REKORDER

  Rekorder

Za Hajru se pričalo da je u dosluhu sa centralama raznih kladionica, njegovi sjajni dobici na bingu da su naštimani. Vide ga na kameri kad uđe i kad uplaćuje i njemu puste, a on im onda nosi nazad i dobije za to pet-deset posto, ovisi koliki je dobitak. Mnogi su u tu priču i vjerovali, a bilo je i onih koji su je odbacivali, tvrdeći da Hajro, jednostavno, zna. Ima neko šesto čulo, osjeti kad će baciti i dođe tad, ne dolazi kad uzima. 

Tražili su od njega da im otkrije tajnu - kako zna? Šta osjeti, šta mu bude, jel ga gdje zasvrbi ili probode? "Tajna na je u tome da nema tajne", odgovarao je Hajro smijući se, a  ljudi u tom smijehu vidjeli nadmoćno ruganje, i vadili njegove tikete iz kante za smeće da ih ponavljaju. U neuspjehu koji bi obično uslijedio, zanemarivali su činjenicu da ih je Hajrina ruka bacila u smeće i zaključivali da je Hajro iz njih već iscijedio nafaku, drugim riječima - jebao im majku. 

Hajrina strana priče bila je drugačija. "Svi Hajro, Hajro, a kad Hajro dođe ujutru i popuši pedeset, pa naveče još osamdeset, to ne vidi niko", govorio je on, ali nije odbacivao ni  priče kako zna, i vremenom ih je prihvatio toliko da ih je počeo i sam pričati. "Kad idem prema kladionici", rekao je jednom, "i osjetim da mi pada šećer, znam biće nešto." 

Mjesecima poslije, kad god ga vide, ljudi su pitali jel mu pao šećer? "Ne padne to meni često", pojašnjavao je pomalo ljuti Hajro, kom je dosadilo po sto puta odgovarati na jedno te isto pitanje. "Reću kad padne", dodavao je na kraju. 

I stvarno, onog dana kad u kladionicu dođe iznemogao i blijed, i skljoka se na stolicu sa riječima da mu je pao šećer, odmah u tom krugu Lejla je dobila osamdeset, Kadić četrdeset, i još neki momak cenera, svi sem Hajre, kom je svejedno bilo drago, jer ako i nije dobio pare, demonstrirao je moć, a i to je nešto. 

Lejla dobi još dvadeset u idućem, pa trideset u krugu poslije toga, a možda bi se niz i nastavio da se tada nije uznijela i rekla: "E bogami, Hajro, šećer ti je pao u moj mlin." Hajro joj se na to nasmijao, iako mu nije bilo baš do smijeha, jer je on u ta tri kruga izgubio petaka. Ipak, uznesenost Lejlina okrenu kolo sreće, a sretno se polje zadrža na Hajri, koji dobi deset, pa još deset, pa stoju, pa jackpot 404 KM na starom, pa još stoju i po na novom bingu. Razdijelivši po cenera svim prisutnim, za kraj pogodi i kerove, skide trku od šezdeset maraka na dvička i uze još stoju. 

Poslije tog događaja ljudi na Hajru navališe još žešće, sa pitanjem da li mu je pao šećer, dozlogrdivši mu najzad toliko da promijeni priču, poče pričati kako ga šećer u zadnje vrijeme vara, te kako sada zna da će na bingu biti dobitaka tako što mu, kad prolazi pored kladionice, zaigra nos.  To lukavstvo je uspjelo, jer ljudi ga više nisu ispitivali, već mu buljili u nos, a šeret Hajro igrao njime namjerno i tako varao pohlepni narod, koji je svugdje na svijetu isti po tome što ih ne zanima ni znanje, ni rad, već samo pare. Od tada se među lokalcima odomaći sintagma - tačan k’o Hajrin nos. 

I kako je Hajro nastavio dobijati iz mjeseca u mjesec, kako su se svako malo javljali glasovi da je dobio sad u C, sad u A fazi, sad na Otoci, sad u Švrakinu, to je sve više jačala struja koja je tvrdila da je Hajro njihov čovjek, od kladionice, s njima da je u talu. 

