NA KRAJU NEDELJE

Nane: Fs Air

1.

S obzirom da su na sešnu bili najstariji, Nane i Pero otiđoše prvi. Tinejdžeri, koji su vozili čitav dan, ostaše da iskoriste još i taj posljednji sat. 

Pozdravivši se po posljednji put sa Mostarcima, otišli su gurajući se, ali čim napustiše egzotični pločnik Liske i pređoše na običan asfalt,  prikočili su i uzeli skejtove u ruke.

“Neka”, reče Nane koji je bio stariji od Pere, “ne treba pretjerivati.” Pero se s tim složi sto posto jer i njemu su, kao Nanetu, bridile noge. Premda su obojica bili godinama bliže četrdeset nego trideset, i njih dva su vozila po pet sati i to je bilo dosta. 

Ipak, kad stigoše na Musalu, čiji se bijeli, kao pseće mudo uglancani pločnik caklio na suncu poput zlata, ne izdržaše da ne zaskejtaju još malo. 

Prvi Nane, a odmah za njim Pero, iz sve snage zaleti se niz bijeli pločnik, koji je njih kao Sarajlije posebno palio jer nema takvog u Sarajevu. 

Hvatajući najveću brzinu, i jedan i drugi okrenuše skejtove poprijeko, Nane licem a Pero leđima, pa uz glasnu škripu točkova otklizaše niz uglađeni pločnik po nekih pet-šest metara prije nego vratiše skejtove u početne položaje. 

“Hoću i ja beksajd”, reče Nane. 

“A ja ću sada frontsajd”, odgovori Pero, pa se epizoda na Musali odigra još jednom, privlačeći prodornom cikom grupu Roma. Najsređeniji među njima, čiji je imidž takoreći bio ostvarenje trep-lagarija u punini, istupi jedan korak i reče: “Du a kikflip!”

Bez riječi, gotovo istovremeno poskočiše sarajevski skejteri stari, pokazavši pri tome da nisu straćili godine kad je riječ o flipovima, a u kikflipu konkretno da su ga doveli svaki do svog maksimuma i autentičnog stila: oba su bila što bi oni rekli boned, to jeste na najvišoj tački okrenuti nosevima prema dole. 

Aplauz i vriska romska prolomiše se pustom Musalom, a vođa romski istupi opet, pa sa blistavim osmijehom iz kog svjetluca cirkon maši se za džep i izvadi otuda deset eura, koje pruži spretnim skejterima za nagradu.

No, ma kako bogato izgledao, bio je to Rom još uvijek mlad, pa oni, koji bi mu mogli biti i ćaće, ne htjedoše uzeti pare. “Odvedi raju na sladoled s tim parama”, zahvalno će Pero mladom Romu, sretan što živi život u kom za skejtanje, eto, možeš dobiti i novaca. 

A kad već jednom spomenu sladoled, isti mu se jako prijede i samom - jako li je mostarsko sunce kalajisano - te on navali na Naneta da ga nađu. Nisu morali daleko ići, ljudi su ga prodavali odmah iza ćoška. Nane uze ananas i limun, a pero ananas i mango, za koji odmah reče da nije loš, ali da je kurac za sladoled mango alphonso iz Sarajeva. 

Nane na to odgovori da je i njegov k’o kurac, poslije čega se Pero smijao Nanetu kako jede sladoled.

Onda u tom smijehu ugleda maleni bank to wall, pa kako je tih dana vježbao wallie, skejterski skok sa zida, zaleti se prije nego išta stiže pomisliti i u sljedećem trenutku eto čovjeka od trideset i šest godina na sa sva četiri točka na zidu, gdje mu zatim najprije ispade sladoled, a onda pade i sam, pravo na sladoled, tako da se Nane tome nasmija slađe nego Pero njemu kako jede.

I Pero se smijao, a kad se ismijao reče bez šale da je Bog tako htio, jer već je ranije taj dan uspio pasti na leđa da valja, zbog čega mu je bilo veoma prijatno kada su se spojili uboj i sladoled. 

