Kada su u maju godine 1463. Osmanlije ponovo krenule u vojna osvajanja Bosne kralj Stjepan Tomašević poslao je svog rizničara Đula Cicvaru da prenese najveće vrijednosti riznice u Rim. Prema procjenama historičara Cicvara je odnio tri i pet tona čistog zlata, u polugama i dukatima, a tu su zatim bili još drago kamenje, biser i nekoliko umjetničkih slika. Pouzdano se zna da je Cicvara u Rim ponio i jednu jedinu sliku kralja Tvrta I Kotromanića, poznatu i pod imenom “Kupač”, djelo nepoznatog majstora. Ova slika se posljednji put spominje 1673. u dnevniku fra Angela, koji zapisuje na datum 16. 2. da fra Benicio čuva u plakaru pod ključem slike koje prikazuju ljude potpuno nage, među kojima i sliku bosanskog kralja Tvrtka, a od tada joj se gubi svaki trag.
Našavši se u situaciji da kralja više nema, Đul Cicvara je promijenio ime u Đulio Kivara i nastavio živjeti s kraljevim parama u Rimu. Ovaj okretni, sposobni i ambiciozni čovjek, kom je tada moglo biti ne više od trideset godina, osiniva prvu pivaru u Italiji u novembru 1464, iduće godine staklaru, a 1466. podiže ogromni tkalački razboj nedaleko od Rima, u kom posao pronalazi tri hiljade ljudi. Pored toga, Kivara se bavi i izdavanjem hipotekarnih kredita, što će mu za života priskrbiti vlasništvo nad četrdeset i pet kuća u Rimu i četrnaest imanja u okolini, a moglo je biti i četrdeset i šest kuća i petnaest imanja, ali je Kivara odustao od potraživanja taj jedan put iz razloga što je posredstvom te osobe javno proglašen za viteza i plemića i preimenovan u Đulio de Kivara.
1505. na čelo familije De Kivara staje Đulov sin Antonio, pod čijom upravom će biti kupljeni mlinovi na Tibru, prekookeanska flota u Đenovi, kao i dvorac Aragon u Milanu, koji će postati novo sjedište familije. Antonio de Kivara istakao se u ratu sa njemačkim pustahijom Hansom Ružnim, čije su trupe 1527. u nekoliko navrata napadale Milano, sve dok Antonio nije skupio vojsku od dvije hiljade ljudi i donio u Milano Hansovu glavu, za šta je nagrađen Petrovim ordenom i proglašen grofom od Zabrije.
Antonio de Kivara imao je četvero djece, dvije kćerke i dva sina, od kojih će se sve četvero istaći velikim poslovnim sposobnostima i učiniti familiju De Kivara najmoćnijom u Evropi. Najstarija kćerka Marija, koja će se udati za njemačkog princa Oldenburga, osnovala je s njim veliku trgovinu drvetom i brodogradilište. Sin Mauro, učenik čuvenog ljekara Paskija, otvorio je prvu fabriku lijekova u Bergamu, iz koje će izaći najpoznatija i najtraženija droga svog vremena, popularni žuti prah. Druga kćerka Katarina, koja se nije udavala, podigla je na Siciliji velike plantaže narandže koje su i danas u funkciji, a u Veneciji osnovala prekookeansku flotu, koja dva puta godišnje putuje u Indiju i dovlači od tamo skupocjene začine, opskrbljujući pola Evrope. Najmlađi sin Horacije, učenik bankarske škole Lorenca Valderana, vratio se u Rim 1544. i osnovao Banco di Roma, Rimsku banku, revolucionarnu po tome što je nudila bankarske usluge svima, od onih koji ulažu bakrenjake do onih koji polažu zlatnike. Do 1550. banka je imala sto hiljada klijenata u Italiji, a već 1560, kada su se otvorile filijale širom zemlje, taj se broj udesetostrostručio, čineći Rimsku banku najmoćnijom novčarskom institucijom Evrope.
