Mislim da sam malo pretjerao sa skejtom. Probudio sam se kao čovjek kog boli sve, što će reći da mi je sinoć bilo lijepo.
Sinoć sam se borio s jednim trikom, mislio sam da će biti gotov za pet minuta, ali je bila borba od sat i na kraju poraz.
Mora i to nekad, a nekad je i sam propali trud pobjeda.
Ipak moram činiti više za gornji dio tijela. Možda je to sada jer sam bolan, ali nekako mi se čini da sam slab od pasa naviše, da fali tu nekih sto hiljada sklekova još.
Tri godine po sto komada dnevno i biće i jače.
Kako da se na to natjeram?
***
Nema sumnje da sam jutros ustao oblačan kao nebo.
Ipak nisam zbog toga zaplakao, nisam dao da mi zbog tmurnog i oblačnog čela iz očiju padne kiša.
Umjesto toga - bljesnuo sam kao grom.
U trenu kad sam se već obuo da idem, kad sam već desnom rukom uhvatio šteku da otvorim vrata, lijeva je sama od sebe pokupila mali skejt, pa nije prošlo ni dvadeset sekundi, a ja sam se već ulicom gurao.
Bio je to pravi potez u pravom trenutku.
Ranije sam već pisao kako je skejt ljekovit, kako sama vožnja istog iziskuje neku vrstu moralne superiornosti, čije je najveće čudo što od nevolje može napraviti volju, pa još kakvu!
Trebalo mi je 38 minuta sa stignem do Sergeja, a od njegovog vrtića do Alipašina samo 27.
Zato se i sada osjećam tako budno i snažno.
Sinoć sam malo i pisao, ali sam promašio i ostavio, uz napomenu šta je sljedeće.
Još nemam zaplet, još sam na uvodu, ali uvod i treba da je duži, pa zaplet da se desi brzo, u tri replike takoreći.
Onda drugi čin.
Hoću reći - drugi spolni čin između mene i mog mozga.
***
Ipak neću sada pisati dramicu, iako bih mogao, a zato što trebam ići dijeliti letke.
Veseli me posao dijeljenja letaka, posebno jer ću ići raditi na skejtu.
Mislim da mi se skejt konačno počeo ukazivati u sasvim novom svjetlu: tako je lako skakati sada, jer najzad sam uspio riješiti se jedne stare i loše navike.
Dok budem to radio zamišljaću Fehimovu priču, koju sam već smislio tako da vjerujem kako niko nikad nije ispričao ništa slično.
I to je dobar osjećaj, predivan!
Osim toga započeo sam i književnu saradnju sa jednom prelijepom glumicom, koja je po meni jako talentovana spisateljica.
Vidjećemo na šta će to izaći, čekam njen potez sada, ja sam svoj povukao maloprije.
Sve je dobro kad čovjek ima osjećaj književnog napretka i kad ne ide pješke ili sjedeći, nego na skejtu, pa pukne i poneki trik gdje je zgodno.
***
Naljutio sam se na kolegu, a iz razloga što je prodao frižider koji sam ja dobio na poklon, a u čije sam vlasništvo odmah uključio i njega, koji ne samo da nije vratio jednakom mjerom, nego je prodao to sam i zatim se ušutio.
Sad, naravno, otpisuje moje zasluge u vezi s nabavkom frižidera, a dopisuje mi tobožnje nepravde što sam mu ih počinio, koje su tolike da je frižider naspram toga praktično ništa.
Meni kolega nije mrzak kao čovjek, da jeste nikada ne bih dijelio svoje male posliće sa strane, ali da ga smatram nezahvalnim i izrazito sebičnim, to je istina.
Za jedno malo priznanje i izvinjenje prešao bih mu preko frižidera, a ovako ga nikada više ničim svojim neću ponuditi, niti ikada išta s njim raditi mimo posla.
Ljudi imaju problema, nemaju para, ali i meni se to dešava pa nikada nikome nisam uradio tako nešto.
Baš me razočarao taj čovjek, sebičnosti njegovoj nema kraja, baš kao ni kuknjavi kojom je istovremeno i pravda i pokriva.
Dao Bog da moj život do kraja ostane lišen potrebe da budem takav makar i na samo jedan dan.
***
Definitivno sam ubio boga u sebi skejtanjem danas, a odskejtao sam dva puta do grada i jednom iz grada - sada čekam trolu u čučnutom položaju, a neka me stvar boli što nisam uradio flip za ispis.
***
Trola je došla, uhvatio sam sjedeće mjesto, koje mi prija tako da bih mogao zaspati.
Danas sam opet dijelio letke. Sviđa mi se taj benigni posao u službi širenja skejt kulture, veoma je mahalaški, a zahtijeva veliku pokretljivost i maksimalnu pristojnost.
Volim biti maksimalno pristojan i učtiv, posebno ispred nepoznatih ljudi, koji neopterećeni predznanjem mogu uživati u mojim malim predstavicama fino.
Da su te predstavice uistinu fine, da su moji nastupi u poseljačenom Sarajevu XXI vijeka uistinu atraktivni i novi, o tome potvrde stižu na terenu praktično kad god ga radim.
Danas mi je fokus bio na Goricu, s koje sam prešao na Ciglane, gdje živi puno finih ljudi, onih koji i jesu jedina prava publika za predstavice fine - umobolni neka gledaju gnoj, krv, izmet i druge proizvode ljudskog tijela, za njih lijepa književnost nije.
Gospoda na Ciglanama, posebmo stare gospođe, ne samo da su mi dozvoljavali da im ubacujem obično neželjen reklamni materijal, nego su mi još i pomagali, govoreći mi gdje je prazno, gdje da preskočim.
I brate zanimljiv je svijet poštanske sandučadi, i tu ima svega.
Al’ sad mi je stanica.
Nema komentara:
Objavi komentar