4.
Sutradan ujutru, ili bolje reći u podne, dočeka me isti problem kao juče, kao prekjuče, kao svaki drugi dan otkako sam postao Parisienne.
Prva pomoć zvana Karl nije se još vratila, valjalo je smisliti nešto. Za svaki slučaj otišao sam u Karlov ćošak i probao pogledom pronaći nešto jestivo. Nije bilo ničeg takvog, umjesto toga pažnju mi privuče pjesma, očito zapisana u naletu inspiracije, na kesi od voća:
To su grudi najveće na svijetu,
Gorostasni kolosi, titani u letu
Vratio sam se u svoj ćošak i legao da smislim šta ću. Sprat ispod nas živjela je Beatris, debela crnkinja (nije li Karlova pjesma o njoj?), koja je po čitav dan pravila jaka i masna jela. Inače sam znao ići za nju na pijacu i u mesnicu, ali ne i u posljednja dva mjeseca, koliko ima da smo se posvađali.
Umio sam se i obukao plavu košulju, koju mi je ranije pohvalila, a prsnuo sam se i parfemom, jednim od njih dvadeset iz Karlove kolekcije dupljaka. Nisam htio trošiti svoj Armani parfem jer pitanje je bilo hoće li prihvatiti izvinjenje, jako se naljutila što sam joj rekao da je debela krmača. Nisam to trebao uraditi, ali sama je to skrivila, da bi nasmijala svoju prijateljicu Žalfiju naštimala mi je kantu vode iznad vrata, koja mi je pala na glavu kad sam ušao. Da me samo zalilo ne bih se ljutio, ali kantica je bila metalna i dobro me pukla po tjemenu, refleksno sam rekao "krmačo debela", a prijateljicu sam joj tada i prozvao Žalfija, pravo joj je ime bilo Antoaneta. Da bi operacija izvinjenja bila što uspješnija našao sam joj i mali dar - knjižicu "Mirni dani na Klišiju" od Henrija Milera.
Sve je to bilo džabe, Beatris nije bila kući.
Vratio sam se na mansardu i razmišljao šta dalje. Prišao sam malom prozorčiću iznad Karlovog madraca i zagledao se napolje, u krovove Pariza iznad kojih se gužvaju otrovni tmurni oblaci, od kojih me uhvati strah: izgledali su kao belaj u najavi.
Naumpade mi kako sam ispao idiot što sam izbacio "Gornji svijet" na krov, prvo što je primitivno tako bacati smeće, a drugo što sam za print tog smeća u Parizu morao dati 25 €, mogao sam ga ako ništa poslati na kakav konkurs. Otišao sam da vidim ima li ga, ali krovni prozor se mogao samo odškrinuti, nedovoljno da propusti glavu. Jebaji ga.
Jedno je ipak bilo sigurno, a to je da u stanu nema hrane, što znači da valja izaći i dati se u potragu.
Niz stubište sam silazio s mislima na sinoć započetu novelu, radnog naslova "Gospodin Clochard", o klošaru iz metroa. Sjećanje na prvu scenu, u kojoj se protagonist u rumenu zoru umiva fino mljevenom ugljenom prašinom, vrati mi mrvicu optimizma. Činilo mi se to kao dosta dobro, potpuno originalno - bar ja nisam znao ni za jednu drugu priču koja počinje tako. Ideja je bila da g. Clochard do kraja priče ispadne superheroj, neka vrsta Robin Huda, boljeg od originala po tome što ne otima, nego prosi, kamči od bogatih da bi dao siromašnim. Trebalo ga je ispisati što prije, željezo se kuje dok je vruće, i zato je valjalo nahraniti kovača.
Izašao sam na ulicu i pošao prema Kometi. Htio sam potražiti najprije Anu, a onda i Barbarosu. Nadao sam se da će mi Ana vratiti telefon i tako učiniti dostupnim za Barbarosu, a ako ne to, onda da će me Barbarosa razumjeti i sam mi dati neki telefon, ili pare da ga kupim. Pare bi mi bile najdraže.
Putem sam gledao neću li vidjeti koga poznatog. Ispred Denijeve prodavnice pića sam vidio Emanuela, lika kog sam poznavao iz Herkulesa, stajao je i zveckao sitnišem u čaši na prolaznike. Na prvu sam mislio samo proći, ali u trenu mimoilaska učini mi se da zveket iz čaše i nije toliko sitan.