Predvodnici te struje bili su Nuško i Halimača. Njih dvojica su razradili teoriju sa kamerom, kojoj su vremenom dodali i činjenicu da Hajro ima dva telefona, od kojih je jedan njegov, a čiji je drugi, pitanje je. On, naravno, kaže da su oba njegova, k’o što i jest naizgled, ali na mali kad priča uvijek izlazi napolje, i kad se vrati uvijek naruči po dvije boje - žute i zelene, plave i pink, crvene i ljubičaste, zavisi šta mu kažu iz centrale. 

Bila je to luda priča, ali zanosna, i nekako vjerovatna, jer kamere su u kladionici. Znači - neko negdje sjedi i gleda, direktor sjedi u kancelariji i gleda na kompjuteru poslovnicu koju god hoće, samo ukuca. Vrijedilo je pokušati, i ljudi su čekali da Hajri zazvoni mali telefon, da izađe, popriča i vrati se, pa šta uzme on, uzmu i oni, što opet nije davalo naročitog rezultata, i ljudi su se ljutili na Hajru kao da im je on kriv i bez obzira što ni sam nije dobijao.

Generalno govoreći, kladionice su tih dana zavrnule pipe. Osjetili su to na vlastitoj koži svi koji igraju, a posebno ljudi koji igraju češće, kao Hajro. On nije bio igrač koji psuje kada gubi, već koji se čudi, a tih se dana imao čemu čuditi, toliko da bi mu ponestalo čuđalačkih snaga, pa je znao i opsovati. 

Desilo se ono za šta su svi mislili da je nemoguće, a to je da Hajro bude viđen i u Premieru, u kom ga ranije nije bilo nikad. Ni tamo nije imao sreće, kao ni u Lutriji, i on se vraćao u Bet kao pokisao, gdje ga opet ne bi ogrijalo sunce. Jednostavno, gdje god da ode, nije pronalazio sreću, samo dosadne ljude koji pričaju o njegovoj nepostojećoj sreći i tako podsjete da je nekad stvarno imao, a sad više nema. I sve su prilike da više nikad neće ni imati. 

Za konačni Hajrin pad sa trona pobrinuo se Ćame. Ušavši u kladionicu u trenutku  kad je Hajro izgubio stoju, Ćame s vrata dobi dvije i po hiljade i učini kraj mitu o Hajri kao najsretnijem igraču, i još mu na to sve s visine reče: "Dosta si ti dobijo, pusti i druge malo!" 

Od tog dana igrači u igri prestaše govoriti: "Baci Hajri!", a počeše: "Baci Ćametu!", i kasnije, kad ne dobiju: "Jebo vam Ćame mater!" umjesto iste te rečenice sa Hajrom.

Nuško i Halimača počeše pričati da je Hajro zapao u nemilost kod vlasnika Beta radi one posjete Premieru, i izmisliše scenu u kojoj je Hajru, noć prije nego će Ćame dobiti, ganjao po gradu ogromni crni Audi, sa malim šahovnicama sa strana, na kojima je bijelo polje prvo, i koji bi ga i uhvatio da Hajro nije umakao uz Kovače, među sokake, preuske za Audija osmicu "L". 

I dok je Ćame svakodnevno u kladionicu dolazio nasmijan, gdje nije više ni igrao, da ne bi smanjio svoju grandioznu pobjedu, već samo sjedio i dosađivao sebi i drugima, Hajro je nastavio ginuti, a jedini razlog što je tih dana ginuo manje bio je taj  što su mu se iscrpile rezerve novca, pa se nije više smio zalijetati kao prije. 

Ogorčen, postao je nalik na gubitnike koji su se do prije samo šest mjeseci srdili uz njegovo ime, psovao Ćameta kao ti ljudi njega, i kad je čuo onu priču o sebi, promijenjenu za detalj da nije više Hajro u sprezi, nego Ćame, ozbiljno je odgovorio: "Moguće je to.", i zatim ponovio: "Moguće, to je vrlo moguće."

