1.
Dok se spremao za posao Pero je razmišljao o tome kako se ponovo nije naspavao, kako je postao hronično nenaspavan, a sve zbog navike da piše do kasno u noć.
Već duže vremena razmišljao je o tome, ali ne da bi nešto promijenio, već samo tako, kao neku konstataciju koja voli da bude izgovorena svakodnevno.
Nadao se da će se vremenom navići na takve uslove, ali vrijeme je pokazalo suprotno. Dok dođe noć Pero bi postao čovjek umoran i pamet mu ne bi bila tako bistra kao izjutra, pa je samim tim i pisanje bilo loše.
Na kafi u kafiću ispred zgrade sjedio je s Kemom. Kemo je stalno započinjao neki novi posao, iz čega je izvlačio svoj nepresušni entuzijazam, o čemu se pričalo kada ga nema.
Sada su to bile vizit-kartice, za koje je nedavno kupio rezač. “Kome to danas ne treba?”, govorio je u zanosu, “Treba svima, i ko ništa ne radi treba mu vizit-kartica. Takav vakat došo.”
Naviknut na takve priče, Pero ga je slušao naizgled ozbiljno, ali je mislima bio u noveli na kojoj je radio.
I dalje je vjerovao da je ideja dobra i da će novela, samo ako je realizira kako treba, osvojiti zasluženu pažnju. Želio je realistično prikazati život svog poslovnog kolege Armana, koji je imao tu moć da jad vlastite egzistencije shvati kao nešto veliko i iznese se. Cijela Bosna vrvi od takvih, mislio je, pa mu je to budilo nadu da bi mogao s tim radom postati poznat.
Ideja da postane poznati pisac s godinama je postajala sve jača. Čitav Perin život bio je usmjeren ka tome još od djetinjstva i to je bilo nešto što mu nije dalo da prihvati poraz, što ga je tjeralo da i dalje piše svaki dan, bez obzira na snagu i raspoloženje.
Iz tih misli prenu ga sat, pokazavši mu vrijeme polaska. Tek u tom trenutku čuo je šta Kemo priča: “Sve je u rukama Gospodara, on bira kome će nafaku…”
S tom rečenicom u glavi Pero sjede u auto i pođe prema firmi.
Želio je biti vjernik. Mislio je da bi mu to bilo veoma korisno sredstvo u borbi protiv samoće, a uz to i dobar izvor motivacije za književni rad. Ima nešto u tome kad misliš da te Bog gleda šta radiš, a neće da ti pomogne samo zato što on najbolje zna da možeš ti to i sam.
To se nije moglo dogoditi preko vjerskih priča njegovih komšija, jer njih je krasila dječja prostota, ali one su bile inspiracija da se Pero odvaži ponovo probati pročitati Bibliju i Kur'an, s nadom da će u njima pronaći vjeru koja je za njega.
Umjesto toga čitanjem Svetih spisa Pero je izgubio i ono malo vjere što je bio stekao slušanjem.
Počeo je sa Biblijom, ali sve što je izvukao iz nje bilo je da se par puta od srca nasmije knjizi Postanka, za koju je na kraju, ma koliko srce tražilo suprotno, morao zaključiti da je potpuno nevjerovatna.
Kad je došla druga knjiga, u kojoj Bog jako puno ponavlja od kakvih materijala želi svoje svetište, odustao je, jer takav Božji govor ispunjavao ga je ponajviše osjećajem da bogohuli, i to na neki potpuno novi način, za koji je psovanje mala maca.
S Kur’anom nije bilo bolje, što ga je čitao više, sve je jača postajala i vjera mu da su tako nešto mogli napisati jedino ljudi, grupa autora o kojoj bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da su to bile osobe željne vlasti i to one najgore, u kojima se nad neposlušnicima vrše fizičke odmazde.
Kad je naišao na dio u kom se kao neprijatelji vjere spominju lažljivi pisci, definitivno je odustao od daljeg čitanja, nakon čega mu je naumpala i Tora, ali nije imao toliko snage.
Bibliju i Kur’an odložio je na policu jednu do druge i tek tada i su mu se te dvije knjige i dopale, jer je bilo kako ne treba, a složio se lijepo zlatotisak na hrbatima.