Emanuel je bio jedan od onih krupnih i snažnih tipova koji preziru svaki rad. Druženje s njim nije moglo proći bez tirade o tome kako ozbiljan pisac ne smije imati stalni posao, a najbolje nikakav. Pisao je lošu književnost o ženama sa kojima je spavao, predstavljajući ih kao najzgodnije i najbogatije dame Pariza. Emanuelov autorski pečat bio je uvijek isti kraj - mole ga dame da im uzme novac, a on nikada ne uzme jer nije kurva. Tvrdio je da će za tu skarednost jednog dana dobiti Nobela.
Kratko sam ga pozdravio i odmah krenuo sa pričom kako sam pošao kod prijatelja, poslovođe restorana, koji za pet eura prodaje vaučere od dvadeset. Mamurni Emanuel nije u tome vidio ništa posebno, kao svi pravi cugeri slabo se interesovao za hranu.
Uvidio sam tu grešku i odmah je korigovao, dodao da uz vaučer od dvadeset eura dođe neograničeno vino. To je već upalilo lampice u ugarskom Emanuelovim očima, pitao je: "Crno ili bijelo?" - "Imaju oba", odgovorio sam mirno, a sve je u meni bilo nemirno, usplahireno, kao da će sad trijumfovati.
Emanuel istrese čašu u šaku, napuni svoj ogromni dlan kovanicama od cent i dva kao većim i manjim brabonjcima. Osim siće ispade i jedan oblutak veličine prepeličijeg jajeta, koji je činio da čaša gšlasnije zvecka. Tračak nade vratio se kada je zavukao ruku u džep, ali samo za trenutak, jer izvuče od tamo još brabonjaka, među kojima se jedno jedino pedeset centi doimalo kao dukat. Kad se sav prebrojao, imao je euro i cent. Pitao je da mu posudim 3.99. Otišao sam bez riječi.
Stigao sam do parka kod Komete i stao po njemu šetati, gledajući unaokolo neću li opaziti Anu. Nekoliko puta sam prošao puteljkom na kom prostitutke uobičajeno vrebaju. Ovaj put su bile samo dvije, obje debele. Treći put kad sam prolazio zastao sam da ih upitam poznaju li Anu, opisavši je kao veoma mršavu djevojku sa veoma krupnim očima. Rekle su mi da je ne poznaju i da ću je i ja zaboraviti ako odem s nekom od njih. Objasnio sam da nije o tome riječ, nego da me ženska orobila na spavanju, ukrala mi novčanik i telefon. Rekle su da im je žao i prestale mi dobacivati kad prolazim.
Smišljao sam šta da kažem kad uđem u Kometu i da li mi je bolje na službeni ulaz ili kroz knjižaru. Na službenom ulazu postojala je realna mogućnost da portir nazove sekretaricu, sekretarica da kaže kako me nema u planu i ništa od toga. U knjižari vreba Anton, koji jeste nezgodan, ali opet lakši za preći. Odlučio sam kroz knjižaru i nakon nekoliko komplikovanijih gluposti uspio nadoći na kratko rješenje, stalo u dvije riječi - hitno je.
Imao sam sreće, Anton nije bio u radnji, samo Simona, koja me na riječi "hitno je" bez riječi odvela do lifta u magacinu koji vodi u Barbarosino predsoblje.
Kada je lift došao, donio je sa sobom Barbarosu, koji se nemalo iznenadi kad me ugleda i reče kako ima telepatske mogućnosti. U tom trenutku dojurio je i Antoan, taman da vidi Barbarosu kako me tapše po ramenu, napravi se kao da traži nešto među paketima knjiga.
Pričinilo bi mi to radost, da mi u tom trenutku ne dođe muka i na Pariz, i na književnost, i na sve živo, od čega mi zatim ne bi dobro. Povratio sam crno i srušio se.
Više nisam ustao.
Kraj
LINK ZA PRETPOSLJEDNJU GLAVU: https://borislalic.blogspot.com/2023/02/iz-pariza-treca-glava.html
Nema komentara:
Objavi komentar