Po povratku iz Černobila sve je bilo kako treba. Mi koji smo obijali podrume nagrađeni smo duplim dnevnicima, pa sam se u Sarajevo vratio pun love. Odmah sam kupio čizme kaubojke, košulju sa ukrasnom vrpcom i šešir, pa sam takav stao hodati po gradu, obilaziti kafane i ispijati viskije. Viski je bio skup, ali mene je to bolila briga, jer ja sam vidio užase černobilskih podruma i zato sam htio da živim, ništa da ne propustim. Johnnie Walker black label 9 KM - sipaj dupli!
Među rajom pođe priča da sam iz Rusije donio ozbiljne pare. Neki od njih su prilazili i pokušavali na finjaka saznati o kojim ciframa se tu radi, jesu li stotine hiljada ili milioni? Ja sam se samo osmjehivao i izbjegavao direktan odgovor, znajući da bi pažnja nestala čim bih ga rekao, jer osam hiljada je bila cifra koju sam donio, a i to se već prepolovilo.
Onda se pojavila Jovana, koja se izdavala za Beograđanku, iako joj se iz naglaska čuo Sokolac. Bila je to jedna od onih sirotica koje na nogama nose obuću od tristo-četiristo maraka, a u očima deset-dvadeset feninga, nešto što liči na jeftin seks, plaćen pustim obećanjima.
Prve prilike kad smo ostali na samo požalio sam joj se na tobožnji problem, kako ne mogu naći adekvatnu žensku, za posao šefice odsjeka, te kako su današnje cure uglavnom priglupe, dok ne žele posao sa platom od osam-devet hiljada. Uvijek iskežena Jovana tu se odmah uozbiljila i upitala: "A šta se tu tačno radi?"
Znao sam ponešto o Sokocu, znao sam za Romaniju i krompir, pa sam rekao da se traži šefica na odsjeku za krompir, koji je budućnost Černobila s obzirom da prosječni primjerci nikada ne narastu manje od kile, a najveći idu i do pet kila.
Kako sam i mislio, na pomen krompira Jovana odmah zaboravi na svoje plemenito porijeklo i stade da se izdaje za onu koju jeste: "U mene mi u brata njiva…" Tek kad ispriča sve, dosjeti se da kaže: "Mislim to je sve bilo davno, al' sjećam se kao da je bilo juče, tako da ti kažem…"
Tako je to počelo, a kako se nastavilo, to nije za da se o tome opširno piše. Reći ću samo da se Jovana svakodnevno pripremala za svoj novi posao i da nije bilo te šuplje priče pred kojom bi ustuknula, njena želja za velikom lovom bez pravog truda bila je jača od svega.
Ipak, stvar je bila neodrživa na duže staze. Drugi mjesec po povratku u Sarajevo i moja finansijska rezerva je prišla svome kraju, povlačeći me iz svjetlosti skupih viskija u mrak piva od dva litra. Zvao sam svog bivšeg poslodavca Ilju Nikiforoviča da ga molim za povratak, ali i dalje je bio ljut na mene, i dalje mi nije praštao bager, držao je da sam jedini krivac za slomljenu kašiku, nikako nije htio priznati da sam ja bio samo izvršilac, oruđe u rukama nalogodavca, koji nije bio niko drugi do on.
Jovani je trebalo dugo da primijeti promjenu. Čudio sam joj se iskreno, jer meni bi to bilo veoma sumnjivo, da mi neko priča kako je prešao sa Jim Beam na MB i sa Poli na Polo zato što mu je tako bolje. Dobra tri mjeseca kupovala mi je i MB i Polo, i ja sam je jednom čuo kako tamo u mraku kupaonice (izgorjelo grlo) tiho nekome govori u telefon: "To je smiješna investicija za ono što ću dobiti kad postanem šefica."
Trajalo je to tako još neko vrijeme, sve dok se nije moglo čuti kako dolazim iz daljine, a moglo je jer mi se na jednoj kaubojki odvalio đon, kog nisam mogao popraviti jer koštalo je to sada već basnoslovnih 10 KM. Ranije se desilo da mi se košulja iscijepa na laktovima, a kad se na to nadovezala klepetava čizma, Jovana je počela povezivati stvari, i tako se najzad uzvisila do očigledne istine, koju ranije nije mogla vidjeti jer je polazila od sebe, pa kao sirotinja maskirana u skupo vjerovala da ništa na svijetu nije kakvim se izdaje, već suprotno.
Jednog dana sjela je da izračuna i došla do frapantnog otkrića da je za tri mjeseca naše lažne veze oba potrošila na mene 7, 50 KM više nego ja na nju, nakon čega se slomila i briznula u teški plač, iz kog je uslijedila plačna konfesija, o tome kako je čitav život svi samo lažu.
Bilo bi mi to i dirljivo, da samo nisam znao za pojam "prevareni prevarant", a ovako je bilo samo dosadno, sve dosadnije što je duže trajalo
U pokušaju da je smirim napravih se da mi zvoni telefon, na koji se javih oponašajući ruski: "Ja slušalja? Zavut, zavut… Černjobiljija? Sudam gudam abarmat… Abarmat, krasiva… Spasiba."
To umiri uplakanu Jovanu, izgužvano lice se popegla i ona posta istinski lijepa, bez šminke. "Ko je to bio?", upitala je.
"Rusi", odgovorio sam, "za petnaest dana polazak."
Jovana na to zaplakao opet, ali sada su to već bile suze radosnice, i ja sam opet mislio da je život dobar, upravo savršen da bi bio, samo kada bi mi još na penisu prošla više fluorescentna bubuljica.
Nema komentara:
Objavi komentar