Vijest da je neki čovjek u Gradačcu poludio, pa ranio troje i ubio četvero ljudi, uključujući sebe, zatekla me u časovima kad bi čovjek trebao da se suzdržava od takvih vijesti, to jest u časovima godišnjeg odmora.
Smatrao sam da imam obavezu suzdržati se od detaljnijeg upoznavanja sa još jednim stravičnim slučajem, bar dok traje odmor, ali to nije bilo moguće, jer o njemu se već pričalo i na plaži. Zainteresovao sam se i protiv svoje volje, i otišao u potragu za internetom da saznam više.
Vijest da je poludjeli pojedinac napao pomoću vatrenog oružja sve redom nije mi velika novost. Čuo sam je u životu toliko puta da sam svrstao takve stvari među redovne pojave na svijetu, tako nepredvidive da je protiv njih, ko se plaši, najefikasnije moliti se Bogu.
Ono što me zabrinulo puno više od suštine same vijesti jesu dva detalja, prvi da je ubica emitovao svoja nedjela preko Instagrama, a drugi da žrtva nije dobila na vrijeme zatraženu sudsku zaštitu protiv ubice. U ta dva detalja uočavam dva velika problema, protiv kojih valja poduzeti hitne korake kako bi se bh. društvo, kakvo je da je, upravilo na bolji i ispravniji put.
Jedan su sadržaji na društvenim mrežama, koji su sada već sasvim dozreli za neku vrstu cenzure. To na prvu zvuči možda diktatorski grubo, ali ne mora biti ako se granice cenzure postave humanistički. Sloboda govora jeste vrlina, koja se, kao i sve druge vrline, pretjeranošću može obesmisliti i izokrenuti u smjeru vlastitog poništenja. U Bosni se to dogodilo ima već i godina, pri čemu je situacija posebno kritična na društvenim mrežama, gdje su glavne zvijezde ljudi koje je nemoguće precizno imenovati i ostati učtiv. Ograničiti njihove sadržaje na društvenim mrežama bilo bi dobro djelo kako prema čitavom društvu, tako i prema njima samima, jer ti ljudi nerijetko propadaju usljed beskorisnog skrolanja, gdje tonu u bunaru tantalovske usamljenosti, u kom je sjajno društvo uvijek na dohvat ruke, ali čovjek sve vrijeme ostaje sam.
Da bi ovaj potez uspio, uporedo bi društvu valjalo obezbijediti neku alternativu, a meni se čini da je u tom smislu najkorisnije za sve propagirati sportove i kućne radinosti. Omogućiti ljudima da se nečim bave bez velikih materijalnih ulaganja i napraviti im poslije u tome takmičenja, to uvijek pali, kod odraslih jednako kao kod djece.
Druga grozomorna pojedinost jeste ova sa sudom. Kako čovjek da okarakteriše sudinicu koja je napravila tako golem propust, kako državu u kojoj se sudije ne pridržavaju zakonskih odredbi? Da je samo postupila kao ona za koju se izdaje ta bi žena možda ispala i heroina, a ovako je ispala samo još jedan krivi pravednik, došlo joj pravosuđe kao Bosni sloboda govora.
U malom istraživanju slučaja naišao sam i na bizarnu informaciju da je ubica bio u vezi sa nekom policajkom, koja je navodno kumovala zločinu na način da je odala mjesto na kom se žrtva skriva. Smrdi ta vijest na još jednu stvar koju za dobrobit svih valja cenzurisati, a to je novinarski senzacionalizam, ali u ovom napetom trenutku ta informacija baca neku sumnju i na nesavjesno postupanje suda, jer i taj ljubavni trougao, između pravosuđa, policije i kriminala, je nešto što je kod nas već viđeno i zna se da je daleko od nemogućeg.
Kako u sud dovesti časne, poštene i pametne ljude, to neka bude zadatak za prvog istinskog državnika Bosne i Hercegovine, koji će se u budućnosti sigurno pojaviti, svugdje se pojavi prije ili poslije.
Još jedna prirodna, a ne baš najčasnija i najpoštenija pojava kod ovakvih slučajeva, jeste njihovo politiziranje. Slušajući vijest na HRT-u u kojoj se više puta spomenula riječ femicid, stekao sam dojam da je iz čitave tragedije nezgrapno izdvojen samo jedan element, pa ispalo nepristojno prema ostalim žrtvama, i škakljivo pomalo, jer ko tako uzima ostavlja dojam kako treba žrtve ne da bi im služio, već da one posluže njemu. Krajnje je vrijeme da se i o tome počne malo voditi računa, da se kod društvenih tragedija ne ističu ove finansirane društvene podjele, jer bojim se da u kritičnim trenucima kao što je ovaj takve stvari samo povećavaju razdor u društvu.
Pošto sve ovo gore napisano mogu u vodu baciti, jer to su stvari pred kojima su ljudi poput mene apsolutno nemoćni, najbolje sam ostavio za kraj, a to je ono što mislim da svako od nas može uraditi induvidualno, kako bi nam društvo svima postalo malo lakše i malo ljepše.
Neko će reći da je to za ovaj trenutak neozbiljno, ali ja mislim da su takve stvari sto puta korisnije od svega što pišu "ozbiljni" komentatori, posebno za obične ljude kao što sam i sam. To su čuveni Jesenjinovi stihovi iz pjesme "Crni čovek", koje navodim kao primjer uzoritog vladanja u svim situacijama, a posebno teškim:
U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih,
Uz teške gubitke
I uz tugu kletu
Biti nasmejan, prirodan, tih,
Najveća je umetnost na svetu.“
Nema komentara:
Objavi komentar