Sa radom Ćamila Sijarića upoznao sam se kao srednjoškolac. Učili smo pripovijetku "Bunar", od koje mi se zauvijek urezalo u pamćenje: "...i nad njom cvijet, bijel."
Bio sam premlad da bih mogao ispravno protumačiti taj znak, pa mi je do ponovnog otkrića pisca Sijarića trebalo petnaest godina.
To se dogodilo dok sam radio u opštinskom centru kulture. Jednog dana pozvali su me iz opštine da dođem vidjeti neke knjige. Nakon što su me proveli kroz nebrojene prostorije, najzad se nađosmo u jednoj koja je služila kao ostava. Tu su bila dva velika ormara, ispunjena knjigama tako da se ne daju šale izvlačiti. Knjiga je bilo i u paketima oko tih ormara. Sve su bile u mint stanju.
U ormaru nisam vidio ništa posebno zanimljivo, to su većinom bila djela nepoznatih autora, sa nezgrapnim i ponekad ludim naslovima, koji u Bosni često idu sa tvrdim koricama od prve.
U paketima je situacija bila nešto bolja. U jednom od njih odnekud su zalutale starije knjige, odakle se moglo izabrati petnaestak prigodnih za centar kulture. Obradovalo me jako kad sam ugledao "Sarajevski nekrologij" Alije Nametka, ali ljubičasta naslovnica, knjiga duplo deblja od svoje puno poznatije istoimene nasljednice, koja je osiromašena izašla u okviru izdavačkog poduhvata magazina "Dani". Ko god da stoji iza tog osiromašenja smiješan je čovjek, jer te se stvari ne čitaju zbog imena i prezimena, nego zbog Nametkovog stila; ko istinski voli pisanje ne može da se na zadivi majstoru.
Nešto od "Dana" se tu ipak zadesilo, a to je pun paket Ćamilove zbirke priča "Drvo kraj Akova". To mi se nekako dopalo najviše, jer imao sam ih toliko da sam ih mogao dijeliti, a i sjetio sam se odmah - i nad njom cvijet, bijel - pa mi i to bilo milo.
Dok sam nosio lovinu u centar, putem sam uzeo da vidim šta poklanjam, a toliko nisam imao pojma o toj knjizi da sam zbog nečeg mislio da je to neki roman.
Odmah od naslova prve priče, koji je meni veoma smiješan čak i sada - "Ram-Bulja", vidio sam da je to neki posebni pisac, ali ni slutio nisam da će me toliko oduševiti. Ime mu je smiješno, Ram-Bulja, kako nije, ali karakter mu je tako plemenit i divan da poslije prvog čitanja odmah mora drugo. Kako ono bi: "Beg se sruši s konja na kaldrmu, kao guja jeknu. Ne što ga zabolje, već što njegov sluga tako učini s njim."
U toj knjizi sve priče su odlične, a ja ističem sada još "Sablju", koja je neki vid hipnoze od priče, nešto što nikad prije nisam vidio. Od Marka Vešovića sam čuo da je Ćamilu neki kritičar zamjerio dužinu "Sablje", a Ćamil mu na to rekao: "Ali njoj se hoće da je duga." Slijepi kritičar to sigurno nije mogao skontati, da ga je Ćamil s tim odgovorom prefikario popola kao sabljom.
Danas je Ćamil Sijarić pisac jednog od najboljih romana ikad što sam pročitao, a to su "Bihorci". Za mene je ta knjiga veoma aktuelna, to što u njoj čitamo da se zbiva na dalekom selu, sve se to sada dešava kod nas u gradu, pa nije zgoreg saznati pobliže. Može to čovjeka na svoj način utješiti, a i približiti mu seljačku filozofiju kao nešto što možda jeste nakaradno, ali isto tako i kadro kroz život voditi i činiti da se u njemu opstaje, što jeste za poštovanje, pa i za divljenje kada se sagleda u cjelini. Svi likovi iz Bihoraca sada u meni žive kao svi ljudi ikad s kojim sam se lijepo družio makar i na tren.
Još sam Ćamilovih knjiga pročitao, čitao sam Lastavice, Snahu i momke, Rašku zemlju, uhvatio sam i nešto poezije, bio sam na izložbi, tražio sam od srodnika Ćamilovo pero ili šešir (nema, otišlo za izložbu), a čuo sam i glas omiljenog pisca sa radija, koji priča onako kako piše: poetično i sadržajno u isti mah. Milina čuti. Još Ćamil nikada nije odustao od svog izvornog govora, kako i priliči ličnostima od formata i ljudima koji su istinska slava i dika svoje rodne grude.
Nekad početkom ove godine do mene je stigla još jedna Ćamilova knjiga, naslova "Mojkovačka bitka". Našao sam je na nekoj pijaci i obradovao se kada sam vidio da ima četiristo strana, jer kad je pisac miljenik, tad su knjige bolje što su deblje (u pravom životu sada bi se sigurno javio neki internet skroladžija, da pripomene što je vidio na filmu, kako su svinje debele, a knjige da su opširne).