Ugrubo, ljudi su računali iznos Hajrinog ukupnog gubitka za tih pola godine, koliko je bilo da ga bije maler, i dolazili do fantastične cifre od dvanaest hiljada, koju ni Hajro nije poricao, iako je znao da je masno pretjerana. Kao neposredna svjedokinja, Lejla je mislila i više, petnaest-šesnaest hiljada, navodeći tako izvjesni broj igračica na uvjerenje da je Hajro bogat kao sultan, te da binga ni ne igra zbog para, nego da sakrije kako ih ima. Tamniji Hajrin ten bio je kao stvoren da potvrdi ovu premisu, u kom su igračice prepoznavale arapsko porijeklo, pa na kraju od svega ispao novi nadimak za Hajru - Al Šidi. 

A Hajro je sve te priče slušao, i šutio kao zaliven, jer šta bi uopšte mogao reći na tu temu? Svjetina se zajebava sa njegovom nesrećom, sve više što je veća, pa to ti je to. Sreća ga je napustila, odlepršala od njega u trenutku kad je u kladionicu ušao Ćame, koji je zgrabio sa svojim grubim ručerdama i izjebao tako da se još dugo neće vratiti, a on, Hajro, nekadašnji favorit, prešao je među autsajdere, među one čija igra postoji samo da bi favoriti imali šta uzimati.  

I sve to ne bi bilo ništa da je Hajro imao vjere u bolje sutra, ali baš njene rezerve iscrpio je do kraja, zbog čega mu se činilo kako u nastavku ima do doživi još samo potpunu propast. Bingo je bio njegova ljubav, a on čovjek koji u pitanjima ljubavi ne odustaje, pa šta drugo može biti?

Njegova velika, debela knjiga, vojni leksikon iz doba Jugoslavije, u kom su se nekada morale rezati stranice da se napravi mjesta debelom šteku, iz dana u dan zvučala je sve praznije kada je se kucne, dok je prava strava nastajala kada je se otvori i ugleda duboka prazna rupa, nalik na iskopan grob, na čijem dnu su, sa zabrinutim, kao za stratište određenim licima Muse Ćazima i Jovana Dučića, čamile Hajrine posljednje petobanke.

 Od toga Hajro u licu posta pomalo kao Pisac, drugi jedan igrač tu iz mahale. Slično kao on, i Hajro poče hodati kao po oblacima, sa očima prozirnim koje ne vide to u šta gleda, već ko zna šta, ne obazirući se više na nehotično ironična dobacivanja neupućenih, koji su pred njim i dalje oponašali mudrost služeći se poslovicama, govoreći mu izjutra da ko rano rani, dvije sreće grabi, a popodne i naveče da ko je sretan, ni u hali nije gladan. 

Najzad, dođe i dan da u leksikonu nije ostalo više ništa sem jednog jedinog cenera, sa kog je Mak Dizdar gledao nekako kao da veli: "Ima jedna modra rijeka, široka je, duboka je…" Odlučan u namjeri da ide do kraja, digao je Hajro i tog posljednjeg cenera, digao ga iz velikog debelog leksikona kao iz bankomata, pa  iz stana izašao sa mislima na muziku svoje mladosti, na pjesme "Pukovnik il' pokojnik" i "Bos il' hadžija".

Sati je bilo oko šest, a dan oblačan, crn. Na ulici je bilo dosta živo, kiša je čitav dan padala i ljudi su izašli čim je stala. Hajro je išao i dijelio pozdrave lijevo i desno, ne znajući počesto ni s kim se upravo pozdravio, jer to mu je bio možda i posljednji put da ide u kladionocu. 

Odluka Hajrina po tom pitanju bila je jasna i neopoziva - prokockati sada sve, i zatim ne kockati više nikad. Nekako je znao da će izgubiti i tog posljednjeg cenera, i razmišljao da je tako i bolje, jer trideset godina igranja je dosta, ako ne i previše. Vrijeme je da se čovjek kani gluposti i okrene nečemu pametnijem, nečemu čije uživanje čovjeka ne stoji tako skupo kao kocka. Naumpade mu kako je u mladosti pjevao u horu i kako su to bila lijepa vremena, u kojima je bilo i ženskog društva, i putovanja i svega, i te ga misli izvadiše za trenutak iz mraka u kom je bio, probudivši mu neku sasvim novu nadu u bolji, smisleniji i sretniji život, u kom je vidio sebe u crnoj togi, kako pjeva za Božić u Katedrali. 

