Danas već napisah jedan post, ali mi se kasnije nije dopao, pa sam ga obrisao. Jeste da mladim piscima uvijek savjetujem - objava prvo, razmišljanje poslije, ali to zato što su mladi, a za nas koji smo već prekoračili prag sredovječnosti mislim da je velika sramota kad nepromišljeno objavljujemo gluposti; jebeš čovjeka koji s godinama ne postaje mudriji.
Evo me sada u komercijali, u Sarajevu praznom jer je vrijeme iftara, hitam na drugi posao i ne vjerujem kojom brzinom ću stići, pa nemam šta drugo reći osim: blagoslovljen bio iftar i svi koji ga s mirom jedu.
Današnje pismo, ono obrisano, nije mi se svidjelo jer je bilo malodušno. Primio jutros jednu odbijajuću poruku, pa valjda kako je dan tmuran doživio to pretjerano i onda stao pisati kao povrijeđen peder, a reći ću od toga samo ono što mi je sada smiješno, da sam napisao u tom postu kako sam ja ekskomunicirani pisac.
Tako napisati za sebe sama, a zato što ti ne daju da pišeš o skejtu za novine namijenjene onima za koje će prije vrba roditi grožđe, nego što će oni stati na skejt, pa to je stvarno za filma.
A dobro zvuče svi ti otpadnički imenice i epiteti, i ekskomuniciran, i disident, i ostrakizam, pa sam i ja u slabosti poletio da se okitim, i stvarno sam se i okitio, ali ne krunom kao što sam mislio, već kitom običnom, onom što u javni prostor ne smije promoliti ni nosa.
Mene jesu tu i tamo izglavićarili, ali koga nisu u Bosni? Migranti su ekskomunicirani, a da bi postao disident za to najprije moraš biti neki kurac u nekoj vladi, pa da te ta vlada odbaci i osudi, onako kao Milovana Đilasa. Ja sam samo odbijen od kurčevih novina za kurčeve ljude, faktički spriječen u bacanju bisera pred svinje, ali - ekskomunicirani pisac, moliću lijepo.
U posljednje vrijeme razmišljam o idejama koje bi mogle unaprijediti društvo. Moji prvi plodovi u tom smislu nisu naišli na veliko odobravanje društva. Osmislio sam, s obzirom na beznadežnu sadašnjost, da je za postignuće životnog blagostanja u Bosni danas potrebna promjena životne paradigme, to jeste, propast da se proglasi za uspjeh.
Otuda i moja pripovijest “Najveći u Sarajevu”, koja po prvi put u okvirima bh. književnosti predstavlja lika koji se diči s time što posjeduje certifikat da je njegova porodica najsiromašnija u Sarajevu, pri čemu nisam propustio predstaviti ni one koji su s takvom situacijom osjećaju nezadovoljni do krajnosti, smatrajući da certifikat pripada njima.
Ta priča nije polučila naročiti uspjeh, uspjela je dobaciti do petsto čitanja, ali su je ljudi nekako ozbiljno shvatili i ispalo je samo čudno. Možda trebam više nagaziti u tom smjeru pa da budem shvaćen?
Druga misao koja me u tom smislu opsjeda je tzv. “književnost glavićarstva”. To bi bile priče o bosanskoj svakodnevnici, koje bi sve imale isti završetak, a to je zavedeni i izglavićareni junak, koji na kraju uvijek sumira situaciju u jednoj rečenici, “Da sam za svaki glavić dobio samo po marku, sada bih bio multimilioner”, nešto na taj fazon.
Negdje se u ovom mraku domaće književne scene mora nalaziti i svjetlosna staza našeg budućeg klasika.
***
Nastavljam danas jučer započeti post. Sada je jutro, pijem jutarnju kafu i čekam kolegu da idemo na posao. Čekamo kamion robe i to jeste puno posla, ali radujem se, ima nešto uzbudljivo u otvaranju paketa sa novom robom, a meni puno znači i u kontekstu mog društvenog zadatka, lakše je vršiti skejterizaciju sa novom robom.
***
Kamion neće stići ni danas, pa smo se bavili na posao rasprodaje preostalog autleta. Tene dajemo po fantastičnoj cijeni od 5 KM za par, isto tako i pantalone, a to su sve stvari sa originalnim etiketama, na kojima su nekadašnje cijene od 50-60-70-100 €. Mislim da će se prodati dosta toga, pa i neka će, nek’ Sarajevom hodaju i naši skejterski brendovi.
