BLOG 91

Dobar pad

Otkako radim u skejt šopu oprema za skejtanje mi je postala dostupnija nego ikad. Kao dijete sam je bio željan, pa sad kao odrastao čovjek nisam propustio priliku. Tri različita vrhunska skejta, za tri prilike, stoje mi na raspolaganju uvijek, a da ne furam prosljeđivanje stare opreme, da je čuvam kao prije, mogao bih otvoriti skejterski second hand. Posebno obuće imam puno, možda i trideset pari, ali od toga će se nešto i prodati, a ako se i ne proda, onda će se izderati. 

Zbog te garderobe i zbog činjenice da me je u posljednjih par godina lakše vidjeti na skejtu nego bez njega izgledam, tako barem kažu, dosta mlađe, pa se tako nastavio i jedan stari problem, a to je nemogućnost da se utekne od epiteta “mladi”. Taj sam epitet zamrzio dok sam bio samo pisac, zato što sam vidio da se iza njega najčešće kriju nepoštene namjere. A i ja ne mislim za sebe odavno sa sam mlad, mislim da sam sazrio ima najmanje deset godina, ali je moja zrelost takva kakva je, pa mi je ljudi prepoznaju kao nezrelu. 

To me u jednu ruku brine, a u drugu čini ponosnim. Sa trideset i pet godina nemam više trunke sumnje da sam frik svoje vrste, pa me to brine na način da ću ostati sam i da se neću ostvariti kao roditelj. U drugu ruku,  svijest da sam sve vrijeme bio iskren, da nikada nisam glumio nešto što nisam, to mi daje čvrstinu i ne da mi da se mijenjam: osjećam da bih s tim iznevjerio vlastitu ideju o tome šta je dobar čovjek, da je to onaj koji brani svoju istinsku, bogomdanu ličnost, pa taman mu bila najgora na svijetu; što reče jednom onaj jedan Rus: “Ja nisam birao da se rodim i zato sada zahtijevam da me se podnosi takvog kakav sam.”

I ja to zahtijevam, ili možda bolje reći na zahtijevam, već samo živim kako znam i mogu, nastojeći da se što manje obazirem na pridike, koje se oko mene roje kao komarci oko lampe od kako znam za sebe. Većinu vremena te mi pridike ne mogu ništa, ništa osim da me natjeraju na ponavljanje stihova:

Prekor glupaka, prekor ljudi

nad snažnom dušom nema vlasti.

Nek’ morski talas samo gudi,

Granitna stena neće pasti.

U tako samotnom okruženju, gdje nemaš s kim da popričaš o onome što te interesuje ili muči, otkrio sam da su fizičke aktivnosti najefikasnije sredstvo za vraćanje duševnog mira. Kad se čovjek fizički umori, pa i kad se malo udari i lakše povrijedi, pomogne mu to da se smiri, nekako te podsjeti dokle su ti granice, a samim tim i dokle zapravo seže polje ozbiljne brige. Puno briga u životu današnjeg čovjeka dolaze sa interneta, od nečega s čim se najvjerovatnije neće sresti nikad, pa ga te daleke brige znaju toliko obuzeti da propusti rješavati ove ozbiljne i bliske. 

Zato se tako puno držim skejta, unatoč tome što vidim koliko me taj hobi drži udaljenim od željenog statusa odraslog čovjeka. Kad sam tužan ili ljut, a isto tako i kada sam sretan, volim izaći na dasku i dati sve od sebe, jer to mi je zicer da ću se poslije osjećati smireno, te da osim jake hrane i udobne postelje ne želim više ništa.

Sinoć je bila možda i posljednja lijepa skejterska noć u ovoj godini. Puhao je snažan jugo, koji je ljude utjerao u kuće, a na ulice istjerao kese i lišće. Sve skupa djelovalo je nekako vrlo duhovito, valjda od tih tolikih neživih predmeta u kretnji, a posebno od bijelih kesa, pravih malih duhova. 

Kako sam preksinoć vozio skejt obični, nisam bio toliko raspoložen za trikove, koliko za samu vožnju, zbog čega sam za sinoćnju vožnju izabrao Kobru, mali surfskejt na koji postajem sve navučeniji, jer puno mi se dopada kako je brz i lako upravljiv. 

S obzirom da je bilo šesnaest stepeni, mogao sam sebi priuštiti da izađem kasno, tek oko jedanaest, kad auta više nema toliko i kad se ne bojim ići cestama umjesto trotoarima. 

Kao i uvijek, skejt mi je brzo donio sreću, jer čim krenem da se guram iz sve snage, čim uhvatim brzinu koja nije više bezazlena, u meni se probudi takav opijajući osjećaj slobode da samo želim još brže i još jače, pa to i nalazim na strminama sarajevskim, kojih ima kakvih poželiš. 

Bio sam sinoć opasno dobar na toj maloj Kobri, pouzdan, hrabar i jak, ali me je to u jednom trenutku i koštalo. Spuštao sam se od kružnog toka kod pekare “AS” prema stadionu Grbavica i najvećoj brzini zapeo na polomljenu granu, koja je Kobru u mjestu zaustavila, a mene vinula u zrak, u let od nekoliko metara i pad cijelom dužinom tijela. 

Bio sam se prepao jako, ali samo dok sam letio, a čim sam pao sav je strah nestao, jer u padanju sam tako iskusan da već na prvi osjećaj bola tačno znam kakva je povreda u pitanju, da li za zabrinuti se ili ne. Kože sam zgulio dosta i sa više mjesta, ali samo onaj prvi sloj, kog je po meni najbolje samo fino oprati i više se na to ne obazirati, pustiti samo da zaraste. 

U tim situacijama, kad čovjek padne, bitno je, ako nismo ozbiljnije povrijeđeni, da što prije skočimo na noge i nastavimo gdje smo stali, jer tako u korijenu siječemo strah, prije nego uspije procvjetati i učiniti nas kukavnim. 

To sam i ja uradio, i tad mi je bilo najbolje, jer peklo me jako, ali meni je izgledalo kao da nije od povreda, nego od brzine, ono fazon tako sam brz da se pretvaram u vatru. 

Tek kad sam stigao u kafić vidio sam da je bilo puno krvi, to jest da izgleda kao da ima puno krvi, a zapravo je bilo malo, ali se razmazala. Otišao sam u toalet i dotjerao se, poslije čega sam pio pive i na kraju otišao kući taksijem, jer dosta je jedan kvalitetan pad na noć.

Danas me od piva malo boli glava, a malo i cijelo tijelo od pada. Zato sam potišten i pomalo tužan, i mislim da sam napisao nevaljali post. Ispočetka sam htio napisati kako imam puno opreme i kako je puno i trošim, pa opisati detaljno vožnju i završiti sa padom, ali otišlo je samo u drugom smjeru. Jebaji ga, to je blog. 

Jedna korisna stvar se ipak dogodila, a to je što pišem ovo čitav dan, pa sam evo došao na sat od kraja radnog vremena. Bolje je i loše blogove pisati, nego kolutati asocijalne mreže i otvarati nedruštvene portale. 

Danas je izgleda dan za biti potišten i tužan. Nije meni što sam pao, nije ni što sam asocijalni frik, pa ni što sam loši pisac, nego što mi ode skejt sezona. Moram naći drugi sport preko zime.