Iz tih misli prenu ga sudar sa Piscem, koji je kao i on hodao tako po ovom, a zapravo po onom svijetu, u kom mu je baš Ivo Andrić nešto mudro govorio, a on mu odgovarao: "Znam, znam", od čega se oba trznuše kao da su se tek probudili i pogledaše širom otvorenim očima, čudeći se kako je od cijelih snova ostao samo Hajro sa jedne i Pisac sa druge strane. 

Držeći da je Pisac u te stvari upućen, Hajro ga upita gdje se može upisati u hor, a Pisac se malo zamisli i reče: "Pontanima i Mošus pejgamberov su ti najbolji", i odmah u sebi prijekorno doda: "Eto ti znaš koji je najbolji!" Hajro mu zahvali na informaciji i pođe dalje, a Pisac se okrenu za njim, doviknu da ne zna on oko horova i izvini mu se što mu je bubnuo prvo čega se sjetio. Hajru to priznanje dirnu, i prema kladionici nastavi sa mislima da na svijetu ima još dobrih ljudi. 

Jest, ima dobrih ljudi na svijetu, ali ima i loših sto puta više, a jedan takav, koji se svrstavao među lošije, dočeka ga u Betu - bio je to Ćame, koji je onako ogroman sjedio na maloj betovskoj stolici prekrštenih ruku i kezio se, od bola činilo se, jer tako je škiljio, a imao je i plavi odbojkaški steznik na koljenu. 

Uvijajući riječi kao viklerima, Ćame reče: "Uevo Huajre da vuam juebe svu fuameliju!", pa se zakesla glasno, ne prestajući škiljiti kao da je na snijegu sa suncem. Kako je poslije dobitka odlučio da više ne igra, Ćame se često sjećao dobitnog dana, i otuda razvio snažno uvjerenje da je Hajro bio u neposrednoj vezi sa dobitkom, drugim riječima - da mu je sretan, i ono nekoliko tiketa što ih je odigrao poslije, svi su uplaćeni u Hajrinom prisustvu. 

Hajri on nije bio mrzak što mu je pred nosim ugrabio cifru, ni zbog toga što ga je više puta čuo da, bez vidnog razloga, po ulici viče: "Buacite vi Huajri, juebo vuas Huajro!", nego samo zbog toga što je znao da Ćame više ne igra osim kad je on tu, što mu se činilo kao  direktni udar na njegovu nafaku, sa očitim, ofirnim predumišljajem. Jedva mu je i ćao govorio, i u sebi mislio: "Neka!", uzdajući se u misao božju da se sve piše, i da se to ne piše onako, već ozbiljno, za suda. 

Kratko, suho, beznačajno “ćao” izreče Hajro i sada, i uze po "dva-po-pola" na oba, a Ćame će odmah za njim: "Stavi i meni isto." Lejla je mrzila Ćameta jer joj je poslije velikog dobitka ostavio samo marku, i danima poslije navodila primjere ljudi koji su dobili kud i kamo manje - naprimjer Hajro - a ostavljali cvaje, petobe i stoje. Ona i Hajro se pogledaše sada, razumijevajući se i bez riječi da je Ćame  krkan i seljačina, a Ćame to opazi i u sebi pomisli da između njih nešto ima, od čega mu dođe krivo jer je pravi razlog njegovog dolaženja u Bet bila Lejla, koja je u njegovom životu bila najljepša cura za koju zna. Da sakrije zavist i  stid, on uzviknu ono svoje za Hajru i nasmija se identično kao maločas. 

Kladionica je bila mala, svega dva stola, visoki i niski. Gorostasni Ćame sjedio je za niskim, djelujući kao div, dok se omanji Hajro pope na visoku barsku stolicu i skrasi se na njoj poput rode na dimnjaku. Hajro isproba hemijsku na ponudi, a Ćame zapali cigaretu iz plastične kesice, čiji teški bijeli dim nije mogao da se vine, već zamagli na drugoj strani Hajru, koji složi trpku facu i pomisli prvo: "K'o da puši magareće kopito!", a zatim i: “K’o da puši govna!”

