Književna nervoza koja me uhvatila juče nije me prošla preko noći. Evo me na kafi, osluškujem želudac kako mi treperi i razmišljam kako nisam uzeo kaparu, kako mi je otvorena prilika za bijeg, te kako uz to imam onda i šansu da bolje tražim stalni posao, jer gubitak svakog posla ikad na mene je uticao tako.
Danas zato želim odmoriti od dramske književnosti, dok se u isto vrijeme plašim i da to neću moći, jer u meni već počinje druga scena, spreman je i prizor, spremne su i prve replike.
Jedna stvari u vezi s tim me plaši posebno, a to je da ću izgubiti ono malo vremena za čišćenje i kuhanje. I ovako to vrijeme nije dovoljno, moja dva posla uzimaju cijeli dan i gotovo svu energiju, tako da po noći obično budem frustriran i nesposoban za rad, samo za skejt.
U tom svemu mogu pisati ovu prozu i s njom sam sasvim zadovoljan, jedini oblik književnosti koji mi daje osjećaj da sam se istinski izrazio je ovaj, pa bi tu trebalo i stati, stati i pisati svaki dan, a do trenutka kada će me ljudi potražiti zbog ovog romana ili do smrti.
***
Bog me izgleda stavlja opet na velike kušnje, a ako nije to, onda mi šalje veliki znak da bježim, da se povlačim.
Stigao mi je taj znak u obliku nemogućnosti da radim dodatni posao - onemogućen sam fizički, jer sala je zauzeta drugim anketarima, koji imaju prezentaciju i ne mogu imati glasnog teleoperatera.
Rekli su mi da će se prostor osloboditi iza četiri, što meni ne igra ulogu jer u radnji sam do osam, kad je kraj radnog vremena i za anketare.
To znači da moram uzeti od godišnjeg odmora, drugim riječima - da sam već prebukiran i da svako dodavanje novih obaveza znači slom mog privatnog života.
Naučili su me ljudi da šutim kad mi je teško, da o tome pišem i ne govorim, a to se, kako vrijeme prolazi, sve više zateže u životno pravilo - ni ja sam više nisam siguran da od života ne želim upravo to: sam sebi da sam dovoljan, u svemu.
U tom slučaju dobijam jednu veliku nagradu, a to je prilika da se bolje pregleda vlastiti život, da se zatim i zapiše onako kako prosječan, da ne kažem običan čovjek, neće to moći nikad.
U tom slučaju će živjeti i moja nada u susret sa svojom ljepšom polovinom, koju definitivno ne mogu naći među ženama prosječnim, jer za njih je moj život nešto što treba najprije sravniti sa zemljom, a zatim na tom mjestu podići kao neki hram prosječnoj ženi, što lukavim očicama po svijetu gleda dok prebacuje debeli jezik s kraja na kraj usta poput krave, držeći ga tako u stanju pripravnosti za bjesomučno laganje bez kraja.
***
Najpametnije bi bilo - posao odraditi i novac naplatiti, pet hiljada maraka, što nije mala cifra.
Tako to zvuči sa strane kad se gleda, kad gledaju ljudi koji samo čuju pet hiljada.
***
Ipak nisam mogao izdržati ovu napetost, tako da sam poslao jednu neugodnu poruku glumcima, u kojoj sam zaprijetio povlačenjem iz projekta, a iz razloga što ne mogu istovremeno ozbiljno pisati i slušati šta o tome imaju reći oni koji su o tome počeli razmišljati evo sad.
Mislim da sam uradio dobro s tim potezom, jer sam tako zapravo spasio mogućnost da stvarno to i uradim.
Svašta mi je kroz glavu prošlo u posljednja 24 sata.
Recimo, to da pozorište više nije moja stvar - ja sam sada najniži radnik, čije smjene i plata otpisuju sve kulturne događaje.
To nekome može zvučati tužno, ali ja tako ne mislim: kulturni događaji u Sarajevu uglavnom su smotre nekulturnih ljudi, koji tu dolaze da steknu fotke za društvene mreže, te da propinju svoj minijaturni ego, što izgleda kao da se propeo bijesan patuljasti konjić, što se prije toga valjao po govnima. Nije za mene to, istinski me ne zanima - eto vam tamo, radite šta hoćete.
Sa druge strane, ono što me istinski zanima, a to su priče pametnih ljudi, koje su u knjigama i samo u knjigama, to mi jeste dostupno, pa eto meni moje sreće u mojoj kući, na mome krevetu, gdje istovremeno odmaram i čitam, gdje pišem samo ono što je meni ćejf, pa me onda i kurac zaboli hoće li mi to neko platiti - plaćen sam s tim što sam se izrazio, ja koji inače po čitav dan moram da slušam i reagujem.
Tako je teško biti slobodni pisac. Dok sam bio tinejdžer jako sam se radovao što je moje srce ukrala književnost, jer sam mislio da to ne zanima puno ljudi i da se oni stoga ne vole u to nikako ni miješati - drugim riječima da ću se moći baviti svojim zanimanjem na miru.
Onda sam upisao fakultet i ubrzo počeo uviđati gorku istinu o životu u Bosni, a to je da se književnošću moraš baviti tajno kao da je neki kriminal.
Prosječan čovjek u Bosni misli da je pisac isto što i zapisničar, a otvorena knjiga u ruci poziv na razgovor.
***
Napisaću jebenu komediju tako da meni bude drama smiješno, pa ako im se ne dopadne - ništa od para.
Lako je nasmijati ljude svikle da se smiju nazor, a nije lako nasmijati mene, ali jest meni.
Jebo i kaparu - pare se izvuku, ostane dug.
Slobodni pisac mora to raditi džabe, inače ne može reći da ne piše za lovu.
Lova od toga treba doći kao posljedica sa halalom, sve drugo nije dovoljno dobro.
Nema komentara:
Objavi komentar