Stalno sebi govorim kako se moram uozbiljiti kao pisac i stalno svjedočim kako se to ne dešava. Ja bih, nije da ne bih, ali u jednu ruku obaveze, u drugu skejt, pa kad se sve to sastane onda ne može ni biti drukčije nego da se piše kako se piše, a to je pomalo, obično na kraju dana, kad sam već slomljen i od posla i od skejta.
Ponovo skejtam svaki dan i ponovo svjedočim predivnoj istini o sebi, a to je da sa navršenih trideset i šest godina još uvijek nisam propao kao sportista, to jeste sve sam bolji. U mom Sarajevu to je bogatstvo postalo veoma rijetko, ljudi uglavnom izbjegavaju kretanje što je moguće više i traže od drugih to isto, pa mi zato još draže, osjećam to kao da sam se uspio oduprijeti nezdravoj predrasudu.
Ozbiljno treniranje skejta ima i loših strana, a to nisu povrede kao što mnogi misle, nego finansije. Svakodnevno skejtanje, posebno ako puno radite kikflip kao ja, to uništava i najtvrđu obuću za deset dana, a sve su prilike da će vam pri tome pući i daska, pa eto neka su tri para tena i tri daske mjesečno, to vam dođe od 600 do 1200 KM mjesečno, zavisi šta birate.
Glavni razlog zbog kog mogu sebi priuštiti ovako skup sport jeste taj što ne plaćam pune cijene i što ponešto od toga i dobijem. Popust imam zato što radim u skejt šopu, a tako ih i dobijem ponekad besplatno, kako naručujem robu pripaze me malo distributeri.
Prošle godine me oko toga malo pekla savjest, posebno u aprilu, kad sam slomio četiri i kupio pet dasaka, znalo mi je tada proći kroz glavu svašta zabrinjavajuće, ali mi je to iskustvo pomoglo da se ovog februara oko istog problema ne uznemirim ni najmanje. Dabogda one meni pucale i dalje i dabogda uvijek imao para da ih kupujem.
Više je razloga zbog kojih sam se opet dao skejtu tako vatreno. Jedan je taj što su mi uzeli vozačku, drugi što se proljepšalo vrijeme, a treći što je skejt moj nasušni eskapizam, koji mi treba svaki dan kako bih mogao osjećati da i ja malko jebem život, a ne samo on mene. Za mene to stvarno radi, rahatluk poslije dobre vožnje je takav da se svaki put osjećam kako mi ne bi bilo žao ni umrijeti u tom stanju.
Zvuči ovako kao da mi je samo skejt na pameti, ali to nije tako, u glavi je i dalje književnost glavna, moja jebena književna karijera, tako propala da samog sebe više ne mogu zvati pisac, nego spisatelj.
Brine me to jako, osjećam da ne mogu i ne smijem odustati, a osjećam i da ću najebati ako ne odustanem. Imam ideja, nije da nemam, trudim se i čitati knjige svaki dan, ali džabe, šta god napisao “ozbiljno”, samo se zbog toga osjećam mizerno, sve mizernije što se više trudim, ali da kažem cijelu istinu - bude tu i blistavih momenata vjere u uspjeh, pa nekad mislim i da su ti momenti ono što me u književnosti najviše drži.
Dao sam sebi riječ da neću odustati od novele o piscu Peri, čiji ste prvi dio imali priliku pročitati. Neki su mi javili i da im je to bilo baš dobro i ja sam pristao da jeste, ali drugi me dio ubija, već sam ga tri puta pisao i brisao, pa sam tako i došao u ovo stanje uma, koje bih mogao opisati kao “strah od književnog stvaralaštva.”
Taj strah osujetio je moje književne namjere toliko puta da mislim kako je krajnje vrijeme da mu se osvetim, posebno jer sam svjestan da je riječ o iracionalnom strahu, o nečemu što se neće dogoditi nikad jer je nemoguće.
Da bih to učinio, potrebno je da završim ovu priču i objavim je, pa kako god ispala. To ću i uraditi, samo da se još malo namučim, da mi pukne film, da na površinu izađe Boris koji napiše, objavi i više o tome ne razmišlja, jer valja pisati novo.
Trenutno čitam “Intimnu prepisku” Darija Džamonje i Fitzgeraldovog “Velikog Gatsbya”, knjige u kojima ne nalazim inspiraciju, ali svejedno dobre, zanimljive. Džamonjina nova knjiga sama po sebi je onako, tukne na novine iz kojih je i priređena, ali Džamonja je moj dragi pisac, pa me sve u vezi s njim zanima.
Iz te knjige, a prevalio sam otprilike trećinu, najbolje mi je zasad to što mi je dodatno objasnila zašto sam ja sada prije svega šljaker, pa tek onda pisac. Književnost Darija Džamonje posuta je oskudicom od početka do kraja, a ne možeš reći da čovjek nije radio, radio je sve vrijeme, samo što mu je posao uglavnom bio samo pisac, pa kurčevo za lovu.
I meni bi bilo isto tako da sam ostao samo spisatelj. Vozio bih karinu, a ne skejt. Nekad, kad mi je posla preko glave i čini mi se da ne mogu više, znam sebi prebacivati da je to sve zato što nisam ostao vjeran književnosti, a kad čitam knjige kao što je ova, iz kojih se spisateljski pakao osjeća neposredno, tada se zbog iste stvari osjećam pametnim.
“Veliki Gatsby”, čuveni roman, prikazuje život jednog prilično debilnog bogataša, koji u svojoj kućetini organizira luksuzne zabave za nepoznate ljude i onda tu… Ne znam kako to nazvati, ali čini mi se da sam se s tim susreo i lično - kad neko ko ima para želi da mu se na konto toga priznaju specijalne karakterne osobine, neke izuzetnosti kakvih u drugih ljudi nema. Zanimljivo mi je to bilo u stvarnosti, zanimljivo je i u knjizi, a vidjećemo hoće li se još šta tu rasplesti, imam još tridesetak strana. Uglavnom, nije loša knjiga, na dobar način opisuje idiotluk među povlaštenim i stoga ima malo i katarzičan učinak, k’o biva vidiš šta propuštaš, pa ti drago.
Nadam se da će iduća knjiga koju uzmem biti puno bolja od ove dvije, da ću naletiti na nešto što će me naložiti i zapaliti.
A možda i ova novela ispadne na kraju bolja nego li se nadam, treba je napisati.
Nema komentara:
Objavi komentar