"Eyes down!", upozori bingo, na šta se na televizoru ukaza tabla sa bubnjem u ćošku, u kom su se virtuelno tumbale kuglice kao na lotu. Hajro se nape i odnekud mu, poput pjesme, dođe neka nova nada, da će ga sad u ovom krugu maler konačno proći, i stara sreća njegova da će mu se vratiti, jer krajnje je vala vrijeme, nema šta više čekati. 

Igra poče. Prvih pet brojeva izlazilo je u takozvanom bubnju, u kojima je rijetkost pogoditi više od dva, dok je svih pet, u historiji alipašinskog kladioničarstva, pogodila samo jedna žena, koja je ujedno važila i za rekorderku u dobitku, dobila četiri hiljade. Ćame je govorio da je on rekorder, jer njemu je zatvorilo na pet hiljada, njoj na dvije, ali mu nije pilo vode jer su ljudi pikali isplatu. Hajro je, sa dobitkom od tri i po hiljade, bio odmah iza te žene, ali su to svi već zaboravili jer društvo u svemu pamti samo prve i ponekog zadnjeg. 

Iznenadna nada, koja je stigla sva odjednom, poče ga napuštati pomalo kako je koja kuglica izlazila i kako je pet puta zalud nadnio olovku na tiket, nemajući šta da križa. Sasvim ga napusti kad ne prekriži ništa ni u prvih deset kuglica. Ni Ćame nije imao šta prekrižiti, i psovao zbog toga toliko glasno da mu je Lejla morala reći da psuje tiše. Bio je to fijasko za obojicu, jer niti jedan do kraja kruga ne dođe ni do šanse za dobitak. 

Nije bilo vremena za žaljenje, jer na televizoru pored počinjao je stari bingo, na glasu kao najlošiji bingo u gradu, ali Hajri draži od novog jer je na njemu počeo igrati. Ovdje u bubnju prođe bolje, zaokruži dva, što mu opet probudi nadu, koja prođe u iduće četiri kuglice, kad je vidio da su sve četiri crvene, ali nema njemu ni 22, ni 36. Našteljen je bio tek na osam maraka, na drugoj kombinaciji, gdje je uzalud čekao 46. Ćame dočeka svoju pink šesticu i dobi pola marke, koje uze psujući kladionicu i majku, pa ode šepajući kao sportista, okrenuvši se s vrata da vikne posljednji put: "Duaj te Huajri, juebo vas Huajro!" I Lejli i Hajri laknu što je otišao, a Lejla prokomentarisa kratko: "Stoka!"

"Prava!", složi se Hajro, pa naruči nova dva, sa mišlju kako Ćame zapravo i nije toliko glup. 

I u toj rundi, i na novom i na starom, Hajro prođe bez dobitka, što se zatim ponovi i u narednoj, i rundi poslije nje, ostavljajući našeg junaka na svega dvije marke kapitala, koje su ozbiljno prijetile da postanu posljednje dvije marke što ih je dao na bingo u životu. 

"Šta je suđeno, suđeno je!", reče Hajro i uze još dva tiketa za novi i stari, i htjede stornirati novi kad vidje da su mu četiri ista broja u oba reda, ali bilo je kasno. Pustio je, i gledao kako se događa ono za šta je odmah znao da će se dogoditi, a to je da ga bingo jednim brojem fuli u dva reda. 

"Moj posljednji krug u životu!", stigao je Hajro reći Lejli prije nego igra započe. Nju to zbuni, nije znala kako misli, pa ga je pitala da objasni, a on joj odgovorio: "Samo malo!" i zapratio kuglice, i kad je izašla šesta rekao: "Ma to sam se šalio, za posljednji krug...", a lice mu se ozari poput sunca. 

Nije želio odmah pokazati da je upravo postavio nove rekorde, i sa brojem zaredom pogođenih kuglica, i sa dobitkom. Umjesto toga, samo reče: “Ne da bog Hajru svog!”