BLOG 93: Karahadžo

Posmatran ekonomski, vojni pohod na Bosnu 1463. - 1465. bio je veliki promašaj.

Kad su dvorski ekonomi sveli konačnu računicu, ispalo je da je vojna odnijela tri puta više novca nego što ga je vratila.

To je napatilo časnog sultana Fatiha, nenaviklog na neuspjehe. Najteže od svega padalo mu je tješenje dvorskih ulizica, ono papagajsko ponavljanje o proširenju carstva, pa su tih dana prelijepe sultanove papuče više puta proletile Portom nego za čitav ostatak osmanske historije, najčešće praćene riječima: “Nisam slijep, pseto bezobrazno!”

Da sultan uistinu nije slijep, najbolje su osjetili oni koje je pogodila njegova teška, dijamantima optočena papuča, posebno trojica nesretnika koji su pogođeni u glavu.

Dvojica su od njih završila na šivanju, a treći na vješalima - nesretni i slučajno pogođeni psetar Karailo, koji je strijelcu refleksno opsovao komplet familiju.

Koliko je bilo nepovoljno mišljenje samog sultana o zauzeću Bosne, najbolje svjedoči njegov izvještaj o istom, koji je bio i ostao najkraći izvještaj o zauzeću jedne zemlje svih vremena, sveden na jednu jedinu riječ: “Glavić.”

U novije vrijeme postojala je revizionistička inicijativa da se u originalnom dokumentu riječ “glavić” zamijeni sa rječju  “kara-vilajet”, ali nije to na kraju dozvolio istinoljubivi predsjednik Turske. 

U pokušaju da sanira nepovoljne posljedice pohoda, sultan Fatih pribjegao je nepopularnoj metodi: otpustio je hiljadu vojnika. 

Bila je to žalosna scena, kada ih je pozvao da svi dođu na Topkapi i ponesu oprane i složene uniforme. 

Bili su to mahom momci koji su išli na Bosnu, oko čijeg osvajanja nije bilo velike muke, koji su zbog toga stekli nerealnu predstavu o vlastitoj snazi i na dvor došli u uvjerenju da ih sultan opet treba. 

Kad je moćni padišah izašao i rekao im umjesto toga da je kraj saradnje i da predaju uniforme, mnogi su od njih pali u nesvijest, a jedan stariji vojnik se pri tome srušio niz stepenice pred Portom, pa dok se stumbao do kraja ispustio i dušu.

Od tih hiljadu otpuštenih vojnika  slabija polovina će se okrenuti prosjačenju i drugim najnižim oblicima privređivanja, a snažnija hajdučiji, koja suštinom i jeste najsličnija vojničkom zanatu. 

Ova prva polovina direktno je zaslužna za nešto što je tek prošle godine otkriveno, da se u Stambolu godine 1466. desila velika naprednost u domeni ljudskih prava, svojstvena najmoćnijim državama, a to je procvat homoseksualizma. Otkriće je ujedno rasvijetlilo i tajnu stambolskog grafita iz te godine, koji je vjekovima bio predmet interpretacijskog raskola između akademskih zajednica: “Za jedan groš vojnika kakvog hoš.” 

Druga, hajdučka polovina, ona nije dala nikakvog napretka iz domene ljudskih prava, prije da ih je smanjila, ali je dala zato najmoćnijeg hajduka svog vremena, čuvenog Karahadžu, koji je ušao u anale kao jedini čovjek u historiji koji je najprije orobio, a zatim još i nasamario sultana Fatiha.  

Onog istog dana kad je sultan rekao da je gotovo, Karahadžo je bio među manjinom koja zbog toga nije padala u nesvijest, niti je ma čim pokazala da je zaboljelo sultanovo neočekivano ponašanje. Primivši otkaz mirno, među prvima je spustio složenu uniformu na označeno mjesto i udaljio se poput prolaznika koji je tek zastao da vidi kakva je to gužva, a na putu sasvim drugom, koji s tim skupom nema veze. 

Taj sasvim drugi put bio je ka jednom od sultanovih tajnih stanova, za koji je Karahadžo odnekud znao. 

Prevarivši portira, da ga padišah šalje kako bi premjerio plakare, premjeravao ih je puna tri sata i iznio bogatstvo u vrijednosti od 50 000 dukata. Na suđenju zbog propusta, portir je u odbranu ispričao kako mu je posljednjih godina oslabio vid, te kako je dvije godine skupljao da kupi naočale, koje mu je sultan zabranio nositi, objasnivši da oko sebe ne želi imati one za koje svak živ vidi kako su oćoravili gledavajuć’ u pičke. Pravedni sultan sjećao se tog detalja i portir je kući otišao obeštećen, unaprijeđen u šefa obezbjeđenja i sa vaučerom za besplatne naočale u optici Fatih. 