Horacije de Kivara bio je glavni finansijer evropskog vojnog pohoda protiv Osmanlija 1566, koji će potrajati u idućih devet godina bez naročitog uspjeha, a baš to će dovesti do toga da se familija De Kivara dodatno učvrsti na vrhu, stičući posjede i titule širom starog kontinenta.
Tako iz pisma Marije od Oldenburga, upućenog bratu Horaciju u aprilu 1577. doznajemo da je grad Rostok, u kom je njihovo brodogradilište, prešao čitav u privatni posjed Oldenburgovih, a iz pisma Horacija de Kivare, upućenog bratu Mauru u septembru iste godine, da je progurao zakon po kom je žuti prah sastavni dio opreme kraljeve vojske, što će dovesti do gradnje još jedne, duplo veće fabrike žutog praha u Veroni.
Djelimični pad porodice De Kivara započeo je sa godinom 1590, kada je na Rimsku banku naslijedio Horacijev sin Đulio II. Ovaj bonvivan koji nikada ništa ozbiljno nije radio upao je u ruke prevaranta Otmara Kliningera, koji se predstavlja tajnim povjerenikom vladarske kuće Habsburg i uskoro, obećavajući mu titulu kralja, osvaja Đulija II toliko da ga sa lakoćom navraća na krajnje nepromišljene poteze u idućih jedanaest godina, koji će u krajnjoj konsekvenci donijeti propast i gašenje Rimske banke 1600. godine, kad se generalnom revizijom otkrilo da su tri četvrtine kapitala nestale. Istraga je u ovom predmetu pronašla veliki broj darovnica i ugovora o djelu na ime Otmara Kliningera, od kojih je definitivno najluđa bila darovnica povodom Kliningerovog četrdesetog rođendana, 15. 12. 1599. Đulio drugi darovao mu je deset miliona zlatnih guldena. Sam Đulio drugi ispričao je kasnije da mu je Klininger rejao kako je kralj voljan prodati krunu za dvadeset miliona guldena i kako traži kaparu od deset.
Klininger će zbog toga 1601. biti uhapšen i osuđen na smrtnu kaznu, ali kapital odlazi u nepovrat, što se u velikoj mjeri zatim odrazilo i na ostale porodične poslove, naslonjene na Rimsku banku.
Prilikom obeštećenja mnogobrojnih klijenata porodica je izgubila dosta imovine, ali i dokončala katastrofu na način poslije kog niko nije mogao s pravom reći da ga je banka pokrala.
Na ruševinama Rimske banke 1603. osnovana je nova banka, imena Fortuna, za čijeg je upravitelja postavljen Domeniko, vanbračni sin Katarine de Kivara, bankar sa trideset godina iskustva. Sposobni Domeniko, koji će na mjestu generalnog direktora ostati do 1616, uduplao je kapital Fortuna banke i što je još važnije ostavio je u pravim rukama: pored troje svoje djece banku ostavlja mladom Beniciju, unuku njegovog ujaka Maura, o čijoj darovitosti bruji čitav Milano.
Benicio de Kivara, koji će na čelnoj poziciji Fortuna banke biti u idućih pola stoljeća, tvorac je prve linije mikrokredita u Evropi, izuma kom se danas pripisuje uloga glavnog uzroka naglog razvoja najprije talijanske, a onda i evropske poljoprivrede u XVII vijeku. Otvarajući filijale širom kontinenta, čak i u Osmanskom carstvu, Benicio je sticao klijente u velikom broju i na kraju dotjerao dotle da je svaki četvrti stanovnik Evrope bio dužnik Fortuna banke, koja je kapitalom bila devet puta jača od Rimske banke u njenom najjačem trenutku. Prilikom tog poduhvata desilo se i to da prvi put poslije dvjesto godina jedan Cicvara dođe u Bosnu, jer Benicio je otvaranje filijale dogovarao sa samim vezirom, u Travniku. Tom prilikom nastala je anegdota koju poneki stariji Travničanin i sad ispriča - saslušavši Beniciovo izlaganje o koristima mikrokredita u pogledu društvenog razvoja, vezir je odgovorio: "Mili moj, najveći dio toga što si rekao nisam ni razumio, ali razumio sam glavno - došao si da varaš i kradeš. E pa kad je tako, dođi da te poljubim slatki brate! Dobrodošao u klub!" Otvorene su četiri tri filijale, Šamac, Travnik, Sarajevo i Mostar, od kojih je najduže opstala ona u Mostaru, gdje je radila u kontinuitetu dugom dvjesto trideset devet godina, do 1880.
