Kada je prvi put ugledao Kobru, Selver je ostao skeptičan.
Mali crni surfskejt, sa crnom kobrom na crnoj pozadini, imao je malen i uz to sasvim ravan nosić, što se Selveru činilo nepodesnim za skakanje, a čemu skejtanje ako nema skakanja?
Da se uvjeri u tačnost svoje predrasude, zamolio je vlasnika da mu je da na trenutak. Kao što je i mislio, ravni Kobrin nosić nije bio za da ga se povlači nogom u vis, pa je cijela figura skoka ispala čudno i nezgrapno.
Vratio je skejtić vlasniku, kom iz humanizma ne htjede reći kako misli da su ga prevarili što su mu prodali tu stvar za tri stoje. Umjesto toga reče da je skejtić super, u svakom slučaju vrijedan svoje cijene, poslije čega ode kući s mišlju kako je čitav svijet takav: svak tu gleda da ti, pričajući jedno, uvali nešto sasvim drugo, a sve to s ciljem da zaradi što više.
Kasnije mu neki đavo nije dao mira i on je otišao na internet, da vidi one koji se vožnjom takvih skejtova bave ozbiljnije.
Našao je neke Australijance, koji su se s tim malim skejtovima spuštali niz brda, izvodeći pri tome trikove koji su se doimali primitivnim u odnosu na skejt obični, ali ti su ljudi izgledali kao da se odlično zabavljaju, pa je to Selveru bilo privlačno.
Nazvao je tada vlasnika Kobre i pitao da mu je posudi do sutra. Vlasniku to pitanje nije bilo po volji jer on je znao koliko Selver lomi daske, pa i to malo što mu je dao odmah je nastupio kao da je hoće slomiti. Krenuo je da vrda i da se izgovara, i pristao tek kada je Selver rekao da će mu dati tristo maraka, pa ako joj se išta dogodi neka kupi novu.
Kada mu je dao i u ruke primio novac, vlasnik Kobre poželio je da se ista pod Selverom slomi, jer pravo budi rečeno nije taj čovjek bio materijal za skejtera. Niti je bio dovoljno hrabar, niti dovoljno spretan, a kupio je samo zato što je imao viška novca i što je prodavač bio tako slatkorječiv - rekao mu je da će na njoj izgubiti višak kilograma bez posebnog truda.
Selver je mislio da mu neće uzeti tri stoje u zalog, zbog čega je iz vlasnikove zgrade izašao pomalo u vatri. Mučilo je to Selvera jako, što u odraslom životu nema drugarstva u pravom smislu riječi, već samo iz interesa, pa može se reći i da je to bio jedan od razloga što se u trideset i petoj godini života držao skejta tako čvrsto: bježao je on s tim od ljudskog društva, u kom je sve rjeđe nalazio ikakvih razumijevanja i topline.
S tom vatrom u sebi bacio se na Kobru i odgurujući se iz sve snage poletio niz ulicu, osjetivši radost uništenja negativne predrasude, koja je bila još veća jer se Selveru Kobra u tom trenutku jako svidjela, posebno kada je vidio kako sa lakoćom prelazi preko svega što se sa običnim skejtom mora zaobilaziti ili preskakati.
Već i to bilo je dovoljno da se Selver u Kobru zaljubi, a kad je prošao Švrakino i došao na spust oko Viktor Bubnja, na kom i bez guranja preteče jedan mali auto, osjetio je kako ga boli briga za pare i kako ne zna ništa sem da on taj mali skejtić mora imati na raspolaganju uvijek.
Vlasnik Kobre bio je presretan kada ga je Selver nazvao i objasnio mu da po skejtiću sada ima malih oštećenja, zbog kojih želi da ga otkupi. “Pa, ako je tako…”, otpočeo je vlasnik, kom nekakve psihičke barijere nisu dale da pokaže otvorenu radost, “onda ću ja sebi kupiti drugu, pa možemo skupa.” Selver sa svoje strane ponudi da mu je on donese, kako bi se izravnali po svemu, ali kako vlasnik Kobre, kom je i samo stajanje na istoj bilo jezivo, nije planirao nabavljati druge, požurio je da uvjeri Selvera kako je sve uredu i ovako.
Kad je legao, Selver je razmišljao kako je taj mjesec ukupno potrošio na skejt više od 700 KM i kako bi, ako misli tako nastaviti, morao početi zarađivati više, ali se nije dao toj turobnoj misli, koju odagna sjećanjem na predivnu jurnjavu.
U idućih nekoliko dana upoznao je Kobru u svim njenim mogućnostima, od kojih mu se najviše dopadalo s kojom lakoćom se uspinje uz zidove, u takozvani wallride, koji je Selveru oduvijek bio kul, ali nikada ga nije mogao uraditi fino, sve do te Kobre. Sad ih je radio stalno i svugdje, tjerajući mnogobrojne sarajevske seljake da mu pokušaju očitati bukvicu, što nije bilo moguće jer je Kobra bila puno brža od njihovih tupih jezika.
Tek poneki bi u tome i uspio, u trenutku kad Selver stane. Nekada su ga te priče smetale, ali vremenom se navikao na njih toliko da su mu znale biti i simpatične. Obično bi to bio neki dedo ili nana, ili neko mlađi čiji je um u takvom haosu da oponaša dede i nane. Ti bi mu ljudi znali prići i zatim fino objasniti, šta je to trotoar ili tako nešto što samo umnim patuljcima može pasti na pamet, završavajući sa prijetnjama o tome kako će jednog dana slomiti vrat ili kičmu.
Kad je dobro raspoložen, Selver bi prihvatao igru, hvatao se za glavu i molio da mu se oprosti, govoreći kako nije znao, kako je mislio da tako treba. Bilo je smiješno i istovremeno žalosno gledati seljake kako padaju na tako jeftine fore, pa objašnjavaju još po dva-tri puta da je trotar za hodanje, ne za plazanje. Selver se uvijek pitao da li ti ljudi skontaju da se s njima zajebava, makar kad se baci na skejt i odjuri dalje?
Nema komentara:
Objavi komentar