Da je Karahadžo počinilac sramnog djela, to nije trebalo istraživati ni dokazivati, jer o tome se postarao on sam, tako što je ugarkom iz kamina napisao na zidu u dnevnom boravku: “Karaće vas Karahadžo”. 

Taj bosanski potpis omogućio je Karahadži da nesmetano pobjegne, jer istraga je od prve pošla u krivom smjeru. Brkajući vas i von, prva misao istražitelja bila je da je to nešto austrijsko, pa dok su oni preturali austrijski konzulat, Karahadžo je s dukatima plovio prema Grčkoj.

Iako su zbog njega poslane potjernice do u sve krajeve carstva, iako mu je glava ucijenjena na pet hiljada dukata, Karahadžo je u prvim mjesecima poslije pljačke sultanovog stana, ne žaleći novaca, uspio sakupiti pravu malu vojsku, koja će preko ljeta 1466. pustošiti po Stambolu i oko njega tako da će do kraja avgusta cjelokupni iznos Karahadžine pljačke preći basnoslovnih 500 000 dukata. 

Bio je to znak za sultana Fatiha da na pobunjenike digne vojsku i lično joj se na čelo stavi, ne toliko zbog silnih uvredljivih grafita na njegov račun, u kojima nema šta mu nisu pisali, koliko zbog opasnosti od čovjeka koji je najednom skupio toliko kapitala.

Saznavši da je sultan digao vojsku, Karahadžo bježi s parama u Bosnu, a ostatak bande, nešto više od dvije hiljade ljudi, izašlo je na megdan silnom sultanu i u cjelosti propalo. 

Saznavši da je harambaša umakao i ovaj put, sultan Fatih je ucijenio Karahadžinu glavu na 100 000 zlatnih cekina, ali sve što je s tim postigao bilo je da dobije jedan dan Karahadžino pismo, koje će do dana današnjeg ostati nerješiva enigma, kako to da osvajač Konstantinopolja nasjedne na takvu priču?

Ukratko, Karahadžo je uspio obrlatiti Fatiha sa pričom kako će se za 100 000 cekina prijaviti sam, ali s obzirom na ono što ga čeka, bio bi red da mu sultan najprije isplati nagradu. 

Pristao je na to Fatih, i tek kad je vidio da ističe i drugi mjesec, a od Karahadže ni traga ni glasa, shvatio je na kako tankom ledu stoji, ili bolje reći ne stoji, jer pukao je onog trenutka kada je poslao novac. 

Potpuno potonuće doživio je kada mu je konačno stiglo Karahadžino pismo, koje je na prvu dalo tračak neke nade, jer ličilo je to sve ponajviše na šifrirani govor. Međutim, kada su se dvorski stručnjaci za jezik sjatili oko pisma, koje je predlagalo moćnom padišahu da promijeni ime u Goran, a iz razloga što je karan, imali su veliki problem kako da to prenesu sultanu, jer sultansko je da za nepovoljnu vijest skine glavu. 

Karahadžino pismo, s kojim je do kraja nasamario sultana, postaće razlogom zbog kog će se Osmanlije uhvatiti tako čvrsto za Bosnu, iako je sultan na prvu mislio da je proda papi za neku simboličnu cijenu. Saznavši da je pismo krenulo iz Bosne, Fatih je povukao ponudu prema papi, a poslao hiljadu tajnih agenata, kojima je dat rok od godinu dana za Karahadžino hvatanje. 

Da su agenti dali sve od sebe, u to ne može biti sumnje, jer poslani su pod prijetnjom smrću, a što danas o toj potrazi znamo tako malo, to je zato što se ista odvijala u najvećoj tajnosti, što je dokaz da je Karahadžo bio možda i najtraženija osoba svoga vremena na svijetu.

Od cijele te potrage, danas nam je ostao samo jedan kratki zapis: “Danas sam vidio na pazaru vidio dželata Muderisa. Kupovao je nove konopce. U šali ga upitah nije li promijenio struku i prebacio se u pehlivane. Odgovorio mi je da ga ništa ne pitam jer da sutra ima pune ruke posla. Sutra ističe rok za Karahadžin pronalazak. Molim Svevišnjeg da uzme u obzir kako sam se trudio iz sve snage, i ja i ahbabi moji, ali nismo imali sreće. Našli smo u ovoj Bosni jedanaest Karahadža, ali nijedan nije bio onaj koji nama treba.”

O Karahadži se više nikad nije čula ni riječ. Neki tvrde da je ostao u Bosni, a drugi da je prešao u Italiju. Bilo kako bilo, ostaće upamćen kao mali čovjek kom je palo u čast da dokaže neuporedivo većem od sebe kako ima sila i nad silom.