ČETRNAESTI ČETVRTOG

Jutros mi se u život vratio moj Sergej, kog nisam vidio cijelu sedmicu, a koji je za to vrijeme malo ojačao - vidim to kad se penjemo uz stepenice.

Moj mali smješko pravi od mene boljeg čovjeka na način da me diže rano, tako da za druge obaveze imam čitav dan.

Sada idem šetati Bicka, pa odvući majstoru Merivu, pa onda po drugo auto, s kojim ću do Bleka, poslije čega ću vidjeti šta dalje, da li na skejt ili na ankete?

Jutros dok sam se vozio tramvajem odradio sam već jedan poslić, jedno malo istraživanje za jednog samostalnog filmadžiju, koji je, čini mi se, bio veoma zadovoljan. 

To je zato što mi je predmet istrage odranije bio poznat, zbog čega sam mogao tako efikasno guglati. 

Sad još samo da stupim nekako u kontakt s tim ljudima, pa je to gotova prva asistencija, za koju bih volio da bude perfektna jer ovaj čovjek i ja, iako se poznajemo dugo, nismo nikada još radili skupa, pa mi je stalo da mu to sve odradim dobro. 

Moram jednom i da operem ruke od sebe samog, a za sve rečenice na ovom blogu u kojima se govori da mene kao pisca niko ne jebe ni jedan posto.

Neće baš to tako biti, oni kojima pisac fakat treba često se mene sjete prvog. O tome moram razmišljati više, jer sve dok imam tu svijest teško da mogu biti ljut ikako, a ne kao što budem kad umislim da me se kao zanimanje ne poštuje. 

Svaki čovjek koji je završio makar i samo osnovnu školu neizostavno se susreo i sa književnošću, zbog čega o istoj zauvijek ima stav. 

Kao onaj koji u svakom takvom odnosu zapravo držim moć odlučivanja, ne bih smio dopuštati sebi uznemirenost radi stavova onih koji sami nisu pisci. 

Ljudi se žele osjećati važno, posebno kod rađanja umjetničkih djela i posebno oni čiji um ama baš nikako nije dostatan za umjetnost. 

Ja sam zapravo velika pička kad se ljutim na te ljude, pička i nezahvalni skot - ispada da bih ja htio da svi ti ljudi šute i gledaju mene kako pišem.

Možda je to i istina. Sve i da jeste - treba je uništiti. Ko je dobio na dar zrnce božanskog zlata ne bi smio nikada da:

…walk around with a frown,

with no reason to smile…

Jer je to bogohuljenje pravo i ozbiljno, baš kao što je i psovanje boga uglavnom jako smiješno, a samo ponekad odvratno. 

***

Volim ustati prije sedam, jer tada uradim toliko toga, a kad pogledam na sat - nema još ni podne!

Još sam sretniji zbog toga jer u tome vidim da sam postao pravi radnik, onaj čije životno zadovoljstvo ovisi od napretka u poslovima.

Moji, zasad, napreduju odlično. Moram se na to podsjećati stalno, jer već večeras, kada se umorim i ne mognem misliti, moguće i da mislim suprotno - da ništa moje ne valja kurcu i da samo džabe radim.

A nije džabe, naravno da nije. 

Da jest, da imam samo platu iz skejta, tada ne bih mogao imati ni auto, a ne još i da ga kod majstora vozim, što mi je sljedeći zadatak. 

***

Auto sam ostavio, pa sad moram čekati autobus, jer majstor je u Bojniku. 

Pobjegao mi je pred nosom i to me jest ljutnulo, ali samo malo, a iz razloga što sam pisac koji voli stući u pisanje što je moguće više vremena svaki dan.

Stanica na kojoj čekam naslonjena je na prodavnicu u koju je stigla roba. Radnici koji se oko nje motaju ljudi su grubi, ali veseli, lijepo ih je slušati kako psuju svaki paket i firmu što ih vide. 

Utom stiže i bus. Ako sve bude uredu, današnje obaveze ću završiti do pet sati, pa će ostati vremena i za malo skejta, ako ne bude kiše. 

Idem sada zraknuti u dramu-dramicu, budućeg blagostanja mamicu.