Gledao sam videje o bilderskoj prehrani, pa sam se nafurao da počnem jesti više, jer što jest jest treniram svaki dan, pa možebiti i da malo narastem ako bolje jedem.
Već dva dana jedem tako meso i jaja, mladi sir i grah, ali jutros vidim da neće to tako moći dugo - uvenuće narcis beli, kao što i ja sada u call-centru venem, sretan što sam makar eto sam, jer umro bih od stida da me kolege osjete po tome, a onda ne bih ni želio da neko tu sada padne u nesvijest.
Sve me boli od subotnjeg skejtanja, ali neka boli, nije to od propasti nego od napretka.
Dolazi bolje vrijeme za mene, kad je napredak na svim frontovima - skejt, književnost, međuljudski odnosi, sve mi je u uzlaznoj putanji.
Ljudi ne vjeruju onoj mojoj priči “Plodovi mora”, koja nije sva izmišljena - istina je da se u Merkatoru ispod zgrade umalo onesvijestila Aida, koja me uhodila kao da sam lopov sve dok me nije satjerala u ćošak, gdje više nisam mogao izdržati: otvorio sam se kao autobus uz pisak, poslije čega sam čuo kako sa polica padaju artikli.
Okrenuo sam se i vidio ošamućenu Aidu, oslonjenu o rafu kao o konopce u ringu.
Moram bar prestati kupovati kuglof, jer on me goni da pijem mlijeko, iz kog rekao bih izlazi nitrogen.
Osjećam da kad bi me digli na ivicu atmosfere, da bih je tada mogao sa prdežom i probiti, istina kao iglom, ali kolišni sam ja, a kolika je ona.
***
A stvarno nije uredu pisati te stvari, mislim na simfonije probavnog trakta, ali šta ću kad je meni samom to smiješno toliko, bez obzira što se i stidim puno.
Elem, ušavši u haustor, dao sam sebi slobodu da odsviram jednom “Južni vetar”, kompoziciju dubokog i mračnog tona, sa melodijama koje su mi postale tako prepoznatljive da bih već samo po njima mogao unaprijed reći: “Bježite, i proučite šta ako znate!”
Samo što se završi posljednji ton, navrh zgrade se javi polifon žamor, jedan glas krupniji i drugi sitniji, koje odmah prepoznah: bili su to Admir Šurković i Amel Hodžić, gospoda akademski kipar i slikar, vjerovatno u pohodu na inspiraciju i repromaterijal, kog ovih dana sa dosta uspjeha iznalaze po kontejnerima i budžacima što su ih nekulturni ljudi pretvorili u bunjišta; upratite nadolazeću Amelovu izložbu u Collegium Artisticum-u, to će stvarno biti nešto!
Ako iko zna za žestoke mirise, za sumpor i oganj, za kiselinu, isparenje i dim, to su ova dvojica umjetnika, koji rade na svojim djelima svaki dan otkako za njih znam.
Pa ipak, čim su se se spustili jedan sprat niže, za vrijeme čega se i otrovni gas popeo dva sprata, oba su umuknuli, pa ma koliko me bilo stid, ipak nisam mogao da se iskreno ne nasmijem, zamislivši ih kako su se pogledali, svaki sa krivom mišlju na ovog drugog, jer na mene sigurno nisu mogli pomisliti s obzirom da se ja penjem nečujno, na vrhovima prstiju - nemam kada da idem u teretanu pa se tako teretanišem gdje stignem.
Onda me prekinuo Amelov glas: “Admire, hej! Probudi se, pašćeš niz stepenice!”
U dva skoka sam prešao set stepenica koji me od njih dijelio i vidio prizor u kom Hodžić Šurkovića pridržava kao da je mortus pijan.
“Nemojte ljudi prditi više, molim vas”, zavapio sam uz krokodilske suze i povukao za kipu, kroz čiji otvor uđe svježi zrak i povrati Šurkovića, čije su prve riječi poslije toga bile: “Jest mi nešto lijepo, Tito dragi!”