Tako je i djelovalo od samog početka, kad djevojka po imenu Umka, muslimanka, pobjegne kako bi pošla za učitelja Radiča, pravoslavca. Sam Ćamilov stil, kao i obično, poezija, istinska duhovnost višeg reda, nešto što se čita polako i po više puta, ne zato što je teško za razumjeti, nego što je nezamjenjiv merak propuštati kroz moždane vijuge rečenice tako lijepe, što bude osjećanja posve drukčija od onih što ih budi jezik svakodnevnice.
No, taj naizgled glavni tok ubrzo biva prekinut, jer to uopšte nije glavni tok, niti je ovo knjiga o zabranjenoj ljubavi; "Mojkovačka bitka" je u neku ruku priča o Prvom svjetskom ratu, može se to reći, samo što je ispričana iz vojničke perspektive, nije kao historija.
Iako je to moj dragi pisac, a knjiga posve u njegovom stilu, moram priznati da me jako napatila, pa da nije izašla iz Ćamilovog pera, sve su prilike da bi bila ostavljena i prije stote strane. Čitao sam je osam mjeseci, išla je sa mnom nema gdje nije, a posljednjih pedesetak strana dočitao sam nedavno na moru. Bio je dobar osjećaj pročitati posljednju rečenicu, pravo pravcato stizanje na cilj poslije duga i zamorna puta.
Problem između ove knjige i mene leži u temi. Biće da sam se zasitio rata toliko da mi ni Ćamil ne može pričati o njemu bez da me brzo smori. Zasitio se valjda, trideset godina slušam te priče, pa dosadilo. Bilo je tu zanimljivosti, bilo je i dobrih dramskih scena, ali sve u svemu dominira ratna atmosfera, pa ne može to balkanski čovjek dugo i sa velikim zanimanjem čitati.
Lako je zamišljati Hatku gdje viri Hadžiju kako se kupa, lako Ram-Bulju kako krošeom nokautira konja, a teško je zamisliti - amidža amidžića, dezertera, odvodi na strijeljanje, pa ustrijeli sebe. Ćamil je velemajstor dočaravanja, prizori su to… Ne daje to pozitivno nadahnuće.
Neke stvari su bile veoma zanimljive. Ranije o Mojkovačkoj bitki nisam znao ništa, toliko mi je to daleko da ne smijem ni napisati na šta je mene najprije asocirala sama riječ Mojkovac.
Crnogorci su pobijedili uprkos brojčanoj i svakoj drugoj nadmoćnosti neprijatelja, dokazali da ima istine u onoj kako boj ne bije svijetlo oružje, no srce u junaka. Srčanost pravednih Crnogoraca bila je toliko veća od Austrijske da su im stavili izvan igre prednost u naoružanju, tako što su jurišali na njih prsa u prsa kao da je datum bitke 400 godina stariji. Piše Ćamil da je, osim te srčanosti, presudno bilo i to što su Crnogorci imali starije puške, duže i sa dužim bajonetima, a u tekstu nepotpisanog autora, koji slavi - ah, srpsku istoriju! - da crnske i gorske puške nisu imale bajoneta nikako.
Jest, kurčevima ih iznabadali Crnogorci, pa možeš misliti koji je to gnjev bio, kad tupi kurac siječe kao bajonet? Podsjetio me je Ćamil na Viktora Igoa sa ovom knjigom, kad se opisuju mnoštva leševa.
Najveće iznenađenje ipak stiže na kraju: taman Radič svršio vojnu, izašao iz nje čitav, i ti misliš da ćeš ga za nagradu oženiti, ali umjesto toga - umrla mu Umka! Banica, carica, golubica Umka, što nije za poljskih radova, već da biser niže, uvenula od ratnog čekanja. Žao mi bilo Radiča, Umke još i više, ali ostao sam zadivljen pred ozbiljnošću i snagom Ćamilove poruke, šta je to rat.
Još da kažem i da su Crnogorci zalud pobjedili na Mojkovcu, jer nedugo poslije su kapitulirali.
U međuvremenu sam zbavio i "Konak", počeću s njim kad završim knjigu što je čitam trenutno, pa vidjećemo gdje će se završiti ova moja Ćamilijada. Do jednog plemenitog cilja dovela me već odavno: proširila me duhovno, načinivši da osjećam Bihor i Pešter kao svoje, ja koji nikad tamo nisam ni bio.
A što se tiče nesretne balkanske historije, tu se opet utičem Ćamilu i njegovoj rečenici o vladama: "Nijedna nije toliko loša da sunce pod njom ne bi sijalo i gora listala."
Nema komentara:
Objavi komentar