Poslije toga uzeo je čitati Aliju Nametka, njegove zapise koji nisu bili namijenjeni objavljivanju, u kojima je pronašao utješnu rečenicu: “Insan neće da se pokaje dok je mlad, da ne griješi, već tek kad pane kurcu za uši.” Ta ga je rečenica od glasno nasmijala, a nasmijao je i on Dudu s njom, koji je poslije nasmijao čitavu menzu.
Pred firmu je, kao i obično, stigao pet minuta ranije i odmah požurio u magacin. Posla je bilo puno, a kad je tako Pero je volio navaliti od starta, iskoristiti jutarnju svježinu da odradi što više. Njegov posao bio je kontrola, provjera svakog paketa da u sebi sadrži tačnu količinu eksera i lijepljenje kontrolnih stikera. Tog dana trebalo ih je provjeriti deset hiljada.
U magacinu ga dočeka Dudo, koji ne odgovori na Perino “dobro jutro” zato što su otprije nekoliko dana bili u svađi. Pero je znao da je u pravu, da su nepregledani paketi bili Dudini, a ne njegovi, pa kad je Dudo pokazao istrajnost u kleveti, Pero je tražio snimku sa video-nadzora, na kojoj se zatim vidio Dudo kako gura pakete na Perinu stranu.
Gazda Toni se smijao kao lud kad je to vidio i nije htio kazniti Dudu ništa, samo mu je naredio da odradi šta je preskočio, ali je on to svejedno zapamtio kao Perinu uvredu. To je Peri bilo smiješno i bio je spreman riješiti stvar putem nezasluženog izvinjenja, s čim nije žurio jer mu je za promjenu prijalo raditi u tišini.
Pero je bio dobar radnik, sposoban, savjestan i vrijedan. Jednom kad se zagrije mogao je raditi satima bez pauze i bez greške. Volio je to, da radeći zaboravi na sve, pa kad se kasnije dozove samom sebi da se čudi, šta je posla završio!
Osim toga na taj način mu je polazilo za rukom i da smanji radno vrijeme, jer gazda Toni nije pravio problem da se ide kući čim je posao završen.
Posao kontrolora radio je već sedam godina i savladao ga dotle da je radio mehanički.
Mehanički rad, koji se Peri činio kao samoubistvo dok još nije imao životnog iskustva, dok je o tome znao samo sa fakulteta, ispostavio se kao jedna od najljepših stvari koje su mu se desile u životu: dok su ruke zarađivale za život, um je bio slobodan misliti na šta god hoće. To nije bilo moguće na prijašnjim Perinim poslićima, po redakcijama u kojima uvijek ima neko da pije kafu, puši i brblja, pa je Pero, u trenucima kad je za tako nešto raspoložen, znao vjerovati da mu je posao kontrolora poslao sami Bog, kako bi mu omogućio da kao pisac ostane slobodan i nezavisan. Lijepa vjera iz toga se razvijala i dalje, jer na pitanje: “Zašto bi Bog htio tako nešto?”, postojao je samo jedan logičan odgovor: “Da napišeš remek-djelo.”
O tome je mislio i ovog jutra, ali kritički, pod dojmom sinoćnjeg neuspjeha. Misao da mu je Svevišnji sredio posao u ekserani, a samo zato kako bi ga učinio situiranim i slobodnim piscem, sada se doimala tako glupom da se sam pred sobom zacrvenio. Kad ga je Dudo slučajno pogledao, prošlo mu je kroz glavu da se zacrvenio jer je zapeo iz sve snage, a kako bi Dudo ispao lijen, poslije čega je i sam navalio što jače može.
Na gajbi koju je Pero provjeravao stajalo je Armanovo ime. On je u ekseranu stigao posljednji, prije godinu dana, a brzo se izdvojio kao najbolji pakirer, jedini u historiji firme koji je osvojio mitski bonus od 1000 KM za mjesec dana pakovanja bez greške.
Kao književna tema ponudio se sam. Neko mu je rekao da je Pero pisac, da je objavio roman i dečko je prišao. Htio ga je Pero odbiti jer se vidjelo da je narkić, ali je mali rekao: “Dobio sam preko sto hiljada na kladionici odjednom” i Pero se zainteresovao.
