PETAR ZELENKO

1.

Sve je počelo sa Gogoljem. I prije sam čitao dobrih knjiga, ali tek otkako sam pročitao prvi put "Mrtve duše", shvatio sam da je književnost nešto čime se želim baviti i donio neopozivu odluku da postanem profesionalni pisac.

Na posao sam se dao odmah i sa velikim žarom. Već od prvog puta pošlo mi je za rukom ispisati kratku priču, sa kojom sam bio jako  zadovoljan. Priča se zvala “Dvojica bez ruke”, radnja je pratila mirnog momka, koji mirno šeta gradom sa rukama u džepovima, da bi ga u jednom trenutku, pred nekim ekstra dobrim trebama, iznenada napala dva klošara, koje on zatim atraktivno prebije nogama bez da vadi ruke iz džepova. 

Prema mom tadašnjem sudu, takvo genijalno djelo moralo je biti objavljeno, što je zatim i učinjeno putem bloga. Kad sam sutradan provjerio broj posjeta, pa vidio da ih je bilo deset, počeo sam osjećati da me je za pisca predodredio sami Bog. Lud je to osjećaj, čuješ ezan i nekako kao da je tebi upućeno, ali ne da se ideš moliti, nego da ti javi da je uz tebe sila pod čijom zaštitom nema mjesta sumnji u uspjeh. 

Bacio sam se na drugu priču, u kojoj ultra štedljiva familija iz Hrvatske sama sebi kenja u paradajz kako bi izbjegla kupovinu đubriva, a zatim se glava porodice potuče u kafani s poštarom, koji u toj više smiješnoj nego nasilnoj tuči izvuče deblji kraj i iz osvete utrči u vrt da potare paradajz, tako da mu osveta ispadne usrana u doslovnom značenju riječi. 

Ta priča, kojoj sam radi veće atraktivnosti dao latinski naslov “Via Croatia”, učinila je da posjeta na blogu naraste na preko sto. Poslije toga osjećaj predodređenosti dodatno se pojačao, toliko da kad mi zazvoni telefon, prvo što mi naumpadne jeste da zovu izdavači. 

U iščekivanju njihovog poziva, napisao sam još jednu dužu priču, objavljenu u tri dijela, koja mi je donijela i prve komentare na blogu. Priča je nosila naslov “Kazablanka” i govorila je o reperu iz neke selendre bogu iza nogu, koji prelazi dug i kaljav put kako bi u Sarajevu učestvovao na audiciji za muzičke talente, gdje se zatim ispsuje najstrašnije u živom prenosu na televiziji. Od tri komentara, koliko ih je bilo, jedan je bio pozitivan, a dva negativna. Neko je napisao “bravo majstore”, neko drugi “preglupa prica”, a tom drugom odgovorio je treći sa “potpisujem”. Na prvu sam htio napisati ovom trećem da potpiše usput i svoju majku, ali sam odustao kad sam pomislio da takvo govorenje ne priliči budućem velikom piscu, već da se isti mora privikavati od početka da mirno podnosi kritike, s obzirom da toga mora biti, ni Gogolja nisu voljeli svi od starta. 

Četvrta, peta i šesta priča, “Pas od milion dolara”, “Sat vrijedan milion” i “Para na paru” bile su dio triologije “Gospodin”, koja je postigla značajniji uspjeh i u posjeti, i u komentarima. Posebno uspješan bio je treći dio, “Para na paru”, u kom glavni lik po imenu Meho odlazi u Zagreb da učestvuje u “Milijunašu” i kako urani ujutru zacuga se na kolodvoru, tako da u studio dolazi u vidno pijanom stanju i zatim više srećom nego znanjem osvaja milijun kuna. Ona sama imala je hiljadu posjeta za pet dana, dok se u komentarima povela žučna rasprava za i protiv Mehe.

Ti početni uspjesi okuražili su me da krenem tražiti izdavače, o kojima nisam znao ništa. Saznao sam za nekog Đorđevića koji se tim bavi i otišao mu na vrata. Bio je to čovjek pedesetih godina čija pojava nije ostavljala najpovoljniji dojam, činilo se kao da pripada skupini ljudi koja jedva sastavlja kraj s krajem. Nije bio bog zna kako zainteresiran, ali je na kraju ipak uzeo spis, sačinjen od šest spomenutih priča i još jedne nove, u kojoj se govorilo o mladom piscu koji objavljuje prvu knjigu i odmah postaje glavni na sceni. 