Bankarski uspjeh Benicia de Kivare omogućio je njegovoj porodici, koja je u međuvremenu brojem porasla na stotinjak osoba, da se razgrana po Evropi i u skoro svakom mogućem biznisu preuzme vodeću ulogu. Naprimjer, prema jednom proračunu iz 1689. vlasnik polovine svih goveda u Evropi jeste Mateo de Kivara, a njegov brat Sandro oko 60% svih ovaca; popis rimskih zgrada iz 1696. otkriva nam šokantan podatak da ih je 28,4 % u vlasništvu Lorenca de Kivare; opšti registar brodova Evrope za godinu 1701. pokazuje da je svaki treći evropski brod, bez obzira na zastavu pod kojom plovi, vlasništvo Đovanija de Kivare; i tako dalje, dugo bi se moglo nabrajati.
U prvoj polovini osamnaestog stoljeća porodica De Kivara živi i raste prilično bezbrižno, da bi u drugoj polovici prešla u ofanzivu, kada je 1752. kupila pravo da gradi cestu od Rima do Roterdama, a zatim i jednu koja bi išla na jednu stranu od Rima do Lisabona, na drugu do Moskve.
Ideja da se uđe u taj poduhvat potekla je od Marija de Kivare, mladog inženjera koji je izračunao da se takva cesta može sagraditi za pet i otplatiti za deset godina, nakon čega bi se pretvorila u novu De kivara zlatnu koku. Čelni ljudi familije, okupljeni u upravnom odboru banke Fortuna, dočekao je prijedlog sa oduševljenjem i izglasao gq većinom od jedanaest na prema jedan.
Protiv je bio samo rođak Eduardo, ekonomista koji nije vjerovao u Marijeve proračune i pri tome bio sasvim u pravu - izgradnja moćne panevropske autostrade pretvoriće se u veliki kamen spoticanja porodice De Kivara.
Stvari su se ispočetka razvijale odlično. Šaljući dobošare sve do Kavkaza Mario je uspio skupiti internacionalnu radnu armiju od milion ljudi, koja je na prvu djelovala kao sposobna ispuniti zacrtani petogodišnji plan.
Da stvari ipak neće teći glatko pokazalo se na terenu, gdje se javljaju razni nepredviđeni problemi, od nestabilnog tla, preko bježanja ljudi, do raznih administrativnih i pravnih problema, koji su svaki čas kočili i poskupljivali izgradnju. Za prvih pet godina samo jedna dionica puštena je u promet, Firenca - Bolonja, koja je sama odnijela osminu proračuna, a još spadala u jeftinije dionice. Za to doba, godinu 1760, bila je to najbolja cesta Evrope, sa po dvije trake u dva smjera, međusobno odvojena drvoredom palmi, koja je onda zbog visoke cijene cestarine uglavnom zjapila prazna.
Da je tada obustavljen, projekat se ne bi značajnije odrazio na finansije banke Fortuna, ali kako je dosta toga bilo započeto, "samo što nije završeno" prema riječima Marija de Kivare, odluka je donesena da se gradnja nastavi, ali da se u nju aktivnije uključe i drugi članovi familije, koji su svi osnovali građevinske kompanije.
To će za posljedicu imati nezapamćen izljev kapitala iz banke Fortuna, koji jeste ubrzao cestogradnju, ali opet ne toliko - za deset godina stigla je ona od Rima do Milana sa jedne i od Roterdama do Antverpena sa druge strane.
NASTAVLJA SE, MOŽDA!
Nema komentara:
Objavi komentar