Majicu opra u fontani na kružnom toku, pa kad vidje da je i poslije cijeđenja iz sve snage još uvijek jako mokra odluči da je ostavi tu na fontani, jer bila mu se malo i poderala. 

Kad joj je već okrenuo leđa kroz glavu mu prođoše djeca, tinejdžerčići na Španskom, od kojih bi svaki rado ponio takvu majicu - bila je DC - ali pomisao da im je tako mokru i ljepljivu nosi probudi u njemu britkost, a ta odmah ironično primijeti: “Ah, kako velikodušno i plemenito, poklanjati djeci vlastito smeće! I još oprano, molim vas! Gdje ste oprali majicu, plemeniti gospodine?” Poslije toga nije više za tu majicu želio znati. 

Željeznička stanica u Mostaru, pored one u Sarajevu, jedina je u BiH na čijim se peronima može osjetiti ponešto od onog svjetskog meteža po kom ljudi iz svih krajeva svijeta putuju u sve druge krajeve svijeta, pa i u Bosnu. 

Nane, koji je radio na Baščaršiji, bio je na to naviknut kao na kaldrmu od oblutka ili golubove sa Sebilja, ali Pero, čiji je posao bio u zabačenoj uličici kojom vječito prolaze isti, on je na tom šarenilu pario oči. 

Divio se prirodi, njenim bezgraničnim mogućnostima da unutar istog stvara neponovljive originale, a onda ne izdrža da ih tako šarene i različite malo i ne požali, najprije što se s preteškim ruksacima vucaraju svijetom poput puževa, a zatim i što će njihovo na svijetu biti i proći bez da ikada upoznaju skejterske radosti. 

“Glavić…”, ote se zamišljenom Peri sa usana zbog toga, na šta ga Nane pogleda sa razumijevanjem, pa malo uzdahnu i reče: “Obrni-okreni, tako mu ga ispadne.” 

Pero je znao da Nane ne zna na šta se misli, pa mu dođe smiješno kako je i bez znanja odgovorio tačno, kako je naslijepo potrefio Perinu misao da je život bez skejta pusto glavićarstvo; a nije tako kad je čovjek skejter.

Dok su čekali da stigne kafa Nane je vršio rekapitulaciju mostarskog sešna. Puno je volio pričati o skejtu, posebno o vlastitim postignućima u okviru istog. Pero ga je volio slušati jer je on volio književnost uopšteno, a Nane bio vrstan pripovjedač, istinit i lažan, ozbiljan i smiješan, skrušen i gord, sve u isti mah, što mogu samo najveći. 

Uz to sve, s obzirom da se nije svjesno bavio književnošću, Nane kao pripovjedač nije bio ni opterećen kojekakvim previsokim moralnim kodeksima, za šta se osrednji pisci često hvataju kao za neku utješnu nagradu, čim shvate kako nema ništa od slave i love.

Nane nije bio takav, njemu se u pričama živo jebalo i za istinu i za pravdu, pa ih je udešavao tako da je on u njima najbolji, a Pero zamalo najbolji, dok je sve ostale kudio, što je Peri bilo možda i najdraže, posebno kad kudi najbolje.

Zadovoljan zbog dobrog skejtanja - taj dan Nane je stvarno briljirao - započeo je kao historičar, sa nabrajanjem stvarno slećenih trikova, ali čim je iscrpio to vrelo odmah je prešao na fiktivne dodatke, a to je vatra na koju je Pero znao doliti ulje pomoću malih lažnih pitanja. 

Zabavljali bi se oni tako i do samog voza, da im u tom trenutku ne priđe jedan od tinejdžera, koji reče: “Hoće Abdulah da skoči sa krova.”

Ostavljajući kafe nepopijenim, Nane i Pero pođoše da vide malog i ludog Abdulaha. 

Pero: Bs Grab