***
Dan je bio uspješan, autletaja je odradila posao, u gradu imamo još bar šezdeset nogu s kojih na svijet gledaju Etnies, Emerica, Es, Circa i DC. Volio bih da u šopu imamo i Vans, ali samo pro liniju, koja se zasad ne može nabaviti nigdje u Bosni.
U Bosni nema Vans za skejtanje, samo onaj koji tako izgleda, pa u tome vidim eto kao neki mali lični trijumf: mene nikada niko nije izglavićario za Vans. Sšve koje sam imao ikad nosile su oznaku pro, a osim mene znam da niko nikad na polju Vansa nije izglavićario ni Sulju, dok sve druge jesu, mnoge i na desetine puta. Sve to bude čovjeku kad je lijen da uči, kad neće da zna ni za materijale ni za tehniku izrade, šta je od čega jače.
***
Moram uvesti malo reda u vlastito čitanje, jer napao sam sedam knjiga odjednom, pa sad jeste da me svaka interesuje i da pamtim šta sam pročitao, ali ima drugi razlog - nisu moje knjige. Dvije od njih bih trebao vratiti čovjeku u ponedeljak, pa one trebaju dobiti prednost. Skontao sam da to neću stići, a i rijetke su knjige, pa ću napraviti kopije. A ne volim kopirane knjige, baš su sranje, slika i prilika riječi “nužno zlo”.
Kolega mi se ne osjeća najbolje, neće doći na posao. Lošiji dio mene odmah je pomislio da je dobio kamionitis, slabost prouzrokovanu kamionom u najavi. Bolji dio govori da je za mene istovariti kamion pičkin dim i da je za kolegu bolje da ostane kući i oporavi se.
A vidjećemo hoće li kamion uopšte i doći danas, a ne bi me čudilo da ne dođe. Ništa se u poslovnom svijetu ne odvija pravolinijski i bez poteškoća, pa ni špedicija. A ja bih volio da dođe, jutrom se valjda osjećam jak pa kontam kako ne bi bilo loše prebaciti šta preko ruku.
Danas opet napadam s autletom. Ima jedan film, “Posljednji krici iz savane se zove”, pa kaže u tom filmu na jednom mjestu: “Čovjek učitava dodatna značenja u ono što radi kako bi se razlikovao od ostalih životinja.” Pamtim tu rečenicu jer sam se u njoj pronašao u potpunosti. Pred svijetom sam ja samo menadžer i prodavač u prodavnici skejt opreme, ali za sebe sama mogu biti šta hoću, a danas sam vojskovođa. Vojska moja sačinjena je od prejeftinih tena, koje su mi konjica, te prejeftinih pantalona, koje su mi pješadija. Očekujem veliki uspjeh na bojištu jer imam ono što prosječan čovjek najviše želi: skupe stvari po bagatelnoj cijeni.
***
Prva navala je prošla, vrijeme je za pauzu. Kamion neće stići danas, zvali su iz špedicije.
Koristim ovaj trenutak da se osvrnem na poruku što je javnosti uputio Fikret Hodžić, nekadašnji tv voditelj i poljoprivrednik, a sada robijaš osuđen na pet godina zatvora.
Ovaj rijetko antipatični čovjek, čija je životna vještina veoma ružna gluma (jer je glumac i nedarovit i neobrazovan), završio je jedno poglavlje vlastitog života, koje nas se nažalost ticalo sviju, pokazavši pri tome jednu staru istinu o ljudima, a to je da je upornost vrlina koja se često javlja tamo gdje bi bilo bolje da je nema.
Smatra tako Hodžić, inače poznat po svom glumljenju uglednog čovjeka u javnosti (trud’te se, rad’te se), da on nevin i mirne savjesti odlazi u zatvor, dok dva miliona robova ostaje napolju. Uz to sve upleo je - jer to je valjda postao znak svemu bosanskom što laže gledajući u oči - nekolike vjerske rečenice, nastojeći da u ovom posebno teškom trenutku, kad je robija postala izvjesna i neodložna, pokupi još jednom simpatije onih koji su ga kroz sve ove godine iskreno i nezasluženo bodrili, s čime je samo dodatno uvećao bijedu sebe kao lika.