S napetim iščekivanjem čekao sam da se Đorđević javi. Ubijedio sam se da su njegovi jadni izgled i izmučeni izraz lica samo maska iza koje se krije milioner, vlasnik štamparija i svega drugog što je potrebno za izdavaštvo, a da bi mi se želja obistinila, počeo sam pričati porodici, prijateljima, pa čak i nepoznatim ljudima kako mi uskoro izlazi knjiga, ali kako ne smijem reći ništa više od toga jer mi ugovor ne dozvoljava. 

Suprotno mojim očekivanjima, reakcije na takve priče bile su uglavnom negativne, posebno od strane porodice i prijatelja, koji su mi se zbog toga rugali baš kao da je objaviti knjigu velika sramota. Moj stav o velikom piscu, kom zbog budućih pobjeda valja biti čedan od starta, pokvario se usljed tih izazivanja, tako da sam počeo gledati kako da nikome ne ostanem dužan, kako da se ja njima narugam više nego oni meni. 

Pojašnjavao sam im kako ja to ni ne pišem za njih, čiji je mozak baždaren tako da mu razumijevanje književnosti nije dostupno, već za ljude od njih bolje, pametnije, duhovitije i bogatije, ali da ih to ne treba uznemiravati jer ima pismo i za njih, u revijama “Svet” i “Express”. S takvim i sličnim odgovorima brzo sam sticao neprijatelje, što mi nije bilo žao jer sam držao da mi ni ne može biti prijatelj neko ko ima nešto protiv književnosti, te da je bolje rješavati se takvih ljudi prije, nego poslije kad uspjeh dođe. 

Sa druge strane, na blogu je išlo sve bolje. Moje lude priče, koje sam pisao brzo i lako, imale su iz dana u dan sve veću publiku, tako da sam već počeo primati i poruke od fanova, koje sam uredno prosljeđivao Đorđeviću na mejl, ne bih li ga s tim dodatno uvjerio da sam zvijezda u nastanku. Vrhunac tih poruka dogodio se kada mi je u inboks stigla toples fotografija od debele djevojke sa maskom na licu, koja me pozivala na književno veče. I to sam proslijedio Đorđeviću, koji mi se tada konačno javio, sa riječima da sam netalentovan i nekulturan, završavajući sa savjetom da se ostavim olovke i primim lopate, jer da je to za mene. 

Na to sam mu odgovorio sljedećim pismom:

Dragi Đorđeviću,

izdavača sam našao na drugom mjestu, kod ljudi koji vas poznaju dobro, tako da me vaše ružne riječi ni najmanje nisu začudile. Naime, saznao sam kako ste postali izdavač, kao i to da ste u tome poslu potpuno bezuspješni, o čemu svjedoči i vaša garderoba. Da sam slušao svoje srce, a ne vaše šuplje riječi, ne bih vam ni ostavio spis, nego pola marke, jer kako mi objasniše ljudi koji vas poznaju, vi ste socijalni slučaj i korisnik javne kuhinje. Žao mi je što je tako, no kad vidim kako ste drski i bezobrazni, onda i nije toliko, jer biće da ste sami krivac za svoju nesreću. Još moram reći i to kako sam na internetu pronašao jednu vašu priču i da je to u top tri najgore priče što sam čitao ikad, no vi ste sigurno ponosni na tu sramotu. Sve i da niste socijalni slučaj, nikada ne bih dao nekome ko tako grozno piše da ima išta s mojim spisima, tako da nemojte uobražavati kako ste me odbili, prava je istina da sam ja odbio vas.

Srdačno,
Petar Zelenko, pisac

Zbog ovog pisma ću se pokajati tri dana poslije, kada sam sreo Đorđevića na Ferhadiji. Na sebi je imao džemper sa rupom na grudima veličine kutije cigareta, koju je stidljivo pokrio rukom kada me ugledao i napravio se kao da masira sisu. Stao sam pred njega, izvinio mu se zbog odvratnog mejla i zatražio oprost, ali je on samo okrenuo glavu, jako se zakašljao i tako kašljući pobjegao. Osjećao sam se kao najveća kretenčina na svijetu. 

NASTAVLJA SE