 |
| Ilustracija: Pawel Kuczynski |
Otkako je prije petnaestak godina stigao, Facebook, skraćeno fejs, sastavni je dio mog života svaki dan, odakle znam da je tako i kod mnogih drugih ljudi. Tu pokušavam zadovoljiti svoju žeđ za društvom, pri čemu se počesto desi ne samo da je ne zadovoljim, nego se počnem osjećati usamljeno i otuđeno, i nekad malo i umobolno, jer kako drukčije objasniti to voajersko gledanje nepoznatih ljudi?
U drugu ruku fejs mi je bio i ostao od velike koristi u širenju pisane riječi. Da ga nema, da ima samo blog, tada je velika vjerovatnoća da bih ja imao samo jednog čitatelja, to jest sebe sama, a ovako bude tu ponešto, ne puno, ništa slavno, ali opet dovoljno za da bih ja znao umjesto vjerovao da ima neko ko to čita. Meni je to jako bitno, nikad nisam pisao samo za sebe, uvijek za druge koliko i za sebe.
Jedina priča s bloga koja je postigla značajniji uspjeh, pseudohistorija o sarajevskom gangsteru Husi Ćumurdžiji, raširila se tako moćno zahvaljujući socijalnim mrežama, a iste su služile i kao prostor za debatu oko mog rada, što nikada prije nisam doživio. Bilo je dirljivo vidjeti ljude na afirmativnoj strani, kako se sjećaju da im je za mog Husu govorila nana i na druge načine dokazuju istinitost moje fikcije, kako nazivaju ljubomornim i zavidnim one koji bi da im otvore oči, čak i mene koji sam sve to rodio.
Fejs mi je bio od posebne koristi dok sam prodavao knjige. Brojke sigurno ne bi bile tako velike da nisam imao mogućnost nuditi ljude bez da ih moram sresti.
Na fejsu sam našao osam Borisa Lalića, od kojih su četvorica kupila nešto ili sve moje. Najstariji Boris Lalić me slatko nasmijao jer je pisao statuse misleći da mi odgovara na privatne poruke. Jedan od tih statusa sam upamtio: "Neznam da ti odgovorim na poruku, nisam ucio skolu kad je bilo vreme zato".
Moj dobri imenjak bio je do kraja iskren i zato sam ga upamtio, a inače ljudi na fejsu nisu baš takvi. Mnogo je njih koji nisu učili školu kad je bilo vrijeme za to,
zbog čega su izrasli u ljude lakovjerne, a željne pametovanja, što se na fejsu vidi puno više nego u stvarnosti. Ima jedan vic na tu temu - pričaju dva miša o internetu, pa se slažu kako mu je najbolja strana to što na njemu možeš biti miš da se ne zna. Ovu mišju mudrost spoznao je mnogi čovjek i otisnuo se, on misli u nebo, a zapravo nizastranu, pa kako koja tema dospijeva u medijsku žižu, tako i ti ljudi postaju stručnjaci za najraznija pitanja, demonstrirajući ništa drugo sem gluposti i egoizma.
Iako je to suštinski smiješno, kad čovjek nije u lijepom raspoloženju takve stvari mu znaju sjesti na dušu, pa ko se tada od fejsbuka ne otrgne, nek' se pazi da ne upadne u depresiju, jer i to je moguće, kad čovjek shvati da je većina s kojom čini društvo daleko od normalnog, a sad demokratija, volja većine.
Glavno pitanje fejsa i fejsbučenja glasi - koja je prava mjera, kako od njega izvući najveću korist, uz najmanju štetu?
Odgovor na ovo pitanje bi mogao glasiti - kad god osjetiš da te fejsbuk tišti, zbog morbidnih ljudi ili zbog buđenja vlastitih morbidnosti, vrijeme je za log out. Ko to može ispoštovati, za njega se može reći da je jednog šejtana stavio na povodac, tamo gdje mu je i mjesto.
Pored toga valja još znati i koja je svrha fejsa, da to nije druženje, informisanje ili nešto treće pozitivno, već je to marketing. Mi ga koristimo besplatno zato što fejsbuk prodaje podatke o nama u marketinške svrhe. Zato i mi trebamo koristiti fejs tako, da oglašavamo vlastiti posao. To će nas možda uništiti u očima onih koji se na fejsu samo zabavljaju, ali nek' samo sere bratstvo i sestrinstvo čije akcije ne pomjeraju pare, sve to na kraju posluži da informacija dođe do onog kome treba.
U posljednjih par godina moj je fejs postao izrazito skejterski, što se baš i ne dopada mojim starim fejs prijateljima, naviklim na književni sadržaj. U jednu ruku mi je to žao, ali u drugu i nije, jer sada skejtove prodajem, a lovu što je tim putem zaradim koristim, izmeđuostalog, da bih ko pisac zadržao apsolutnu slobodu. Mnim da to većini mojih starih fanova ne znači ništa, jer oni mene kao pisca nisu otkrili preko knjiga, već preko novina. E, ne bivao im ja to više, jer od tog čovjek ima samo da se pozdravlja sa nepoznatim ljudima dok mu ne pozli i s vremena na vrijeme da ti ponude kakav poslić za platu zvanu "uživanje u radu".
Brisanje i sakrivanje fejs prijatelja koji su nam štetni ili beskorisni također je pohvalno djelo, u službi boljeg korisničkog iskustva. Zato i ja sada idem obrisati kojeg.
Za one koji bi da se malo poigraju, evo jedne smiješne psine, ali samo za one koji su vas prije na fejsu jako iznervirali: otvorite profil osobe koje se želite riješiti iz svog fejsbučkog života i pošaljete joj poruku: “Hey…” Nakon toga sačekate da osoba odgovori - iz nekog razloga na “hey…” svi odgovaraju ljubazno - pa bez obzira kakav odgovor bio, vaše sljedeće riječi su: “Ok, letiš iz prijatelja.” Poslije toga prijetnju valja odmah sprovesti u djelo. Ne treba ni sa ovim pretjerivati jer nije fino, plodan čovjek u sebi nosi svoju mjericu đubreta, ali ne smije pretjerati, pa da bude više đubre.
Nema komentara:
Objavi komentar