Moram priznati da mi je sve to izazvalo dobar osjećaj. Iz nekog razloga aferu “Respiratori” doživio sam posebno teško, nekako kao bukvalno gušenje naroda. Mene Hodžić nije prevario sa svojim glumljenim mirom, iz svake rečenice njegovog nemoralnog obraćanja izbija nemir, pa to daje neku satisfakciju, neka je zlo jednom stiglo i one koji su mislili da su nedodirljivi.
***
Sinoć sam vozio skejt sa Suljom i bilo je baš dobro. Sulja je inače najstariji skejter u gradu, a ja sam drugi po starini, 38 i 36 godina. Da li zato što smo stariji i vremena svjesniji, ili zbog nečeg drugog, ali čini mi se da mi spadamo među najaktivnije domaće skejtere, ne računajući djecu. I dobri smo, Sulja i ja, još uvijek imamo sposobnost učenja i nismo prestali napredovati.
Sinoć je bio dobar session. Nisam skejtao nekoliko dana, pa se vratila snaga, a kad je ona tu, moje su noge lagane, eksplozivne i skaču visoko.
Jednu stvar sam primijetio, a to je da mi se često ne da raditi na novim trikovima, koje sam savladao, ali ih nisam još doveo do toga da uspijevaju iz najmanje svakog drugog pokušaja. Moram to korigovati u budućnosti, odvojiti nekoliko sešna samo za njih i to će postati moji redovni trikovi.
Volio bih da u okvirima skejt karijere postignem jednu stvar za koju sam skoro 100% siguran da je neću postići, a to je da na skejtu pređem put od Baščaršije do Alipašina i usput uradim četrdeset različitih trikova. Nazvao sam to skejt tevhid. Pusti snovi, ali možda jednog dana…
***
Nedavno sam poslije dugo dugo vremena imao razgovor o tome koja je uloga književnosti u društvu. Život me nekako naučio da ne pričam o tome nikada i nikome, da samo radim ono što mislim da treba, ali ovo je bila specifična situacija - osoba s kojom sam sjedio krenula je da mi prebacuje kako sam ja, u vrijeme kad sam bio najpoznatiji kao pisac, bio ohol, dok je ona k’o biva bila prava narodna spisateljica, otvorena za sve.
Ne bih se na to pobunio da ista ta osoba nije dijelom određenih književnih kružoka, ili je bar tada bila, a što ja nisam nikad mogao biti iako sam pokušavao, a samo zato jer sam uvijek htio apsolutnu slobodu misli i govora. Ona, koja je svoju književnost odmotala unutar tog malog kružoka, pri čemu je ostala nepoznata, ali i na finansijskom dobitku, želi sada da predstavi to kao neku “pravu” književnost, dok sam ja k’o biva komercijala i predstavnik mejnstrima.
Tako se i pokrenula priča o ulozi književnosti u društvu. Naravno, moja ujedljiva sagovornica nije imala na to jasnog odgovora, jer vjerovatno o tome nikad nije ni razmišljala, pa kad je vidjela da nema šta reći, okrenula na to da se samo zajebavala, ali ja sam već bio naoštren, pa sam govorio, govorio i govorio, iznenadivši i samog sebe da sve to u meni još uvijek živi i da je sada još jasnije i čvršće nego što je bilo.
Moj stav jeste da u Bosni i Hercegovini iza rata još uvijek nije izašla nijedna ozbiljna knjiga koja će predstavljati naše sadašnje ljude. Dio je to fašističke politike, u kojoj je književnost srozana na nešto čemu je zadatak obmanjivati narod, a nikada mu ne reći istinu, koja je takva da bi se pred njom svako rukovodstvo pokazalo kao kriminalno.
Raja to meni nikad nije dala reći, oni su moj uspjeh oduvijek željeli predstaviti kao lažan, ali ja sam znao u kom grmu leži zec, da se moje knjige prodaju i čitaju zato što vjerodostojno pokazuju one koji ih kupuju, dok pisci korisnici budžeta, koji se pod zastavom književnosti bave agitacijom i propagandom, oni stvaraju djela ropskog govora, imuna na prodaju kao govno - može samo ako nekoga prevariš da je nešto drugo.
Život me nekako natjerao da zaboravim na taj svoj zadatak: ja sam tu da napišem ovom jadnom narodu reprezentativan roman. Tako se postaje pravi klasik, drugog načina nema.
Treba na tome raditi, treba čitati i pisati svaki dan.
Nema komentara:
Objavi komentar