Ima u ovom životu problema teških, a nerješivih, s kojima se čovjek jedino može pomiriti.
Razmišljam o tome u ovaj dosadni dan, pa mi od toga malo lakše.
I u mom životu ima takvih problema, i to je dokaz da sam i ja sasvim običan čovjek. Teško mi pada što sam se obrazovao za jedno, a postao nešto sasvim drugo: htio biti pisac komedija, postao trgovac odjećom i obućom.
Ne bi mi to tako teško padalo da se nisam školovao za pisca, od čega mi se stvorilo nepokolebljivo unutrašnje uvjerenje da je mene na zemlju poslalo kako bih prevrnuo stotine hiljada stranica, a ne majica i nogavica, te kako bih pisao knjige lijepe, a ne trgovačke. Koji je zadnji broj računa? - Ne kaže se zadnji nego posljednji.
Da ne bude zabune zahvalan sam nebesima na svim svojim poslovima, bivšim, sadašnjim i budućim, jer bez njih ne bih mogao pisati ni ove blogove, koji mi ako ništa održavaju vitalnim pravo da se nazivam piscem. Ipak ne mogu da ne primijetim kako su te stvari u meni uzgojile mrava, pa mi mrav napao na cvrčka i svim silama opstruira svirku.
Pjevao mjesto rada!
I moj sad hoćeš trud!
E, brajko, igraj sada,
dok vjetar svira stud!
Jedini spokoj koji još uvijek mogu pronaći u književnosti jeste čitalački, a i to rijetko kad čitam šta novo, uglavnom samo kad ponavljam staro. Sve one divne stvari koje su me kao mladog zavele da krenem putem književnosti, sve to mene zavodi i sada, pa mi to ostane kao neka utjeha. Veliko je bogatstvo imati svoju knjigu utješiteljicu, a ja ih imam nekoliko.
Jedna je, ipak, iznad svih: Don Kihot. Koristim ovu priliku da je sa najvećom ljubavi preporučim svim ljudima koji se nikada nisu odvažili da je pročitaju cijelu, a razmišljali su o tome. To se tako isplati!
Nisam čitao Don Kihota u cjelosti ima nekoliko godina, jer sve se kontam hajde to znam, daj šta novo da naučim. Sad opet vidim da se iz jednog jedinog Don Kihota može naučiti više o tome šta je to lijepa književnost nego iz svih drugih knjiga zajedno.
I kakav je to samo spomenik ljudskom duhu, tako potrebnom da se ne zapadne u odvratnu mizantropiju, koja se na ovom nesretnom svijetu podstiče svim silama, u svako doba.
Nisam daleko odmakao, tek sam prošao večeru s kozarima, a već osjećam blagotvorno dejstvo čitanja.
Premda svako poistovjećivanje sa ičim velikim budi bijes svjetine, a posebno među kurčevim piscima i spisateljicama, ja se u Don Kihotu prepoznajem potpuno, pa sam se bio ganuo do suza kad sam se opet vidio u najvećem i najljepšem sinu književnosti svih vremena.
Moja je sudbina stvarno bila donkihotovska u onom dijelu koji opisuje uzroke Kvesadinog ili Kvijaninog zanosa: i ja sam se najprije načitao romana, pa sam tako i dobio ludu želju da ih sam počnem stvarati, da ne ostane samo na čitanju.
Druga donkihotovska osobina mi je da me izgubljene bitke ne mogu pokolebati zadugo, već samo zakratko, a treća što sam uistinu vođen plemenitim namjerama, koje ponekad zaboravim jer ne čitam ovako divnih knjiga: pišem jer hoću da se ljudi smiju, da budem zrnce svjetlosti u okeanu crnjaka.
Nema komentara:
Objavi komentar