Znam da ćete me zbog ovoga mnogi smatrati prostakom, ali moja je sveta dužnost da zapisujem Istinu onako kako je sam vidim, a ne glumim tu da sam bolji nego što jesam, nego čovjek sam i imam svoje slabosti, boli me stomak i ne želim da se zna da sam ja taj koji ga je draufnuo, a moram to raditi, neću ni da implodiram želim živjeti, posebno sad kad mi dolaze novi trikovi na skejtu i ide me dramski tekst.
***
Pratim književne drame članova akademske zajednice, za koje nemam šta više kriti da je osjećam kao protivnički tabor.
Većina aktera koje susrećemo na toj sceni jesu štreberi bez srca; štreberstvo ono suho se mislim i ne može drukčije u čovjeku razviti izuzev sa ugašenim, ili možda bolje reći ubijenim srcem.
Kada jedno takvo srce krene plakati na socijalnim mrežama, onda se rađaju dugi i patetični postovi, u kojima se štreberstvo ističe kao neka aman društvena zaslužnost, kao da iko te radove čita sem onih koji moraju, a na šta se zatim javljaju drugi, jednako nečitani članovi te zajednice, pa na neviđeno podržavaju kolegu ili kolegicu, gradeći tako jednu krajnje licemjernu atmosferu, u kojoj uživaju zatim i poneki očito nepismeni ljudi, koji nisu budale da ne vide šta ovi drugi rade i koliko je to zapravo lagano, biti lažni pisac.
Razmišljam o tome kako se moje vrijeme i snaga troše na te stvari samo usput, a inače - moje je sve vrijeme za ozbiljan književni rad, pa samim tim i nada da ću se jednog dana uspraviti u ovom naopakom društvu kao slobodni pisac, za šta mi fali još samo veća publika.
***
Ako želim biti ozbiljni pisac u idućih par mjeseci, a želim, onda se moram kao čovjek promijeniti.
To u prvom redu znači - osamiti se što je moguće više, kako bih što više bio sa svojim imaginarnim prijateljima, koji mi jedini trenutno mogu pomoći da riješim veliki zadatak pred koji sam stao i za koji sam dao riječ da ću ga obaviti.
Bilo bi mi lako naći potrebnu samoću da ne radim u skejt šopu, koji je mjesto susreta i druženja.
Nemam vremena objašnjavati svojoj skejt raji, koji su uglavnom djeca, šta znači biti ozbiljni pisac, a nemam ni prava, s obzirom da mi kao domaćinu dolikuje pružati im gostoprimstvo.
Ipak svane mi kad ih najzad ispratim, ali ne zadugo, jer spisateljsko vrijeme ne počinje ni tada, nego se ono u sve miješa, a što nije način podesan da se pišu drame.
Sada čekam da se malo opustim i tako probam stići do svojih fiktivnih prijatelja prirodnim putem, to jest bez napora, tako što će oni doći meni.
Zasad još moram ostati na Kaletu i Peri, na njihovom uvodnom dijalogu, koji jest poduži već sada, ali neka je, i treba biti, jer ono što stvaram podražava žive ljude, a ne neke ideje.
Zategao sam dijalog da valja, sad ga treba naglo opuštati-zatezati, da bude povuci-potegni do dolaska Fehimovog.
Onda kad Fehim dođe, tek tada treba Pero zauzeti Kaletovu stranu, jer to je bolje nego da ga Kale pridobije prije.
Moram to napraviti tako da mi neko poslije toga naruči cijelu seriju, pa onda lijepo da samo pišem i skejtam.
Pobijediti, to je ono što ja želim, cijelim svojim bićem, a uprkos svima i svemu, svakoj malograđanskoj osobi i okolnosti.
Da sam kroz život želio moguće, ne bih postao ludi pisac, nego nešto pametnije i unosnije.
Čovjek pojedinac mora imati ne deset, nego stotinu identiteta, inače mu nema ništa od života, postaje scum of the Earth.
Ja sam na toj granici već dugo, protežem se ka gore, ali me društvo grabi i povlači dole - zato ne smijem prestati voziti skejt, da bi mi noge ostale jake, da se mogu braniti od svih stvorova čiji je biotop živi pijesak, koji su opremljeni sa specijalnim škrgama za gutanje i filtriranje toga - poenta je pojesti samo govna - a što ja nemam, što je meni smrt.
Nema komentara:
Objavi komentar