno novi čovjek. Ranije sam za Barbarosu krečio, nosio namještaj, štijao zemlju, išao po cigare u dva noću, a ovo je sada bilo nešto sasvim drugo, nešto što mi je dalo potpuno novu nadu u Pariz i moj književni uspjeh u njemu.
Svo to služenje, inače dosadno, a veoma mučno svaki put kad mi Barbarosa nije za to dao ni centa, urodilo je neočekivanim plodom. Bilo je jasno kao dan da taj moćni i bogati čovjek ima u mene puno povjerenje - da nema, ne bi mi povjerio ulogu pismonoše, i to u situaciji gdje se pismo nosi u vilu Agni, najprviji dio prvog arondismana, srž Sen Žermena. Šumilo mi je od tog saznanja u glavi kao da stojim pored nekog slapa, a u bijeloj vodenoj pjeni pjenio se i moj zanos, i vjera tako lijepa da je nikada neću zaboraviti, prelijepa vjera da je to početak onoga zbog čega sam i došao u Pariz.
Sišao sam u metro i na automatu kupio kartu, za euro i devedeset, sa Barbarosinom novčanicom od 50 €. Nema sumnje da je dobijena novčanica u velikoj mjeri podstakla moj zanos, jer veliki je skok sa osamdeset pet euro centi na 50, 85 €.
Pored automata ležao je jedan od onih izvornih, originalnih pariških clochard-a, čija su lica kao da se svakodnevno umivaju ugljem, istakao ispred sebe tri pokisle razglednice i napisao iznad 2 €. Platio sam i uzeo najmanje pokislu, samo na ćošku malo izvitoperenu, na kojoj je bila dotjerana žena, uokvirena srcolikim buketom ruža u smiješnoj fotomontaži. Na stanici je bila i mala pošta. Otišao sam u poštu i napisao:
Dragi Karl,
Ja sam žena koja je pročitala tvoju zbirku poezije i ostala impresiomirana. Nikada u životu nisam pročitala nešto tako originalno, tako dubokoumno, duhovito i divlje, sve u isti mah. U interesu svih nas koji te volimo - vole te i moje kolegice s posla - molimo te da ne mijenjaš ništa i da samo nastaviš pisati. Čekamo tvoju novu zbirku!
Patricija
P. S. Šaljem ti ovu razglednicu kako bi ubuduće obratio pozornost na mene kada se mimoilazimo na ulici.
Slanje me došlo šezdeset centi, koje sam potrošio sa velikim zadovoljstvom, jer ranije prije toga Karl je nasankao mene na sličan fazon: donio mi tobožnje pismo od Barbarose, u kom Barbarosa kao piše Karlu da je čitao moj “Gornji svijet” i da je to sljedeći Kometin hit. To nije bilo sve, u nastavku pisma Karl-Barbarosa je tražio od Karla da popriča sa mnom i sazna koliko bih para tražio za autorska prava.
Upecao sam se na tu priču punim, izvadio iz ormara odijelo i cipele i takav otišao kod Barbarose, koji me sa velikim čuđenjem pogledao kada sam izvadio kovertu i spustio mu je na sto, sa riječima da je unutra moja ponuda za “Gornji svijet”.
Nije znao o čemu pričam, vidjelo se da je istinski zatečen. Kada me je ozbiljno pitao da li je sa mnom sve u redu, nisam mogao da mu odgovorim, moj odgovor bio je to što sam se zacrvenio kao crveni Marlboro, po kog me tada poslao i spasio neugodne situacije.
Htio sam da se osvetim Karlu za tu bruku. Žena sa razglednice nije bila ružna, a to što je razglednica bila iz fotokopirnice davalo joj je dodatnu uvjerljivost, pa neka je traži, iglu u plastu sijena.
Barbarosina uputa glasila je da predam pismo baronici Agni lično, te da sačekam njezin odgovor prije nego se vratim. Pismo je bilo u elegantnoj koverti, nježne roze boje koja je sugerirala ljubavni karakter samog pisma. To je bio krunski dokaz da Barbarosa vjeruje u mene potpuno, a kad je već tako, onda ću mu ja u neka doba reći: “Dobro Barba, a kad će izaći moja knjiga?”, na šta će Barba odgovoriti sa: “Završeno.”
Zamišljao sam baronicu Agni kao otmjenu damu, sa rukavicom do iznad lakta i muštiklom od 20 cm, plemkinju koja njeguje navike starog plemstva, tako da joj se u salonu iskupljaju značajni umjetnici grada Pariza.
U to vrijeme na glasu je bio slikar Romanovič iz Rusije. Nešto mi je govorilo da ću kod nje sresti baš njega, a onda i da će njih dvoje tražiti od mene da im čitam svoj roman. Dalje nisam smio, vratio sam na pamet glavni cilj: ne iznevjeriti Barbarosino povjerenje. A s baronicom strogo poslovno, kao poštar - dobar dan, izvolite pismo.