Otišli su poslije posla na kafu, gdje mu je Arman pokazivao slike sa putovanja kada je osvojio pare. Otišao je najprije u Beč, iz Beča u Rim, iz Rima u Monte Karlo, a sve to u dvije sedmice, u iznajmljenom BMW i8, za kog se moralo priznati da mu je lijepo stajao.
Epilog tog putovanja bio je da se Arman vrati kući sa 6000 € duga, koliko su mu potraživali iz rent-a-car kuće zato što je, silazeći sa nekakvog glupog trotoara, razbio prednji usisnik i isparao pragove. Na tom mjestu mu je Pero pružio ruku i obećao da će napisati novelu.
Dvije sedmice poslije toga Arman je dolazio Perinoj kući i pričao mu o sebi, a Pero na osnovu toga pravio bilješke, iz kojih će na kraju izroniti nacrt novele na dvije strane, koji je pedantnošću i urednošću mogao parirati kakvom arhitektonskom nacrtu. Kad je Arman to vidio, neko vrijeme je stajao i onda rekao: “Brate ti to baš ozbiljno.”
Polaskalo je to Peri, ali da bi bio siguran u Armanovo razumijevanje, sam mu je pročitao strukturu: početak je dan u kom je Arman prošao ludi sistem, zaplet njegov odlazak za Beč, vrhunac Monte Karlo, rasplet oštećenje BMW-a i kraj povratak kući sa šest hiljada eura duga.
“Tačno tako je i bilo.”, potvrdio je Arman, nakon čega se Pero bacio na posao.
Početak je savladao lako. Arman je bio oduševljen i nimalo mu nije smetalo što priča ne odgovara istini, što odmah prva rečenica donosi osamnaestogodišnjaka koji repetira i u džep stavlja očev pištolj, nešto što mu Arman nije ispričao.
Taj žestoki početak, koji je po svemu slutio na pljačku, okonča tako što Arman u kladionici umjesto pištolja izvuče tiket. “Dijete drago”, reći će starija radnica, “šta ćeš s tolikim parama?” - “Znam ja šta ću!”, spremno odgovara Arman i završava početak.
To je Pero istresao u noći, u jednom dahu, pa sutra još samo malo popravio i to je bilo to.
Sa zapletom nije išlo tako lako. Prvo ga je stavio na autobus, kako je bilo i u stvarnosti, ali je to ispalo nekako jadno, a za jad je još bilo prerano.
Prebacio ga je tada na voz, što jeste bilo malo bolje, ali opet više dosadno nego zanimljivo, a to bi bila velika šteta poslije onako spretnog početka.
Sinoć je bio preumoran i nije mogao smisliti ništa novo, pa je ko sivonja udario po starom, bez mozga, na same mišiće, spisavši na desetine loših rečenica, dobrih jedino za prekrižiti, pojedine dijelove za zacrniti do potpune nečitkosti.
Mislio je o tome dok je kontrolisao tačne Armanove pakete, u kojima se ovaj put zatrefi jedna greška. U drugim okolnostima saopštio bi to Dudi kao novost, a ovako je samo otvorio kutiju i dodao ekser koji nedostaje.
U tom trenutku mu naumpade: jedino što je logično u ponašanju junaka koji nije bezveznjaković jeste da sa 107 000 maraka na kartici ide u Beč avionom.
Ta misao vrati mu posrnulu spisateljsku motivaciju na način da je iz blata u koje je potonula najednom premjesti nebu pod oblake.
Svega tri sekunde na tom mjestu i Pero je u glavi jasno vidio malu sarajevsku aerodromsku zgradu, njezina automatska vrata, kako se otvaraju i propuštaju mladog junaka, koji od prtljaga ima samo ruksak na leđima.
Učini mu se da nešto tako genijalno, tako suptilnu najavu onoga što slijedi, može smisliti samo majstor, zbog čega je nastavio da je gleda u mašti iznova i iznova, kako bi je dobro zapamtio za večer.
Kad mu je na to sve još došla i rečenica: “Bogami se nebo dobro naglavićilo…”, izgovorena barmenu od strane pilota, koji za malim okruglim barom uz to pije rakiju, bacio je kutiju iz ruku i odriješitim korakom pošao u toalet da zapiše crtice.
Nema komentara:
Objavi komentar