Uostalom, iluzije o plemenitosti kuće u koju sam se zaputio raspršiše se čim sam pred nju stao, jer bila je to ruina polupanih prozora i propalog krova, na čijoj se otpaloj fasadi očuvao natpis “Villa Agni”.
Baronica je živjela u vrtlarevoj kućici, bezuba starica za koju sam na prvu pomislio da je stara dadilja ili tako nešto. Uputa da joj predam pismo na ruke bila je suvišna jer samo ta opcija je i postojala, žena je živjela sama. Pročitala ga je tu ispred mene i rekla da sačekam dok napiše odgovor, nakon čega je ušla u kućicu.
Dok sam čekao guglao sam porodicu Agni i naišao na članak na portalu posvećenom francuskom plemstvu. Bili su to stari plemići, iz doba Luja XII, čija je prva kuća na Sen Žermenu podignuta još 1506. godine. Prvi Agni koji je proglašen plemićem zvao se David, a aktuelna baronica zvala se Pakeza. Pakeza nije vidjela puno od starog sjaja svoje porodice, u vrijeme njenog rođenja propast je već bila na vrhuncu. Nisam znao šta da o tome mislim, osim da sam se previše zaletio u mislima o svom novom pariškom početku.
Kada sam se vratio Barbarosa me dočekao u jednakom položaju kao ranije, ležeći na kauču, s tim što je sada umjesto novina čitao knjigu, debelu knjižurinu enciklopedijskog formata, naslova "Plemenite porodice Francuske” Odgovor baroničin očito mu nije bio po volji, jer prokomentarisao ga je sa: "Krava!" Poslije toga mi je rekao da sam slobodan, ali da ne idem daleko jer moguće da ću mu još zatrebati.
Na ulici sam se sjetio jednog detalja o Barbarosi što mi ga je ispričao Karl: uprkos bogatstvu i moći, u duši je ostao nepopravljiv plebejac. To i reakcija na Pakezino pismo dali su mi povoda misliti da je Barba naumio u plemiće putem ženidbe, pa doživio odbijenicu. Tako nešto je pokušavao i Balzak, koji je pred kraj života to i postigao, neka plemenita gospa s kojom se dopisivao pristala je da se zajedno registruju kako bi Balzak dodao sebi “de” između imena i prezimena.
Bilo kako bilo, ništa više nije upućivalo na to da bih se uskoro mogao iščupati iz bijede u kojoj sam živio, a kako sam u džepu imao četrdeset i pet eura, odlučio sam da se iščupam bar na trenutak.
Sjetio sam se mlade kurvice iz parka koja želi ručak i otišao da vidim ima li je još. Našao sam je u razgovoru sa dva starija gospodina, od kojih joj je jedan držao ruku na donjem dijelu leđa, koju je svako nalo spuštao na dupe, a ona je vraćala na leđa. Ta je igra trajala podugo, po čemu sam shvatio da se gospoda s njom zabavlja izvlačeći maksimalno od onoga što se od takvih žena može dobiti za ništa.
"Gospođice", obratio sam joj se, "traži vas jedan gospodin, hoće da vas vodi na ručak." Bila je to prava riječ na pravom mjestu, pošla je sa mnom, ostavljajući neozbiljnu gospodu da gunđa. Drago mi je bilo što sam im je odveo, jer ja prema njoj nisam imao nikakvih želja osim da je nahranim, bila je jako mršava, kost i koža što se kaže. Poslije, ako već bude nešto htjela… Prije bih s njom šetao pokraj Sene držeći je ručicu, koja mi se puno sviđala, kako je uska i tanka.
Poveo sam je kod Boze, obližnji talijanski restoran gdje se za petnaest eura mogla dobiti supa, glavno jelo i čaša vina. Predstavila mi se kao Ana, koja je u Pariz došla iz Tuluza kako bi studirala medicinu, ali je sticajem nepredviđenih okolnosti morala zalediti studij kako bi se posvetila zarađivanju. Rekao sam da sam književnik sa Balkana, u Parizu kao stipendista, te da trenutno tražim temu za novu knjigu, koja treba opisati život savremenog Pariza.
Kao što obično biva sa djevojkama ove vrste, saznanje da sjedi s piscem podstaklo je da se ponudi kao tema za knjigu. Uz ozbiljan i dostojanstven izraz lica rekla mi je da sam upravo našao ono što tražim - istina, njen bi život možda više odgovarao za film, jer bi taj film osvojio Oskara, ali može i za knjigu, zašto da ne, knjiga je uvijek bolja od filma.
U tom trenutku učinila mi se tako lijepa sa onim svojim krupnim nadsvođenim usnama i velikim očima na malom licu da sam bez razmišljanja pružio ruku i rekao: "Onda pišemo zajedno knjigu?" Ona svoju pruži kao dama, i ja poljubih malu ručicu u trenutku kad konobar donese supu i opomenu nas da u restoranu nema diranja i ljubljenja. NASTAVLJA SE! Link za prvi dio:
Nema komentara:
Objavi komentar